Preč. Tanjić je u homiliji rekao da postoje različiti pogledi na svaki trenutak života, povijesti i budućnosti te da je pogled ispunjen Kristovom prisutnošću drugačiji od svakoga drugoga pogleda. „Dvadeseto stoljeće možda je u mnogome olakšalo život ljudima, ali nije donijelo nove utopije, ideje i vizije koje bi mogle dati smisao povijesti, nego je bilo prožeto ruševinama i žrtvama, a čini se da ni ovo naše 21. nije daleko od toga. A što je još gore, nijedna budućnost neće biti u stanju poništiti prouzročene patnje i pokazati da one nisu bile uzaludne“, poručio je.

„Bez Krista nitko ne može biti dionikom ispunjenja obećanja o pripravljenom mjestu, o mnoštvu stanova koje je pripremio za nas, posebice za one koji su nevino patili, koji su ugnjetavani, koji su otišli u smrt s nadom i vjerom da lopata bačene zemlje na njihova ušutkana usta te da zaborav i mržnjom opijena pobjeda komunističkih krvnika nije zadnja riječ povijesti“, naglasio je propovjednik.

Govoreći o kršćanskom pogledu na prošlost, istaknuo je da je on nemoguć bez nade. „Nada koja nije plod ljudskoga djelovanja i težnje da čovjek bude onaj koji će «srediti stvari» u povijesti – takav stav, naime, uvijek iznova vodi novim totalitarizmima jer kruži u začaranu krugu nasilja i protunasilja – nego nada koja se rađa iz vjere u Božje obećanje što se očitovalo u Isusu iz Nazareta, nevino umorenom Jaganjcu. On u svojoj pobjedi nad smrću, premda nevino umoren, svojim učenicima daruje mir, hrabri i tješi i one koji su slabi i one koji su ga izdali i pobjegli od njega. Ne osvećuje se, ne traži svoje, nego svojom pobjedom oslobađa čovjeka za neslućene horizonte koji svoj uvir imaju u budućnosti s Bogom“, kazao je.

U nastavku se osvrnuo na osjetljivost za patnje drugih. „Naša vjera obasjana svjetlom Uskrsloga neumorno poziva na osjetljivost spram patnje i patnika te se pokazuje odgovornom za ono što se događa u svijetu, bez bijega i bez povlačenja. Stoga se mi ne okupljamo ovdje da bismo slavili propale ideologije, niti da bismo proklinjali počinitelje ovih zločina. Mi njegujemo spomen da ušutkane žrtve ne ostanu nijeme i da im bude vraćeno ljudsko dostojanstvo; mi se spominjemo žrtava da zlo i laž ne bi prevladali i
da krvnici i oni koji ih brane ne uživaju u miru misleći da su nedodirljivi. Ali, to ne činimo iz želje za osvetom nego da bi žrtve već na ovome svijetu mogle znati da njihove patnje i boli nisu bile uzaludne i da nisu zaboravljene“, naglasio je.

„Pustimo, ispunjeni Kristovim pogledom i Marijinim zagovorom da nada uistinu digne stube do svih onih kojih se večeras u molitvi spominjemo“, zaključio je preč. Tanjić.

Na kraju mise je nacionalni ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislav Markić zahvalio svima na sudjelovanju. „Pred oltarom i ambonom osamdeset je ruža koje simboliziraju osamdeset godina našega sjećanja i molitve za žrtve ove ponajveće tragedije našega naroda, a svakako najvećega zločina počinjenog u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“, istaknuo je.

Potom je nazočnima, u ime Počasnog bleiburškog voda, zahvalio i don Ante Kutleša, osobito Robinu Harrisu iz Engleske i Nikolaju Tolstoju iz Slovenije, koje je zamolio za nastavak pomoći u pronalaženju istine.

Prije završnog misnog blagoslova, preč. Tanjić je predvodio molitvu odrješenja te je još jednom potaknuo sve nazočne na molitvu za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor Instituta za crkvenu glazbu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom prof. Danijele Župančić uz orguljsku pratnju prof. Milana Hibšera. Posluživali su bogoslovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Euharistijsko slavlje organiziralo je Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, zajedničko tijelo Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH) te Hrvatska katolička misija u Klagenfurtu i austrijska župa Bleiburg.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.«

Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?«

»Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Središnja svečanost bit će u petak, 30. svibnja. Slavlje će početi krunicom u crkvi sv. Frane u 18 sati, a nastavit će se svetom misom u 19 sati koji će predvoditi imotski gvardijan fra Zoran Kutleša

Američki mediji podsjećaju da je državni tajnik Marc Rubio katolik. U Katoličkoj Crkvi primio je sakrament krštenja, kasnije je zajedno s majkom pristupio mormonima, zatim je neko vrijeme bio pripadnik baptističke zajednice, da bi naposljetku opet postao član Katoličke Crkve. Prema medijskim navodima, sva njegova djeca krštena su u Katoličkoj Crkvi.

Prema priopćenju ureda potpredsjednika, zajedno s Vanceom i Rubiom u Vatikan stižu i njihove supruge Usha Vance i Jeanette Rubio. Za goste iz Washingtona rezervirana su mjesta u prvom redu službenih gostiju, na kojima sukladno tradiciji sjede izaslanstva iz papine domovine.

Svečanost otvorenja privukla je velik broj okupljenih, uključujući 32 svećenika koncelebranta i oko 1 000 lokalnih katolika. Liturgiji su prisustvovali i gradski dužnosnici. Nova crkva, površine 525 m2, uključuje župni dvor i župni centar te ima kapacitet za više od 500 vjernika. Biskup Cui nazvao je crkvu „mjestom molitve i izvorom milosti“, očekujući da će postati duhovna i arhitektonska znamenitost u regiji.

Istog dana, župa Guzhai u nadbiskupiji Taiyuan, provincija Shanxi, također je posvetila novu crkvu čija je zaštitnica Gospa Kineska, neposredno prije njezina blagdana 13. svibnja. Proslava je uslijedila nakon što je župa obilježila nedavni izbor pape Leona XIV.

Biskup Paul Meng Ningyou, koji je predvodio svečanost, osvrnuo se na povijest male seoske župe, ističući otpornost i misionarsku predanost njezinih članova. Unatoč suočavanju s izazovima poput starenja stanovništva, biskup Meng pohvalio je vitalnost zajednice, obogaćene prisutnošću radnika migranata, te istaknuo duh zajedništva i sinodalnosti župe. Pohvalio je laike kao „pokretačku snagu“ župe i potaknuo njihovu aktivnu ulogu u molitvenom vodstvu i upravljanju župom.

Oba slavlja završila su molitvama za Kristovo vodstvo i zagovor Djevice Marije dok ove zajednice nastavljaju rasti u vjeri i svjedočenju.

"Svjesni smo da smo u posljednje vrijeme svi u prilici slušati jednu novu pjesmaricu u crkvama. I sami smo osjetili želju da budemo dio tog suvremenog vala, uz poštovanje prema duhovnoj glazbi koju već godinama izvodimo", poručuju članovi klape Cambi predstavljajući pjesmu "Kako divno je Ime to" ("What a Beautiful Name").

Inspiracija za izvedbu pjesme stigla je uoči humanitarnog koncerta "Srce za Ugandu" održanog krajem prošle godine u velikoj dvorani na Gripama u Splitu, u organizaciji splitske Župe Gospe Fatimske. Klapa Cambi između nekoliko pjesama odlučila je izvesti baš "Kako divno je Ime to".

"Cijelo iskustvo – od učenja pjesme, preko studijskog snimanja, do izvedbe uživo – bilo nam je nadahnjujuće. Pjesma nosi jedan poseban osjećaj koji lako dotakne svakoga tko je sluša", ističe klapa.

Pjesmu "What a Beautiful Name" u originalu izvodi australska skupina Hillsong Worship, a postala je globalni hit suvremene kršćanske glazbe. Potpisuju je Ben Fielding i Brooke Ligertwood, a ovjenčana je i nagradom Grammy. Klapu Cambi inspirirala je da svojim glasovima izrazi vjeru i budu dio glazbene sadašnjosti koja već pronalazi mjesto u crkvenim zajednicama.

Demonstraciju rada organiziraju Općina Čitluk i Turistička zajednica Općine Čitluk.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.«

Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.«

Svećenik: fr Mate Kolak.

Godine 2014., biskup Héctor Javier Pizarro Acevedo, član Augustinskog reda rekolekta i trenutno na službi u Apostolskom vikarijatu Trinidada, imao je milost prvi put posjetiti Međugorje. Ovog svibnja ponovno je doživio "ovo iskustvo i osjećaj koji se može doživjeti samo ovdje", kako nam je rekao u intervjuu.

Za ostale biskupe, monsinjora Hugo Alberto Torres Marín, iz nadbiskupije Santa Fe de Antioquia; biskupa Mario Álvarez Gómez iz biskupije Istmina-Tadó, Chocó; biskupa Juan Fernando Franco Sánchez, iz biskupije Caldasa, Antioquia, i biskupa Farly Yovani Gil Betancur, biskupije Montelíbana, Córdoba, bilo je to njihovo prvo hodočašće u Međugorje.

Tijekom boravka u župi, u pratnji Inme i Josipa Sušca, sudjelovali su u raznim aktivnostima i posjetili nekoliko molitvenih lokacija, koje su uobičajene za sve hodočasnike. Molili su krunicu na Brdu ukazanja, slušali svjedočanstva i susreli se s vidjelicom Mirijanom, kao i s Mariom Mijatovićem, suprugom vidjelice Vicke. U župi Humac, gdje se nalazi relikvija sv. Antuna Padovanskog, prvog stupnja, susreli su se s fra Petrom Ljubičićem.

Ugodno su razgovarali s apostolskim vizitatorom, monsinjorom Aldom Cavallijem, kojeg su poznavali dugo, još od njegova devetogodišnjeg mandata nuncija u Kolumbiji. Prisustvovali su svjedočenju Patricka i Nancy, a sudjelovali su i u svakodnevnom večernjem molitvenom programu u crkvi sv. Jakova.

U nedjelju 4. svibnja, jutro prije odlaska, petorica biskupa zajedno su koncelebrirala euharistiju u Majčinom selu. U svojoj propovijedi, čiji ulomak prenosimo, biskup Hugo Alberto Torres Marín osvrnuo se na iskustvo Međugorja i cijele Crkve:

„Proživljavamo dva prekrasna iskustva u univerzalnoj i mjesnoj Crkvi. Sto osamdeset kardinala sinteza je cijele Univerzalne Crkve, predstavljajući sve narode, jezike i kulture. Razlučuju izbor Petrovog nasljednika. Velika karakteristika Isusovih sljedbenika jest da smo jedno, kao što su On i Otac jedno. Ovi okupljeni kardinali ukazuju na jedinstvo Crkve.

I ovdje, u Međugorju, pronašli smo muškarce i žene iz cijelog svijeta, iz nepoznatih zemalja, jezika koje ne razumijemo, ali na vanjskom oltaru međugorske crkve – pred Euharistijom, činimo jednu zajednicu, jedan narod, bez razlike jezika, rase ili nacije. Znak jedinstva i univerzalnosti Crkve. Zato zadržimo ovaj stav zajedništva, zajedničke molitve kao Crkva, življenja, zajedništva. A veliki znak i izraz tog jedinstva je euharistija. Kad god slavimo euharistiju, činimo to u ime sveopće Crkve.“

Priredila: Paula Tomić

„Od tada, svake godine organiziramo hodočašće muškaraca u Međugorje. Ove su godine s nama kao duhovna pratnja bila i trojica svećenika i 70 muškaraca. Hodočašće je trajalo od 7. – 12. svibnja 2025. Svako smo jutro započinjali molitvom krunice u 5 sati ujutro s vašom molitvenom grupom '365 dana' koji od godine covida pa do danas svaki dan u to vrijeme mole krunicu na Brdu ukazanja. Zatim bi imali doručak, a nakon toga bi slavili našu privatnu misu (svaki put na drugom mjestu poput Majčinog sela, Tihaljine, Šurmanaca, Humca…). Imali bi međusobna svjedočanstva i svaku bi večer išli na molitveni program u župu sv. Jakova.

Nakon večere, obično bi imali susrete s našim svećenicima s kojima smo mogli razgovarati o pitanjima koja su nam se javila tokom dana ili koja smo nosili sa sobom od kuće. Oni su nam objašnjavali duhovne stvari, ali i konkretne načine kako živjeti kao muževi i očevi u našim obiteljima.

Ove godine s nama je bilo 30 muškaraca koji su po prvi puta bili u Međugorju i naša je želja da kasnije oni dovedu ovdje i svoje obitelji, kao što mi stariji članovi već činimo.“ – kazao je za portal medjugorje-info.com Mateusz Liszka.

Napad se dogodio samo nekoliko kilometara od grada Damboa, u blizini vojne kontrolne točke koja je posljednjih mjeseci bila meta više napada. Očevici su za International Christian Concern (ICC) rekli kako su žrtve sjedile u prednjem dijelu komercijalnog kombija koji je prevozio mango u Maiduguri kada je vozilo eksplodiralo, na mjestu usmrtivši dvojicu kršćana. Ostali putnici zadobili su različite stupnjeve ozljeda i prevezeni su u Državnu specijalističku bolnicu u Maiduguriju.

„Ovo je ciljani napad ne samo na nevine kršćane, već i na nadu Nigerije u oporavak kroz obrazovanje. Blessing i Gideon služili su s ljubavlju i hrabrošću u jednoj od najopasnijih regija u zemlji“, rekao je jedan mještanin.

Autocesta Damboa–Maiduguri, nekada vitalna za trgovinu i pristup školama, crkvama i bolnicama, postala je krvlju natopljena ruta terora. Boko Haram i njegova suparnička frakcija, Islamska država Zapadnoafrička provincija (ISWAP), pretvorili su ovu cestu dugu 87 km u smrtonosnu zamku, koristeći mine, zasjede i otmice kako bi terorizirali civile i sabotirali humanitarne operacije.

Unatoč ponovljenim napadima i sve većim pozivima za zaštitu, nigerijska vlada još nije javno reagirala na incident niti najavila dodatne sigurnosne mjere.

„Naše kršćanske zajednice su iscrpljene od pokapanja voljenih osoba“, rekao je lokalni pastor dodajući: „Trebamo sigurnost, a ne tišinu“.

Organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International osudila je napad, nazvavši korištenje improviziranih eksplozivnih naprava Boko Harama na javnim cestama i njihovu kontinuiranu kampanju protiv civila, posebice kršćana, kršenjem međunarodnog humanitarnog prava. „Ovo su ratni zločini“, izjavila je organizacija, pozivajući nigerijske vlasti da brzo djeluju.

I aktivist za kršćanska prava Gata Moses pozvao je nigerijsku vladu i međunarodne partnere da poduzmu žurne korake kako bi zaštitili kršćanske zajednice, osigurali pravdu za žrtve i pozvali Boko Haram na odgovornost za svoje zločine.

Inače, od ožujka, Boko Haram je pojačao svoju kampanju bombardiranja i otmica diljem države Borno, često izdvajajući kršćanske zajednice, poljoprivrednike i žene. Pobuna, koja je započela 2009., raselila je više od 2 milijuna ljudi i uništila egzistenciju na sjeveroistoku Nigerije.

