Jedne subote dođe Isus u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. Kad evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest. Nato Isus upita zakonoznance i farizeje: »Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?« A oni mukom ponikoše. On ga dotaknu, izliječi i otpusti.

A njima reče: »Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotni?« I ne mogoše mu na to odgovoriti.

Svećenik: vlč. Mato Zirdum.

Prema informacijama s terena policija i sigurnosne snage nisu htjele odmah intervenirati za vrijeme drugog napada dok su naoružane skupine opkoljavale seoske obitelji u njihovim domovima u Shirka Woredi. Budući da su izlazi iz sela bili blokirani napadači su išli redom, palili kuće i pucali na kršćane.

Nejasni izvršioci zločina

Nažalost, prema preliminarnim informacijama ostaje nejasno tko je izvršio napad. Regionalna vlada Oromije okrivila je izvjesni „pobunjenički savez“, dok je izvor povezan s tim formacijama optužio regionalne vlasti.

U složenom etničkom i političkom kontekstu etiopske regije Oromije, sumnja za ovakve pokolje redovito pada na nekoliko oprečnih skupina, pri čemu točni izvršitelji često ostaju neimenovani. Regionalne vlasti u pravilu za napade okrivljuju Oslobodilačku vojsku Oroma (OLA ili Shene), separatističku naoružanu frakciju koja se bori protiv središnje vlade i koju se često tereti za ciljanje etničkih i vjerskih manjina, dok sama OLA te optužbe odbacuje i prebacuje krivnju na vladine strukture. S druge strane, preživjeli i lokalni izvori često ukazuju na radikalizirane lokalne naoružane skupine i milicije iz susjednih područja koje pokreće etnički i vjerski ekstremizam.

Ono što je jasno jest ljudska cijena: među mrtvima su djeca, obitelji su razorene, a već kršćanska zajednica ostala je potresena usred višegodišnje nesigurnosti u najvećoj etiopskoj regiji.

„Pokapamo naše ljude u pepelu njihovih vlastitih domova. Noći kada su došli, nije bilo kamo pobjeći“, rekao je partner koji usko surađuje sa zajednicama organizacije International Christian Concern (ICC) i koji je zamolio da ostane anoniman. Drugi anonimni očevidac izrazio je tugu naglasivši kako ne znaju identitet onih koji su izvršili ovaj pokolj, ali znaju kako Bog vidi svaku suzu.

Što je Tewahedo?

Pojam Tewahedo u prijevodu znači „ujedinjeno u jedno“ ili „jedinstvo“, a predstavlja samu srž teološkog identiteta ove Etiopske Pravoslavne Crkve. Ovu drevnu afričku kršćansku zajednicu ne treba miješati s pravoslavnim Crkvama istočne i južne Europe koje su nastale nakon raskida s Rimom. Izraz Tewahedo odnosi se na drevno dogmatsko učenje o Isusu Kristu prema kojemu su u Njegovoj jedinstvenoj osobi božanska i ljudska narav potpuno i nerazdvojivo sjedinjene, bez miješanja ili promjene. Nalazeći se i u samome službenom nazivu Crkve već na prvi pogled naglašava to temeljno vjerovanje o cjelovitom Utjelovljenju Sina Božjega te ujedno označava posebnu liturgijsku i duhovnu baštinu.

Dodajmo i to kako je Etiopija druga najmnogoljudnija zemlja u Africi te danas ima oko 140 milijuna stanovnika, čiji se vjerski sastav odlikuje iznimnim bogatstvom i dugom poviješću prisutnosti abrahamskih religija. Većinu žitelja čine kršćani, koji obuhvaćaju između 60% i 63% ukupnog stanovništva. Unutar kršćanskog korpusa najbrojnija je Etiopska Pravoslavna Tewahedo Crkva (oko 43%–44%), koja je ujedno i povijesni te kulturni stožer zemlje još od 4. st., dok značajan udio čine i protestanti (oko 22%–23%), uz malobrojnu, ali aktivnu katoličku zajednicu (manje od 1%).

Druga po veličini vjerska skupina su muslimani (uglavnom suniti), koji čine oko 31% do 34% stanovništva te pretežno nastanjuju istočne i jugoistočne regije poput Somali i Afara, kao i dijelove Oromije, dok ostatak populacije čine sljedbenici tradicionalnih afričkih vjerovanja. Iako su ove zajednice stoljećima živjele u relativno mirnom suživotu, suvremena Etiopija suočava se s izazovima gdje se međuetnički sukobi i političke napetosti nerijetko isprepliću s vjerskim identitetima, što dodatno opterećuje stabilnost ove mnogoljudne istočnoafričke nacije.

Izvješće „Progonjeni i zaboravljeni? Izvješće o kršćanima progonjenima zbog vjere 2024. – 2026.” obuhvaća razdoblje od kolovoza 2024. do lipnja 2026. godine. Autori su analizirali situaciju u 18 zemalja u kojima kršenja vjerskih sloboda kršćana izazivaju osobitu zabrinutost.

Najnoviji podaci Zaklade pokazuju da 413 milijuna kršćana živi u državama u kojima dolazi do teških kršenja vjerskih sloboda, a oko 220 milijuna izravno je izloženo progonima. Za pogoršanje situacije prvenstveno su odgovorni nasilje ekstremističkih skupina, represija autoritarnih vlasti te narastajući vjerski nacionalizam.

Autori izvješća također skreću pozornost na prisilna raseljavanja. Zbog oružanih sukoba, koji su ponekad motivirani religijom, čitave kršćanske zajednice napuštaju svoja mjesta stanovanja, gubeći domove, zemlju i sredstva za život.

Nigerija: Mučen jer se odbio odreći Krista

Tridesettrogodišnji Solomon Ako iz sjeverne Nigerije otet je kada su naoružani militanti napali njegovo rodno selo u blizini grada Zaria. Napadači su od talaca zahtijevali promjenu religije. „Odmah su od nas zatražili obraćenje, a kada smo odbili, počeli su nas tući. Bičevali su nas. Noge su nam okovali lancima. Na gležnjeve su nam stavili okove”, prisjeća se Solomon.

Muškarac je također ispričao kako su njega i druge taoce satima držali u hladnoj vodi do grla. Unatoč mučenju nije se odrekao kršćanske vjere. Solomonova priča jedno je od svjedočanstava navedenih u izvješću koje zorno prikazuje brutalnost nasilja s kojim se kršćani suočavaju u nekim regijama Nigerije. Osobito je dramatična situacija na sjeveru i u središnjem dijelu zemlje gdje su napadi na kršćanska sela, otmice i ubojstva doveli do masovnih raseljavanja. Prema izvješću među od više od 3,5 milijuna raseljenih osoba unutar Nigerije, najmanje je milijun kršćana.

Jedan od najtragičnijih događaja u posljednje dvije godine bio je masakr u Yelewati u državi Benue. U noći s 13. na 14. lipnja 2025. godine naoružani napadači iz naroda Fulani napali su to mjesto naseljeno uglavnom kršćanima. Među žrtvama su bile i obitelji koje su prethodno pobjegle od nasilja i tražile zaklon u privremenom smještaju. Napadači su pucali u stanovnike, napadali ih mačetama i palili zgrade. Prema podacima iz izvješća ubijeno je više od 200 kršćana, dok je oko 3.000 ljudi moralo pobjeći kako bi spasili živote.

Podsaharska Afrika: Protjerivanje kršćane iz domova

Nigerija nije jedina zemlja u kojoj kršćani stradavaju od ruku ekstremističkih naoružanih skupina. Prema Globalnom indeksu terorizma 2026. šest od deset zemalja koje su najviše pogođene terorizmom nalazi se u Africi.

Mozambik: U sjevernom dijelu zemlje, gdje od 2017. traje islamistička pobuna, prema podacima Crkve u nevolji ubijeno je oko tisuću kršćana. Napadi uključuju ubojstva, smaknuća odsijecanjem glave, otmice djece te uništavanje crkava i domova.

Burkina Faso: Džihadističke skupine kontroliraju najmanje 40 posto teritorija zemlje. Na tim područjima stanovništvu nameću islamska pravila odijevanja i ponašanja. Kršćani koji se ne podvrgnu tim naredbama riskiraju progon, pa čak i smrt.

Mali: Aktivnosti islamističkih skupina ozbiljno ograničavaju mogućnost slobodnog prakticiranja vjere, uz stalne napade na crkve, ubojstva i prisilna raseljavanja.

Autori izvješća upozoravaju da dugotrajno nasilje i masovne migracije mogu značajno promijeniti vjersku strukturu pojedinih regija Afrike.

Pakistan: Kršćanin preminuo nakon brutalnog mučenja

Progon kršćana nema uvijek karakter organiziranih oružanih napada. U mnogim zemljama vjerske manjine doživljavaju nasilje povezano s društvenom diskriminacijom i nekažnjavanjem počinitelja.

Jedna od priča opisanih u izvješću je slučaj 35-godišnjeg Kashifa Masiha iz Pakistana. Ovaj kršćanin radio je na farmi u blizini grada Sialkot. Nakon što je optužen za krađu mobilnog telefona svog poslodavca brutalno je pretučen i mučen. Brat ga je pronašao teško ozlijeđenog na rubu ceste, a Kashif je preminuo od posljedica zadobivenih ozljeda. Prema svjedočanstvima lokalne zajednice, napad je imao i vjersku pozadinu.

Izvješće koje je objavila zaklada Pomoć Crkvi u nevolji skreće pozornost na posebno težak položaj kršćanskih žena i djevojčica u Pakistanu. Tamo i dalje dolazi do otmica, prisilnih obraćenja na islam te prisilnih brakova. Ozbiljan problem predstavlja i zlouporaba zakona o svetogrđu (blasfemiji) što dovodi do lažnih optužbi, nasilja i progona pripadnika vjerskih manjina.

Iran i Nikaragva: Represija od strane vlasti

U nekim državama glavni izvor opasnosti za kršćane nisu naoružane skupine, već djelovanje samih vlasti.

U Iranu se broj uhićenja kršćana gotovo udvostručio u razdoblju od 12 mjeseci. Vjernici se suočavaju s racijama na mjestima molitve, uhićenjima i optužbama za djelovanje protiv države.

U Nikaragvi vlasti nastavljaju s represijom prema Katoličkoj crkvi. Svećenici se uhićuju i prisiljavaju da napuste zemlju, ograničava se mogućnost svećeničkih ređenja, a crkvene institucije preuzima država. Zabilježeni su i slučajevi u kojima je onemogućen ulazak u zemlju osobama koje su posjedovale Bibliju.

Indija: Više od 700 slučajeva nasilja nad kršćanima

Sljedeća prijetnja istaknuta u izvješću je rastući vjerski nacionalizam koji je posebno vidljiv u nekim zemljama Azije.

U Indiji je 2025. godine zabilježeno više od 700 slučajeva nasilja usmjerenog protiv kršćana. To je uključivalo fizičke napade, ometanje bogoslužja, uništavanje mjesta štovanja te onemogućavanje kršćanima da pokapaju svoje mrtve.

Autori izvješća ukazuju na narastajuće društveno neprijateljstvo i proširenje zakona o zabrani prisilnog vjerskog obraćenja. Prema mišljenju kršćanskih organizacija ti se propisi sve češće koriste za represiju nad vjerskim manjinama.

U nekim mjestima kršćanskim se obiteljima uskraćuje čak i pravo na pokop svojih najmilijih u skladu s vjerom koju su ispovijedali. Izvješće opisuje slučajeve u kojima su se lokalni stanovnici protivili kršćanskim sprovodima, a obitelji su bile prisiljene odustati od vjerskih obreda.

Progon o kojem svijet često ne čuje

Autori izvješća naglašavaju da uzroci nasilja nad kršćanima znaju biti složeni. Vjerski sukobi često se isprepliću s etničkim napetostima, političkom nestabilnošću, siromaštvom te borbom za zemlju i prirodne resurse. Međutim, to ne znači da se vjerska dimenzija progona može zanemariti.

Izvješće „Progonjeni i zaboravljeni? 2024. – 2026.” povezuje analizu situacije u pojedinim zemljama sa svjedočanstvima ljudi koji su osobno doživjeli nasilje, diskriminaciju i ograničavanje vjerskih sloboda.

„Priče Solomona Akoa, Kashifa Masiha i žrtava masakra u Yelewati pokazuju što se krije iza statistika. Za milijune kršćana progon znači svakodnevnu opasnost, gubitak voljenih, prisilni bijeg, a ponekad i nužnost izbora između vlastite sigurnosti i vjernosti svojim uvjerenjima,“ poručili su iz zaklade Pomoć Crkvi u nevolji.

Taj je povijesni dan također označio početak održavanja susreta naslovljenog „Duh Asiza“, na kojemu se predstavnici različitih religija zalažu za međusobni susret, dijalog i zajedničku izgradnju mira. To je iskustvo postalo osnova za crkveno učiteljstvo, gesta koju je trebalo protumačiti, precizirati i dalje razvijati. Kardinal Roger Etchegaray, kojemu je papa Wojtyła povjerio organizaciju susreta, podsjetio je na načelo „Duha Asiza“ upravo riječima Ivana Pavla II.: „Biti zajedno kako bismo molili, a ne moliti zajedno“. U duhu deklaracije Nostra aetate, dokumenta Drugoga vatikanskog koncila o odnosima Katoličke Crkve s nekršćanskim religijama, dijalog poprima vidljiv oblik, a da pritom ne briše razlike. Od pape Wojtyłe do njegovih nasljednika u središtu pozornosti će mnogo puta biti promišljanje o odnosu između molitve i mira, vjerskog identiteta i susreta, vjere i odgovornosti za čovječanstvo.

Drugi vatikanski koncil u jednom događaju

Sam identitet Katoličke Crkve i svijest koju ona ima o sebi samoj ojačani su u Asizu – istaknuo je papa Ivan Pavao II. obraćajući se 22. prosinca 1986. godine članovima Rimske kurije u tradicionalnom govoru povodom božićnih blagdana. Pružio je pritom teološko tumačenje susreta ističući da nije dovoljno radovati se njegovu uspjehu, nego da ga je potrebno razumjeti u svjetlu vjere. Temelj je jedinstvo ljudske obitelji, u stvaranju i u Kristovu djelu spasenja. Asiz čini to jedinstvo vidljivim, ne skrivajući pritom vjerske podjele. Odnos s Drugim vatikanskim koncilom stoga je uzajaman: Koncil omogućuje tumačenje toga Svjetskoga dana, a taj dan pomaže dubljem razumijevanju samoga Koncila. Dijalog ne slabi crkveni identitet, nego može Crkvu učiniti svjesnijom vlastitoga poslanja u pomirenju.

Duh koji nadilazi vidljive granice

Četiri godine poslije, u enciklici Redemptoris missio, datiranoj 7. prosinca 1990., Ivan Pavao II. ponovno iznosi to uvjerenje koje je već izrazio pred Rimskom kurijom, izričito se osvrćući na Asiz. Svaka autentična molitva - istaknuo je - proizlazi od Duha Svetoga koji je na tajanstven način prisutan u srcu svakoga čovjeka. To iskustvo pridonosi novom promišljanju o ulozi međureligijskoga dijaloga u poslanju Crkve. Priznavanje djelovanja Duha Svetoga u drugima nije suprotstavljeno naviještanju Krista, nego se uklapa u jedinstveni naum spasenja. Isključujući svako dvosmisleno tumačenje, Asiz svjedoči da poštovanje čovjeka u njegovu vjerskom traženju ujedno znači poštovanje Božjega djelovanja u njemu. Dijalog stoga nema samo diplomatski ili humanitarni smisao, nego i teološki.

Nijedno se nasilje ne može nazvati vjerskim

Papa Ivan Pavao II. je 24. siječnja 2002. ponovno posjetio Asiz u vrijeme kada su se terorizam, mržnja i sukobi proširili na međunarodnoj razini. Susret se održao samo nekoliko mjeseci nakon atentata 11. rujna 2001., a od onda molitva postaje i javno preuzimanje odgovornosti, pri čemu vjerske zajednice moraju odbaciti nasilje, ponajprije ono koje se nastoji opravdati u Božje ime.

Onaj tko upotrebljava religiju kako bi poticao nasilje proturječi njezinom najautentičnijem i najdubljem nadahnuću – napomenuo je poljski Papa povezujući mir s pravednosti i oprostom te ponovno ističući razliku među oblicima molitve. Ne radi se o zajedničkoj religiji, nego o zajedničkom zalaganju: svatko je, ostajući vjeran vlastitoj tradiciji, pozvan suzbijati neprijateljstvo. Moliti ne znači bježati od povijesti, nego se s njom suočiti na odgovoran način.

Oni koji ne vjeruju, ali traže istinu i dobro

Dana 27. listopada 2011., na 25. obljetnicu obilježavanja prvoga Svjetskog dana molitve za mir, papa Benedikt XVI. je uputio poziv i onima koji ne ispovijedaju vjeru, ali tragaju za istinom i dobrom. Njihova prisutnost potiče i same vjernike na preispitivanje. Oni su hodočasnici istine, hodočasnici mira - objasnio je papa Ratzinger.

Slika Boga može biti zamračena zbog načina na koji se žive religije; nitko ne može Boga smatrati isključivo svojim vlasništvom i na temelju toga misliti da ima pravo nametati ga drugima. Benedikt XVI. je stoga istaknuo zahtjev koji proizlazi iz samoga duha Asiza: nužnost pročišćavanja načina na koji živimo vjeru. U tom smislu Asiz poziva vjernike i na ispit savjesti: nije dovoljno osuditi one koji se služe religijom kako bi opravdali nasilje, nego se moramo zapitati pokazuje li doista naš način življenja i predstavljanja vjere lice Boga mira ili ga iskrivljuje.

Jedni uz druge i za druge

Molili smo jedni uz druge i jedni za druge. Papa Franjo je tim riječima izrečenima 20. rujna 2016. u Asizu sažeo kontinuitet susreta koji izričito isključuje sinkretizam i relativizam te istodobno ističe bratsku dimenziju: nije dovoljno samo poštovati molitvu drugih, nego je potrebno preuzeti odgovornost jednih za druge. Dijalog mora dati glas žrtvama ratova, izbjeglicama i siromašnima. Molitva treba biti popraćena konkretnom suradnjom, dok susret mora poticati zalaganje kako bismo se mogli suočiti s dubokim uzrocima sukoba. Prijetnja koju treba nadvladati nije samo fanatizam, nego i ravnodušnost. Vjernost vlastitoj religiji mjeri se i sposobnošću slušanja onih koji trpe.

Vratiti se izvoru suprotstavljajući se mržnji

Vjernici mogu ponovno crpiti iz najautentičnijih izvora vlastitih duhovnih tradicija u kojima nema mjesta za „posvećenu mržnju“ – istaknuo je papa Lav XIV. u 223. odlomku enciklike Magnifica humanitas, datirane 15. svibnja 2026., osvrćući se izričito na „Duh Asiza“ koji je potaknuo Ivan Pavao II., a nastavio papa Franjo, među ostalim i kroz dijalog s velikim imamom Al-Azhara. Nasljeđe iz 1986. tako pronalazi svoje mjesto u društvenom promišljanju o suvremenim izazovima: religije se mogu suprotstaviti mentalitetu nasilja ne ublažavajući vlastita uvjerenja, nego se vraćajući svojim prvim izvorima. To je nit koja se provlači kroz četrdeset godina susreta koji nije odricanje od vjere, nego njezina provjera. Asiz i dalje postavlja pitanje vjernicima može li njihov odnos s Bogom postati odgovornost za mir.

Papa Lav XIV. je danas, 27. listopada, uputio videoporuku vjerskim vođama i svim sudionicima međunarodnoga susreta naslovljenog „Razoružani i razoružavajući mir“ koje je zajednica svetoga Egidija okupila u Asizu povodom 40. obljetnice Svjetskoga dana molitve za mir. Sveti Otac u videoporuci poziva na molitvu koja je put i ponizna snaga vjernika kao odgovor na kulturu moći.

Molitva se može činiti slabom pred svjetskim silama, ali ona je ponizna snaga vjernika. Obratimo se Bogu koji daruje mir kako bi dotaknuo srca onih koji žele rat i terorizam. Ne zaboravimo: molitva nikada nije uzaludna!

Posljedice globalizacije

Rimski je biskup - koji je trebao prisustvovati na susretu, ali je zbog operacije kojoj je bio podvrgnut 13. listopada ostao na oporavku u Vatikanu – najprije istaknuo da mu je bila želja biti uz grob svetoga Franje na važnu 40. obljetnicu Svjetskog dana molitve za mir koji je sveti Ivan Pavao II. ustanovio 27. listopada 1986. Taj je događaj istaknuo unutarnju povezanost autentičnoga vjerskog stava i žive osjetljivosti za mir, a papa Wojtyła je tom prigodom pozvao da nastavimo živjeti duh Asiza.

Bilo je to vrijeme „hladnoga rata“, u okolnostima koje su se uvelike razlikovale od današnjih. Nakon 1989. godine, mnogi su mislili da će globalizacija svijetu zajamčiti trajan mir. Nažalost, kao što sam napisao u enciklici Magnifica humanitas, gotovo se slijepo povjerovalo da tržišta mogu proizvesti blagostanje, demokraciju i stabilnost, dok globalizacija zapravo nije automatski donijela jedinstvo i mir, nego potaknula fundamentalističke, identitetske i nacionalističke reakcije.

Mir kao zajednički ideal naroda

Suočeni s gomilanjem oružja i raširenim shvaćanjem rata kao sredstva međunarodne politike, potrebno je ponovno istaknuti da mir mora biti najviši cilj čovječanstva te da nijedna religija ne može opravdati nasilje jer nijedan rat nije svet, a samo mir je svet – napominje Sveti Otac.

Upravo u ovom vremenu kulture moći potrebno je jačati duh Asiza, koji podrazumijeva odbacivanje vjerskog opravdavanja rata; duh posredovanja i dijaloga, kontemplativno iskustvo i stvaralačko djelovanje za budućnost mira. Da, jer mir ponovno mora postati zajednički ideal naroda, zvijezda vodilja svih naših odluka, mjerilo koje razotkriva nepravdu i zajednički cilj svih naroda.

Papa Lav XIV. na kraju videoporuke poziva vjerske vođe okupljene na susretu da se nadahnjuju primjerom svetoga Franje te budu svjedoci potrebe za molitvom i dijalogom, za kojima čezne svijet. Pritom ih potiče na zalaganje koje zahtijeva asiški put, odnosno da šire ozračje dijaloga među vjernicima i u društvu kako bi jezik oholosti ustupio mjesto jeziku mira, pregovora i razumijevanja.

U onaj dan pristupe neki farizeji i reknu Isusu: »Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.« A on će njima: »Idite i kažite toj lisici: ‘Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.’«

»Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Evo, napuštena vam kuća. A kažem vam, nećete me vidjeti dok ne dođe te reknete: Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!«

Svećenik: fra. Vinko Brković.

Naveo je primjer koji mnogi roditelji mogu prepoznati. Petogodišnji Ivica često se ljuti. Roditelji ga, naravno, odgajaju i discipliniraju jer je to potrebno. No, rijetko će sjesti i odlučiti, njegovim riječima:
„U redu, postit ću tjedan dana.”

Ne radi se o dijeti, nego o postu prema crkvenoj tradiciji: jedan puni obrok i dva manja obroka koja zajedno ne čine još jedan puni obrok. A nakana nije vlastita korist, nego dobrobit djeteta:

„I činit će to tjedan dana kako bi ono primilo milost i prestalo činiti ono s čime se bori.”

Pročitajte još jednom posljednji dio: kako bi dijete primilo milost.

Potom je opisao plodove koje je, prema vlastitim riječima, vidio:

„I ljudi će vidjeti da će njihova djeca zapravo biti prilično preobražena.”

Možda se do srca do kojeg više ne dopiremo riječima može pokušati doprijeti žrtvom koju dijete nikada neće vidjeti.

I to se ne odnosi samo na malu djecu. Možda imate sina od trideset godina koji je ljut na cijeli svijet. Možda kćer koja vam se više ne javlja. Možda više ne možete upravljati njihovim odlukama niti ih disciplinirati kao nekoć. Ali i dalje možete moliti za njih i prikazivati Bogu svoje žrtve.

Ako vam zdravstveno stanje ne dopušta post, ako ste trudni, dojite, imate dijabetes ili ste starije životne dobi, nemojte se izlagati riziku. Razgovarajte sa svećenikom i odaberite neku drugu žrtvu: odreknite se korištenja telefona nakon večere, slatkiša ili nečega drugoga što vam je drago. Možete izmoliti i krunicu, prikazujući je za svoje dijete.

Izaberite dijete. Izaberite tjedan.

Započnite sutra ujutro. Prije prvog obroka, tiho, spomenite ime svojega djeteta i izmolite:

„Gospodine, ovoga tjedna odričem se toga da jedem do potpune sitosti, prikazujući Ti ovu malu žrtvu za svoje dijete. Podari mu milost da nadvlada ono s čime se samo ne uspijeva izboriti. Uzmi ovu malu glad i pretvori je u mir u njegovu srcu. Amen.”
Vaše dijete možda nikada neće saznati zašto je vaš tanjur toga tjedna bio malo skromniji.

Ali Bog zna. 

U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica. Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu.

I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I koje su mučili nečisti dusi, ozdravljahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Katolička Crkva u Koreji jedinstven je fenomen u svetu jer je nisu osnovali strani misionari ni svećenici nego domaći laici koji su sami tražili istinu Evanđelja.

Pravi korijen i početak katoličanstva i Crkve u Koreji je bila godina 1784. kada se jedan mladi korejski učenjak u Kini krstio u Pekingu i donio natrag u Koreju Bibliju, Katekizam, križeve, druge nabožne predmete.

Prvih 10 godina bez ijednog svećenika!

U tih prvih 10 godina od kada je on počeo podučavati katekizam zajedno sa drugima, vjerska zajednica narasla je na četiri tisuće katolika. Više od 10 godina laici su sami vjeru širili i prenosili drugima. Nisu imali svećenika uopće.

U prvom desetljeću nisu dolazili ni misionari, kasnije su dolazili povremeno i potajno.

Krv mučenika, sjeme novih kršćana

Koreja je bila konfucijansko društvo i zato je progonila kršćane jer je kršćanstvo narušavalo njihovu hijerarhiju, posebno poštovanje prema ocu obitelji, prema kralju jer kršćani su Boga zvali svojim Ocem i Kraljem i naravno da je onda došlo do sukoba.

Danas Koreja ima 103 kanonizirana sveca, 124 blaženika a ima još 252 slugu Božjih za koje se provodi proces kanonizacije među kojima su uključeni i komunistički mučenici 20. stoljeća.

Hodočasničke rute i svetišta

Tijekom boravka u Južnoj Koreji mladi će moći posjetiti svetišta koja su lijepo uređena, puna cvijeća, s puno parkova, a uz crkve se nalaze i memorijalne zbirke, muzeji koji su uvijek otvoreni i besplatni.

U svim tim svetištima je redovito svakog dana slavljena misa u 10 ili 11 sati.

Diljem Južne Koreje postoje brojne hodočasničke rute koje vjernici obilaze kao jedan od načina pripreme za Seul 2027.; uz konkretne logističke pripreme i rad volontera važno je istaknuti i duhovnu pripremu vjernika.

Inicijativa molitve milijarde desetica krunice!

Vjernici su započeli projekt molitve milijarde desetica krunice u pripremi za Svjetski dan mladih, za što veće duhovne plodove.

U predvorjima crkvi nalazi se posuda sa zrncima krunice i zrnca. Kada netko izmoli deseticu stavi zrnce u posudicu kao znak da je izmolio. To se onda zbraja i neke župe se čak natječu tko je izmolio više. Postoji i prigodna aplikacija preko koje se prati napredak inicijative, kao i ostale pripreme, piše IKA.

Ipak, budući da je u tradiciji sve međusobno povezano, ponovno su oživjele i druge pobožne prakse koje također zaslužuju našu pozornost i potporu. Ono što je godinama bilo izgubljeno ponovno je pronađeno – i upravo se time pokazalo još dragocjenijim.

Toga sam postao svjestan nedavno, kada se naša najmlađa kći zaručila. Budući da je, liturgijski gledano, sklonija tradicionalnim oblicima, ona i njezin zaručnik odlučili su u svojoj župi sudjelovati u kratkom obredu zaruka. Riječ je o jednoj od dviju oratorijskih zajednica u našoj nadbiskupiji u kojima se slavi tradicionalna misa.

Biskupi su često pred osobe koje žele primiti sakramente postavljali zahtjeve koji nadilaze razumna očekivanja – primjerice, obvezu određenog broja sati društveno korisnog rada prije krizme ili vikend-duhovne obnove za parove prije sklapanja braka. Kad je riječ o pripravi za vjenčanje u Katoličkoj Crkvi, nastala je čitava mala industrija programa za zaručnike, među kojima su TOBET4Engaged, FOCCUS, SmartLoving, Witness to Love, Better Together i Joy-Filled Marriage. To je na neki način i očekivano: svećenici nastoje osigurati da zaručnici budu spremni za brak koji bi trebao trajati sve do smrti, i to u kulturi koja sugerira upravo suprotno.

Zabrinutost zbog priprave za brak lako je razumjeti kada se pogledaju stope razvoda i poništenja ženidbe među katolicima u Sjedinjenim Američkim Državama. Amerika je povijesno imala ne samo više proglašenja ništavosti ženidbe nego bilo koja druga zemlja nego se odbija i manje od 10 posto podnesenih zahtjeva. To mnogo govori o stanju priprave za brak – i to ne govori ništa dobro.

Pojedinci se mogu protiviti preprekama koje se postavljaju pred primanje sakramenata i nije teško pronaći potresne priče o takvim iskustvima. Kada je riječ o ženidbi, međutim, može se tvrditi i da bi tradicionalni obred zaruka bio vrijedan dodatak pripravi za brak te da bi ga svećenici i drugi koji pomažu zaručnicima svakako trebali nuditi i poticati – barem kao mogućnost. Obred zaruka duboko je ukorijenjen u tradiciji, ali istodobno sadrži sve ono što bi moglo biti privlačno suvremenim katolicima. Kratak je i slavi se na narodnom jeziku. A ne uključuje čak ni klečanje.