Sveta Terezijaa, poznatija i kao Sveta Terezija Avilska, umrla je 1582., a ekshumirana je u kolovozu 2024. iz svoje grobnice u jednoj crkvi u Španjolskoj. Stručnjaci su ostali u čudu kad su primijetili koliko je dobro njezino tijelo očuvano.

Na objavljenim fotografijama posmrtnih ostataka Svete Terezije u srebrnom lijesu obloženom mramorom, još uvijek su jasno vidljivi obrisi njezinog lica, kao i očuvani udovi.

Tijelo svetice izloženo je u Bazilici navještenja Gospe od Karmela u Alba de Tormesu u Salamanci u Španjolskoj, a vjernici - koji očuvanost njezinog tijela smatraju pravim Božjim čudom - pohrlili su vidjeti ga.

Kad je lijes prvi put otvoren, stručnjaci su mogli doznati više i o zdravstvenim tegobama koje su je mučile za vrijeme života.

Tijelo Svete Terezije ekshumirao je otac Marco Chiesa, Generalni postulator Reda, u biskupiji Avila u Španjolskoj.

Kad je uočio u kako je dobrom stanju, podijelio je vijest na društvenim mrežama: ‘Njezino tijelo je netaknuto. To je pravo čudo Božje.‘

Nakon što je lijes otvoren, stručnjaci su usporedili sadašnje stanje sa stanjem vidljivim na fotografijama iz 1914., no usporedbu je bilo teško napraviti s obzirom da su fotografije iz 1914. crno-bijele.

Otac Marco Chiesa objasnio je da ‘nema boje kože, jer je koža mumificirana, ali se Terezijino lice može dobro vidjeti‘.

Sveta Terezija je zaštitnica šahista, čipkarica, onih koji su izgubili roditelje, ljudi kojima je potrebna milost, redovnika, ljudi ismijanih zbog svoje pobožnosti i onih koji su bolesni.

Bila je španjolska redovnica i postala je prva žena koja je 1970. godine uzdignuta do titule crkvene naučiteljice, čast koja se dodjeljuje preminulim svecima za njihov značajan doprinos crkvenoj doktrini.

Sveta Terezija je kanonizirana, odnosno proglašena svetom, u ožujku 1622.

Papa Lav XIII., predhodnik po imenu novog pape, autor je glasovite molitve arkanđelu Mihaelu (stari su je nazivali »Egzorcizam pape Leona XIII.«). Nastala je nakon što je papa Lav XIII. 1886. imao zastrašujuće viđenje mnoštva zlih duhova, demona, nad Vječnim Gradom. Stoga je sastavio molitvu za obranu Crkve protiv Sotone i njegove paklene vojske. Odredio je da ju mole svećenici s vjernicima nakon svake mise, što je vrijedilo do Drugoga vatikanskoga koncila.

Kako u Boga nema slučajnosti, možemo samo vjerovati kako se nebeski vojskovođa sv. Mihael doista želi približiti Crkvi i pod svoju nebesku zaštitu staviti sve više vjernika, naroda i država. A to potvrđuje i slijedeća inicijativa koja je već povezala hrvatske vjernike laike, redovnike i svećenike diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta sa zajedničkim ciljem: u jubilejskoj godini pod zaštitu sv. Mihaela staviti sadašnjost i budućnost čitavoga hrvatskoga naroda i Crkvu u njemu. Trajan spomen na to savezništvo nije samo poticanje širenja molitve, nego i darivanje 11 velikih kipova sv. Mihaela, visokih tri metra i mase od četiri tone, koji imaju biti postavljeni pod otvorenim nebom na 11 lokacija diljem Hrvatske (7 kipova) i Bosne i Hercegovine (4 kipa) kao spomen na 11 hrvatskih kraljevskih stoljeća. U BiH kipovi će biti postavljeni na Humcu kod Ljubuškog, Kupresu, Novoj Bili i Šurkovcu.

Gost današnje emisije PUT SRCA biti će Miljenko Jurić, čovjek kojem je susret s osobama s invaliditetom promjenio pogled na život, koji je zatim postao volonter splitske udruge „Sv. Filip Neri“ koja se skrbi o osobama s invaliditetom i voditelj hrvatske grupacije molitvene zajednice Marijinih ratnika u Splitu. On će nam reći odakle ideja za pokretanje ove inicijative posvete Hrvatske i BiH zaštiti sv. Mihovila Arkanđela, zašto je Glas Koncila njihov medijski pokrovitelj, kako se odvijala organizacija izrade i postavljanja kipova, koji je njihov cilj i zašto je važno u osobnom duhovnom hodu utjecati se sv. Mihovilu.

Emisiju uređuje i vodi Paula Tomić.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Pope Leo XIV (@pontifex)

Papa Benedikt XVI. bio je prvi papa koji je otvorio račun na društvenim mrežama, objavivši prvi papinski tweet u 84. godini života, na tadašnjem Twitteru, 12. prosinca 2012., podsjeća HKM.

-Dragi prijatelji, drago mi je što vam se mogu obratiti putem Twittera. Hvala vam na velikodušnom odazivu. Sve vas od srca blagoslivljam, napisao je papa Benedikt XVI.

Njegov tweet od 140 znakova otvorio je vrata Svetoj Stolici za prihvaćanje suvremenih oblika društvene komunikacije.

Nakon izbora sv. Petra, papa Franjo nastavio je koristiti isti račun, a njegova prva poruka bila je:

-Dragi prijatelji, od srca vam zahvaljujem i molim vas da nastavite moliti za mene.

Sukladno čl. 3. Upute Kongregacije za kauze svetih Sanctorum Mater (dalje: Uputa), nakon što je 17. travnja 2012. godine dobiven pristanak Hrvatske biskupske konferencije (usp. čl. 41, §1 Upute), kao i Nihil obstat Dikasterija za kauze svetih (usp. 45, §1 Upute), očekujući službeno otvaranje Kauze za beatifikaciju sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, ovime obavještavam vjernike Zagrebačke nadbiskupije, kao i sve ljude dobre volje da je ova inicijativa od interesa za našu mjesnu Crkvu i za Crkvu u hrvatskom narodu.

Kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup u miru, rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945. godine, a za biskupa je posvećen 3. svibnja 1964. godine. Svjedočeći i propovijedajući o Bogu koji je ljubav te živeći kršćanske kreposti, okrijepljen svetim sakramentima, umro je na glasu svetosti dana 11. ožujka 2002. godine u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu.

Na temelju svega navedenog pozivam vjernike i sve druge osobe da mi izravno priopće sve vijesti iz kojih se na bilo koji način mogu iščitati elementi povoljni ili suprotni glasu svetosti Sluge Božjega.

Prema kanonskim odredbama koje se odnose na ovaj slučaj, svi oni koji posjeduju spise (rukopise, dnevnike, pisma i sl.) ili kakvu drugu vrstu dokumentacije (video, audio i dr.) o sluzi Božjem kardinalu Franji Kuhariću pozvani su dostaviti ih Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, Kaptol 31, s naznakom: za Kauzu beatifikacije kardinala Franje Kuharića.

Ujedno određujem da ovaj Proglas bude pročitan u Župi sv. Siksta u Pribiću, u Župi Presvetog Srca Isusova u Rakovom Potoku, u Župi sv. Anastazije u Samoboru, u svim župama i ustanovama Zagrebačke nadbiskupije, da bude tri mjeseca izvješen na oglasnoj ploči Nadbiskupskog duhovnog stola (usp. čl. 1, §3 Upute) te objavljen na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije, kao i drugim prikladnim sredstvima javnog priopćavanja.

NADBISKUP:
✠ Dražen Kutleša, v. r.

Pošto Isus opra noge učenicima, reče im: »Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!« »Ne govorim o svima vama! Ja znam koje izabrah! Ali – neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže. Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam. Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Euharistijsko klanjanje znak je budućnosti

»Otajstvo utjelovljenja pokrenulo je revoluciju. Papa Franjo nazvao ju je ‘revolucijom nježnosti’. Stoga je utjelovljene neiscrpivi izvor milosti i istine«, rekao je, dodavši da budućnost vjere počiva u prisutnosti onih koji srcem vjeruju u utjelovljenoga Krista. Kao prvorazredni znak te istine istaknuo je euharistijsko klanjanje. »Svjetlo vjere isijava kada se euharistijsko klanjanje dostojno proslavlja s vjerom i pobožnošću. Dokle god ima euharistije, dok se god gozba Gospodnja slavi s ljubavlju, bit će budućnosti za vjeru jer utjelovljenoga Isusa pronalazimo u euharistiji«, ustvrdio je.

Vjera ne živi od brojeva nego od ljubavi

Novi papa ima i zanimljivo viđenje »budućnosnoga« djelovanja Crkve – zajednice vjernika koji po krštenju postaju dionicima Kristova vazmenoga otajstva. »Budućnost vjere nije pitanje brojeva, nego ljubavi. Kršćana ni u budućnosti ni u kojem god vremenu ne će biti više zato što smo uspjeli pronaći najučinkovitije sredstvo oglašavanja ili marketinga, nego zato što smo istinski naučili ljubiti i nismo se bojali to odjelotvoriti. Iz toga razloga naša se djela ne mogu nadahnjivati mjerilima kakve prozelitističke kampanje. Naprotiv, moramo vazda dopuštati da nas pokrene i pogoni milosrđe«, upozorio je.

Utjelovljenje – poistovjećenje sa siromasima

Taj uvid papu Lava XIV. povezuje s njegovim prethodnikom papom Franjom: i jedan i drugi brigu o budućnosti Crkve prepoznavali su u brizi o blizini čovjeku – osobito patniku. Kako je razjasnio u svom beogradskom izlaganju, otajstvo utjelovljenja nije samo temelj euharistije i Crkve, nego i temelj Kristova poistovjećenja sa siromasima. Krist se utjelovio i to otajstvo doseže trpeće Kristovo tijelo: siromašne i gladne, selioce i bolesnike, žrtve rata i žrtve nezaposlenosti, napomenuo je osvrćući se osobito na rat u Ukrajini.

»Evangelizirati u zaraćenu svijetu znači djelovati za mir«

»Problem budućnosti vjere u Europi tiče se i načina na koji se suočavamo s pošašću rata koji pogađa narode bratske po vjeri. Mir nije samo ishod pobjednika u sukobu; štoviše, mir je plod primanja u srce onoga koji mir istinski umije donijeti. Evangelizirati u zaraćenu svijetu znači djelovati za mir«, rekao je kardinal Prevost podsjećajući na Kristov blagoslov mirotvorcima. »Budućnost vjere u Europi u konačnici je stvar posvećenosti drugima, utemeljene na vjeri u utjelovljenoga Isusa Krista i na putu kojemu nas je sam Krist naučio«, zaključio je.

U nedjelju, 11. svibnja 2025. godine u 17:00 sati, u drevnom i svetom prostoru franjevačkog samostana sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, održan je svečani obred primanja u Franjevačku mladež – prvi nakon puno godina u našoj župi. Ovaj događaj označio je novi početak duhovnog života mladih u dolini Trstionice koja stoljećima nosi duh molitve, jednostavnosti i franjevačke prisutnosti.

Desetero mladih, nadahnutih primjerom svetoga Franje, odlučilo je živjeti Evanđelje u bratstvu, nasljedujući Krista ponizna i siromašna. Njihova molba za primanje u Franjevačku mladež bila je emotivni izraz njihove želje za dubljim duhovnim životom, rastom u vjeri i ustrajnošću u molitvi i zajedništvu. Taj trenutak bio je snažna duhovna točka obreda, u kojoj su njihove riječi postale konkretan korak u vjeri.

Svečano euharistijsko slavlje i obred primanja predvodio je fra Antonio Baketarić, područni duhovni asistent Frame Bosne Srebrene, uz koncelebraciju gvardijana i župnika fra Bone Tomića, župnika u Sivši fra Ivana Nujića, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. fra Danimira Pezera i fra Danijela Lukića, mjesnog duhovnog asistenta Frame. Ovaj događaj nije bio samo svečanost već i živo svjedočanstvo da franjevački duh i dalje živi u Kraljevoj Sutjesci, kolijevci duhovnosti i povijesti. Na tlu gdje su franjevci stoljećima čuvali vjeru, nova generacija mladih preuzima baklju vjere i franjevačkog bratstva.

Kraljeva Sutjeska, sa svojom prirodnom ljepotom i povijesnim samostanom, nosi duh svetoga Franje – ljubav prema stvorenjima, jednostavnost života i radost evanđeoskog siromaštva. U tom ozračju mladi su otvorili svoje srce Gospodinu i odgovorili na poziv na zajedništvo, molitvu i služenje.

Veliku zahvalnost upućujemo svima koji su svojim molitvama, prisutnošću i služenjem doprinijeli ovom događaju. Zahvaljujemo gvardijanu i samostanu na pomoći pri organizaciji, Frami Sivša na dolasku, a Frami Visoko na glazbenom doprinosu, koji je unio radost u slavlje. Naši ministranti, sa svojom predanošću, podsjetili su nas na važnost duhovnog poziva i služenja već od malih nogu, dok su župljani svojim gostoprimstvom pokazali pravu kršćansku ljubav.

Iako brojčano mala, naša zajednica bogata je vjerom i predanjem. Ovaj događaj označava početak novog poglavlja u kojem mladi preuzimaju odgovornost, svjedoče vjeru i žive radost franjevaštva u svakodnevici.

Neka Gospodin, koji nas je pozvao, i dalje vodi naše korake putem svetoga Franje – putem mira, dobra, poniznosti i bratstva.

1. Robert Francis Prevost rođen je 14. rujna 1955. u Chicagu, od oca Louisa Mariusa Prevosta, francuskog i talijanskog podrijetla, i majke Mildred Martínez, španjolskog podrijetla. Ima dva brata, Louisa Martína i Johna Josepha.

2. Njegov otac bio je veteran mornarice iz Drugog svjetskog rata i školski nadzornik; majka mu je bila knjižničarka koja je bila vrlo uključena u život župne zajednice.

3. Novi Papa govori više jezika, uključujući engleski, španjolski, talijanski, francuski i portugalski.

4. Diplomirao je matematiku na Sveučilištu Villanova 1977. godine prije nego što se posvetio svom redovničkom pozivu.

5. Srednjoškolsko obrazovanje završio je u malom sjemeništu augustinaca u Michiganu 1973. godine. Godine 1977. postao je član Reda sv. Augustina i položio svečane zavjete 1981. godine.

6. Magisterij iz teologije stekao je na Katoličkoj teološkoj uniji u Chicagu te licencijat i doktorat iz kanonskog prava na Papinskom kolegiju sv. Tome Akvinskog u Rimu. Tijekom boravka u Peruu nastavio je predavati kanonsko pravo u sjemeništima.

7. Za svećenika ga je 19. lipnja 1982. zaredio nadbiskup Jean Jadot u Rimu.

8. Od 1985. do 1998. služio je u Peruu kao župnik, učitelj u sjemeništu i biskupijski službenik, uključen u vodstvo Peruanskog Caritasa.