Obred traje otprilike deset minuta, a svećenik pritom ohrabruje zaručnike riječima poput ovih:

„U vremenu koje je pred vama pripremat ćete se za sakrament ženidbe razdobljem kreposnog hodanja, kako biste, kada stigne sretan i blagoslovljen dan u kojem ćete se neopozivo predati jedno drugomu, već postavili čvrst duhovni temelj za duge godine bogougodna života na zemlji i za konačno zajedničko blaženstvo u budućem životu. Neka se zajednica koju danas namjeravate učvrstiti kao muž i žena pokaže dostojnom da u punoj istini bude sakramentalna slika i stvarnost zajedništva Krista i njegove ljubljene Zaručnice, Crkve.“

Zatim zaručnici jedno drugomu daju obećanje koje je nalik ženidbenim zavjetima što će ih izreći nekoliko mjeseci poslije. Riječi koje izgovara zaručnica slične su riječima zaručnika, koji kaže:

„U ime Gospodnje obećavam da ću te jednoga dana uzeti za svoju ženu, prema odredbama Božjim i svete Crkve. Ljubit ću te kao samoga sebe. Ostat ću ti vjeran i odan te ću ti pomagati i pružati utjehu u tvojim potrebama. Sve to, kao i sve što je muž dužan činiti prema svojoj zaručnici, obećavam učiniti za tebe i održati po vjeri koja je u meni.“

Svećenik potom blagoslivlja zaručnički prsten, a zaručnik ga stavlja na prst svoje zaručnice zazivajući Presveto Trojstvo. Zaručnici zatim pečate svoje zaruke poljupcem – ne jedno drugomu, nego prikazu raspeća koja se uobičajeno nalazi u misalu na oltaru, na stranici nasuprot početku rimskoga kanona. To je možda najljepši i najdublji dio cijeloga obreda.

Čak ni prije Drugoga vatikanskog koncila obred zaruka nije bio uobičajeno iskustvo za katolike u Americi, no to zasigurno nije razlog da se danas obeshrabruje njegova šira primjena.

„Ono što su ranije generacije smatrale svetim, i za nas ostaje sveto i veliko te se ne može odjednom potpuno zabraniti ili čak smatrati štetnim“, napisao je papa Benedikt XVI. 2007. godine u pismu biskupima koje je pratilo njegov motuproprij Summorum pontificum, kojim je omogućena šira uporaba tradicionalnih obreda.

Nažalost, previše tradicionalnih i korisnih liturgijskih i paraliturgijskih praksi doista je bilo zabranjeno i proglašeno štetnima – bilo na župnoj ili biskupijskoj razini, pa čak i u samom Vatikanu.

Izazovi s kojima se Crkva suočava u današnjem vremenu veliki su. Ipak, mali koraci mogu pomoći u ponovnoj uspostavi boljeg sklada između staroga i novoga te, u ovom važnom slučaju, pridonijeti poticanju brakova koji traju cijeli život.

Izvor: quovadisecclesia.com

VIDEO Djevojčica krenula bosa na Križevac za ozdravljenje oca Ante"

Anto je stigao na liječenje u Tursku, ali prikupljena financijska sredstva još uvijek nisu dovoljna za pokrivanje svih troškova liječenja i boravka.

Njegova obitelj, prijatelji i kumovi zato ponovno upućuju apel svim ljudima dobra srca da pomognu u ovoj teškoj životnoj borbi.Nakon dugotrajne, teške i iscrpljujuće borbe s malignom bolešću, uključujući metastatski tumor zametnih stanica desnog testisa, klasični seminom pT1 i mješoviti tumor zametnih stanica, mogućnosti daljnjeg liječenja u Bosni i Hercegovini su iscrpljene.

Posljednju nadu za ozdravljenje Anto polaže u liječenje u klinici Memorial Hospitals Group u Turskoj. Iako je stigao na liječenje, pred njim i njegovom obitelji i dalje su veliki financijski izazovi.

Vrijeme je dragocjeno, pomoć je neophodna

Humanitarna akcija traje već tri dana i prikupljen je dio potrebnih sredstava, no to još uvijek nije dovoljno za podmirenje svih troškova liječenja i boravka u Turskoj. Prema navodima obitelji, financiranje liječenja nije osigurano putem nadležnih institucija i fondova, zbog čega se Anto i njegovi najbliži oslanjaju na solidarnost i pomoć dobrih ljudi. Iza ove borbe stoji suprug i otac triju maloljetnih djevojčica koje ga čekaju kod kuće. Njegova najveća želja jest dobiti priliku za ozdravljenje i vratiti se svojoj obitelji, zagrliti svoje djevojčice i nastaviti život s njima. Obitelj, prijatelji i kumovi pozivaju sve koji su u mogućnosti da pomognu. Svaka uplata, bez obzira na iznos, može biti važan korak prema osiguravanju potrebnog liječenja. Važno je i podijeliti ovaj apel kako bi priča o Antinoj borbi stigla do što većeg broja ljudi.

Kako pomoći Anti Varivodi?
Svi koji žele pomoći mogu uplatiti sredstva na sljedeće račune.
Uplate unutar Bosne i Hercegovine
Banka: Intesa Sanpaolo banka
Transakcijski račun: 1542099986555714
Primatelj: Anto Varivoda
Svrha uplate: Pomoć pri liječenju

Uplate iz inozemstva
IBAN: BA391542099986555714
SWIFT/BIC: UPBKBA22
Primatelj: Anto Varivoda
Svrha uplate: Pomoć pri liječenju

Pokažimo humanost i solidarnost kada je najpotrebnije. Pomozimo Anti u njegovoj najvažnijoj životnoj borbi i pružimo mu priliku da se vrati svojim djevojčicama i obitelji. Svaka pomoć znači nadu. Svaka donacija je važna.

Govoreći za portal medugorje-info.com, Buhač je istaknuo da ovo mjesto za brojne parove ima posebno značenje. Prema njegovoj procjeni, na Brdu ukazanja dosad je bilo više od 50 zaruka.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

„Do sada je bilo sigurno više od 50 zaruka na Brdu ukazanja u Međugorju, a svaka od njih nosi svoju posebnu emociju i priču. Smatram da je to nešto zaista lijepo i vrijedno pažnje“, kazao je.

Buhač je izrazio želju da upravo ovakve priče približe Međugorje ljudima koji ga još nisu upoznali.

„Volio bih da kroz ovakve priče što više ljudi čuje za Međugorje, upozna njegovu posebnost i osjeti barem djelić ljubavi, vjere i mira koje ovo mjesto pruža“, poručio je.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Širokobriježanin Karlo zabilježio je 15 prosidbi pod nebom Međugorja, na Brdu Ukazanja"

"Mladi fotograf iz Širokog Brijega, Karlo Buhač, posljednjih mjeseci postao je prepoznatljivo lice iza nekih od najemotivnijih trenutaka koji se događaju na Brdu ukazanja u Međugorju"

Na sjednici Antonela Odak, tajnik OV Čitluk, prezentirala je prijedlog odluke o izmjenama i dopunama Odluke o označavanju naseljenih mjesta, naselja, ulica i trgova nazivima te zgrada brojevima, kao i prijedlog Odluke o proglašenju pješačke zone u Međugorju. Oba prijedloga dobila su jednoglasnu podršku vijećnika, a usvojenim izmjenama i dopunama u naseljenom mjestu Međugorje dodaje se naziv ulice Hrvatskih branitelja, a u naseljenom mjestu Bijakovići dodaju se nazivi ulice Fra Didaka Buntića i ulice Nadbiskupa Henryka Hosera.

Odlukom o proglašenju pješačke zone u Međugorju, dionica od cca. 200 metara ulice Put Kovačici, koja ide uz istočnu ogradu groblja Kovačica, pa sve do ulaza prema molitvenom prostoru crkve sv. Jakova proglašena je pješačkom zonom te je namijenjena isključivo za kretanje pješaka.

Marin Radišić, načelnik općine Čitluk, na 20. sjednici obrazložio je temeljne odredbe Odluke o utvrđivanju lokaliteta posebne namjene područja sakralne zone Križevac u Međugorju, koja je nakon obrazloženja i usvojena. Područje obuhvaćeno ovom odlukom od posebnog je vjerskog, duhovnog i turističkog značaja, zbog čega je potrebno posebnu pozornost posvetiti njegovom očuvanju i primjerenom uređenju, prenosi Vecernji.ba.

Prema riječima tužiteljice, iskazi koje je osumnjičeni dao 30. jula i 17. oktobra ukazuju na to da nije pokazao kajanje zbog onoga što je učinio, te da je djelo počinio s prethodnom pripremom.

Odbrana optuženog se usprotivila ovom prijedlogu.

Optužnica protiv državljanina Poljske potvrđena je sredinom oktobra, a iz Suda su tada saopštili da je poljski državljanin u noći s 27. na 28. juli na području općine Čitluk u hodočasničkom mjestu u Međugorju – nakon pažljivo planiranih pripremnih radnji radi izazivanja požara na vanjskom oltaru crkve koji se nalazi u sastavu Crkve svetog Jakova – svjestan da će poduzimanjem istih oštetiti vanjski oltar crkve, otvorenim plamenom pokušao zapaliti platno postavljeno na krovnoj konstrukciji tog oltara.

U tome nije uspio jer se radi o nezapaljivom materijalu, a potom je, navedeno je iz Suda, benzin iz kanistera izlio po inventaru vanjskog oltara te otvorenim plamenom izazvao požar, kojom prilikom su nastala oštećenja na oltaru i vanjskom inventaru. Usljed toga nastala je materijalna šteta u iznosu od 130.767, 71 KM.

Osim izazivanja narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, poljskom državljaninu su na teret stavljena i teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine u vezi s izazivanjem opće opasnosti.

Odbrana optuženog se usprotivila ovom prijedlogu.

Sudsko vijeće, kojim predsjedava Dalida Burzić, donijet će odluku o pritvoru u zakonskom roku.

Dva tjedna nakon operacije kojoj je bio podvrgnut papa Lav XIV., Tiskovni ured Svete Stolice potvrđuje da oporavak Svetog Oca napreduje, u skladu s povoljnim procjenama koje je priopćio liječnički tim koji brine o njemu. Kao što je već izviješteno, kirurški je zahvat bio uspješan i protekao je bez komplikacija. Naknadni medicinski pregledi potvrdili su da je bolest bila lokalizirana i da nije potrebna daljnja onkološka terapija – istaknuto je u priopćenju Tiskovnog ureda Svete Stolice objavljenom danas, 26. listopada.

Postoperativni oporavak

Od povratka u Vatikan – navodi se u tekstu – Papa je postupno nastavio svoje aktivnosti, prilagođavajući dnevni raspored u dogovoru s liječnicima kako bi dao prednost postoperativnom oporavku, nastavljajući istodobno ispunjavati odgovornosti svoje službe. Održao je važne sastanke i javne obveze, obraćajući pozornost na zahtjeve svakog dana i odvajajući primjerene trenutke za odmor.

Zahvalnost Lava XIV.

Papa izražava duboku zahvalnost za molitve i naklonost koje je primio iz cijelog svijeta – napominje se u priopćenju – kao i za pažljivu brigu zdravstvenih djelatnika koji su brinuli o njemu tijekom oporavka.

Nisu utvrđene kontraindikacije

Dr. Luigi Carbone, osobni liječnik pape Lava XIV. i kirurg koji ga je operirao 13. listopada u Poliklinici Gemelli, potvrđuje da Papin postoperativni oporavak napreduje, a najnovije pretrage potvrđuju dobro zdravlje i dobro kliničko stanje. S obzirom na trenutnu kliničku sliku i provedene dijagnostičke i laboratorijske pretrage, nisu utvrđene kontraindikacije koje bi priječile da ostvari sljedeće apostolsko putovanje u Latinsku Ameriku kako je planirano. Papa se skrupulozno i pažljivo pridržava medicinskih preporuka te s velikom odlučnošću nastavlja služiti Crkvi – stoji u priopćenju Tiskovnoga ureda Svete Stolice.

Potvrda putovanja i programa

Tiskovni ured Svete Stolice u tom smislu potvrđuje da će se apostolsko putovanje pape Lava XIV. u Urugvaj, Argentinu i Peru, predviđeno od 6. do 17. studenoga 2026., održati prema prethodno objavljenom programu.

Jačanje zajedništva s mjesnim Crkvama

Rimski biskup - nastavlja se u priopćenju - s velikom radošću i oduševljenjem iščekuje to putovanje koje će pružiti priliku za jačanje veza zajedništva s mjesnim Crkvama, za ohrabrivanje vjernika u njihovu poslanju te za donošenje poruke vjere, nade i mira narodima Urugvaja, Argentine i Perua, kako bi se susreo s njihovom vjerom i podijelio nadu i mir koje Krist donosi našem svijetu.

Papina radost

Priopćenje završava slijedećim Papinim riječima: „Sretan sam što mogu ponovno otići na kontinent na kojem sam proživio mnogo trenutaka mojega života. Neka ovo putovanje bude prilika da otvorimo svoje srce jedni drugima, učvrstimo naše zajedništvo kao braća i sestre te obnovimo svoje zalaganje za radosno naviještanje evanđelja!“

Iz crkve nije ništa ukradeno. Nastala je manja materijalna šteta. Policija je obavila očevid te je u tijeku potraga za počiniteljem.

Izražavamo žaljenje zbog ovoga događaja i povrede svetosti prostora koji je vjernicima mjesto molitve, susreta i zajedništva. Zahvaljujemo policiji na postupanju te pozivamo na smirenost i odgovornost.

Molimo sve koji raspolažu informacijama koje bi mogle pomoći u rasvjetljavanju okolnosti ovoga događaja i pronalasku počinitelja da se obrate policiji ili drugim nadležnim tijelima.

Gospić, 25. listopada 2026.

I opet im reče: »Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«

Svećenik: vlč. Rafael Villergas Castano

View this post on Instagram

A post shared by Ljudi bez granica (@ljudi_bez_granica)

Autori objave opisali su i razlog njezina dolaska u Međugorje.

„Ona bosonoga korača, noseći u svom malom srcu najveću želju — da joj tata ozdravi”, napisali su. Objavu su zaključili riječima podrške njezinu ocu: „Anto, izdrži. Tvoja djevojčica se moli za tebe.”

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Kandidate za red đakonata predstavio je rektor Bogoslovije biskup Razum, nakon čega su petorica dijecezanskih i četvorica redovničkih kandidata izrekli svoj „Evo me!”.

HOMILIJA

Tumačeći naviješteno evanđelje u kojem Isus poziva prva četiri apostola, nadbiskup Kutleša u homiliji je đakonima rekao da Krist ne traži savršenu lađu, već lađu u koju smije ući. „Danas Gospodinu predaješ sebe, čovjeka kakav doista jesi. U toj predanosti ima mjesta za tvoje sposobnosti, ali i za ono u čemu ćeš trebati pomoć. Krist će djelovati po tebi; trebat ćeš mu dopuštati da djeluje i u tebi”, poručio je nadbiskup.

„Ubrzo ćeš osjetiti koliko je lako službu ispuniti poslovima. Ljudi će te trebati, obveze će dolaziti jedna za drugom. Može se dogoditi da cijeli dan govoriš o Bogu, a da njemu nisi rekao gotovo ništa. Izvana sve izgleda uredno, ali čovjek polako počinje davati samo iz vlastitih zaliha. One se prije ili poslije potroše”, rekao je Nadbiskup naglasivši ređenicima da molitva pripada srcu njihove službe i dodao: „Isus se poslužio Petrovom lađom kako bi govorio mnoštvu. Neka se posluži i tvojim životom. To je velika čast, ali i svakodnevni poziv da mu se iznova staviš na raspolaganje.”

Nadbiskup je pojasnio da Isus traži od Petra da se vrati poslu od kojega je još uvijek umoran te da je umoran i od neuspjeha u poslu. Međutim, izdvaja i Petrove riječi ali na tvoju riječ bacit ću mreže (Lk 5,5). Rekao je da je to odgovor čovjeka koji vjeruje Isusu i poručio đakonima da će i oni doživjeti prazne mreže: „Razgovarat ćeš s čovjekom kojemu želiš pomoći, a činit će se da se ništa nije promijenilo. Pripremit ćeš homiliju, a nećeš znati je li dotaknula ijedno srce. U zajednici ćeš susresti teškoće za koje si mislio da će ih biti lakše riješiti. Tada se čovjek lako zaštiti ravnodušnošću. Kristov poziv na pučinu čuva nas od takva povlačenja. On traži da ostanemo spremni ljubiti i kada se plod ne vidi. To nije tvrdoglavo ponavljanje istoga, nego vjernost koja pošteno preispituje vlastite postupke, prima savjet i ponizno priznaje da nešto možda treba učiniti drukčije.”

Govoreći nadalje o njihovoj službi nadbiskup je đakonima rekao da ređenjem ne prestaju biti učenici. „Trebat ćeš se obraćati, primati oproštenje i dopustiti da te netko pouči. U Crkvi ćeš susretati ljude čija će te tiha vjera posramiti i obogatiti. Starija osoba koja godinama skrbi za bolesnoga supružnika može ti pokazati što znači vjernost. Netko tko je prošao kroz veliku nevolju može te naučiti kako se sluša čovjeka koji trpi. Njihovo iskustvo primit ćeš ako ne pomisliš da zbog svoje službe uvijek moraš imati posljednju riječ”, kazao je mons. Kutleša podsjećajući da je i Isus poznavao Petrovu grešnost pa ga ipak pozvao.

Pozvao je nadbiskup ređenike na zajedništvo sa svećenicima i biskupima u đakonskoj službi povezujući s apostolima koji su morali pozvati ribare iz druge lađe da im pomognu izvaditi ulov. „Obećanje poštovanja i poslušnosti koje ćeš danas dati nije gubitak slobode, nego jamstvo da nećeš služiti sam niti služiti sebi”, kazao je mons. Kutleša.

Govoreći o poslanju, nadbiskup im je poručio da kada slavlje završi ponesu sa sobom prizor s jezera iz evanđelja. „U njemu ćeš jednoga dana prepoznati vlastiti umor, drugoga dana prazne mreže, a katkada Petrovu i vlastitu potrebu: priznati pred Gospodinom svoju slabost. Tada se sjeti najvažnijega: Isus je ušao u lađu prije nego što su se mreže napunile. Njegova blizina ne počinje tvojim uspjehom. On ti dolazi i onda kada nemaš što pokazati, osim spremnosti da ponovno poslušaš njegovu riječ”, ohrabrio je nadbiskup Kutleša đakone na kraju homilije.

Nakon homilije ređenici su dali svoja obećanja, a zatim su položili svoje ruke u ruke nadbiskupa i obećali mu svoju vjernost i poslušnost. Uslijedila je prostracija ređenika i litanije svih svetih. Nadbiskup je zatim u šutnji položio ruke na glavu svakoga ređenika. Nakon polaganja ruku slijedila je posvetna molitva đakonskog ređenja, a đakoni su potom obukli liturgijsko ruho – štolu i dalmatiku, u čemu su im pomagali svećenici koji su ih pratili tijekom njihove formacije.

Đakoni su potom iz ruku nadbiskupa primili evanđelje, nakon čega je uslijedio cjelov mira uz riječi „Mir tebi”, čime nadbiskup đakone pozdravlja i prima za svoje suradnike. Nakon obreda ređenja nastavljeno je misno slavlje euharistijskom službom.

U prinosu darova sudjelovali su članovi KUD-a „Bistra”, Hrvatskog seljačkog pjevačkog društva „Podgorac” i KUD-a „Sveti Juraj” Draganić.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem maestra Dražena Kurilovčana i uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.

Sveti red đakonata primili su:

Za Zagrebačku nadbiskupiju:

Vedran BARBARIĆ, Župa sv. Marka ev., Zagreb – Jakuševec;
Adrian BOGDAN, Župa sv. Nikole biskupa, Bistra;
Ljudevit Marija JAROŠ, Župa Navještenja Bl. Dj. Marije, Velika Gorica;
Mihael POPIĆ, Župa sv. Jurja mučenika, Draganić;
Sebastijan ŽIBRAT, Župa sv. Anastazije, Samobor.

Za Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda:

fra Petar PENIĆ, OFM, Župa Pohoda Bl. Dj. Marije, Mahično.
Za Hrvatsku provinciju sv. Jeronima franjevaca konventualaca:

fra Sandi AŠČIĆ, OFMConv., Župa Uznesenja Bl. Dj. Marije, Jajce.
Za Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša:

fra Patrik MEŽNARIĆ, TOR, Župa sv. Mihaela ark., Zagreb – Gračani.
Za Hrvatsku karmelsku provincije sv. Oca Josipa:

o. Augustin Tomić, OCD, Župa sv. Ilije proroka, Orubica.

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija

Nadstojnik sinagoge — ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio — govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni!« Odgovori mu Gospodin: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić

„Pogledaj nas, utješi nas. Svoje ruke stavi na nas, svome Sinu preporuči, Majko mira moli za nas“, stihovi su koje je Nadbiskupija izdvojila uz snimku, naslovivši objavu „Kraljica Mira i ravničarski Gargano“.

Autor pjesme „Došli smo ti, Majko draga“ je međugorski franjevac fra Stanko Vasilj, koji je napisao tekst i skladao glazbu. Pjesma posvećena Kraljici Mira postala je poznata kao međugorska himna.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

(S crkvenim odobrenjem)

Gospine poruke"

"„Draga djeco! Nek vam ovo vrijeme bude vrijeme molitve i posta.""

Đakon: Vjekoslav Uvalić

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Svećenik: vlč. Rafael Villergas Castano

Usredotočite se na odgoj srca

Osvrćući se u govoru na 'hrabrost', Papa je istaknuo da se ona rađa iz pakta povjerenja, iz iskustva nekoga tko vjeruje u tebe prije nego što ti vjeruješ u sebe. Ispod "oklopa", koji si brojni adolescenti stvaraju kako bi izbjegli patnju – napomenuo je – skriva se želja da vole i da budu voljeni. Zbog toga je potaknuo sudionike da školski i sveučilišni pastoral usredotoče na odgoj srca.

Odgajajte srce za suosjećanje, zahvalnost i sposobnost da ga dirne bol drugih; odgajajte ga za hvalu i za čežnju za Bogom. Služenje siromašnima, volontiranje i briga o stvorenom svijetu nisu sporedne aktivnosti, nego mjesta na kojima se srce nauči širiti. Nemojmo zaboraviti: milosrđe i molitva neodvojivi su.

Neka katoličke škole i sveučilišta budu za mlade „dom“

Papa Lav XIV. je primijetio kako se mladi ljudi koji su primatelji te posebne pastoralne skrbi prepoznaju po entuzijazmu, velikodušnosti i duhu služenja, ali brojni se studenti suočavaju također s egzistencijalnim teškoćama zbog ranjenih obitelji, digitalne usamljenosti, osjećaja nesposobnosti ili straha pred budućnošću koja se čini neizvjesna. A u našim se školama i sveučilištima možda osjećaju anonimno.

Koliko je važno da katoličke škole i sveučilišta, prije svega, budu "dom", poznato mjesto gdje te se očekuje. Prva dobrodošlica često dolazi kroz gostoljubivi stil: netko tko te gleda u oči, tko se sjeća tvojeg imena, tko primjećuje tvoju odsutnost, tko se raduje tvojem povratku.

Pomozite im doživjeti ljepotu susreta s Kristom

U gostoljubivom okruženju – prema Papinim riječima – studenti mogu izraziti svoju duboku želju da shvate, da daju smisao stvarnosti. Jer zajedničko je traženje istine svojstveni poziv škola i sveučilišta.

Stoga vas potičem da stimulirate inteligenciju mladih i da cijenite njihova pitanja. Neka vaš zanos - posebno vas koji radite u katoličkim institucijama - bude pomoć mladima da dožive ljepotu susreta s Kristom, plodnost sinergije između vjere i razuma, između poznavanja vjere i raznih drugih grana spoznaja.

Popratiti sporo klijanje misli

Poziv je te posebne pastoralne skrbi – napomenuo je Papa – pratiti sporo klijanje misli, poučavati razlučivanju i ustrajnosti u traženju. Kao što je napisao u enciklici Magnifica humanitas, istaknuo je da moramo zaštititi naše mlade od onog suptilnoga zavođenja koje čini da ljudska misao izgleda beskorisna upravo kada je najpotrebnija. Nažalost, mnogi se mladi boje da će biti pogrešno shvaćeni ili da neće ispuniti očekivanja – napomenuo je Papa te istaknuo:

Živimo u kulturi učinka koja neprestano uspoređuje i klasificira na katkada nemilosrdan način. Pogrešno shvaćena meritokracija na kraju ne poštuje ljude. Zato mnogi na kraju odustanu prije nego što uopće pokušaju.

Hodite s mladima na njihovom putu

Papa je govor završio upozoravajući na lažne učitelje i zavaravajuće poruke koje obećavaju brze odgovore na pitanja mladih. Međutim, oni koji se bave školskim i sveučilišnim pastoralom, odlučili su činiti nešto veće: – istaknuo je papa Lav XIV. – hoditi s njima putem, sve dok ne otkriju darove koje je Bog već stavio u njih. Poput uskrslog Gospodina s učenicima iz Emausa.

„Međutim, s obzirom na kratko vrijeme od operacije, liječnici su smatrali prikladnim savjetovati da ne leti helikopterom 27. listopada kako je planirano, kao mjeru opreza“, objavio je Tiskovni ured.

Međureligijski susret za mir u Asizu, uz 40. obljetnicu povijesnog okupljanja na poziv sv. Ivana Pavla II., bit će održan pod geslom „Razoružani i razoružavajući mir“ od 25. do 27. listopada i okupiti 384 predstavnika religija, kultura i institucija iz 53 zemlje.

Papa Lav poslat će poruku blizine organizatorima, vođama i predstavnicima kršćanskih denominacija i religija, kao i prisutnim gostima, u uvjerenju da su „duh Asiza“, dijalog i potraga za riječima i gestama mira dragocjeni resursi u doba sukoba, piše u priopćenju Tiskovnog ureda.

Kao znak zahvalnosti predao mu je sliku akademskog slikara Ivana Ivice Marekovića iz Sela kod Siska, naslovljenu „Sveti Josip, zaštitnik Crkve i Hrvatske“. Slika prikazuje svetog Josipa s Djetetom Isusom kako bdije nad Katoličkom Crkvom i hrvatskom domovinom, simbolično predstavljenima bazilikom svetog Petra u Vatikanu i bazilikom svetog Josipa u Karlovcu.

Tom prigodom mons. Sente papi Lavu XIV. je u ime hodočasnika rekao: „Došli smo Vam osobno zahvaliti za veliki dar manje bazilike, koji je za nas, naš grad Karlovac i cijelu hrvatsku Crkvu izvor velike duhovne radosti i ponosa. U znak zahvalnosti darujemo Vam sliku hrvatskoga akademskog slikara Ivana Ivice Marekovića, koja prikazuje svetoga Josipa, zaštitnika sveopće Crkve i naše domovine Hrvatske. Sveti Oče, molimo za Vaše zdravlje i Vašu službu te zahvaljujemo dragome Bogu za Vas i Vaše poslanje. Hrvati Vas jako vole i prate Vaše poslanje molitvom. Neka Vas sveti Josip čuva i zagovara! Hvala Vam, Sveti Oče“.

Zajednicu vjernika činili su župljani Župe Blažene Djevice Marije Snježne iz Karlovca – Dubovca te štovatelji svetog Josipa iz drugih dijelova Hrvatske. Uz mons. Sentea u susretu sa Svetim Ocem sudjelovali su župni vikar vlč. Ivan Iviček i karlovačka županica Martina Furdek Hajdin.

Karlovačka županica Martina Furdek Hajdin predala je Svetom Ocu suvenir Udruge „Jak kao Jakov“. Riječ je o maloj keramičkoj figuri „Madona koja kleči“, djelu Branimira Rubida, oca preminuloga dječaka Jakova, po kojemu je udruga dobila ime.

Tijekom boravka u Rimu hrvatski su hodočasnici posjetili sve četiri velike papinske bazilike: baziliku svetog Petra u Vatikanu, baziliku svetog Ivana Lateranskog, baziliku svete Marije Velike i baziliku svetog Pavla izvan zidina. U njima su ispovjedili vjeru moleći Apostolsko vjerovanje te uputili i druge molitve.

Svakoga su dana hodočašća sudjelovali u misnom slavlju, a posjetili su i Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima te hrvatsku crkvu svetog Jeronima u Rimu. Posjetili su također Veleposlanstvo Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, gdje ih je primila otpravnica poslova Tea Zupičić Vrh, prenio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

U pozdravnom govoru predsjednik HBK-a izrazio je posebnu dobrodošlicu novom apostolskom nunciju u RH, koji je prvi put od preuzimanja službe sudjelovao na zasjedanju HBK-a, istaknuvši kako je njegova prisutnost znak povezanosti naših mjesnih Crkava sa Svetim Ocem i sveopćom Crkvom. Izrazio je potom blizinu Svetome Ocu Lavu XIV., uz molitvu da mu Gospodin podari zdravlje, snagu i mudrost za pouzdano upravljanje Petrovom lađom.

Potom su gosti ukratko prikazali stanje Crkve i društva u svojim zemljama.

Nakon usvajanja zapisnika s prošlog zasjedanja biskupi su na početku radnoga dijela promišljali o provedbenoj etapi sinodskog procesa, koji je u Crkvi započeo 2021. Prema uputi pape Lava XIV., Generalno tajništvo biskupske sinode uputilo je svim biskupskim konferencijama pismo „Prema skupštinama 2027. – 2028., Etape, kriteriji i sredstva za pripremu“, u kojem se naglašava kako provedbena etapa nije zamišljena kao dodatno opterećenje redovitoga života crkvenih zajednica, nego kao poticaj njegovu usmjeravanju i obnovi iznutra. Sljedeća etapa sinodskog procesa obuhvaća pripremu i održavanje „sinodskih“ skupština na razini biskupija, na kojima će se razmatrati koliko je sinodski pristup zaživio u svakodnevnom životu crkvenih zajednica. U hrvatskim je okolnostima istaknuta potreba za objavom priručnika koji će crkvenim zajednicama pomoći primjenjivati sinodsku metodu razgovora u Duhu. Predviđeno je i osnivanje Sinodskog pastoralnog savjeta pri HBK-a radi promicanja i praćenja sinodalnosti. Sinodski proces trajat će do listopada 2028., kada će se u Rimu održati crkvena skupština na razini opće Crkve.

Na zasjedanju je posebna pozornost posvećena nacrtu dokumenta Ratio fundamentalis nationalis, koji sadrži načela i smjernice svećeničke formacije u Hrvatskoj. Izrada dokumenta bila je povjerena radnoj skupini pod vodstvom Vijeća HBK-a za sjemeništa i duhovna zvanja, a tekst je bio poslan na savjetovanje i svim rektorima bogoslovnih sjemeništa. Biskupima je predstavljena posljednja inačica dokumenta u kojem se osobito naglašava važnost cjelovite svećeničke formacije, koja obuhvaća ljudsku, intelektualnu, duhovnu i pastoralnu dimenziju, uz osobni pristup svakom kandidatu i odgovarajuće oblikovanje pripremnog razdoblja, tzv. propedeutske godine. U dokument su uneseni i naglasci koji svećeničku formaciju smještaju u perspektivu misionarske i sinodske Crkve. Biskupi su izrazili zahvalnost svim odgojiteljima, duhovnicima i profesorima koji sudjeluju u zahtjevnoj zadaći formacije budućih svećenika te naglasili važnost jasnih smjernica, međusobne suradnje i zajedničke potpore u njihovu odgovornom služenju.