9. Nakon što je izabran za poglavara augustinske provincije u Chicagu, vratio se u SAD 1999. godine. Za generalnog priora augustinaca izabran je 2001. godine, zatim je ponovno izabran 2007. te je služio je kao poglavar reda do 2013. godine.

10. Papa Franjo imenovao ga je apostolskim upraviteljem, a zatim biskupom biskupije Chiclayo u Peruu 2014. i 2015. godine, a biskupsko posvećenje primio je 12. prosinca 2014. u katedrali sv. Marije u Chiclayu.

11. Papa Franjo imenovao ga je kardinalom 30. rujna 2023. godine.

12. Dok je služio Crkvi u Peruu, papa Franjo ga je 2019. godine imenovao članom Dikasterija za kler, a 2020. godine članom Dikasterija za biskupe. Godine 2023. papa Franjo imenovao ga je prefektom Dikasterija za biskupe.

13. Njegovo biskupsko geslo jest „In illo uno unum“, što znači „U Njemu koji je Jedan, mi smo jedno“, što odražava njegovu predanost djelovanju za jedinstvu.

14. Prvi je Papa koji je imao je aktivan račun na društvenim mrežama (X) prije nego što je imenovan za papu.

Izvor: catholicnewsagency.com

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.

To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.

Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.

Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Naime, četvrtak 8. svibanj bio je blagdan Gospe od Pompeja. Ovaj je datum izabrao blaženi Barolo Longo jer se prije promjene katoličkog kalendara na ovaj dan se slavio blagdan Ukazanja svetog Mihaela arkanđela na brdu Gargano u Pugliji, regiji porijekla blaženog Longa. Bl. Bartolo Longo, začetnik ove marijanske pobožnosti i blagdana, se iz sotonizma preobratio u „Marijinog čovjeka“, a kako dobro znamo, sv. Mihovil je glavni zapovjednik Božanskih četa u borbi protiv zloga.

Papa Lav XIII., prethodnik po imenu novog pape, autor je glasovite molitve arkanđelu Mihaelu (stari su je nazivali »Egzorcizam pape Leona XIII.«). Nastala je nakon što je papa Lav XIII. 1886. imao zastrašujuće viđenje mnoštva zlih duhova, demona, nad Vječnim Gradom. Stoga je sastavio molitvu za obranu Crkve protiv Sotone i njegove paklene vojske. Odredio je da ju mole svećenici s vjernicima nakon svake mise, što je vrijedilo do Drugoga vatikanskoga koncila.

KAKO SE RODILA OVA INICIJATIVA POSVETE sv. MIHAELU?

Kako u Boga nema slučajnosti, možemo samo vjerovati kako se nebeski vojskovođa sv. Mihael doista želi približiti Crkvi i pod svoju nebesku zaštitu staviti sve više vjernika, naroda i država. A to potvrđuje i slijedeća inicijativa koja je već povezala hrvatske vjernike laike, redovnike i svećenike diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta sa zajedničkim ciljem: u jubilejskoj godini pod zaštitu sv. Mihaela staviti sadašnjost i budućnost čitavoga hrvatskoga naroda i Crkvu u njemu. Trajan spomen na to savezništvo nije samo poticanje širenja molitve, nego i darivanje 11 velikih kipova sv. Mihaela, visokih tri metra i mase od četiri tone, koji imaju biti postavljeni pod otvorenim nebom na 11 lokacija diljem Hrvatske (7 kipova) i Bosne i Hercegovine (4 kipa) kao spomen na 11 hrvatskih kraljevskih stoljeća.

Kako je došlo do pokretanja ove inicijative ispričao nam je Miljenko Jurić, voditelj hrvatske grupacije molitvene zajednice Marijinih ratnika u Splitu. Oni su naime doznali kako je u Poljskoj nastao pothvat postavljanja četiriju kipova sv. Mihaela na četiri strane njihove domovine, uz posvetu Poljske i poljskog naroda njegovoj zaštiti.

Ova se ideja svidjela i našim Marijinim ratnicima, te su oni, uz podršku svog duhovnika, hrvatskog svećenik redovnika monfortanca, člana Družbe Marijine o. Nikole Tandare, koji je trenutno na službi u poljskoj Częstochowi, odlučili ovu inicijativu ostvariti i u Hrvatskoj. Ideja se počela sve više širiti među vjernicima i naišla je na plodno tlo među volonterima Udruge Filipa Nerija i kod njihova duhovnika prof. dr. Josipa Mužića, profesora na splitskom KBF-u i upravitelja drevne crkve sv. Filipa Nerija. Potom je ideja došla i do Glasa Koncila, koji je preuzeo ulogu medijskog pokrovitelja.  

PROCES IZRADE I POSTAVLJANJA KIPOVA

Ponude koje su stigle iz hrvatskih klesarskih radionica za izradu kipova bile su previsoke, pa se odlučilo za daleko povoljniju ponuda izrade kipova koja je stigla iz Kine. Unatoč prvotnim sumnjama, odluku je učvrstilo saznanje da je kineski glavni majstor za izradu kipova katolik i da u proizvodnji sudjeluju kršćani, članovi mučeničke Crkve. K tomu, kada se vidjelo s kojim je poštovanjem kineski majstor prihvatio uresiti prva četiri kipa sv. Mihaela hrvatskim pleterom, to je svima dalo dodatno ohrabrenje. Tako su kipovi oko Božića 2024. bili završeni i krenuli su brodom put Hrvatske.

Iako je bilo dogovoreno da se o projektu još ne će razglašavati, glas da u Hrvatsku dolaze kipovi sv. Mihaela nije se mogao zaustaviti. Slijedila je potraga za definitivnim lokacijama. Trebalo je pritom ispuniti dva temeljna kriterija: zemlja na koji će biti postavljeni kipovi mora biti crkvena, a župa ili redovnička zajednica u koju kip dolazi moraju ga prihvatiti kao dar. To ne znači da je tamošnjim vjernicima zabranjeno donirati sredstva za nabavu kipova. Cilj je, naime, kip ondje postaviti da bude simbol za taj čitavi hrvatski kraj, a ne samo za vjernike koji žive na užem području uz pojedinu župu ili samostan. Drugim riječima, svi koji doniraju za kipove ne čine to samo za pojedini kip, nego za sve kipove zajedno.

Da bi se svi kriteriji zadovoljili, uz dodatne kriterije poput onih koje ponegdje nalažu konzervatori ili druge (crkvene) instance, usuglašene su najzad prve četiri lokacije na koje su početkom travnja 2025. kipovi već dostavljeni: Pazin, Pokupsko, Šarengrad kod Iloka i Pločice kod Konavala, gdje se u odabir lokacije uključio i dubrovački biskup Roko Glasnović. Trenutno se dogovaraju i četiri pozicije za kipove u BiH.

KIP U PLOČICAMA KOD KONAVALA

Postolje je ovih dana betonirano nasuprot župne crkve u mjestu Pločice kod Konavala, gdje je župnik ove župe don Tihomir Šakota okupio dvadesetak župljana koji su izveli radove betoniranja. Sveti Mihael Arkanđeo nebeski je vojskovođa kojemu želimo povjeriti zaštitu hrvatskog naroda i Crkve u Hrvatskoj – rekao je don Tihomir. 

FRA ANTE BARIŠIĆ O POSTAVLJANJU KIPA U PAZINU

U vrtu franjevačkog samostana u Pazinu kip sv. Mihaela je već došao na svoje postolje i sad se samo čeka blagoslov kipa i posvetu. O tome što za njega i hrvatski narod znači ova inicijativa, posvjedočio je fra Ante Barišić trenutno zadužen za samostan: „Kada su mi predložili da uz samostan postavim kip sv. Mihaela i da našu Crkvu i Hrvatsku posvetimo njegovoj zaštiti, uz suglasnost mjesnog biskupa i mojih poglavara, odmah sam pristao. Ta svi znamo dobro da je sv. Mihael zaštitnik Crkve i našeg naroda. A ja sam se odmah sjetio i kako je naš osnivač sv. Franjo Asiški posebno štovao sv. Mihaela i kako je uoči njegove svetkovine strogo postio i baš u toj molitvi 2 godine prije svoje smrti je dobio svete rane na svome tijelu. To mi je sve bilo tako znakovito, a posebno jer sam i sam posebno štovao sv. Mihaela i posebne sam milosti doživio u njegovom svetištu u Monte Gargano u Italiji.

Jer svi smo mi napadnuti od zloga, iznutra i izvana i zato nam posebno treba njegova zaštita. Kip sv. Mihaela nam je stigao i tko god dođe baš s divljenjem zastane, stvarno je čudo Božje. I kao što sam na Gospin poziv uveo molitvu zaziva Duha Svetoga prije svete mise, sada ću uvesti i molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu iza svake svete mise, kao što se to nekada radilo. Sotona se razmahao, to svi vidimo, i tko će nas zaštititi ako ne ovaj nebeski vojskovođa sa svojim četama anđela. Nadam se da će nakon blagoslova i posvete, ovaj kip doista postati mjesto molitve ne samo za cijelu Istru, cijelu Hrvatsku nego i za cijelu Crkvu.“

Priredila: Paula Tomić

Pjesma: Samo daj mi ljubav; Ante Cash & Gidra (Connect) Tekst: Ivan Dražić Gidra i Ante Cash

Glazba: Natko Smoljan i Ivan Dražić Gidra

Misa za početak pontifikata bit će slavljena u nedjelju 18. svibnja u 10 sati na Trgu sv. Petra u Vatikanu.

Nakon toga, u utorak 20. svibnja, u 17 sati, Papa će biti u bazilici svetog Pavla izvan zidina, gdje će posjetiti grob svetog Pavla. U nedjelju 25. svibnja, u 17 sati, papa Lav XIV. će predvoditi misu tijekom koje će preuzeti patrijarhalnu baziliku sv. Ivana Lateranskoga. Istoga dana u 19 sati, posjetit će i baziliku svete Marije Velike kako bi se pomolio pred ikonom Blažene Djevice Marije „Salus Populi Romani“.

U subotu 31. svibnja, na dan kada Crkva slavi blagdan pohoda Blažene Djevice Marije, papa Lav XIV. će u bazilici sv. Petra služiti misu u 10 sati tijekom koje će zarediti neke svećenike. (kta/ika)

Svetkovao se u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!« Isus im odgovori: »Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela što ih ja činim u ime Oca svoga – ona svjedoče za mene.

Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

Svećenik: p. Ivan Dominik Iličić.

Svjedočanstvo ljubavi i velikodušnosti

„Prije nekoliko mjeseci, kad sam obolio od raka, nisam znao kamo ići. Bio sam sam, slab i nisam imao nikoga tko bi se brinuo za mene. Tada su me sestre primile. Otvorile su mi vrata svog doma i s ljubavlju su se brinule za mene“, napisao je o. Delgado u pismu Aid to the Church in Need (ACN).

On je ovo pismo zakladi papinskog prava poslao neposredno prije svoje smrti, zamolivši ih da podupre sestre kako bi mogle kupiti vozilo koje bi im pomoglo u obavljanju poslanja, ali je opisao i svoj život s njima, dirljivo svjedočeći ljubav i velikodušnost koju iskazuju prema svima onima koji su u potrebi.

„Brinu se za djecu, bolesne i starije. A sada i za mene. One čine mnoga djela milosrđa sa siromašnima i potrebitima, odvodeći bolesne u klinike, obavljajući svoje djelo evangelizacije, pomažući djevojkama o kojima se brinu i pružajući pomoć obiteljima u teškim situacijama“, napisao je.

Vozilo je stiglo: misija se nastavlja

Otac Alfonso umro je u listopadu 2024., nakon što je 71 godinu služio kao svećenik.

„Znam priču o. Alfonsa. Našao se bolestan i sam, bez ikoga tko bi se brinuo o njemu“, kazao je za ACN sadašnji biskup Carore mons. Carlos Enrique Curiel. „Doselio se kod sestara, a one su mu s puno ljubavi pružale svu potrebnu njegu i vodile bi ga u bolnicu jer je bolovao od raka i imao srčanih problema. Ono što su sestre učinile za njega odraz je njihove velikodušnosti“, dodao je biskup.

 „Sestre su ovdje više od 50 godina, čineći dobro i ne tražeći ništa zauzvrat, brinući se za potrebite“, kazao je mons. Curiel.

Misionarsko djelo Isusa i Marije posvećeno je brizi i odgoju djece, pružanju im okruženja ljubavi i kršćanskih vrijednosti te stvaranju prostora za njih, poput dječjih vrtića. Također se s velikom ljubavlju posvećuju starijima i bolesnima – kao što je fra Alfonso – dajući im duhovnu pratnju koja im omogućuje da s nadom prinesu svoju patnju.

Zahvaljujući velikodušnosti dobročinitelja ACN-a, sestre su uspjele nabaviti vozilo s pogonom na sva četiri kotača koje im je bilo prijeko potrebno za njihovu misiju. Ta im je podrška uvelike olakšala rad te omogućila da pomognu većem broju ljudi i na većim udaljenostima.

Za nevidljive…

U svom pismu o. Alfonso nije samo izrazio zahvalnost, nego i spokojan oproštaj, s punim povjerenjem da će tražena pomoć stići: „Dragi dobročinitelji ACN-a, neka vas Bog stostruko nagradi za sve što činite za sestre. Neka vas Gospodin uvijek blagoslovi.“

I vozilo je uistinu stiglo. Ali stiglo je i nešto mnogo više: sjećanje na svećenika koji je na kraju svog puta utjehu pronašao u milosrđu i pogled na zajednicu sestara koje, daleko od svjetala reflektora, nastavljaju svakodnevno činiti čudo brige za one koji ostaju nevidljivi ostatku svijeta…

Stadoh se onda, jureći prema Petrinji, ipak pitati: kako ovu pjesmu staviti u duhovni kontekst – u onaj u kojem ona nikad neće i ne može doživjeti razočaranje? Jer, evo baš ovih dana, puno toga se alarmantnog i uzbudljivog događa, u svijetu, u Crkvi, u Domovini…

A odgovor nije onaj na koji biste prvo pomislili: „Lupi petama, i reci evo sve za Krista!“ Ta, kao što dobro znamo, puno je interpretacija Krista, ovakvih i onakvih, u kojima brojne i nebrojene ludosti čine svakovrsni slobodni strijelci pozivajući se na Njega, pa i brojni samozvani proroci čine velike nerede pozivajući u isto ime. Jer znaju/znamo da nas Krist neće javno prozvati, pozvati na red, prekoriti, demantirati, ograditi se od nas, sankcionirati u ovom svijetu. Stoga se na Njega pozivaju i brojni nevjernici, slobodni teolozi, samovoljni svećenici, u Njegovo ime se i Papu i Crkvu kritizira, i svu silu ludosti možeš se činiti, pa i otpasti od vjere.