U želji da se dodatno pridonese duhovnom dobru vjernika, očuvanju dostojanstva bogoslužja te jasnoći pastoralnih odgovornosti, biskupi su razmotrili prijedlog Odredaba o propovijedanju i vođenju duhovnih obnova s posebnim osvrtom na seminare karizmatske obnove i javne molitvene susrete.

Osvrćući se na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji, koji je 19. i 20. rujna održan u Osijeku i Aljmašu, biskupi su zahvalili Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji na organizaciji. Među važnim plodovima susreta posebno su prepoznati veća vidljivost osoba s invaliditetom i njihova uključenost u život Crkve, osnaživanje osoba s invaliditetom i njihovih obitelji te stvaranje pretpostavki za sustavniji razvoj pastorala osoba s invaliditetom. Istaknuta je važnost daljnjeg razvijanja započetih inicijativa kako bi njihovi plodovi postali trajnim dijelom redovitoga pastoralnog života Crkve. Polazeći od Krista kao izvora i uzora svakoga zajedništva, biskupi su prihvatili prijedlog novog trogodišnjeg ciklusa obiteljskog pastorala. Ciklus će trajati od 2027. do 2029. pod geslom „Da svi budu jedno” (Iv 17, 21), a cilj mu je osnažiti zajedništvo unutar obitelji i među njima te njihovu prisutnost i odgovornost u Crkvi i društvu.

Na zasjedanju je najavljeno da će se u organizaciji Vijeća/Ureda Hrvatske biskupske konferencije za laike održati susret posvećen vjernicima laicima pod naslovom „ZaJedno u poslanju – Vjernici laici u Crkvi i suvremenom hrvatskom društvu“ 19. veljače 2027. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Cilj ovog susreta je promišljanje o identitetu i ulozi vjernika laika, formaciji i njihovu suodgovornom sudjelovanju u životu i poslanju Crkve te važnosti zajedništva i udruživanja na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Sudionici će na predavanjima, panelima i radionicama te u razgovoru u skupinama promišljati o kršćanskom svjedočenju u profesionalnom, kulturnom i digitalnom okruženju te o konkretnom služenju čovjeku. U završnom dijelu susreta bit će predstavljeni zaključci plenarnog rada te će se zajednički promišljati o poticajima Duha Svetoga. Susret će završiti slavljem svete mise u bazilici sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu.

U okviru promišljanja o odgovornosti za očuvanje stvorenoga svijeta biskupi su se osvrnuli i na problem nepropisnog odlaganja otpada i onečišćenja okoliša na području Like, ali i u drugim dijelovima Hrvatske, izrazivši zabrinutost zbog posljedica nepropisnog odlaganja otpada i onečišćenja okoliša za zdravlje ljudi, očuvanje prirode i kvalitetu života lokalnog stanovništva. Naglasili su važnost pravodobnog i odgovornog djelovanja nadležnih institucija te njihove međusobne suradnje kako bi se postojeći problemi primjereno rješavali te se spriječile daljnje štetne posljedice za ljude i okoliš. Prihvaćen je prijedlog da se poduzmu koraci za osnivanje Odbora HBK-a za zaštitu i unaprjeđenje stvorene stvarnosti.

Predsjednici pojedinih komisija, vijeća i odbora podnijeli su svoja izvješća.

Na zasjedanju su donesene odluke i o pojedinim mandatima u tijelima HBK-a. Obnovljen je mandat predsjedniku Vijeća HBK-a za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života splitsko-makarskom nadbiskupu metropolitu Zdenku Križiću, kao i članu Biskupske komisije HBK-a za ekumenizam šibenskom biskupu Tomislavu Rogiću. Imenovano je novo Upravno vijeće Hrvatskoga Caritasa. Zvonimir Ancić imenovan je ravnateljem Hrvatske katoličke mreže.

Biskupi su usuglasili i kalendar važnijih događanja za 2027. godinu. Izvanredna zasjedanja HBK-a održat će se 19. siječnja i 1. lipnja. Katehetsko-pastoralni kolokvij za svećenike bit će održan 2. i 3. ožujka, a 74. plenarno zasjedanje Sabora HBK-a predviđeno je od 6. do 8. travnja. Komemoracija žrtava Bleiburške tragedije i hrvatskoga križnog puta održat će se 15. svibnja. Članovi HBK-a susrest će se s članovima Hrvatske redovničke konferencije 1. lipnja. Susret hrvatskih i slovenskih vjernika održat će se u Novome Mestu 25. rujna 2027. Redovito jesensko zasjedanje HBK-a, 75. po redu, održat će se od 19. do 21. listopada. Sedmi hrvatski socijalni tjedan održat će se od 22. do 24. listopada u Zagrebu.

Prvoga dana zasjedanja biskupi su sudjelovali na predstavljanju monografije „1100 godina od splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga Kraljevstva. Spomen na nacionalna jubilejska događanja Svete godine 2025.“, održanom u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, u organizaciji Hrvatske biskupske konferencije i Glasa Koncila, navodi se u priopćenju Tajništva HBK-a.

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?«

»Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo? Kad s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu. Sudac će te predati izvršitelju, a izvršitelj baciti u tamnicu. Kažem ti: nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«

Svećenik: vlč. Mato Zirdum.

Jedna takva misao zapisana je 6. prosinca 1993. godine, kada je sveti Ivan Pavao II., u privatnom pismu poljskom književniku Mareku Skwarnickom, spomenuo Međugorje u kontekstu rata koji je razarao Bosnu i Hercegovinu, ostavljajući iza sebe riječi koje će mnogo godina poslije biti javno predstavljene u Vatikanu i koje, kada ih danas čitamo, gotovo neizbježno bude pitanje što je veliki poljski Papa prepoznavao u tom malom hercegovačkom mjestu.

Dok su gradovi gorjeli, obitelji se raspadale, ljudi napuštali svoje domove, a vijesti o mrtvima i prognanima postajale svakodnevna stvarnost, Papa je pisao o Međugorju, mjestu na kojem su se od 1981. godine okupljali vjernici privučeni svjedočanstvima o Gospinim ukazanjima i pozivima na molitvu, post, obraćenje i mir.

„Recite ovo svojoj ženi” – riječi koje otkrivaju Papinu osobnu povezanost s Međugorjem

Posebno me dotiče gotovo intiman ton Papina pisma, jer se iza njegove povijesne važnosti nalazi jednostavna ljudska toplina čovjeka koji se obraća prijatelju i njegovoj obitelji, spominjući kako nikada nije imao priliku osobno posjetiti Međugorje, premda je, kako sam piše, njegov pogled bio usmjeren prema tome mjestu.

Papa pritom zamoljava Mareka Skwarnickog da njegovu poruku prenese supruzi Sofiji, koja mu je već ranije pisala o Međugorju, dodajući jednostavne riječi: „Recite ovo svojoj ženi.”

Upravo ta naizgled nevažna rečenica čini cijelo pismo toliko osobnim, jer nas podsjeća da se iza papinske službe, iza velikih govora, diplomatskih susreta i odgovornosti za cijelu Crkvu, nalazio čovjek koji je s drugima dijelio svoju vjeru, svoje duhovne čežnje i zanimanje za događaje koji su duboko doticali živote običnih ljudi.

A zatim dolazi misao koja tom privatnom pismu daje posebno snažno povijesno značenje, jer Ivan Pavao II. piše kako se, prema njegovu osjećaju, strašni događaji koji su se tada odvijali na Balkanu „ne mogu razumjeti bez Međugorja”, povezujući tako ratnu stvarnost s mjestom koje je u očima milijuna vjernika postalo simbolom poziva na mir.

Te riječi nisu bile službena crkvena potvrda ukazanja niti izjava kojom je Papa objašnjavao uzroke rata, ali su bile duboko osobno promišljanje čovjeka koji je iz vlastitoga iskustva poznavao strahote totalitarnih režima, progone, poniženja i ljudsku patnju te koji je znao da se mir ne može graditi samo političkim sporazumima dok u ljudskim srcima ostaju mržnja, nepovjerenje i neprihvaćanje drugoga.

Je li Papa u Međugorju prepoznavao ono što svijet nije želio čuti?

Kada razmišljam o tim riječima, ne mogu se oteti pitanju zašto je Papa upravo Međugorje povezao s ratnom stvarnošću, jer je riječ o mjestu iz kojega se, prema svjedočanstvima vidjelaca, još od lipnja 1981. godine širila poruka mira, mnogo prije nego što su na prostoru tadašnje Jugoslavije započeli ratovi koji će obilježiti čitavu jednu generaciju.

Dok su ljudi razmišljali o političkim promjenama, granicama, nacionalnim sukobima i budućnosti države, iz maloga hercegovačkog sela dolazio je jednostavan poziv na obraćenje, molitvu i pomirenje, kao da se u toj naizgled skromnoj poruci nalazi odgovor na nešto mnogo dublje od prolaznih povijesnih okolnosti.

Ivan Pavao II. bio je čovjek koji je znao da se najveće bitke ne vode uvijek na bojištima, nego u ljudskim srcima, ondje gdje se rađa mržnja, ali i oprost, ondje gdje čovjek odlučuje hoće li drugoga promatrati kao neprijatelja ili brata, i gdje se zapravo postavljaju temelji svakoga budućeg mira.

Možda je zato u Međugorju prepoznavao duhovnu suprotnost onome što se događalo u ratom zahvaćenoj zemlji, jer dok je rat razdvajao ljude, ondje su se okupljali hodočasnici različitih naroda i jezika, povezani molitvom i čežnjom za mirom koji se ne može nametnuti silom niti kupiti zemaljskom moći.

Papa koji je svakodnevno dolazio u Međugorje, a da nikada nije kročio na njegovo tlo

Još je dirljivije što pismo iz 1993. godine nije bilo jedino u kojem je Ivan Pavao II. spominjao Međugorje, jer je godinu ranije, 8. prosinca 1992., u pismu Mareku i Sofiji Skwarnicki zahvalio Sofiji na vijestima iz Međugorja te napisao kako to mjesto svakodnevno posjećuje u molitvi, sjedinjujući se sa svima koji ondje mole.

Koliko je samo dubine u toj misli, osobito kada znamo da je riječ o čovjeku koji je tijekom svojega pontifikata obišao gotovo cijeli svijet, susretao državnike, govorio pred milijunima ljudi i nosio teret nebrojenih ljudskih tragedija, a ipak je u svojoj svakodnevnoj molitvi pronalazio mjesto za jedno malo hercegovačko selo koje nikada nije vidio vlastitim očima.

Njegova želja da posjeti Međugorje ostala je neostvarena, premda se tijekom devedesetih godina spominjala mogućnost takva posjeta, a kada je 19. rujna 2024. godine u Vatikanu predstavljena Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje, kardinal Víctor Manuel Fernández javno je iznio odlomke upravo tih privatnih pisama, potvrđujući da je Ivan Pavao II. o Međugorju govorio pozitivno i izražavao želju da ga osobno posjeti.

I možda upravo tu počinje najljepši dio ove priče, jer nam pokazuje da duhovna povezanost ne poznaje zemljopisne udaljenosti, da čovjek ne mora fizički stajati na nekom mjestu kako bi ondje bio prisutan svojom molitvom i da ono što je za svijet nevidljivo katkad može biti snažnije od svega što možemo dodirnuti i izmjeriti.

Fatima, Međugorje i čovjek koji je preživio metak

U životu Ivana Pavla II. postoji još jedna snažna poveznica s marijanskom duhovnošću, ona koja nas vraća na 13. svibnja 1981. godine, kada je na obljetnicu prvoga fatimskog ukazanja na njega izvršen atentat na Trgu svetoga Petra, a Papa je svoje preživljavanje poslije povezivao s majčinskom zaštitom Blažene Djevice Marije.

Samo šest tjedana poslije započela su prijavljena ukazanja u Međugorju, a ta vremenska blizina, premda sama po sebi ne dokazuje nikakvu nadnaravnu povezanost, ostaje simbolički snažna kada se promatra kroz život čovjeka koji je Mariji povjerio svoje svećeništvo, svoje trpljenje i svoj pontifikat.

Za Ivana Pavla II. Marija nije bila udaljena nebeska figura kojoj se obraćamo samo u trenucima nevolje, nego Majka koja čovjeka neprestano vodi Kristu, a njegova poznata posveta *Totus Tuus*, sav tvoj, izražavala je upravo to potpuno povjerenje koje ne traži sigurnost u svijetu, nego u Bogu.

Zato mi se čini da ni njegovo zanimanje za Međugorje ne možemo razumjeti bez te duboke marijanske dimenzije njegova života, bez Fatime, bez osobnoga iskustva patnje i bez njegove spoznaje da se povijest čovječanstva, uza sve njezine političke i društvene okolnosti, nikada ne može potpuno odvojiti od duhovnoga stanja čovjeka.

Što ako smo cijelo vrijeme gledali u pogrešnome smjeru?

Danas, kada se o Međugorju toliko govori kroz prizmu ukazanja, tajni, neobičnih znakova i pitanja njihove nadnaravnosti, sve više razmišljam o tome koliko nam lako promakne jednostavnost njegove temeljne poruke, jer dok pokušavamo doznati što bi se jednoga dana moglo dogoditi, često zanemarujemo ono što već danas možemo promijeniti u svojim životima.

Kada je Dikasterij za nauk vjere u rujnu 2024. dao pozitivnu prosudbu međugorskome duhovnom iskustvu kroz *nihil obstat*, nije time proglasio nadnaravnost ukazanja dokazanom, nego je osobito istaknuo brojne plodove molitve, ispovijedi, obraćenja, pomirenja i obnove vjerskoga života, kao da nas je i sam crkveni pristup ponovno podsjetio da smisao vjere nije u neprestanoj potrazi za izvanrednim pojavama, nego u susretu čovjeka s Bogom.

A možda se upravo u toj spoznaji krije i mogući odgovor na pitanje koje je Ivan Pavao II. svojim pismom ostavio otvorenim, jer dok su se u Bosni i Hercegovini vodile krvave borbe, dok su ljudi gubili živote i domove, u Međugorju je i dalje odjekivala poruka mira, podsjećajući nas da nijedna politička ili povijesna pobjeda ne može biti istinska pobjeda čovječanstva ako iza sebe ostavi duhovno opustošene ljude.

Ne znam što je Papa do kraja mislio kada je zapisao da se strašni događaji njegova vremena ne mogu razumjeti bez Međugorja, niti mislim da bi bilo pošteno njegovim riječima pripisivati proročko značenje koje sam nije izričito objasnio, ali u njima prepoznajem duboku duhovnu slutnju čovjeka koji je znao da nijedan narod ne može pronaći istinski mir dok ga ne počne tražiti i u vlastitoj savjesti.

Možda nas zato ova priča i danas toliko dotiče, jer se svijet u svojoj biti nije mnogo promijenio, ratovi nisu nestali, ljudska oholost nije oslabila, a mi smo, unatoč svim tehnološkim čudima i napretku civilizacije, još uvijek jednako nesposobni sačuvati ono najjednostavnije i najdragocjenije što nam je povjereno, mir među ljudima.

I dok zamišljam Ivana Pavla II. kako u tišini svoje kapelice moli za zemlju koja krvari, s mislima upravljenima prema Međugorju koje nikada nije vidio vlastitim očima, nameće mi se pitanje koje možda govori više o nama nego o samome Međugorju.

Što ako najveća tajna Međugorja nije ono što će se jednoga dana dogoditi, nego ono što nam je već desetljećima poručivano, a mi još uvijek odbijamo razumjeti?

Jer možda Ivan Pavao II. nije gledao prema Međugorju zato što je ondje tražio odgovor na budućnost, nego zato što je u pozivu na mir prepoznavao ono bez čega čovječanstvo nema budućnosti.

I možda najpotresnije pitanje koje nam je ostavio nije zašto je Papa, dok je BiH krvarila, gledao prema Međugorju, nego zašto mi, nakon svega što se dogodilo, još uvijek tako teško gledamo jedni prema drugima s ljubavlju.

(Izvor Papinih riječi: izlaganje kardinala Víctora Manuela Fernándeza na službenoj vatikanskoj konferenciji 19. rujna 2024.)

Marina Župan/Medjugorje-info.com

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.

Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice — otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

Svećenik: fra. Vinko Brković.

O susretu je pisao na Facebooku, gdje je objavio i zajedničke fotografije ispred crkve sv. Jakova.

Prisjetio se kako je na prvo hodočašće u Međugorje došao s ocem i bratom Mikeom nakon majčine smrti. Bilo je to u vrijeme dok je Bosna i Hercegovina bila dio tadašnje Jugoslavije, a Jozo i Marina primili su ih u svoj skromni dom, udaljen približno pola sata hoda od crkve.

„Danas sam ih, prvi put nakon 38 godina, uspio ponovno susresti i zahvaliti im“, napisao je Croell.

U objavi je povezao gostoprimstvo obitelji Kordić s počecima svojega duhovnog puta. Upravo je tijekom tog boravka u tadašnjem malom Međugorju, kako svjedoči, doživio obraćenje koje ga je poslije usmjerilo prema redovničkom i svećeničkom pozivu.

„To je potaknulo obraćenje u mojem životu koje me dovelo dominikancima i svećeništvu. Hvala Bogu“, poručio je.

O značenju prvog hodočašća Croell je govorio i u razgovoru objavljenom 2009. godine na službenoj međugorskoj stranici. Tada je ispričao kako se nakon povratka njegova obitelj snažnije okrenula vjeri, zajedničkoj molitvi i odlascima na misu. On je poslije donio odluku o napuštanju fakulteta i odlasku u sjemenište.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite, Sin Čovječji dolazi.«

Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?«

Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.

No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima. I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca.

A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati!«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Izvor: portal53.hr

„Nadbiskup Golka nedavno se sastao s don Chadom Rippergerom kako bi razgovarali o njegovu djelovanju i njegovoj zajednici, Družbi Žalosne Majke”, izjavila je Clark. „Tijekom tog razgovora nadbiskup je zamolio don Rippergera da razmotri jednogodišnju stanku od javnih nastupa i intervjua.”

„To će mu vrijeme omogućiti da se posveti Družbi i ljudima kojima ona služi”, nastavila je. „Don Ripperger spremno je pristao. Na kraju godine zajedno će razmotriti taj dogovor.”

U nastavku izjave navodi se da je Golka „zahvalan za svećeničku službu don Rippergera, njegovu službu egzorcista i velikodušan duh s kojim je prihvatio ovaj zahtjev”. „Molimo vjernike da nam se pridruže u molitvi za don Rippergera i Družbu.”

LifeSiteNews izvijestio je 19. listopada da je Ripperger, koji je 2012. osnovao Družbu Žalosne Majke (poznatu i kao Doloran Fathers), polukontemplativnu zajednicu svećenika sa sjedištem u Keenesburgu u američkoj saveznoj državi Colorado, usmjerenu na duhovnu borbu i tradicionalnu katoličku liturgiju, otkazao nekoliko najavljenih nastupa. Među njima je i nastup planiran za svečanu proslavu 30. obljetnice LifeSiteNewsa u travnju 2027. godine.

U izjavi nadbiskupije nije pojašnjeno hoće li se taj zahtjev odnositi i na neke druge Rippergerove svećeničke dužnosti niti je li riječ o disciplinskoj mjeri.

Ripperger je stekao brojnu publiku gostujući u podcastima koje vode Tucker Carlson i Shawn Ryan. U travanjskom razgovoru s Carlsonom govorio je o ulozi egzorcizma u evanđeljima i o onome što smatra slabljenjem vjere u đavla među kršćanima.

„Mnogi će kršćani jednostavno reći: ‘Pa, vjerujem u Boga, ali ne vjerujem nužno u đavla’”, rekao je Ripperger Carlsonu. „Pa kako onda možete ne vjerovati da je jedna od glavnih Kristovih misija bila da nas naposljetku spasi od njih?”

Gotovo dvosatni razgovor obuhvatio je i psihologiju, narav demona te razliku između nadnaravnih i prednaravnih pojava.

U razgovoru s Ryanom u ožujku Ripperger je otišao korak dalje i govorio o NLO-ima i otmicama koje navodno izvanzemaljci provode. Tijekom četverosatnog intervjua iznio je mišljenje da su neka prijavljena iskustva otmica demonske naravi. Rekao je da, ako se „ukloni vanjski sloj priče o izvanzemaljcima”, ono što ostaje jesu „samo demoni”.

Govoreći o otoku Jeffreyja Epsteina, Ripperger je rekao da raspored prostora i ono što je pročitao na internetu upućuju na moguću povezanost s okultizmom, premda je priznao da ne može biti siguran u sve što je vidio.

U jednoj kasnijoj epizodi, objavljenoj u srpnju, Ryan mu je poklonio pušku. Ripperger, koji je u prethodnom razgovoru spomenuo da nosi vatreno oružje i da njegova zajednica ima streljanu, odgovorio je: „Morat ćemo je iskoristiti kasnije danas poslijepodne.”

Nadbiskupija nije objavila je li Golkin zahtjev na bilo koji način povezan s Rippergerovim izjavama u tim intervjuima.

Ovaj razvoj događaja dolazi u vrijeme šire rasprave unutar Crkve o tome kako bi egzorcisti trebali pristupati gostovanjima u podcastima i medijima kojima dopiru do velike publike.

U članku objavljenom u srpnju u časopisu National Catholic Register razmotren je taj noviji trend. Nekoliko svećenika i stručnjaka istaknulo je da takva gostovanja pomažu ljudima upoznati službu Crkve, dok su drugi upozorili da senzacionalistički govori o demonima mogu prestrašiti ljude i skrenuti pozornost s Krista.

Dana 3. lipnja još je jedan poznati svećenik, monsinjor Stephen Rossetti, razriješen službe egzorcista u Nadbiskupiji Washington. Rossetti je ranije u jednom videozapisu na YouTubeu izjavio da smatra kako su mnoga viđenja NLO-a demonske naravi.

Misao upućena bolesnicima

Sveti je Otac posebnu misao uputio bolesnicima ovim riječima:

To mi je iskustvo na poseban način omogućilo da osjetim blizinu sa svima onima koji prolaze kroz bolest i stanje nemoći.

Predstojeće obveze
Rimski se biskup osvrnuo i na svoje predstojeće obveze, uvjeren da može računati na potporu vjernika.

Nakon što prođe ovo osjetljivo razdoblje – kao što znate – postupno ću nastaviti sa svojim aktivnostima, uvijek uz Božju pomoć i vaše molitve.

Franjevci su obavljali misije među autohtonim stanovništvom Gualea na obali današnje Georgije, tada dijela španjolske Floride. Sukob je izbio kada je otac Petar ukorio krštenog domorodca Juanilla koji je, suprotno katoličkom učenju o braku, namjeravao oženiti drugu suprugu.

Peter de Corpa ubijen je 14. rujna 1597., a ostali redovnici u narednim danima. Šesti franjevac, Francis de Ávila, bio je zarobljen i mučen, ali je preživio.

Papa Franjo odobrio je 27. siječnja 2025. dekret kojim se priznaje mučeništvo pet fratara, navodeći da su ubijeni "in odium fidei" – iz mržnje prema vjeri. Priznavanje mučeništva omogućilo je beatificiranje bez potrebe za proglašavanjem čuda.

Proslava u Savani održat će se u Jubilejskoj godini svetog Franje Asiškoga proglašenoj povodom 800. obljetnice njegove smrti. U lokalnoj katedrali služit će se 1. studenoga misa zahvalnica.

Biskup Michael Ekwoyi Apochi iz Otukpa izrazio je svoju „iskrenu zahvalnost“ svećenicima, redovnicima i laicima u biskupiji, kao i svim ljudima dobre volje, za solidarnost i molitve koje su „omogućile siguran i zdrav povratak svećenika“.

Prema izjavama za medije policije države Benue, vlč. Otachea oslobodile su sigurnosne snage zajedno s drugih pet osoba. Vijest je u nedjelju, 18. listopada, potvrdilo zapovjedništvo državne policije.

„Vlč. John Inalegwu Otache, župnik Župe sv. Margarete u Ajegbe-Awumeu, u lokalnom upravnom području Ohiminiju, pušten je navečer 18. listopada nakon pet dana zatočeništva“, navodi se u priopćenju vlasti.

Glasnogovornik policije Aondogu Orchia, rekao je novinarima u Makurdiju da su žrtve otmice spasili zaštitari. Oslobođenici su prebačeni u Sveučilišnu bolnicu Otukpo na liječničke preglede. Izvori su također izvijestili da su u akciji sudjelovale skupine mjesnih građanskih straža.

Posebno se obratio župljanima Bijakovića, Međugorja, Miletine, Šurmanaca i Vionice, a potom i cijele Hercegovine, ističući važnost poruke koju roditelji prenose djeci.

„Kažite svojoj djeci da to sve što imate nije ni vaša sposobnost, nije ni vaše znanje, nije ni vaše umijeće, nije ni hercegovačka okretnost, nego nezasluženi milosni dar Božji”, rekao je.

Inače CHARIS (akronim za Catholic Charismatic Renewal International Service odn. Međunarodna služba katoličke karizmatske obnove) je jedinstveno tijelo koje je osnovala Sveta Stolica (preko Dikasterija za laike, obitelj i život) po želji pape Franje 2017. godine. Cilj CHARIS-a Europe je povezivanje različitih karizmatskih stvarnosti u Europi – od pojedinačnih molitvenih zajednica i nacionalnih službi do velikih zajednica, mreža i škola evangelizacije.

Na susretu su osim molitvenih trenutaka gostovali i istaknuti govornici i duhovni voditelji Karizmatske obnove, među kojima su bili s. Emmanuel Maillard koja je govorila na temu: Marija – žena Pedesetnice, Michelle Moran o Identitetu karizmatskih molitvenih zajednica: zajednica vođena Duhom, Lordan Ljubenkov govorio je na temu Služenje u molitvenoj zajednici: navještaj, glazba i zagovor, Andres Arango na temu Uporaba izvanrednih karizmi: očitovanje snage Duha Svetoga, Cathy Brenti na temu Učeništvo, zajedništvo i gostoljubivost: rasti zajedno u Kristu, biskup Santo Marcianò o Karizmatskoj molitvi: život slavljenja i klanjanja te đakon Enrico Berardo na temu Karizmatski svjedoci Evanđelja.

Susret je započeo u četvrtak, 15. listopada poslijepodne zajedničkom molitvom slavljenja, a nakon toga su bili pozdravi i predavanje s. Emmanuel Maillard koja je govorila na temu "Marija kao žena Pedesetnice". Ona je posebno naglasila kako i Gospa ovdje u Međugorju poziva n aosnivanje molitvenih grupa, jer su one važne za osobni hod svakog pojedinca nakon povratka kući iz Međugorja. Te kako cilj molitvenih skupina nije samo molitva, nego međusobna ljubav njezinih članova. Program prvog dana završio je u župnoj crkvi krunicom, svetom misom i klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu.
U petak, 16. listopada dan je započeo slavljenjem i molitvom Duhu Svetom, a prvo predavanje održala je Michelle Moran na temu "Identitet karizmatskih molitvenih skupina: skupina vođena Duhom". Zatim je uslijedila sveta misa koju je predvodio biskup Santo Marciano.

Popodnevni dio programa započeo je slavljenjem, molitvom i predavanjem Lordana Ljubenkova na temu "Službe u molitvenoj skupini: služenje kroz propovijedanje, glazbu i zagovor". Nakon Lordana, Andres Arango je govorio o "Korištenju izvanrednih karizmi: očitovanje sile Duha Svetoga". Dan je završio slavljenjem, zagovornom molitvom i klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu.

U subotu, 17. listopada dan je započeo zajedničkom molitvom, nakon koje je biskup Santo Marcianò održao nagovor na temu „Karizmatska molitva: život slavljenja i štovanja”. Biskup Marcianò ujedno je bio i predvoditelj svečanog misnog slavlja.

Po završetku svete mise, sudionici su imali priliku pobliže se upoznati s radom CHARIS-a, njihovim aktualnim projektima i nadolazećim događajima, s naglaskom na zagovornu mrežu te skorom obilježavanju 60. obljetnice karizmatskog pokreta.

Poslijepodnevni dio programa otvoren je slavljenjem, nakon čega je uslijedilo predavanje Cathy Brenti pod nazivom „Učeništvo, zajedništvo i gostoljubivost: zajedno rasti u Kristu”. Potom se okupljenima obratio Enrico Berardo s temom „Karizmatski svjedoci Evanđelja”. Ovaj ispunjeni dan zaključen slavljenjem te molitvom za novu Pedesetnicu nad Obnovom i cijelom Crkvom.

U nedjelju 18. listopada program je započeo završnom svetom misom te molitvom slavljenja i hvale kako bi Duh Sveti zapečatio u svim prisutnima one darove koje su primili kroz ove dane.

Bili su ovo važni dani u kojima su voditelji i članovi različitih molitvenih skupina iz cijele Evrope razmišljali o identitetu karizmatske molitvene grupe, važnosti njezinih pojedinih službi, važnosti osobnog posvećujućeg hoda u krepostima uz pomoć BDM od koje se svi moramo učiti njezinoj poniznosti i poslušnosti koje su i učinile da mogne postati Zaručnica Duha Svetoga i Majka našeg Spasitelja. Svatko je mogao osjetiti njezin zagovor kroz ove dane i svakom ostaje nasljedovati ovaj njezin put poniznosti koji jedino dopušta da Bog bude velik i da se On proslavlja kroz svakoga od nas.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Papa Lav XIV. u poruci upućenoj ove godine u prigodi priprema za Svjetski misijski dan naglasio je da je riječ o „posebnoj prigodi u kojoj se cijela Crkva ujedinjuje u molitvi za misionare i plodnost njihova apostolskog rada“. Tema Svjetskog misijskog dana ove godine je: „Jedno u Kristu, ujedinjeni u poslanju“. Svemu ovome pridružujemo i našu devetnicu u kojoj molimo za proglašenje blaženim o. Ante i za njegovo djelo koje nam je ostavio da se za njega brinemo.

U svom misionarskom žaru znao je govoriti da Misijska nedjelja nema ni noći, ni ponoći, nego je to vječna zora, vječna nada Njegove misijske molitve: Dođi kraljevstvo Tvoje! Uvijek je na poseban način slavio tu nedjelju koja ga je dodatno poticala u njegovu radu. Uz 50. obljetnicu Misijske nedjelje, prije 50 godine napisao je i molitvu za svećenike, redovnice i redovnike iz koje donosimo jedan dio: „Dobri Isuse, slaveći zlatni jubilej ustanovljenja Misijske nedjelje, ispunjeni radošću i zahvalnošću, molimo Te, pogledaj na nas, sluge svoga oltara i Tebi posvećene službenice...