Ako nekome nije jasno zašto je morala bit ustanovljena neka zemaljska institucija u kojoj će nesumnjivo i nepogrešivo, u formi pozitivnih zakona biti pretočene njegovi nalozi, mogu to iz ovoga razumjeti. A to je Merz najbolje shvaćao. Stoga je u prepisci sa svojom majkom – valjda tumačeći joj svoj životni put, iznjedrio svoje životno geslo: „Katolička je vjera moje životno zvanje!“ U ovim riječima kao da je i sam “lupio petama,” i izrekao svoju prisegu!

Dakle, ne tek Krist kako ga ja shvaćam, ne tek Evanđelje kako meni dolazi, ne tek darovi Duha Svetoga, ne tek slavljenje Boga, ne tek samo činiti dobro, nego, još zahtjevnije: služenje svetom ocu Papi. A da je tako i osjećao i živio, vidljivo je kroz ljubav njegove prema Rimu i Papi; iz svake njegove geste i sveg života.

Kao da nas je Merz, evo tek dva dana nakon ustoličenja Lava XIV, na svoj blagdan, promptno dozivao da onako kako je to onda činio on, tako i mi danas ispovjedimo svoju spremnost na služenje i ovom Kristovom namjesniku.

To nam itekako treba! Bog od nas, u ovom izrazito izazovnom vremenu; izazovnom za svece, svećenike, lidere, aktiviste, pokretače… – poziva da iznova proživimo i iskažemo tu svoju spremnost, predanost, poslušnost. Jer smo samo tako posve sigurno i Kristu služimo: “Kralju vjekova kojem sve živi!” Bez straha i zdvajanja kakav će on biti. I kad ne bi bilo onako kako sluti, i kako se nadamo, i kako izgleda – naš zavjet mora bit uvijek isti.

Lupi petama, i reci: Evo me Lave XIV! Tvoj sam vojnik, jer „katolička je vjera moje životno zvanje!“

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Don Tomislav Lukač (@dontomislavlukac)

"Ovo je toliko smiješno da je čak i Snopees jedna od njpoznatijih stranica za provjeru činjenica na internetu objavila da se radi o laži. O tome da su ova i slične papine izjave izmišljene i opasne oglasio se i Vatikan. Što sve neće napraviti kako bi umanjili vrijednost Crkve i toga da je jedino u Katoličkoj vjeri punina istine. Zato ne nasjedajte na slične izjave o papi Franji, mnogi ga žele sada koristiti kako bi tjerali vodu na svoj mlin", poručio je don Tomislav.

U pozdravnom je govoru Papa zahvalio na svemu što su medijski djelatnici činili proteklih dana i što čine u ovom vremenu milosti. Spominjući Isusov Govor na gori i Isusov poziv "Blago mirotvorcima", Papa je naglasio:

To blaženstvo izaziva sve, a posebno dotiče novinare, jer poziva na promicanje drukčije komunikacije – one koja ne traži pod svaku cijenu odobravanje, koja se ne služi agresivnim riječima, koja ne pristaje uz logiku natjecanja i koja nikada ne odvaja istinu od ljubavi s kojom je, u poniznosti, trebamo tražiti. Mir započinje u svakome od nas: u načinu na koji gledamo druge, kako ih slušamo i kako o njima govorimo. Upravo zato, način na koji komuniciramo od presudne je važnosti: moramo reći 'ne' ratu riječi i slika i odbaciti ratni način razmišljanja.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup Puljić je naglasio nezamjenjivu ulogu obitelji u Božjem naumu i društvu općenito. Svoje razmišljanje započeo je razmatranjem Božjeg povjerenja u obitelji, istaknuvši kako se sam Bog utjelovio u jednoj konkretnoj ljudskoj obitelji – što je, kako je rekao, „Božja smjelost koja pokazuje koliko Bog voli obitelji“. Prisjetio se i zadatka koji je vjeroučitelj dao djeci, da napišu pismo Bogu. Jedna djevojčica zahvalila je za roditelje, što je nadbiskup Puljić nazvao „poetskim, ali i teološki dubokim uvidom u značenje obitelji“.

U središtu propovijedi bio je naglasak na svetosti braka i obiteljskog života, koje je opisao kao „prvu školu društvenih vrlina“. Podsjetio je kako supružnici pred Bogom i zajednicom izriču zavjet ljubavi, vjernosti i poštovanja – ne samo kao obred, već kao doživotni zadatak i poziv. Posebnu težinu propovijedi dao je primjer sv. Ivane Molla, majke četvero djece, koja je, suočena s teškom bolešću, izabrala život svoga nerođenog djeteta umjesto vlastitog. Nadbiskup je detaljno ispričao njezinu životnu priču, uključujući njezina pisma zaručniku, žrtvu pri porodu i svetost priznatu od Crkve. „Njezin čin ljubavi kruna je kršćanskog i obiteljskog života“, istaknuo je.

Propovijed je sadržavala i društvene poruke. Nadbiskup Puljić osvrnuo se na suvremene izazove koji ugrožavaju obitelj i kršćanske vrijednosti: legalizaciju eutanazije, istospolne brakove i napade na vjerske simbole. Prokomentirao je tzv. „laičku netoleranciju“ koja, kako je rekao, ne samo da negira kršćanske korijene Europe, već i izravno napada obitelj kao osnovnu društvenu jedinicu. Ipak, naveo je i pozitivne primjere, poput židovskog filozofa Bernarda-Henrija Lévyja koji je branio Katoličku Crkvu u medijima.

Propovijed je zaključio obraćajući se roditeljima. „U vašim je rukama budućnost vaše djece, a time i društva i Crkve“, rekao je. Naglasio je da roditelji imaju presudnu ulogu u oblikovanju karaktera svoje djece, podsjetivši na narodnu mudrost da „jabuka ne pada daleko od stabla“. Sve je potaknuo na molitvu, sakramentalni život i nasljedovanje svetih primjera obiteljskog života.

Na kraju je župnik Jurić zahvalio nadbiskupu Puljiću na upućenim riječima, kao i svim vjernicima koji su svojim sudjelovanjem doprinijeli ljepoti proslave. Nakon završnog blagoslova vjernici su pred izloženom relikvijom svoga zaštitnika uputili molitve Bogu po zagovoru sv. Leopolda Mandića.

U ono vrijeme reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas.

On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.«

Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.« Riječ Gospodnja.

Svećenik: fr Vinko Vuković.

Ponovni susret sa vlč. Callowayem iskoristili smo kako bih porazgovarali o ovom hodočašću, Međugorju i izboru novog Pape.

Kako ste se odlučili doći u Međugorje na hodočašće s ovako velikom grupom ljudi?

Volim Međugorje i Međugorje je za mene izvor mog obraćenja. Nisam bio niti katolik, a nakon čitanja knjige o Međugorju (Joseph Pelletier „Kraljica Mira dolazi u Međugorje“ ili izvorno: Joseph Pelletier: „The Queen of Peace Visits Medjugorje“) dogodilo se moje obraćenje na katoličanstvo. Nakon toga, u Međugorju sam bio pet puta. U Americi još uvijek mnogo ljudi ne zna za Međugorje i ne dolazi ovdje, pa sam zbog toga oglasio svojim prijateljima i poznanicima kako planiram na 'Jubilej nade' u godini 2025. opet ići na hodočašće u Međugorje i mnogo ljudi mi se odlučilo pridružiti. Tako smo došli do ovog broja od 180 hodočasnika i još tri svećenika.

Ovo hodočašće želimo iskoristiti kao vrijeme za našu osobnu obnovu i obraćenje, želimo iskusiti milost i novu nadu. Jer u ovom trenutku, svijet je u 'ludom stanju', toliko je brige, anksioznosti, drame i rata, stresa… zato mi trebamo Isusa da nam da još nade! Jer ovdje u Međugorju mi želimo doći do Isusa preko Marije, a Marija će nam dati mir jer ona je Kraljica Mira. To je ono zbog čega sam ja, a onda mislim i zbog čega su i ostali hodočasnici došli u Međugorje – da se još više zaljube u Isusa i osnaže svoju nadu!

Vaše hodočašće svih ovih dana koncentrirano je samo na Međugorje, imate svakodnevnu svetu misu, slijedite večernji molitveni program, vi sami ste imali kateheze, a slušali ste i više kateheza p. Leona koji je zadužen za hodočasnike engleskog govornog područja u župi. Vidite li već sada neke promjene na vašim hodočasnicima?

Naravno, promjene su već vidljive. Oni su sretni i to mi svakodnevno govore. Puno je njih nakon dugo vremena neispovjedanja, otišlo na sv. ispovijed.

U vaše ste hodočašće uključili i molitvu za izbor novog Pape koji se u međuvremenu dogodio. Kakvi su vaši utisci o prvom Papi američkih korijena?

Iskreno, ne znam što bih vam rekao jer ga ne poznajem. Većina svećenika u Americi nije s njim bliska jer je on samo rođen u Americi, a zatim je većinu svog života proveo u Peruu, Rimu… Tako da ga i mi Amerikanci tek trebamo upoznati. Ali sviđa mi se njegovo ime: papa Lav XIV.

U Međugorje ste prvi puta došli 2003. godine. Sada sa razmakom od 22 godine, kako gledate na Međugorje i poruku koju Kraljica Mira i dalje upućuje svijetu?

U Međugorju se svakako vide promjene što se tiče vanjskog rasta, izgradnje, novih stambenih blokova…, ali za mene je uvijek isto: sveta misa, ispovijed… sa tako puno radosti, ljubavi. Milost koja se ovdje osjeća i dalje je ista i ovo je uistinu posebno mjesto. Kad ljudi ne znaju što ih ovdje čeka, onda se premišljaju, da li ići ili ne ići, ali kada dođu ovdje i kada iskuse - onda znaju: Ovdje se osjeća mir koji je poseban, kojeg nema nigdje drugdje. Mir u kojem se osjeća blizina Neba. I opet ističem čudo toliko mnogobrojnih podijeljenih sakramenata ispovjedi, na svim jezicima svijeta. Ni toga nema nigdje u svijetu.

Što biste na kraju poručili našim čitateljima?

Molite se našoj Majci, Kraljici Mira kako bi vam pomogla imati mir u srcu s kojim ćete još bolje upoznati Isusa i dopustiti mu da se sve više nastanjuje u vašem srcu. I uvijek budite vjerni Crkvi i sakramentima. Uvijek.
Razgovarala: Paula Tomić

Dok je još bio destruktivni mladić, proveo je svoju mladost padajući u sad mala, sad velika iskušenja, griješeći bludno, živeći neprestano promiskuitetno, te je počinio niz zakonskih prekršaja i zločina, kradući robu u vrijednosti nekoliko tisuća dolara. Noći je provodio zabavljajući se s prijateljima i konzumirajući sve vrste droga i opijata, uživao je u slušanju heavy-metal glazbe. Jedno je vrijeme bio vjerni sljedbenik benda „Greatful Dead“, te je ne samo slušao i uranjao u psihodeličnu glazbu, nego si je i na ruci dao tetovirati ime te grupe. Tetovažu ima i danas, ona je podsjetnik na prošlost koju je živio, ali i prošlost koju je ostavio. On uopće i nije svjestan kako se tetovaža našla na njegovoj ruci jer se ne sjeća vremena kad su mu to uradili.

Calloway je kao mladić bio iznimno gnjevna i buntovna karaktera zbog čega je njegova obitelj jako ispaštala. Jedno su vrijeme svi živjeli u američkoj vojnoj bazi u Japanu, jer je njegov poočim bio dužnosnik u američkoj vojsci. Za Callowaya to nije bilo dugog vijeka, jer se vrlo brzo počeo družiti s japanskim bandama, postao stručnjak za razne vrste krađa, te je naposljetku bio deportiran iz zemlje. Vojni čuvari su ga tom prilikom ispratili do zračne luke, i ruke i noge su mu bile u lancima i lisičinama, a on je zauzvrat njih pljuvao, psovao i ljutito proklinjao sve do odlaska na avion. Iako je kao i svi drugi ljutiti adolescenti u sebi razvio mržnju prema svojim roditeljima, ne prihvaćajući njihove patnje ni napore kojima su mu htjeli pomoći, čak ni kada su molili za njega ili ga slali toliko puta u ustanove za odvikavanje, on je jedino ipak u sebi zadržao osjećaj krivnje prema svom deset godina mlađem bratu. Dok bi ga on molio i preklinjao da ostane doma i igra se s njim, vlč. Calloway svjedoči kako bi čak i te pokušaje zbližavanja i obiteljskog ozračja uvijek odbijao, jer naprosto nije želio imati ništa s domom iz kojega je potjecao.

Nakon povratka iz Japana te još jednog neuspjela pokušaja odvikavanja u centru u Pennsylvaniji, stanje se neprestance pogoršavalo. Sve što je radio i konzumirao bilo je samo gore i vlč. Calloway priča kako se jasno i živo sjeća mišje klopke u koju je zapao i kako je pao na samo dno u životnom mraku i praznini.

“Jedne prilike zatekao sam se u kući u kojoj smo se drogirali i puzao sam po tepihu rukama i nogama, očajnički tražeći komadiće kokaina koji su možda slučajno pali na pod. Sve je bilo puno žohara i crvi od neoprana posuđa, a u nekoj sobi otraga čuo se plač djeteta o kome se nitko nije brinuo. Ipak, i ja sam kao i djetetova majka bio na podu, te smo mahnito tražili bijele komadiće po podu. Kada bismo našli bilo što bijelo, odmah bismo stavljali u zdjelu i pušili, čak i ne znajući što je to uopće bilo.“
Kako se uopće moglo dogoditi da takav mladi buntovnik, teški ovisnik, „životinja“ (kako kasnije sam sebe opisuje), postane pobožni katolički svećenik, čak i ugledni autor teoloških i marioloških knjiga?

Sve je počelo jedne noći u ožujku god. 1992., kada je Donald na iznenađenje svojih prijatelja, odlučio ostati doma, a ne izaći vani na zabave kako je to običavao činiti. Osjećao se iznimno depresivnim, a čežnja i praznina posve su zaokupljale njegovo biće. „Našao sam se sam kako sjedim u svojoj sobi i nisam imao ništa što bih mogao raditi niti ikoga komu bih se mogao obratiti. Moje je život bio vrijedan podsmijeha. Bijaše to veliki promašaj, i nadao sam se da bi se nekako mogao dokrajčiti… Mrzio sam svoj život. Bio sam nemiran i nervozan u pogledu svega.“ Tražeći načina kako da ubijem vrijeme, počeo je pregledavati knjige na polici svojih roditelja. Nije tražio nikakvu lektiru, nego možda kakav časopis, poput National Geographica, da bi ga mogao prelistavati i gledati slike. Umjesto toga, ruka mi je posegnula za nečim posve drugim, za nekom čudesnom knjigom, čiji je naslov njemu kao tinejdžeru bio krajnje stran te ga je zaintrigirao da je počne čitati. Knjiga se zvala „Kraljica Mira dolazi u Međugorje.“ (izvornik: Joseph Pelletier, The Queen of Peace Visits Medjugorje. Spomenuti je svećenik bio u početcima Međugorja u Međugorju i nakon toga napisao svoje svjedočanstvu o obliku knjige).