Čuvaj nas na Kalvariji s Marijom, svojom i našom Majkom! Nju si nam dao za Majku sa svoga prvog kalvarijskog oltara. I sada Te molimo, čuvaj nas zajedno s Njom, Majkom i Kraljicom mučenika, Kraljicom apostola i misionara!

Čuvaj nas, da ljubeći Tebe, uzmognemo poput Tebe raširenim i probodenim rukama i srcem, probodenim kopljem ljubavi, moliti svoju životnu misijsku molitvu za čitav svijet: »Gospodin s vama! Isuse, dođi kraljevstvo Srca Tvoga!« Amen.

Raširenim rukama molimo za njegovo proglašenje blaženim i pomažimo njegovo djelo da živi.

Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.

PRVI DAN
MOLITVA UZ 50. OBLJETNICU MISIJSKE NEDJELJE

Dobri Isuse, slaveći zlatni jubilej ustanovljenja Misijske nedje­lje, ispunjeni radošću i zahvalnošću, molimo Te, pogledaj na nas, sluge svoga oltara i Tebi posvećene službenice!

Mi smo uistinu radosni i zahvalni što si nas pozvao u sveće­nički i redovnički stalež, i ponosni smo što si nas učinio dostojnima toga svoga poziva.

Isuse, Ti se sjećaš onoga dana kad si izabrao svoju prvu dva­naestoricu  neuke, slabe i siromašne galilejske ribare. I Ivana i Andriju i Šimuna onu Tvoju stijenu na kojoj ćeš sagraditi Crkvu svoju, koji će Te u noći Velikog petka u času slabosti i za­tajiti, ali onda Ti i zasvjedočiti svoju ljubav suzama pokajnicama i svojom krvlju.

Prvoj dvanaestorici pridružio si i Savla - Pavla, koji Te je pro­gonio. I poslije njega još tolike milijune. Među njima i mene najnevrednijega...

O, daj mi snage i jakosti da vjerno slijedim te Tvoje izabra­nike šireći Tvoje Evanđelje, Tvoju Blagu vijest, svojim svetim sve­ćeničkim i redovničkim životom, životom križa i žrtve.

Isuse, Ti vidiš kako ovaj moderni svijet odvraća ljude od križ­nog puta, tog jedinog puta sreće i spasenja. Pa i mi, Tvoji sluge i službenice, moramo ponizno i skrušeno priznati da smo često podlegli tom duhu. Kajemo se i molimo: Oprosti nam naše nevjere!

Tvoje Evanđelje, Tvoja Blaga vijest, jest  KRIŽ. Raširenim rukama, rukama probodenim, Ti oko sebe okupljaš narode svijeta.

Božanski Misionaru, daj, daj rasvijetli naša srca i naše duše da spoznamo tu veliku istinu da je samo Križ jedina nada spasenja svijeta. Jer da je postojao koji drugi put, Ti bi ga, Isuse, sigurno izabrao.

Čuvaj nas na Kalvariji s Marijom, svojom i našom Majkom! Nju si nam dao za Majku sa svoga prvog kalvarijskog oltara. I sada Te molimo, čuvaj nas zajedno s Njom, Majkom i Kraljicom muče­nika, Kraljicom apostola i misionara!

Čuvaj nas, da ljubeći Tebe, uzmognemo poput Tebe raširenim i probodenim rukama i srcem, probodenim kopljem ljubavi, moliti svoju životnu misijsku molitvu za čitav svijet: »Gospodin s vama! Isuse, dođi kraljevstvo Srca Tvoga!« Amen.

Otac Ante Gabrić

(Ta je molitva oca Gabrića objavljena u Glasniku Srca Isusova i Marijina, 11/76. Prvi put ju je on sam molio u Ljubljani na Misijskom svećeničkom danu 29. rujna 1976. Zatim je tiskana u obliku sličica za sve svećenike i redovnike i redovnice.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DRUGI DAN

MLADOMISNIKOVE MISLI

Još koji dan i ja ću biti svećenik. Ja... zar ću uistinu ja postati svećenik Boga svemogućega, drugi Krist? I to u dalekoj misijskoj zemlji, u zemlji, koja je kroz tolike mlade godine bila zemlja čežnja i sanja. Zar su dani priprave već gotovi? A ipak mi izgleda kao da je to bilo jučer: sjemenište, gimnazija, misijske sekcije, rad i zanimanje za misije, prvi listovi iz Indije. Nezaboravni časovi. No davno su već prošli. Ja evo stojim pred velikim, najvećim danom svoga života, pred svojim svećeničkim ređenjem. Ispred velikog kipa Presvetog Srca Isusova nad našom bogoslovijom gledam gore prema snježnim vrhuncima Himalaje i onda dole prema nepreglednim ravnicama Indije. Koja ljepota i uzvišenost!

Visoke gore, prekrivene vječnim snijegom, blizu Bogu. Osvijetljeni zadnjim zrakama zalazećeg sunca izgledali su ti najviši vrhunci svijeta kao okrvavljeni. Nebo se je nad Nepalom kupalo u žaru crvene i narančaste boje. Gore su malo pomalo poprimile blijedo-bjelkastu boju i nekakav tajanstven mir i tajnovitost spustili se nad njihove bijele vrhunce. Zadivljen sam to gledao, no pogled mi se i nehotice zaustavljao dolje na ravnicama Indije, koje je obavijala tama i koje već vjekovima u tami čame i jadikuju čekajući na blagu vijest Onoga, koji ima doći.

O, Gospodine, kad li će te Indija upoznati i uzljubiti, kad li će ova zemlja čara biti rasvijetljena tvojom istinom, rasvijetljena kao ovi bijeli vrhunci Himalaje, koji se dižu nebu u visine, pjevajući himnu tvojoj slavi i svemogućnosti?

O, Gospodine, kada, kada? Pošalji, molim te, poslanike svoje ljubavi i milosrđa, o pošalji mnoge revne i svete duše, koje će se potpuno žrtvovati za širenje tvoga kraljevstva u Indiji. O, kako mi se u taj čas srce ispunilo željom, da bih mogao obuhvatiti, o Indijo, sve tvoje narode i puke, i da bih ih mogao donijeti kao dar, kao svoj mladomisnički dar Srcu Božanskog Misionara.

Sumrak se već hvatao, i tek su se obrisi gora razaznavali u daljini. Isus kao da je htio raširenim rukama zagrliti Nepal, Indiju i sve ove nepregledne krajeve, dok sam ja molio: »Dođi kraljevstvo Tvoje!«

Indija i mene čeka, čeka i traži od mene sve moje sile, moj život, moj svećenički život. Kako ću joj ga sam rado dati! Ta to je ono, za čim sam čeznuo od najranijih dana svoje mladosti. Pa zar ima išta uzvišenije na ovom svijetu, negoli se posve žrtvovati i istrošiti u radu za spasenje neumrlih duša, u radu za proširenje kraljevstva Božanskog Srca?!

Predragi moji prijatelji i dobročinitelji, moje su misli bile i uz vas, koji ste mi tolikom ljubavlju pomagali svojim molitvama i žrtvama u prvim danima misijskog rada ovdje u Indiji, osobito u Bošontiju. Zahvalio sam vam se već više puta za svu tu vašu pažnju i zanimanje, no mislim da je pravo da se još jednom zahvalim evo sada pred svoje svećeničko ređenje. Vama toliko toga dugujem.

Nastojao sam i do sada zahvaliti se prikazujući za vas dnevice svoje jadne molitve i male misijske žrtvice, no od sada kao svećenik moći ću vam se kudikamo bolje odužiti kod Božjeg oltara. Budite uvjereni, dragi prijatelji, da vas u sretnim i blagoslovljenim časovima mlade mise neću zaboraviti. Iako smo tako daleko, iako je danas tako teško javljati se jedni drugima, ja vas neću zaboraviti tog dana.

Sjetit ću se vas, sjetit ću se svih vaših nakana, svih onih koji su vašem srcu dragi, svih vaših milih pokojnika. Bit će mnogo nakana, no što više nakana, to više milosti! Nego! to vam moram reći, da ću na posve, posve poseban način sjetiti se vaše drage djece, naših dobrih malih misionara i misionarki. Da samo znate kako ih se svih rado sjećam, i kako mi je teško što se tim svojim najdražim prijateljima ne mogu javljati. Vi ćete im, međutim, izručiti moje najiskrenije pozdrave i dobre želje, pa me lijepo preporučite njihovim dnevnim molitvama i malim žrtvicama, tom najdragocjenijem daru, što ga možete poslati misionaru, osobito mladomisniku misionaru. A i vi me ne zaboravite u molitvama i dnevnim teškoćama i brigama. Imate ih dosta, znam to dobro. Prikažite ih, da bi moj svećenički život mogao biti na veću slavu Božju i na spasenje neumrlih duša, osobito duša u misiji, koju je Providnost dodijelila našem narodu! Molite da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu svemogućemu!

Odani Vam uvijek u Srcu Božanskog Misionara brat i prijatelj

Ante Gabrić, DI. mladomisnik (Katoličke misije, god. 1943., br. 7-10.)
Pisano u Kurseongu

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

TREĆI DAN

MLADOMISNIKOVA SREĆA

Toliko bih vam toga imao reći danas, da ne znam točno gdje bih počeo. Sve tamo od ređenja i mlade mise u Kurseongu do zadnjeg pohoda naših misijskih postaja u vrijeme božićnih blagdana. Dani ređenja i mlade mise... Nekako se bojim opisivati te velike, najveće dane svoga života. Mislim da je najbolje da vam ispišem nekoliko redaka iz svog dnevnika.

Kako je teško izraziti, i još teže napisati, sve misli srca u ovako velikim časovima. Molio sam se čitavo popodne uoči ređenja, da bih sutra na taj veliki dan mogao biti što bliže Isusovu Srcu... Otišao sam vlč. ocu poglavaru da ga zamolim za blagoslov u ime svojih dragih kod kuće. Na njih sam dakako mislio, na njih i na svoje drage prijatelje i dobročinitelje. Napisao sam na jedan list imena i njihove velike nakane, da ih se sutra mogu sjetiti na poseban način kod oltara... Kako sam želio da bih mogao probdjeti čitavu noć pred svetohraništem, kao vitezovi u davna vremena, da se pripravim za sutrašnji božanski čin, gdje će mi se podijeliti najveća čast, pred kojom sve kraljevske i carske krune izgledaju ništa. Čast, no i odgovornost, osobito ovdje u misijama. No ja se osjećam tako pouzdan i veseo: tisuće je ruku sklopljeno i moli se za mene.

Toliki misijski prijatelji, sve tisuće mojih dragih malih misionara i misionarki. Isuse dobri, usliši njihove molitve!

U bijeloj albi, svijeća u desnoj ruci, misno odijelo u lijevoj. Tako nas je stupalo 16 ređenika prema velikom oltaru. Petorica odavle iz Indije, ostali iz raznih krajeva svijeta… Obredi se odvijaju lijepo. Da ove svoje pomazanike blagosloviš i posvetiš.... Pomazanje ruku, doticanje kaleža... Ante, ti si svećenik! Sanje tvoga djetinjstva i mladih dana ispunjene su. Svećenik si zauvijek, in aeternum! Gospodine, hvala Ti! Blagoslovi sve one koji su me doveli do Tvog oltara!

Sveta misa se svršila: Indija je dobila 16 svećenika. Četvorica sretnika, kojima su roditelji bili prisutni, stupaju pred oltar, da svojima dadu mladomisnički blagoslov. O. Kerketta, prvi isusovac Kharija plemena, jedan je od njih. Njegov otac, glavni katehista, plačući kleči pred svojim sinom. Uistinu ganutljiv prizor! Mi smo drugi nevidljivim putem, preko Spasiteljevih ruku, poslali svoj blagoslov roditeljima i svim prijateljima.

Kasnije smo dali svoj prvi blagoslov cijeloj redovničkoj zajednici. Stari misionari, istrošeni u radu za Isusa i duše, dolaze da poljube posvećene ruke svoje mlađe braće, koja će morati preuzeti njihova mjesta na misijskom polju rada.

Iako daleko od domovine, ipak je donekle bilo po domaću, jer su bili prisutni o. Demšar, časna braća Schmidt, Udovč i Drobnič, te časna sestra Ivana. A dakako, da su se mnogi i mnogi dobročinitelji bili ujedinili s nama preko pisama i lijepih darova. Isus svima obilno i božanski naplatio!

Mlada misa je bila u sirotištu svete Margarete. Sirotani su krasno pjevali u hindu jeziku. Kapelica je bila veoma lijepo oličena... Ne trebam opisivati čuvstva i osjećaje, kad sam po prvi put izgovarao silne i uzvišene riječi pretvorbe, i kad sam po prvi put podizao Spasitelja kod podizanja. O kako sam tada želio da bi cijela Bengalija mogla upoznati i

uzljubiti Isusa, svoga Kralja i Spasitelja. Poslije svete mise dječica sirotišta pripravila su malu svečanost.

Po indijskom običaju objesili su mi oko vrata vijenac od cvijeća. Zahvalio sam im se od srca i svakom dao po jednu spomen-sličicu. Kako su samo bili veseli! Zatim sam otišao pohoditi njihove bolesne drugove. Veliki su dani prošli, no uspomena na njih trajat će uvijek, uspomena na dane kad me je Isus učinio svojim svećenikom.

Otac Ante Gabrić

Kurseong, Uskrs 1944.

(Opis svećeničkog ređenja otac je Gabrić zapisao u svome dnevniku pod

nadnevkom 21. studenog 1943.)

Tamo gdje palme cvatu«, br. 13.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ČETVRTI DAN

TREBA NAM ŽIVA VJERA

Drage sestre,

treba nam živa vjera. Treba nam vjera kao što je ima ona starica sestra. Ruke joj dršću, ali osjetio sam da ona čvrsto vjeruje da svojim sklopljenim rukama u rukama je imala Go­spinu krunicu - spašava duše. Više puta zastiđuju nas ljudi u svijetu. Već sam mnogima go­vorio o tome: kad sam u splitskoj župi Srca Isusova u Visokoj svr­šio svetu misu, jedna mi je starica pristupila i gledala me. Vidim, ruke joj dršću, ali ona drži u ruci krunicu. I reče mi: »Prije 38 godina, kad ste odlazili u Indiju, obećala sam vam da ću se

svaki dan moliti za vas i za neumrle duše. I održala sam riječ: svaki sam dan za vas izmolila krunicu.«

Bože dragi, kakva misionarka! Kako ćemo onda mi misionari drhtati i u groznici i u boli,

dok ta ruka drži krunicu?! Kako ćemo se mi bojati, dok se vi tu molite, dok se vi žrtvujete živom vjerom vjerujući da vaša molitva i žrtva spašavaju te neumrle duše?!

Ostanimo, dakle, ujedinjeni tim duhom, duhom žive vjere, da smo izabrani. Ne govorimo mi to iz neke oholosti, ta svi smo mi nevrijedni!

Jučer je bio blagdan svetog Jere, našeg dragog Dalmatinca. I on se 'tukao u prsa i govorio:» Oprosti mi, Bože, što sam Dalmati­nac!« No mislim da će to morati reći i Bosanci. Za Hercegovce i Podravce ne znam... Svi smo mi jadni, osobito mi neretvanski žabari, Bog nam grijehe oprosti! Ali Bog nas je izabrao. Nemojmo sumnjati o svome zvanju. Osobito vi, mlade sestre, koje ste tu. Nemojte nikad sumnjati! Nikad nemojte dopustiti onom crnom da vam dođe blizu s tom napašću.