Zapravo je to bilo svjedočanstvo o Marijinim ukazanjima u Međugorju. Vlč. Pelletier bijaše jedan od prvih američkih svećenika koji su ostali očarani Međugorjem i mističnim događajima koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini. „Ova mi knjiga je pokazala niz stvari koje nikada ranije nisam iskusio, ali sam se zasigurno mogao povezati s radikalnošću poruke te knjige… Nedugo potom sam shvatio kako mi je ta knjiga ponudila promjenu života i predanje nečemu daleko većem od mene samog – vjeri u Boga i promjeni. To je bilo otkriće koje je zahtijevalo revoluciju u mom razmišljanju. Je li možda to bilo onaj izlaz koji sam tako očajnički tražio?”

Proveo je čitavu noć čitajući tu knjigu, sve do ranih jutarnjih sati. Za to vrijeme, unutarnje biće u njegovoj duši od nervoze se i nemira koje je dotad živo osjećao, preobrazilo u duboku radost i mir koji je posve isijavao i obuzimao njegov duh. Međugorske poruke su ga dotaknule na posve novoj, višoj razini; bio je to povratak molitvi, miru, postu i pomirenju s Bogom i potreba za obraćenjem. Po prvi puta, nešto je bilo tu pred njim i nudilo mu je nadu u nasilnoj prošlosti, u životu grijeha i očaja.
„Djevica Marija je govorila stvari koje su bile tako jasne i koje su me obuzimale da sam bio toliko ganut i proživljavao sam sve emocije na mnogo dublji način. To su bili osjećaji koje nisam iskusio od svog djetinjstva, kad sam bio dječačić koji je silno volio svoju mamu i želio je usrećiti. A sada je Djevica Marija bila tu i govorila mi kako je ona moja Majka, kako je ona Majka svih zalutalih i pozivala nas da se vratimo Bogu, Isusu. Jasno je rekla kako ona nije Bog, nego nas je sve upućivala na svoga Sina govoreći nam kako je On Mesija, Spasitelj svijeta. Počeo sam se zaljubljivati u tu Majku, u tu Ženu.“

Na drugoj strani, estetska dimenzija pobožnosti bijaše predivna. Spoznavao je ljepotu kakvu dugo nije iskusio. U toj Ženi, Djevici Mariji, našao je ljepotu koja ne bijaše otrovna ni grješna, kao u mnogim susretima sa ženama iz prošlosti – dapače, bila je čista, osvježavajuća, bezgrješna nježnost koja je nudila zraku nade i prodrla kao svjetlo koje se probija u Donaldov mračni svijet. Ta duhovna, pobožna privlačnost dovela je Donalda do molitve srca u kojoj je otkrio svoje čežnje prema toj misterioznoj prisutnosti koju je otkrivao.

„Kako sam nastavio dalje čitati, rekao sam joj u svom srcu: ‘Želim vjerovati. Doista želim. Ti si upravo probila balončić moga svijeta i ponudila mi mnogo više nego što sam znao da uopće postoji. To mi je potrebno’.“

Unutarnja potreba, kao i duhovna žudnja bijahu zadovoljene. Dok je dalje čitao, dogodilo se čudnovato, ali i čudesno rađanje novog života iz smrti. „Iako sam ozbiljno očajavao spram svog života, čitajući tu knjigu, osjećao sam kako se moje srce topi. Hvatao sam se za svaku riječ i osjećao kako mi svaka riječ donosi novi život. I kad je novo jutro svanulo, zatvorio sam knjigu i rekao: ‘Poruka ove knjige je doista takva da mijenja život. Nikad nisam ranije čuo ništa tako čudesno i nevjerojatno a tako potrebno momu životu.’ Netko će reći kako je to bila moja prva molitva. Tko god je bila ta Djevica Marija, ja sam vjerovao u ono što je ona poručivala, vjerovao sam da je ona bila moja Majka i da je došla iz raja radi mene.“

Istoga trenutka, odmah nakon što je svojoj ushićenoj majci ispričao o svom iskustvu, Donald, makar još nije bio katolik, otrčao je prvi put u svom životu na misu i nakon mise sve ispričao svećeniku te mu ispovjedio svu svoju prošlost. Kada se vratio doma, izbacio je sve prljave sadržaje iz svog života, od pornografskih magazina do pribora za drogiranje. U smeće je bacio golemih šest vreća. Kada je sve očistio, Donald je kleknuo kraj ormara i snažno poželio moliti. No, nije znao moliti. Rekao je kako do toga dana nije izrekao ni jednu jedinu molitvu u svom životu. To ga nije spriječilo da počne plakati i uskoro je bio sav u suzama koje su ga čistile i liječile. Osjećaj kajanja i žaljenja zbog prošlosti još uvijek je bio živ u njemu, a potreba za oprostom ga je posve prožela. „Zapravo sam početo tako snažno plakati da sam jedva mogao disati. Plakanje je bilo do te mjere nekontrolirano da sam morao udisati zrak u kratkim razmacima. Bujice suza izvirale su iz mene i doskora mi je odjeća bila sva mokra.“

Sati i sati takva plača dovele su ga do suza radosnica i najednom je Donald počeo osjećati nevjerojatan mir u svom srcu, mirnoću koja bijaše snažnija od razuma i shvaćanja. „Počeo sam se osjećati kao malo dijete koje miluje vlastiti otac i kao da sam odjednom dobio novi život. Dobio sam novi život i sve je bilo posve drugačije. Cijelo mi je tijelo drhtalo. Bio sam sav umotan u Isusa i postao sam svjestan koliko sam ljubljen.“

Taj pročišćujući mir doveo me do nečega posve neobjašnjivog, gotovo nadnaravnog iskustva. Kao i tisuće pacijenata koji su imali iskustvo kliničke smrti, Donald je izišao iz svoga tijela. „Veoma je teško to opisati, nešto kao da me izbacilo iz mog tijela. Doslovno sam osjećao kako sam napustio svoje tijelo. Moj fizički obris je ostao na kauču, ali moja duša i duh bijahu vani.“ To ga je iskustvo posve paraliziralo, i postupno je mogao vidjeti kako mu tijelo biva sve udaljenije. Osjećao je kako mu neko biće dotiče dušu, i on je nesvjesno zavapio prema tome biću: Marijo! Tada se njegovo tijelo vratilo natrag i osjećaj mira ga je posve prožeo, ne samo iznutra nego posvuda oko njega, bilo je kao ljubav koja se izlijeva po njemu. Bijaše to čista majčinska ljubav. Čuo je najženstveniji glas, najnježniji glas koji je ikad dotad čuo, on ga je prožimao i prozborio: ‘Donnie, tako sam sretna’. Bilo je to sve što sam što sam čuo, ali sam znao tko je to bio. Nitko me osim moje majke nikada nije oslovljavao s ‘Donnie’. Nitko. Znao sam kako je to glas Marije, Blažene Djevice Marije. Bio sam tako smiren i osjećao sam se kao malo dijete koje počiva na grudima svoje majke. Tako spokojan i umiren zaspao sam dubokim snom. Godinama nisam tako duboko spavao.“

Fenomen koji je Donald iskusio, uz iskustvo napuštanja svog vlastitog tijela, zove se nutarnji govor (locutio cordis), mistična milost kojom se čuje duhovna prisutnost, u ovom slučaju Gospina, na unutarnji način, kroz dubine duše. Nakon toga dubokoga duhovnoga iskustva slijedilo je službeno obraćenje na katolicizam. Još jedan plod bijaše želja za svećeništvom, i to ne bilo kakvim redom ili kongregacijom. Donald je htio postati Marijin svećenik, i zbog same Gospe, ali i zato jer su Marijini svećenici Bezgrješnog Začeća službeni promicatelji pobožnosti Božanskog Milosrđa, objavljena sv. Faustini Kowalskoj, poljskoj redovnici i mističarki koja je imala Kristove vizije i objave tridesetih godina prošlog stoljeća. Donald je u svojoj prošlosti vidio sebe kao pravi primjer Božanskog Milosrđa. Božjom milošću primio je najveću milost nakon života u grijehu.

Da bi postao svećenik, morao je započeti sa studijem, a nakon što je napustio srednju školu, ne bijaše to nimalo laka zadaća. Tijekom školovanja i obrazovanja Donald je uspio na tom putu susresti neke od najizvrsnijih i najučenijih katoličkih teologa i intelektualaca. Po završetku srednje škole njegova ga je zajednica poslala na na Franjevačko Sveučilište u Steubenvilleu, Ohio, gdje je diplomirao teologiju i filozofiju. Tu je upoznao teologe i svoje profesore kao što su Scott Hahn i Mark Miravalle. Obojica su za Donalda odigrali presudnu ulogu tijekom studija i još više produbili u njemu ljubav prema Bogu i Gospi.

Prof. Miravalle je i sam jako povezan s Međugorjem. Napisao je mnogo knjiga o Međugorju, a dok je bio na doktoratskom studiju u Rimu, svoj je doktorski rad naslovio: Poruka Međugorja: post-koncilska formulacija Lurda i Fatime. Taj je rad osvijetlio do kraja kako su poruke Međugorja u skladu s crkvenom predajom, od izvornoga navještaja Radosne vijesti, preko nauka crkvenih otaca, te posve u skladu s Drugim Vatikanskim Koncilom i ostalim od Crkve priznatim ukazanjima. Donald je nastavio svoje studije upijajući znanje i ljubav od mnogih uglednih teologa i mariologa, a imao je i tu sreću slušati posljednja predavanja što ih je držao francuski teolog i mariolog Rene Laurentin na Međunarodnom Marijanskom istraživačkom institutu u Daytonu, Ohio. Laurentin je od samoga početka veliki pobornik Međugorja, autor brojnih knjiga o Marijinim ukazanjima. Donald je svoju doktorsku disertaciju koncentrirao na mariologiju u Dnevnicima sv. Faustine Kowalske, povezujući tako svoju ljubav prema Gospi s pobožnošću Božanskom Milosrđu.

Disertacija ima više od 200 stranica koja je objavljena kao: „Najčišća od svih ljiljana: Djevica Marija u duhovnosti sv. Faustine.“
Taj bivši ovisnik, osuđivani kriminalac koji je napustio srednjoškolsko obrazovanje, nakon nekoliko godina i novog života koji mu je darovan, diplomirao je na sveučilištu uza sve počasti s izvrsnim uspjehom (summa cum laude).

Vlč. Calloway danas je provincijal Družbe Marijinih svećenika Bezgrješnog Začeća i promicatelj duhovnih zvanja. Svjedoči po čitavom svijetu o svom životu te tako dotiče nebrojena srca. Njegova životna priča primjer je milosti i Božjeg milosrđa na djelu, a sve po zagovoru Blažene Djevice Marije i njezina djela u Međugorju.

Daniel Klimek za Glasnik Mira /8/2015.

Radujemo se na daru novoga rimskog Prvosvećenika i u dubokoj zahvalnosti Božjoj providnosti upućujemo prošnje Gospodinu da svojom milošću podrži Papu i njegovu službu.

Uzevši u obzir hrvatsku jezičnu tradiciju uporabe inačica Lav i Leon i to da su neki biskupi već prihvatili pojašnjenje u korist inačice Lav, te uvažavajući posebice činjenicu da je ona nakon izbora prevladala u crkvenoj javnosti, i smatrajući da je važno na hrvatskom govornom području u liturgijskoj praksi i crkvenoj komunikaciji ustaliti uporabu jednog oblika Papina imena, pozivamo da se ime novoga Pape spominje u Euharistijskoj molitvi i u prošnjama Liturgije časova koristeći inačicu Lav.

Potičemo sve svećenike i ostale Kristove vjernike da također u osobnim molitvama upućuju nakanu za Papu i za Kristovu Crkvu.

U zajedništvu služenja Gospodinu u njegovoj Crkvi, srdačno vas pozdravljamo!

Sarajevo-Mostar-Banja Luka, 10. svibnja 2025.

Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata

Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj

Željko Majić, banjolučki biskup

Prema njegovim riječima jedan župljanin koji održava groblje ga je obavijestio o provali. Župnik je po dolasku našao razvaljenu bravu na vratima kapele, a otuđena je određena količina alata.

Prema riječima vlč. Jerkovića on je policiji MUP-a TK-a i inspektorima dao izjavu te su oni izišli na groblje i napravili očevid. (kta)

Prema predaji, ikona Bogorodice Salus Populi Romani djelo je svetog Luke. U Rimskome pontifikalu navodi se kako je ikonu u Rim donijela sveta Helena, majka cara Konstantina. Rimljani još od srednjega vijeka posebno časte tu sliku, napose u trenutcima opasnosti, a pred njom se redovito molio i papa Franjo.

Pri dolasku u baziliku Svete Marije Velike kardinala je uočila i srdačno pozdravila skupina hodočasnika iz Novog Travnika i Viteza. Također, kardinalu Puljiću je prišla skupina hodočasnika iz Bagdada u kojoj su bile i dvije sestre poglavara Kaldejske katoličke Crkve u Iraku i patrijarha Bagdada kardinala Louisa Raphaëla Saka.

Broj vjernika koji se okupio oko kardinala Puljića rastao je iz minute u minutu. Gotovo svi su željeli da ih kardinala blagoslovi, također i nabožne predmete, te da taj prizor ovjekovječe zajedničkom fotografijom.

Donosimo fotografije snimljene tijekom današnjeg posjeta kardinal Puljića bazilici Svete Marije Velike.

ktabkbih.net

Smatram Božjim darom to što je prva nedjelja moje službe kao Rimskoga biskupa upravo Nedjelja Dobrog Pastira, četvrta nedjelja uskrsnog vremena. Na ovu se nedjelju, naime, uvijek naviješta evanđelje po Ivanu iz desetog poglavlja, u kojem se Isus otkriva kao pravi Pastir – onaj koji poznaje i ljubi svoje ovce te za njih polaže život.

Dodao je da se na četvrtu vazmenu nedjelju, već šezdeset i dvije godine, slavi Svjetski dan molitve za zvanja.

Danas, dakle, draga braćo i sestre, imam radost moliti zajedno s vama i s cijelim Božjim narodom za zvanja, osobito svećenička i redovnička. Crkvi su ona itekako potrebna! Važno je da mladi, djevojke i mladići, u našim zajednicama pronađu otvorenost, sluh i ohrabrenje na svom putu razlučivanja zvanja, kao i da mogu računati na vjerodostojne uzore velikodušne predanosti Bogu te braći i sestrama.

Pozvao je da se usvoji poziv koji nam je papa Franjo uputio u svojoj poruci za današnji dan: poziv da prihvatimo i pratimo mlade te zamolimo nebeskog Oca da jedni drugima, svatko prema svom pozivu, budemo pastiri po Njegovu srcu (usp. Jr 3,15), sposobni pomagati si međusobno u hodu ljubavi i istine.

Mladima kažem: Ne bojte se! Prihvatite poziv Crkve i Krista Gospodina!) Neka nas uvijek prati Djevica Marija, čiji je život u cijelosti bio odgovor na Božji poziv, u našem nasljedovanju Isusa Krista.

Nakon molitve Kraljice neba, papa Lav XIV. je podsjetio na 80. obljetnicu od završetka strašne tragedije Drugoga svjetskog rata koja je odnijela 60 milijuna života.

U današnjem dramatičnom kontekstu, koji papa Franjo često opisuje kao "treći svjetski rat u dijelovima", i ja se pridružujem njegovu apelu svjetskim liderima: Nikada više rat!

Pozvao je na istinski, pravedan i trajan mir u napaćenoj Ukrajini, oslobađanje svih zarobljenika i povratak djece njihovim obiteljima. Apelirao je da u Pojasu Gaze odmah prestane razmjena vatre, osigura hitna humanitarna pomoć iscrpljenom civilnom stanovništvu, i oslobađanje svih taoca.

S druge strane, s radošću sam primio vijest o proglašenju prekida vatre između Indije i Pakistana, uz nadu da će nadolazeći pregovori dovesti do trajnog sporazuma. Ali koliko još sukoba ima diljem svijeta? Kraljici mira povjeravam svoj gorljivi apel, da ga ona prikaže Gospodinu Isusu i isprosi nam čudo mira.

Pozdravljajući na kraju sve hodočasnike iz različitih zemalja, primjerice Velike Britanije, Španjolske, Malte, Paname, SAD-a i Italije, Papa je naglasio da se u mnogim zemljama danas slavi Majčin dan te zaključio:

Upućujem srdačan pozdrav svim majkama, uz molitvu za one koje su još među nama i za one koje su već u nebu. Sretan Majčin dan svim majkama!

vaticannews.

– Jeste li očekivali ovako brz završetak konklave?

– Izbor novoga pape koji je uzeo ime Lav XIV. doživio sam s iskrenim zadovoljstvom i dubokom nutarnjom radošću, kao dar s neba u ovome povijesnom trenutku za Crkvu. Osobito me raduje što je Sveti Otac izabran brzo i u velikom suglasju kardinala izbornika, što je, po mojem sudu, znak djelovanja Duha Svetoga u zajedništvu kardinalskoga zbora. Izbor kardinala Prevosta doživljavam kao očit izraz Kristove vjernosti i ljubavi prema svojoj Zaručnici – Crkvi. On dolazi kao pastir u pravom trenutku potvrđujući još jednom kako Božja Providnost nadilazi naša ljudska očekivanja i planove.

Iako su sâm ishod i trajanje svake konklave nepredvidivi, ne bih rekao da me brzina iznenadila. Gledajući trajanje nekoliko prethodnih konklava i kontekst ove posljednje: zdravstveno stanje pape Franje, ozračje molitve i pripreme u mjesecima koji su prethodili, bilo je za očekivati da su kardinali već ušli u Konklavu s ozbiljnim promišljanjem i otvorenošću srca. Upravo zato vjerujem da je njihova odluka bila plod zrelog razlučivanja, vođenoga Duhom Svetim i ljubavlju prema Crkvi, a stoga i brzo usuglašena.

– Novi Papa dolazi s mjesta prefekta Dikasterija za biskupe, kojemu ste i vi član. Možete li nam reći nešto više o njemu?

– Sveti Otac, papa Lav XIV., kao nekadašnji prefekt Dikasterija za biskupe, ostavio je snažan dojam na sve nas koji smo imali prigodu s njime surađivati. Riječ je o čovjeku duboke i promišljene vjere, prožete iskrenom pobožnošću i pouzdanjem u Božju providnost. Posebno me uvijek dojmila njegova ljudska toplina, pozorna prisutnost u susretu i nenametljiva, ali djelotvorna empatija prema svakom čovjeku, osobito prema onima koji trpe ili se osjećaju zaboravljenima.

– Njegov životni put prilično je bogat?

– Njegova životna i službena putanja uistinu je bogata i raznolika. Kao redovnik stekao je nutarnju slobodu i jednostavnost evanđeoskoga života, kao poglavar i biskup razvijao je mudrost pastirske skrbi, a kao prefekt pokazivao visoku razinu crkvene razboritosti i odgovornosti, osobito u imenovanjima novih pastira Božjega naroda. U njegovu duhovnom profilu susrećemo sklad zrele teološke misli i konkretne pastirske osjetljivosti, a njegovo djelovanje nosi pečat univerzalnosti: rođen i odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, služio je Crkvi u Latinskoj Americi, a iz Rima crkvama diljem svijeta ostajući uvijek duboko ukorijenjen u Evanđelju.

U njegovoj osobi možemo s pravom prepoznati odjek najboljih odlika njegovih prethodnika: karizmatsku srdačnost i pristupačnost svetoga Ivana Pavla II., misaonu dubinu i teološku jasnoću pape Benedikta XVI., te suosjećajnu blizinu s ranjenima ovoga svijeta, koja je obilježila pontifikat pape Franje. No, ono što ga osobito resi jest duboko ukorijenjena poniznost – ona evanđeoska, kao plod dugih sati provedenih u molitvi, razmatranju i vjernosti Kristu.

U njegovu izboru prepoznajem znak Duha Svetoga koji Crkvi daruje čovjeka molitve, razbora i milosrdne blizine.

– Kako je izgledala suradnja s njim kao prefektom Dikasterija?

– Sveti je Otac svoju službu prefekta Dikasterija za biskupe obnašao tijekom nešto više od dvije godine, no i u tom, naizgled kratkom vremenu, ostavio je dubok i trajan trag. Njegovim dolaskom na čelo spomenutog Dikasterija osjetila se promjena duha: unio je ozračje smirene jasnoće, sabranosti i istinske sinodalnosti. Radne su sjednice bile obilježene otvorenošću, argumentiranim promišljanjima i, nadasve, međusobnim uvažavanjem. Nije nastupao s krutih pozicija, nego ozbiljno odvagujući iznesene argumente i osluškujući glas Duha u svjetlu stvarnosti mjesnih Crkava.

S posebnim poštovanjem ističem tu njegovu sposobnost razumjeti raznolikost Crkve u njezinoj katoličkoj, to jest, sveopćoj širini. Uvijek je pokazivao istančan osjećaj za konkretne pastoralne i kulturne okolnosti svake pojedine biskupije. Bio je sposoban zauzeti stav, ali nikada autoritarno ili jednostrano, nego kao onaj koji je slušao, razabirao i molio.

– A vaša konkretna suradnja?

– Moja suradnja s njime bila je, u tom smislu, vrlo konstruktivna i prožeta dubokim povjerenjem. Kao kolege po struci, obojica sa snažnim osloncem u teologiji i kanonskom pravu, često smo brzo nalazili zajednički jezik u ocjeni kandidata i razmatranju važnih smjernica za rad Dikasterija. No, izvan profesionalne suradnje, imao sam i osobnu radost susresti ga u neformalnim okolnostima, gdje se još jasnije očitovala njegova jednostavnost, duhovitost i blizina čovjeku. Nije nosio težinu funkcije kao teret moći, nego kao služenje Crkvi, a to je nešto što nadahnjuje i ostaje u srcu.

Njegov stil vodstva bio je duboko evanđeoski: nastupati ne iz pozicije sile, nego iz snage argumenata, molitve i razboritoga dijaloga.

– Kako će izgledati njegov pontifikat tj. koliko će nastaviti put pape Franje?

Sveti Otac, papa Lav XIV., tijekom svoje službe u Rimskoj kuriji pokazivao je duboko poštovanje i sinovsku odanost prema papi Franji. Njihovo zajedništvo nije bilo samo institucionalno, nego duhovno i osobno. Dijelio je evanđeosku osjetljivost pape Franje za malene, ranjene, siromašne i marginalizirane, one na koje svijet često zaboravlja, a Crkva im je pozvana biti majka i utočište. Tu blizinu i toplinu, koje su obilježile pontifikat pape Franje, sadašnji Papa nosi u sebi, rekao bih, kao nešto što je sraslo s njime, što je dio njegova redovničkoga duha, života u različitim kulturama i osobne povijesti.

Stoga nema nikakva razloga očekivati oštar zaokret. Naprotiv, vjerujem da će papa Lav XIV. znati nadograditi ono što je njegov prethodnik započeo, možda ne toliko gestama koje privlače pažnju, koliko tihom, promišljenom i stabilnom obnovom Crkve iznutra. Njegova jasnoća misli, preciznost izraza i sposobnost sagledavanja stvarnosti iz više dimenzija mogli bi biti upravo ono što Crkva u ovome trenutku treba: čvrstu ruku koja vodi, ali ne razdvaja; razboritu riječ koja usmjerava sjajem istine koja izgrađuje i neistomišljenike.

Osobno vjerujem da će papa Lav XIV. biti most između povjerenja koje je papa Franjo usadio u srca mnogih i potrebe Crkve za jasnijim usmjerenjem u vremenu koje je često obilježeno konfuzijom i ideološkim podjelama. U njemu prepoznajem pastira sposobnoga pomiriti različite naglaske i duhovne struje, a da pritom ne dira u čistoću vjere i jasnoću crkvenog nauka. Njegov pontifikat mogao bi biti vrijeme zrelosti, razlučivanja i tihe snage koja dolazi od Gospodina.

Intervju u cijelosti pročitajte OVDJE

Grb prikazuje štit podijeljen dijagonalno u dva polja. Gornje polje na plavoj pozadini prikazuje bijeli ljiljan, simbol čistoće i odanosti Blaženoj Djevici Mariji. Donje polje prikazuje zatvorenu knjigu s probodenim srcem, inspirirano simbolikom Reda svetog Augustina i njegovim riječima: “Vulnerasti cor meum verbo tuo”, odnosno: “Robio si moje srce svojom Riječi”.

Papa Lav XIV. u osnovnim je crtama zadržao isti grb koji je izabrao pri biskupskom ređenju, kao i geslo “In Illo uno unum” (“U Njemu koji je Jedan, mi smo jedno”). To su riječi izgovorene u Augustinovoj propovijedi – Tumačenju na Psalam 127 – gdje objašnjava da “iako smo mi kršćani mnogi, u jednome Kristu smo jedno”. Riječ je o parafrazi misli svetog Augustina, koja odražava papin naglasak na jedinstvu Crkve u Kristu, ne kroz uniformnost, već kroz ljubav jaču od podjela i raznolikosti.

Grb i geslo potvrđuju kontinuitet s biskupskim identitetom pape Lava XIV., koji je isti simbol i riječi koristio još od svoje biskupske posvete. Kao član Reda svetog Augustina, Papa je i u ranijim istupima naglašavao važnost zajedništva, unutarnje obnove i sluha za Božju riječ kao temeljnih dimenzija crkvenog života.

Objava dolazi dan nakon njegova obraćanja Kardinalskom zboru, u kojem je pozvao na obnovu Crkve kroz formaciju, sinodalnost i misijski duh.

Naime, može se reći da grb pape Lava XIV. sažima temeljne smjernice njegova pontifikata: marijansku pobožnost, teološku dubinu i ekleziološko jedinstvo. Prema navodima iz Kurije, upravo će ti elementi biti u središtu njegova djelovanja u mjesecima koji slijede.

U intervjuu za Vatican News u srpnju 2023., sam biskup Robert Francis Prevost je pojasnio: „Kao što se vidi iz moga biskupskog gesla, jedinstvo i zajedništvo sastavni su dio karizme Reda svetog Augustina, ali i moga osobnog načina djelovanja i razmišljanja. Mislim da je vrlo važno promicati zajedništvo u Crkvi, a dobro znamo da su zajedništvo, sudjelovanje i poslanje tri ključne riječi Sinode. Stoga je meni, kao augustincu, promicanje jedinstva i zajedništva od temeljne važnosti. Sveti Augustin mnogo govori o jedinstvu u Crkvi i o potrebi da se ono živi”, objavio je Vatican News u subotu 10. svibnja.

Dar generalne kurije Reda augustinaca

Relikvije je odabrao Josef Sciberras, generalni postulator Reda augustinaca, kao dar koji je Generalna kurija dala svom subratu Robertu Prevostu na dan kada je imenovan kardinalom, 30. rujna 2023. godine. Redovnik, koji nije skrivao radost zbog izbora novog Pape, u razgovoru je za vatikanske medije rekao da je tadašnji kardinal Prevost „bio ganut“ kad su mu uručili pektoralni križ tijekom slavlja koje su mu pripremili u blagovaonici Međunarodnog zavoda svete Monike, svjestan da će na prsima nositi relikvije svetog Augustina i njegove majke Monike.

„Dan prije početka konklave poslao sam mu poruku u kojoj sam ga potaknuo da nosi križ koji smo mu dali, kako bi uz sebe imao zaštitu svetog Augustina i svete Monike“, prisjetio se otac Sciberras i dodao: „Nisam siguran je li ga zaista nosio po mom prijedlogu, ali kad sam vidio da ga je nosio kod polaganja prisege i kod pojavljivanja iz središnje lože vatikanske bazilike, s obzirom na sve druge križeve koje je mogao odabrati, bio sam jako sretan“, rekao je generalni postulator Reda augustinaca. Opisao je da križ nije samo ukras, već „vidljiva ispovijest vjere i znak istinskog pastorala. Relikvije svetaca povezanih s Redom augustinaca utjelovljuju vjernost, reformu, služenje i mučeništvo: sve elemente koji osvjetljavaju i podupiru službu novog Pape.“

U ono vrijeme: Reče Isus: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

Svećenik: fr Vinko Vuković.

„Nevjerojatno je koliko ima mladih, obitelji, djece, ali i starijih djedova i baka. To pokazuje da postoji u Hrvatskoj jedna snažna grupa i pokret onih koji žele imati djecu, koji vole djecu i koje treba u toj njihovoj nakani poduprijeti. Pravo na život od začeća do prirodne smrti u Hrvatskoj podržava većina ljudi. Nažalost, glasniji su oni koji tvrde da je pobačaj rješenje za ženu. Pobačaj, usmrćivanje vlastitog djeteta nikada nije rješenje. Mi otvaramo prostor slobode, mi nudimo potporu tim ženama da u teškim okolnostima ne budu napuštene i izdane, već da u tim okolnostima prime ruku pomoći i rode svoje dijete“, istaknula je.

„Katolička Crkva je glavni saveznik svih ljudi koji se bore za dostojanstvo ljudske osobe u svijetu. Bilo gdje da žive, bilo da je ta crkva u većini stanovništva ili manjini ona uporno ponavlja da svaki čovjek ima svoje dostojanstvo. Znanost i nauk Katoličke Crkve idu ruku pod ruku, s time da je Katolička Crkva svoj nauk formirala puno stoljeća prije ultrazvuka, a danas se svi možemo vlastitim očima uvjeriti u ljudskost djeteta i potrebu da njegov život štitimo od ljudskog začeća“, kazala je Markić.

Majka petero djece Marija Livaja, koja je na zagrebačkom Zrinjevcu dala svoje svjedočanstvo, istaknula je za HKR da je njena želja da na taj način barem jednoj majci odvrati misli od pobačaja i da u barem jednoj pobudi emociju prema njenom djetetu. „Zato danas želimo ispričati našu priču i zašto nam je drago da nismo unaprijed znali da naš sin Lovre ima sindrom Down. Voljela bih da to dopre do svake majke. Lovre je jako puno promijenio cijelu našu obitelj, pogled na život i svijet. Pokazao nam je što znači prava ljubav i da je on ustvari savršeno biće, a sve ovo što svijet priznaje danas kao savršenstvo zapravo je isprazno i samo je ta prava ljubav najvrjednija i najvažnija“, naglasila je Livaja.

„Dolazimo svake godine i važno je podržati Hod za život iz razloga što život počinje začećem. Mnogi ljudi su jako zatvoreni prema tom mišljenju bez obzira na medicinsku potvrdu, bez obzira na sve ultrazvuke, bez obzira na tu činjenicu. Da bilo kojega roditelja koji ima dijete s poteškoćama u razvoju pitate je li mu žao što nije pobacio to dijete, sigurno bi vam rekao da nikada to ne bi napravio. Svako dijete, bez obzira koje poteškoće ima i s kojima se susreće u životu, je vrijednost jer je slika Božja“, kazala je jedna sudionica Hoda.

Druga sudionica istaknula je da je važno podržati Hod za život upravo zbog ljudi koji ne mogu imati djecu. „Za ljude kao što smo mi, koji smo u braku 22 godine i nismo uspjeli imati djecu, uz Božju vjeru i za djecu koja nemaju glasa trebamo svi stati uz ono što je pravedno“, poručila je.

Ove godine, osim Zagreba, u Hodu za život sudjeluje još 16 gradova, a prvi put hodat će se i u Šibeniku i Karlovcu. Sve informacije i raspored Hodova u svim hrvatskim gradovima dostupni su na www.hodzazivot.hr te na njihovom Facebooku ili Instagramu.

– Osobno ime Robert u Hrvatskoj je potvrđeno u 12. stoljeću, ali su ga sve do 19. stoljeća uglavnom nosili stranci. Germanskoga je podrijetla te bi se približno moglo prevesti kao ‘sjajan u slavi’. Osobno ime Francis istovrijedno je hrvatskomu imenu Franjo te se dovodi u vezu s etnonimom Francuz. Papa s očeve strane uistinu ima francuske krvi, a francuske korijene odaje i prezime Prevost. Ono se dovodi u vezu sa starofrancuskom riječju provost, koja približno označuje predstojnika te se dovodi u vezu s internacionalizmom prepozit (usp. riječ prepošt iz starijih hrvatskih tekstova). Zgodna je bliskozvučnost američkoga prezimena Prevost i hrvatskoga Preost (iz Cetinske krajine), kojemu još nije pouzdano određena etimologija, navode s Instituta.

A zašto njegovo ime ne prevodimo kao Leon, nego kao Lav?

– Papa je izabrao ime Lav XIV. Lik Lav u hrvatskim je tekstovima potvrđen od 16. stoljeća, još u djelima Šime Budinića i Jurja Barakovića, pa iz tradicijskih razloga dajemo prednost tomu liku u odnosu na lik Leon. Papi, pak, u skladu s odabranim imenom želimo da autoritetom i hrabrošću pomogne svijetu da prebrodi izazove i pokuša svojim autoritetom zaustaviti sve brojnije ratove diljem svijeta, poručili su iz Instituta.

Tijekom svoje prve mise i blagoslova, novi papa će, uz navedene predmete, oko vrata nositi i vrpcu sa šest crnih križeva - palij.

Najprepoznatljiviji komad papinskog regala je Ribarski prsten, s poviješću koja seže do 13. stoljeća. Tijekom inauguracije kamerlengo stavlja prsten na papin prstenjak, a papa ga nosi dok je živ. Po smrti pape, prsten se simbolično uništava.

PAPA LAV XIV. ZADRŽAO JE SVOJ KARDINALSKI KRIŽ

Ranije je rečeno da kada kardinal postane papa, ima običaj dobiti novi papinski križ, specifičan za papinsku službu. Međutim, postoje neka pravila i tradicije koje omogućuju da u nekim slučajevima križ koji je dotični papa nosio kao kardinal, može biti zadržan, kao što je to slučaj sa Papom Lavom XIV. Ako je križ već simbolički važan za papu, on ga može zadržati .

Pektoralni križ koji nosi papa Leo XIV. nosi duboko značenje. Križ je dizajnirao svećenik Joseph Sciberras koji je i umjetnik, a napravljen je u čast imenovanja sadašnjeg pape, za kardinala 2023. godine. Ovaj križ je izrađen posebno za tu prigodu i nosi duboko osobno i duhovno značenje.

Unutar ovog križa nalaze se relikvije svetog Augustina, svete Monike,svetog Tome de Villanueve i blaženog Anselma Polanca. (Augustinski red). Relikvije su dijelovi tijela svetaca ili predmeti povezani s njihovim životima.

Za papu Leona XIV. nošenje ovog križa je sigurno pisebno jer nosi njegove duhovne korijene i misiju širenja vjere.

Neka Ga Gospodin blagoslovi, Majka Marija vodi i sveci augustinskog reda zagovaraju. A mi shvatimo ozbiljnost ovoga vremena, veliku odgovornost, ali i težinu križa Pape Lava XIV. i nemojmo se opustiti već koliko smo molili za sv. Oca za vrijeme konklave, sada sa još većim žarom nastavimo dalje.

Pape i svijet rada

Riječi pape Franje ističu da rad daje "pomazanje dostojanstva": zarađivanje za kruh daje dostojanstvo svakoj osobi. Sam Isus radio je kao drvodjelja, „prilično težak posao“ koji „nije jamčio veliku zaradu“, ali posao koji ga je tako ujedinio sa svim radnicima u povijesti.

Neke misli pape Benedikta XVI. ističu važnost rada prvenstveno „za ostvarenje čovjeka i za razvoj društva“. Rad zato mora biti „organiziran i obavljan s punim poštovanjem ljudskog dostojanstva i u službi općeg dobra“. S druge strane, čovjek ne smije dopustiti da postane „rob rada smatrajući da u njemu može pronaći posljednji i konačni smisao života", koji se nalazi jedino u Bogu.

Na kraju, riječi svetog Ivana Pavla II. potiču na suočavanje s gospodarskim i socijalnim nerazmjerima i nepravdama koje postoje u svijetu rada, stavljajući „na prvo mjesto dostojanstvo radnika i radnica, njihovu slobodu, odgovornost i sudjelovanje“. Uz to ne smiju se zaboraviti „oni koji pate zbog nezaposlenosti, premalih plaća ili nedostatka materijalnih sredstava“. Upravo te neravnoteže i nepravde pozivaju na nužnost molitve da u središtu rada te gospodarskog i društvenog života bude čovjek, a ne zarada.

160 milijuna djece prisiljeno je raditi

Tema rada vrlo je prisutna u crkvenom nauku od kraja 19. stoljeća, kao posljedica pažljivog pogleda na stvarnost koji su pape od tada imali te njihove brige za duhovnu i materijalnu dobrobit ljudi. Trenutno, prema podacima Ujedinjenih naroda (UN) i Međunarodne organizacije rada (ILO), 402,4 milijuna ljudi diljem svijeta nema posao; 160 milijuna djece prisiljeno je raditi; 240 milijuna radnika zarađuje manje od 3,65 dolara dnevno; i više od 60% svjetskog radno sposobnog stanovništva radi u neformalnom gospodarstvu, što znači da oko 2 milijarde ljudi nema radna prava i socijalnu zaštitu.

Rad u slikama

U Papinom videu za svibanj, napravljenom uz pomoć Gospodarske komore u Rimu i Zaklade PRO Papine svjetske molitvene mreže koja ga je objavila, slike koje prate Papine riječi ujedinile su različita životna iskustva iz svijeta rada. Prije svega, može se vidjeti jedna stolarska radionica s kipom svetog Josipa tesara, koji su ručno izrezbarili iz drva lipe majstori kipari iz Val Gardene u 19. stoljeću; zatim se mogu uočiti i različite stvarnosti Međunarodnog gradića Pokreta fokolara Loppiana, poput radionice keramike, poljoprivredne zadruge, tvrtke koja se bavi pakiranjem i završnom obradom mnogih predmeta, a u kojima se rad živi u duhu zajedništva. U videu ne nedostaje ni sugestivnih slika iskorištavanja milijuna radnika u raznim dijelovima svijeta.

Zajednička dobrobit

Lorenzo Tagliavanti, predsjednik rimske Gospodarske komore, ovako je komentirao rad: „On je poput zraka: njegovu vrijednost shvaćamo kad ga nema. Prema socijalnom nauku Crkve, rad je temeljno ljudsko pravo i odlučujući čimbenik za osobno ostvarenje svakoga i za razvoj pravednijeg i solidarnijeg društva: sve su to aspekti u kojima, kao referentna institucija za gospodarsku zajednicu Rima i okolice, svakodnevno pokušavamo dati sve od sebe, bivajući uz poduzeća i radnike. Ova molitvena nakana, koja prati Jubilej radnika i poduzetnika, prilika je da se sjetimo obveze koju smo preuzeli 1831. godine, kada je sam papa Grgur XVI. osnovao rimsku Gospodarsku komoru ediktom državnog tajnika kardinala Bernettija: slijediti model razvoja temeljen na suradnji i pažnji usmjerenima prema zajedničkom interesu“. Tagliavanti je zatim podsjetio na riječi pape Franje iz 2023. koje je uputio skupini francuskih poduzetnika: „Ako je istina da rad oplemenjuje čovjeka, još je istinitije da je čovjek taj koji oplemenjuje rad“, te dodao: “Upravo nas to zanimanje za čovjeka motivira u našem svakodnevnom radu, u potrazi za modelom razvoja usmjerenim prema dobrobiti svih ljudi“.

Rad i dostojanstvo

Još jedan koncept o kojemu su Pape govorili jest da vrijednost rada nadilazi njegov ekonomski aspekt. Stefano Simontacchi, osnivač i član Upravnog odbora zaklade PRO Papine svjetske molitvene mreže, rekao je: „Ako pitamo desetero djece što žele raditi kad odrastu, vjerojatno ćemo dobiti deset različitih odgovora jer svatko ima različite želje: kao u prispodobi o talentima u kojoj je svakome dan vlastiti talent, a rad je mogućnost da činimo kako bi oni urodili plodom, kako bi ostvarili vlastitu osobnost. U radu, zapravo, postoji mnogo više od ekonomske samostalnosti, koja je također važna: rad je doprinos koji se daje društvu, a za nas vjernike on je i sudjelovanje u Božjem stvaranju“, istaknuo je Simontacchi i dodao: “Papa Franjo je upotrijebio vrlo lijep izraz kako bi sve to definirao: rad je nazvao 'pomazanjem dostojanstva', a to je ono što zaista čini razliku u našim životima. Osobito u ovom vremenu obilježenom velikim promjenama, poput umjetne inteligencije, koje nas moraju potaknuti na promicanje sustava solidarnosti kao oblika društvene povezanosti. Zahvalnost, poštovanje i solidarnost moraju biti naš orijentir“, zaključio je.

Prioritet je dostojanstveni rad

Međunarodni direktor Papine svjetske molitvene mreže, isusovac o. Cristóbal Fones, podsjetio je da je sveti Ivan Pavao II. smatrao da je svako ljudsko biće pozvano raditi upravo „jer je stvoreno na sliku i priliku Božju“: kroz rad mu upravo sam Gospodin daje mogućnost sudjelovanja u njegovom stvaralačkom djelu. U enciklici Laborem exercens, Ivan Pavao II. je istaknuo da se našim radom moraju širiti u svijetu ljudsko dostojanstvo, bratsko jedinstvo i sloboda. Rad kršćana, zajedno s molitvom, unaprjeđuje svijet i, što je još važnije, doprinosi širenju Kraljevstva Božjega.

Otac Fones zatim je dodao da na temelju toga njegov nasljednik Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate potvrđuje da dostojanstvo osobe zahtijeva da gospodarske odluke ne povećavaju nejednakosti te da dostojanstven rad bude prioritet za sve. Taj je Papa smatrao da je siromaštvo, u brojnim slučajevima, rezultat kršenja dostojanstva ljudskog rada: na primjer ograničavaju se mogućnosti osobe, kao u slučaju nezaposlenosti ili djelomične zaposlenosti; ne poštuje se pravo na pravednu plaću ili na sigurnost radnika i njegove obitelji.

Na kraju je otac Fones istaknuo kontinuitet učenja pape Franje s učenjem njegovih prethodnika: „Papa Franjo nam govori da je rad svet. To je sredstvo koje imamo za izgradnju humanijeg društva: ako želimo pravednije društvo, moramo promicati dostojanstveno i stabilno zaposlenje koje se mora obavljati u zdravom okruženju i uz odgovarajuće sigurnosne mjere i koje uključuje poštovanje temeljnih prava i socijalne zaštite, kao i plaću koja obiteljima omogućuje održavanje dobre kvalitete života“. To će biti moguće „kad se ponovno otkrije prava vrijednost rada, kad se ostavi logika profita pod svaku cijenu i kad se u središte stave ljudi, osobito oni koji danas nemaju mogućnost živjeti na ljudski dostojanstven način.“

Biskupi Hrvatske biskupske konferencije uputili su u petak 9. svibnja čestitku novoizabranom papi Lavu XIV. koju objavljujemo u cijelosti, preuzetu od Informativne katoličke agencije:

Zagreb, 9. svibnja 2025.

Sveti Oče,

s dubokim poštovanjem i sinovskom odanošću, uime biskupa Hrvatske biskupske konferencije, svećenika, đakona, posvećenih osoba i svega vjerničkog naroda koji živi na hrvatskim prostorima, upućujemo Vam srdačne čestitke povodom Vašega izbora za rimskoga biskupa, nasljednika svetoga Petra, 267. Kristova vikara na zemlji i čuvara vjere sveopće Crkve.

U ozračju molitve i iščekivanja, s narodom Božjim diljem svijeta bdjeli smo i molili nad konklavom osluškujući šapat Duha Svetoga koji vodi Crkvu kroz tijek povijesti. U trenutku objave vijesti o Vašem izboru, iz dubine naših srdaca odjeknula je radost kao jeka vječne Božje mudrosti koja je uz njega bila kao graditeljica, u radosti, iz dana u dan, igrajući po tlu njegove zemlje (usp. Izr 8, 30-31).

Vječna se Božja mudrost u radosti poigrala dopustivši da dan Vašega izbora bude na rođendan blaženoga Alojzija Stepinca, pastira koji je u teškim vremenima ostao čvrsta stijena vjere, mučenik savjesti i svjedok istine, koji je znao pokazivati ljubav ne popuštajući zlu. To vidimo kao znak da će Vaš pontifikat, poput Stepinčeva svjedočanstva, biti svjetionik nade u vremenima kušnje, glas savjesti u epohama zbunjenosti i utvrda vjernosti u danima razlučivanja.

Vaše „da“ izgovoreno pred Crkvom i svijetom poziv je svima nama na obnovu vjernosti i predanja Kristu koji nas je ljubio dokraja. U Vama prepoznajemo njegova vjernog slugu i Pastira koji čuvši Učiteljev glas: „Pasi ovce moje“ (Iv 21,17) u skromnosti, poniznosti i vjernosti preuzima težinu ključeva Kraljevstva.

Vaš pontifikat započinje u Svetoj godini redovnog jubileja 2025., godini obilježenoj pozivom na buđenje nade, na duhovnu obnovu i povratak evanđeoskoj radikalnosti. Taj milosni trenutak za sveopću Crkvu, u Hrvatskoj se isprepliće s povijesnim jubilejima: 1100. obljetnicom splitskih crkvenih sabora, događaja koji je učvrstio povezanost hrvatskoga naroda sa Stolicom svetoga Petra, i 1100. obljetnicom uspostave Hrvatskoga kraljevstva, izričaja narodne slobode utemeljene na vjeri u Krista Kralja.

Tim se obljetnicama ponosimo jer u njima razaznajemo poziv da poput svojih predaka gradimo kulturu istine i ljubavi, štitimo dostojanstvo svakoga čovjeka, odgajamo savjesti u čistoći Kristova nauka, a nove naraštaje u vjeri i milosrđu čuvajući svetu baštinu vjernosti Apostolskoj Stolici.

Sveti Oče, Crkva na hrvatskom tlu želi biti s Vama u molitvi, u vjernosti, u otvorenosti Duhu Svetomu. Naše biskupije, župe, samostani, obitelji, naši bolesni i nemoćni, djeca i mladi, naši svećenici i redovnici, svi koji trpe i mole, svi smo s Vama, noseći Vas u srcu i zazivajući Božji blagoslov na Vašu svetu službu. Neka Vas u Vašem poslanju krijepi zagovor Presvete Bogorodice Marije, Majke Crkve, svetoga Josipa, zaštitnika sveopće Crkve, i blaženoga Alojzija Stepinca, mučenika zbog istine i branitelja slobode Crkve u našem narodu.

Dok Vam zahvaljujemo na hrabrom prihvaćanju Petrova križa, obećajemo Vam svoju odanost, vjernost i molitveno zajedništvo. Neka Vaš pontifikat bude blagoslov za Crkvu i čovječanstvo, neka bude znak milosrđa, snage Duha i svjetionik nade u ovome vremenu koje žudi za Bogom.

U zajedništvu vjere i ljubavi,

Biskupi Hrvatske biskupske konferencije

Sveti Oče!

S velikom radošću i dubokim poštovanjem mi biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine primili smo vijest o Vašem izboru na časnu službu nasljednika sv. Petra.

Crkva u Bosni i Hercegovini u svim našim biskupijama: Vrhbosanskoj nadbiskupiji, Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, Banjolučkoj biskupiji, Vojnom ordinarijatu, kao i svi ljudi dobre volje raduju se što nam je Isus Krist, Dobri pastir, u Vašoj osobi podario Petrova nasljednika, koji će braću i sestre učvršćivati u vjeri.

Uime svih svećenika, redovnika i redovnica, kao i svih vjernika laika te svih ljudi dobre volje u Bosni i Hercegovini upućujemo Vam srdačne čestitke na Vašem izboru za Pastira sveopće Crkve.

Izbor novoga nasljednika apostola Petra je vrlo važan trenutak u životima svih nas vjernika koji s pouzdanjem gledamo prema Petrovoj stolici, tražeći vodstvo, snagu i nadu u svom svakodnevnom življenju vjere te u Vama, kao Petru naših dana, prepoznajemo čvrstu vjeru i odanost i one kvalitete koje su potrebne za vodstvo Crkve kroz ove burne i promjenjive dane.

Vaš pozdrav mirom Kristovim i poziv da se ne bojimo, poziv na izgradnju mostova među ljudima, na pomirenje i dijalog, osobito u vrijeme kada se svijet često čini podijeljenim, budi u nama novu nadu i snagu. U Vašim riječima osjećamo poziv na ljubav i zajedništvo, a u Vašem vodstvu želimo prepoznati Kristovu prisutnost koja nas poziva na mir i ustrajnost u dobru.

Tisućljetna vjernost hrvatskoga naroda nasljednicima apostola Petra, čiju ste službu prihvatili s velikim povjerenjem i poniznošću, ulijeva nam sigurnost da ćete biti ne samo duhovni otac, već i pastir koji razumije duboke potrebe svojih vjernika.

Molimo da Vas Duh Sveti ispunjava snagom i mudrošću, a Vaš poziv na mir neka bude blagoslov za sve ljude u svijetu, za nas u Bosni i Hercegovini, da živimo u zajedništvu i ljubavi kao braća i sestre, bez obzira na razlike.

Kristu, dobrom Pastiru, upućujemo svoje molitve da Vas snaga i svjetlo Njegove ljubavi prate na svakom koraku Vašega služenja Crkvi, te da Vaše vodstvo bude ispunjeno hrabrošću i vjerom.

U zajedništvu Kristove ljubavi, izražavamo sinovsku odanost i obećavamo molitvu svemogućem Bogu za Vaše služenje!

Mons. Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata, predsjednik Biskupske konferencije BiH
Mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj
Mons. Željko Majić, banjolučki biskup

Prve riječi spontane

U istoj kapeli u kojoj je jučer izabran za 267. papu, Lav XIV. je započeo govoriti spontano, na engleskom jeziku, obraćajući se braći kardinalima koji su ga pozvali u Petrovu službu, da nosi križ i bude blagoslovljen tim poslanjem. Znam da mogu računati na svakoga od vas – rekao je – kako biste hodili sa mnom dok nastavljamo kao Crkva, kao zajednica Isusovih prijatelja, kao vjernici, naviještati Radosnu vijest, naviještati evanđelje.

Danas nije lako svjedočiti evanđelje

U homiliji se Papa potom osvrnuo na današnji svijet, svjestan stvarnosti u koju su kršćani pozvani donijeti riječ Božju.

I danas nije rijetkost da se kršćanska vjera smatra nečim apsurdnim, nečim za slabe i neinteligentne ljude; u okruženjima u kojima se prednost daje drugim sigurnostima poput tehnologije, novca, uspjeha, moći, užitka. To su sredine u kojima nije lako svjedočiti i naviještati evanđelje i u kojima se vjernike ismijava, napada, prezire ili, u najboljem slučaju, tolerira i sažalijeva. No upravo su zato to mjesta gdje je poslanje hitno potrebno.

Svijet koji nam je povjeren

Nedostaje vjere, što često sa sobom nosi drame poput gubitka smisla života, zaborava milosrđa, kršenja dostojanstva osobe u njegovim najdramatičnijim oblicima – napomenuo je Papa te dodao i krizu obitelji i brojne druge rane zbog kojih naše društvo pati, i to ne malo. Ima također sredina u kojima se Isusa, iako ga se cijeni kao čovjeka, svodi samo na nekog karizmatičnog vođu ili nadčovjeka, i to ne samo među onima koji ne vjeruju – istaknuo je Lav XIV. – nego i među brojnim krštenima, koji na taj način praktično žive u ateizmu.

To je svijet koji nam je povjeren, u kojemu smo, kako nas je mnogo puta učio papa Franjo, pozvani svjedočiti radosnu vjeru u Isusa Spasitelja. Stoga je i za nas bitno ponoviti: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“.

Nestati kako bi ostao Krist

Obraćajući se potom sebi, kao Petrovom nasljedniku, papa Lav XIV. je spomenuo svoje poslanje biskupa Crkve u Rimu, koja je pozvana predsjedati u ljubavi općoj Crkvi, te podsjetio na riječi svetoga Ignacija Antiohijskoga, mučenika u Rimu: „Tada ću biti istinski učenik Isusa Krista, kad svijet više ne bude vidio moje tijelo“ (usp. Poslanica Rimljanima, Pozdrav).

Njegove riječi općenitije upućuju na neizostavnu obvezu svakoga tko u Crkvi obavlja službu autoriteta: nestati kako bi ostao Krist, učiniti se malenim kako bi On bio upoznat i proslavljen, dati se do kraja kako nikomu ne bi nedostajala prilika da Ga upozna i ljubi. Neka mi Bog dade tu milost, danas i uvijek, uz pomoć najnježnijega zagovora Marije Majke Crkve.

Uzor svete čovječnosti koji valja nasljedovati

Prije nego što je objasnio kakvo poslanje Crkva danas treba ispuniti, Papa je govorio o Kristu, jedinom Spasitelju i objavitelju Očeva lica, onomu u kojemu se Bog, kako bi se približio i učinio pristupačnim ljudima, objavio nama u povjerenju djetetova pogleda, u živahnosti mladenačkoga uma, u zrelim crtama odrasloga čovjeka, koji se potom ukazao svojima, nakon uskrsnuća i tako nam pokazao uzor svete čovječnosti koji svi možemo nasljedovati. Ne zaboravljajući obećanje vječne sudbine koja nadilazi sve naše granice i sposobnosti.

Dar Božji koji valja naviještati

Ali, dvije nerazdvojive dimenzije spasenja, koje su povjerene Crkvi kako bi ih naviještala na dobro ljudskoga roda, dar su Božji i put kojim valja prijeći kako bi nas preobrazio – rekao je Papa te dodao:

Pozvavši me kroz vaše glasove da naslijedim Prvoga od apostola, Bog mi povjerava to blago kako bih, uz njegovu pomoć, bio njegov vjerni upravitelj za dobro cijeloga mističnog Tijela Crkve.

Tko je Isus

Papa Lav XIV. je potom ponovno upravio svoj pogled na Krista, kojega svijet često smatra potpuno nevažnom, eventualno zanimljivom osobom koja svojim neobičnim govorom i djelima izaziva čuđenje. No kad njegova prisutnost postane neugodna zbog poticaja na čestitost i moralne zahtjeve koje postavlja, taj svijet neće oklijevati odbaciti ga i ukloniti.

Međutim, obični ljudi ga ne smatraju 'varalicom' nego pravednim čovjekom, hrabrim, koji govori dobro i kaže ispravne stvari, poput velikih proroka u povijesti Izraela. Zbog toga ga slijede, barem dok to mogu činiti bez prevelikih rizika i neugodnosti. Ali, vide ga samo kao čovjeka, te ga stoga u trenutku opasnosti, tijekom Muke, i oni napuštaju i odlaze razočarani. Ali, baština koju Crkva, po apostolskom nasljedovanju, već dvije tisuće godina čuva, produbljuje i prenosi, odgovor je koji je Petar dao Isusu: 'Ti si Krist, Sin Boga živoga' – istaknuo je papa Lav Četrnaesti.

Kardinal Dolan naglasio je da je porijeklo pape Lava XIV. “sporedno u odnosu na ono što sada predstavlja kao pastir sveopće Crkve”.

Kardinal Cupich istaknuo je jedinstvo i duhovnu usredotočenost konklave, zahvaljujući kojoj su kardinali iz različitih krajeva svijeta do odluke došli u samo 24 sata.

Kardinal McElroy opisao je konklavu kao iskustvo duboke molitve i sabranosti, a Papu kao “misionara u punom smislu riječi, koji svoj život daje za Crkvu”.

Kardinal Tobin dodao je da je papa Prevost ostavio snažan dojam upravo kroz neformalne razgovore tijekom pauza, više nego kroz javne istupe.

Prisjećajući se trenutka glasanja, Tobin je kazao kako je, vidjevši Prevosta s rukama na licu, u tišini molio za njega, osjećajući težinu odgovornosti koja mu je predana.
“No, kad je prihvatio, izgledalo je kao da je za to rođen”, rekao je Tobin.

Kardinali su pozvali novinare i vjernike da Papi daju prostor da raste u svojoj novoj službi, ističući da nije tražen “duplikat Franje”, već nastavak sinodalnog i misijskog puta s osobnim pristupom, izvijestio je Catholic News Agency (CNA) u petak 9. svibnja.

Oduvijek smo htjele snimiti neku svoju verziju te pjesme, jer smo slavile na nju nebrojeno puta i uvijek nas je iznova vodila u Božju prisutnost — nas i sve oko nas, govori Martina.

"Zauvijek svet si" je pjesma koju su napisali Brian Johnson, Chris Tomlin, Jason Ingram, Jenn Johnson i Phil Wickham, a za hrvatski prijevod zaslužan je Worship Vision Croatia, čija je članica tima i Iva.

Pjesmu sam čula isti dan kad je izašla na YouTubeu — i odmah predložila timu da bismo ju trebali prevesti, jer nosi posebno pomazanje. Osjećala sam da će upravo ta pjesma doticati srca mnogih ljudi. Od tad je postala neizostavna na našim slavljenjima, a i diljem svijeta, i jedva smo čekale da donesemo i svoju verziju te pjesme, prisjetila se Iva.

Pjesma je snimljena u suradnji s glazbenikom i producentom Ivanom Škuncom u studiju Sound Station, dok je za video bio zadužen Davor Kerovec.

To su pjesme Neba — one koje već odjekuju pred Prijestoljem i koje nas pozivaju da im se pridružimo, ističe Mateja.
Amorose vas ovom pjesmom pozivaju na večer slavljenja "U Tvojoj prisutnosti", koja će se održati 18. listopada 2025. u 20.00 sati u Mozaik Centru u Zagrebu, povodom obilježavanja 10. godišnjice zajedničkog djelovanja u slavljeničkoj službi.

Bit će to večer u koju ćemo ući sa zahvalnošću, slaveći i blagoslivljajući Isusovo Ime — večer obožavanja Gospodina u Njegovoj prisutnosti, a upravo će pjesma "Velik si / Zauvijek svet si" biti jedna od onih kojom ćemo Ga slaviti u toj svetoj večeri. Posebno nam je drago što će nam se u molitvi i slavljenju pridružiti naši dragi gosti — fra Stjepan Brčina i Alan Hržica.

Ulaznice su dostupne online na figulus.hr, a fizičke ulaznice moguće je nabaviti u župi sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Dubravi.

Nakon objave našeg prvog studijskog albuma "Gdje god zoveš" u suradnji s Novom Evom, s kojeg su proizašle pjesme koje su postale nezaobilazan dio slavljenja, poput Blagoslova, Yeshue, Smjele ljubavi, Kralj Isus i drugih, pred samim je završetkom i naš drugi studijski album.

Njegov karakter je intimniji — a ljudi rado slave na pjesme poput Ti si, Na Tvojoj strani, Isuse, ja vjerujem, Zahvalnost, Dobrota Božja i U Ime Isusa.

Puno je uloženo vremena i predanosti, te smo natapale molitvom svaku tu pjesmu, i zato nam je posebna radost vidjeti kako te pjesme postaju prostor susreta — kako ljudi kroz njih slave i bivaju dotaknuti Božjom prisutnošću. Veselimo se što će album uskoro izaći.

Radujemo se svemu što je ispred nas i zahvalne smo što ovu novu pjesmu možemo podijeliti s vama — kao izraz slave prema Božjoj veličini, svetosti i Imenu koje je iznad svakog imena.
Neka vam bude na blagoslov.

Pjesmu poslušajte u nastavku:

Menadžment glazbenika istaknuo je kako pjesma nije samo podsjetnik na prošlost, već i nadahnuće za sadašnje i buduće naraštaje da čuvaju izborenu slobodu.

Pjesma je dio Thompsonovih priprema za veliki koncert koji će se održati 5. srpnja 2025. na zagrebačkom Hipodromu, gdje će predstaviti i svoj novi studijski album “Hodočasnik”.