Takve napasti tjerajte i kroz vrata i kroz prozor. Vi ste izabrane, jer vas je Isus volio i voli vas i sada. Isus nas je podigao po našem svećeništvu i po svetim zavjetima, premda smo nevrijedni.

Podigao nas je, posvetio nas je, i mi mo­ramo ostati posvećeni, jer on preko nas posvećuje svijet. Isus je sve mogao drukčije urediti. Nije on trebao ni mene ni tebe, ali, eto, uzeo nas je, pozvao nas je, posvetio nas je. Svijet gleda na nas. Preko tri naša zavjeta, tri čavla što nas na križu drže, ljudi žele u nama vidjeti samog raspetog Isusa. Ne žele oni u nama vidjeti nikakve pjevačice, ni bilo što drugo čime se danas sve pokušava da postanemo nekako sposobni za kateheze, za duhovni rad. Lijepo je sve to. Nastojmo da doista budemo što spremniji za apostolat. Ali glavna priprava, sestre, jest križ, križ i križ. Ako to ispustimo, možemo sve drugo imati, no Božji narod neće u nama vidjeti Isusa. A ako ne vidi Isusa, što će onda vidjeti?!

Križ! Isus je izabrao križ. Stoga križ nije prokletstvo, nego Isusov dar. Da to nije dar, sigurno ne bi on svoju Majku pozvao da pođe za njim tim putem i ne bi je pod križem čuvao. Nije nam je on dao za majku na Božić, nije nam je dao ni u Kani Galilejskoj kod gozbe, ni kad je činio čudesa. Čekao je na najsvečaniji čas na Kalvariji. Ondje on kaže: »Majko, evo ti sina!« i »Sine, evo ti majke!«

Križni put, to je i naš redovnički put, najsretniji, najsigurniji put života. Drage sestre,

Isus je, eto, izabrao križni put za sebe, za svoju Majku, za tebe i za mene. I hvala mu na tom, od srca mu hvala!

Posvećeni smo da se darujemo dušama. Stoga ćemo im dati sve što imamo. Dat ćemo im Isusa. To je učinila i Gospa. Ona je daro­vala Isusa cijelom svijetu. Ugledat ćemo se

u nju, pa ćemo po nje­zinu primjeru i mi to činiti. Stoga ćemo ići veselo i junački naprijed u svome redovničkom životu. Ništa nas na tom putu neće zaustaviti.

Evo, danas ljudi govore kako Crkva propada. Kao da gledaju na crne naočale. Ma gdje će Crkva Isusova propasti?! Na Kalvariji još stoji Isusov križ, a dok je Isusa na križu i dok je nas s njime na križu, ne trebamo se bojati da će Crkva propasti.

Na kraju vam od svega srca zahvaljujem što ste obećale da ćete se moliti za nas misionare. Ponovo vam, drage sestre, preporu­čujem da poput Male Terezije gorite i

izgorite za Isusa i za duše. Treba gorjeti! Samo malo dati Isusu, to je veoma teško. Ali dati mu puno, dati mu sve, veoma je lako. Uvjerite se same. A možda ste se već u životu o tome i uvjerile.

Dakle, gori, gori bez dima, gori i goreći izgori. Krasno! I po nama će onda i drugi gorjeti. To je vatra naše ljubavi.

Neka nas Mala Terezija iz neba blagoslovi! Ona će sigurno to danas učiniti. Sigurno će i na ovaj naš današnji sastanak sasuti toliko ruža da ćemo gledajući te ruže  a znate da uz ruže ima uvijek i malo trnja, i to je ona ljepota ruže  spremno se s njom potpuno žrtvovati za Isusa i za neumrle duše.

Hvaljen Isus i Marija!

Vaš o. Ante

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

PETI DAN

PREDSTAVLJAMO SE ŽIVOTOM

Ljudi me često pitaju: »Ante moj, kako se misionari predstav­ljaju?« Ne treba se predstavljati. Mi se predstavljamo životom, živo­tom žrtve i ljubavi, životom služenja i svakodnevnim nadvijanjem nad ispaćenim bićima. Nedavno sam razgovarao s jednim muslimanskim vjerskim slu­žbenikom. Muslimani priznaju Isusa samo poslanikom-prorokom, ali manjim od Muhameda, a nipošto Bogom, Alahom. Rekao mi je taj čovjek: »Mi priznajemo Isusa prorokom, ali kad vidim kako vi ži­vite i radite za Isusa, uvjeren sam da je on veći od proroka!«

Jedanput sam išao s katehistom na filijalu. Nismo ništa jeli, pa se navratismo u trgovinu.

Naručismo malo čaja i pržene riže. Dok smo bili tamo, dođe starac prosjak. Ja se pomakoh na jednu stranu stolice i rekoh mu da sjedne do mene. Trgovcu rekoh da pripravi čaj i još riže za starca. Vidim ja, on za mene pripravlja s više mli­jeka i šećera. Donio je on nama, a ja svoje pružih starcu. »Ne, ne, to je za vas!«, reče trgovac. »Lijepi moj, ovo je za njega.« Isus nas je učio da mi najprije dadnemo drugima. Trgovac mi reče: »Divna je vaša vjera!« Odgovorio sam mu: »Divan je naš Isus!«

Naš narodni poslanik je hindu, ali je neobično dobar čovjek i neobično cijeni rad misionara, svećenika i časnih sestara. Dok sam boravio u Australiji, on je uredio sve u vezi s lokacijom nove misijske postaje, i dok boravim u domovini, on vodi radove na nasipanju zemljišta i pripravlja sve što je potrebno za crkvu, bolnicu i samostan.

Kad sam se vraćao s jedne filijale, čuo sam da je bolestan. Onako blatnjav i iscrpljen od puta navratim se kasno navečer k njemu. Rekoh mu: »Čujem da ste bolesni pa sam vas došao pohoditi. Za­jednički ćemo se pomoliti, svaki u duhu svoje vjere.« Hindusi to nikad ne odbijaju. On me gleda onako blatnjava, pa će mi: »Vi ste došli zbog mene?!« Ja rekoh: »Jesam! Isus nam kaže da smo dužni pohoditi i tješiti bolesnike.« I onda smo dva sata razgovarali o vjeri.

Na 'kraju me upita: »Već je kasno, gdje ćete jesti?« Rekoh mu: »Ne znam. Već je kasno. Možda nigdje!« To je na njega neobično dje­lovalo, pa je ostao otvorenih očiju i bez ijedne riječi.

Kako on od toga susreta poštuje Crkvu, svećenike i redovnice! Bog dragi zna što će se dogoditi u budućnosti, a nije nemoguće ni obraćenje.

Mnogi koji se nisu zanimali za vjeru često sjednu s njime i raz­govaraju o vjeri. Tako je

jednom bio prisutan jedan od hinduističke misije, kad sam se tamo slučajno našao. Govorili su o vjeri i o sve­ćeničkom celibatu. Hinduistički je svećenik na rastanku rekao: »Imao sam razne predrasude, ali sada mi je to jasno.«

U Indiji neobično poštuju celibat katoličkih svećenika. Veoma su zahvalni Bogu što nam je dao tu milost da mi možemo kako oni znaju kazati svojom čistoćom njih voditi. Dok ste vi takvi vele oni  mi imamo snage u svom obiteljskom životu.

Vaš o. Ante

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ŠESTI DAN

POZDRAV NA OPROŠTAJU S DOMOVINOM (I.dio)
Split, u noći od 1. na 2. studenog (1976.)

Mnogo sam toga doživio kroz ova dva mjeseca. Osobito me se dojmila u svim mjestima koja sam pohodio ona ljubav našeg naroda prema misijama, onaj krasni misijski duh. Već u Splitu i okolici, dok smo prije solinske proslave obilazili župe, uistinu je krasno bilo vidjeti tu revnost našeg naroda. U sve župe nismo mogli doći u nedjelju, većinom je to bilo u radni dan. U to vrijeme upravo je bila berba grožđa i trganje duhana, pa uza sve to ljudi su došli da se pomole, da prikažu sve svoje poslove i žrtve svoga života za misije. I velikodušno su darivali. Po svim smo župama pohađali bolesnike. To je bio jedan od najljepših doživljaja: vidjeti te Božje junake i junakinje kako se žrtvuju s veseljem za veliki misijski ideal - spašavanje neumrlih duša. Kako smo se osjećali blizu!

Toliko je primjera da čovjek ne zna s koje bi strane počeo. Ima ih po svim župama. Dolje u Neretvi u Vidonjama obišli smo sve starce, sve do na vrh brda. Bilo je divno čuti onu njihovu živu vjeru da oni mogu svojim molitvama i žrtvama mnogo učiniti za misije. Posebno su im na srcu svećenici po cijelom svijetu, kao i nova duhovna zvanja. Za njih se mole da bi mogli ustrajati u sve­tom životu žrtve i služenja drugima.

Slično sam doživio i u župi Gradina u Hercegovini. Don Srećko je bio sretan što smo zajedno mogli obići sve bolesnike i podijeliti im svetu pričest. Svagdje je bio isti doček: doček vjere, doček ra­dosti što mogu nešto dati Isusu.

U Bačkom Monoštoru ponovilo se nešto slično. Tu smo pohodili bolesnicu Marušku, ako se dobro sjećam imena. Ona i muž joj Franz Nijemci su, no ostali su i poslije rata ondje. Ona je uzeta već 30 godina. Dok smo joj nosili svetu pričest, uistinu je dirljivo bilo ići kroz selo moleći krunicu. Dok smo prolazili ulicom, ljudi bi, kao nekoć, pokleknuli, prekrižili se. Na jednom mjestu gradili su kuću. No kad smo se mi približili s Presvetim, jedan je mladić zaustavio miješalicu za miješanje cementa, zatim je kleknuo i pobožno se pre­križio i poklonio se Presvetom Sakramentu.

Bolesnicu smo našli nasmijanu i sretnu. To je nešto divno! Nje­zin muž nam reče: »Eto, ja se molim da je dragi Bog još poživi. To nam je prilika da oboje nešto učinimo za spas svijeta.«

Bože moj, kako se čovjek često osjeća malen pred tim junacima i junakinjama, pravim divovima! Kako duboko oni proživljuju svoju vjeru!

Rastali smo se ojačani. Zapravo se i nismo rastali. Od takvih ljudi čovjek se ne može rastati. Povezani smo onom istom kalvarijskom ljubavlju za spasenje neumrlih duša, a ta je ljubav vječna, uvijek živa.

Na povratku dvoje starih sjedi pred kućom. I oni su bolesni. Nisu mogli doći u crkvu, ali su obećali da će se svaki dan moliti za misije. Slično je bilo i po Slavoniji. Kako je utješno vidjeti taj misijski duh i kod staraca, i kod naših majki i očeva, i kod mladeži. Mladež je, doduše, naš veliki problem. Uvijek je to bio problem, ali danas je možda više nego prije. No koliko ima revnosti i dobrote i među njima! Koliko želje da nešto lijepo učine! Možda bismo mi svećenici i redovnici mogli i malo više raditi za njih, moliti se i svo­jim životom pokazivati im pravi put, put žrtve, put žive vjere.

Po svim mjestima koja smo pohodili bilo je veoma utješno vi­djeti naše svećenike, njihovu revnost i njihovu odanost svetoj Crkvi. Imaju oni svojih problema, svojih poteškoća, dana kad im sve izgleda uzaludno. Ali uvjerio sam se da im misijski duh i žrtvovanje za misije daje snage i jakosti u radu. To su mi mnogi od njih rekli. Dao dragi Isus da taj duh ostane i da ih nadalje drži i u najtežim ča­sovima života.

Nastavlja se…

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

SEDMI DAN

POZDRAV NA OPROŠTAJU S DOMOVINOM – (II. Dio)

Teško je ići od mjesta do mjesta, od župe do župe.

Mnogo sam toga doživio i kod vjernika, i kod svećenika, i kod naših dragih

časnih sestara, koje su zbilja oduševljene za misije. I njima bih se prije

svoga povratka u Indiju želio posebno zahvaliti za sve molitve i žrtve. Želim

se zahvaliti najprije onima koje su po samostanima posve odijeljene od svijeta,

a ipak u svijetu, oživljujući ga svagdaš­njim molitvama i žrtvama. To su naše

dobre karmelićanke u Brezo­vici i one u Juršićima, u Istri; zatim dobre sestre

benediktinke u Hvaru i u Cresu, te dobre sestre klarise u Splitu i u Mikulićima

u Zagrebu. Kolika je to snaga za misionare! Želim im da i nadalje nastave ići tim putem predanja Isusu i dušama.

Pozdravljam i sve ostale časne sestre: i one po redovničkim za­jednicama, i one koje se brinu za bolesnike, i one koje rade po župa­ma poučavajući djecu i mladež u vjeri. To je divan misijski rad.

Da bismo svi mi bili potpuno u tom svom radu – ne polovično! - to je moja molitva i moja poruka kao pozdrav i braći svećenicima, i našim dobrim časnim sestrama, i onima na koje svi mi mislimo, našoj budućnosti: našim dragim sjemeništarcima, bogoslovima, nova­cima i novakinjama širom domovine.

Među tim mladima vidio sam da misijska ideja uistinu podržava i jača njihovo zvanje. A treba im jakosti i snage. Stoga molim dra­gog Isusa i Blaženu Gospu da taj misijski duh i žar sačuvaju svi oni u svojim srcima. Molim Isusa i za to da se što više njih odazove Njegovu pozivu i da pođe u misije.

Hvala dragom Bogu, prilično ih se mnogo javilo za misije i iz dijecezanskog klera, pa i još se javljaju. To je prije bio privilegij, bar je tako izgledalo, redovničkih zajednica, a sad, eto, sve viši s veli­kim uspjehom u misijama rade i misionari iz dijecezanskog klera. Neka na svima njima počiva Božji blagoslov!

Zahvaljujem svim dragim župnicima i kapelanima, koji su uisti­nu sve tako divno uredili. Želio bih se svima javiti pismeno da im se zahvalim za svu ljubav i dobrotu i za svu pomoć. No kako mi to ni uz najbolju volju neće biti moguće, nastojat ću se javljati bar preko Glasnika Srca Isusova i Marijin, preko Glasa koncila, Malog koncila i Radosne vijesti, te drugih naših časopisa. Kad se, naime, vratim u Indiju, imat ću mnogo posla s osnivanjem nove misijske postaje i pohađanjem novih sela. Znam da mi nitko neće uzeti za zlo ako mu se posebno ne javim.

Ostanimo ujedinjeni u ovom divnom radu! S radošću se vraćam u svoju dragu Bengaliju, praćen vašim blagoslovom. Radosno nosim vaše dobre želje i pozdrave Majci Tereziji i njezinim sestrama, te svima našim misionarima i misionarkama. Nosim pozdrave i svim našim domorodačkim svećenicima, koji su preuzeli dio naših župa.

Još jednom želim svima sve dobro od Isusa i drage Gospe.

Ponovna zahvala svima i svakome, i do viđenja i ovdje, ako bude Božja volja, a svakako u lijepome nebu.

Zbogom! Hvaljen Isus!

(Taj oproštajni pozdrav snimio je otac Gabrić na magnetofonsku vrpcu u noći između 1. i 2. studenog 1976., uoči svoga odlaska iz domovine. Otputovao je sa splitskog aerodroma u Rim 2. studenoga oko podne. Iz Rima je otputovao u Indiju 3. studenog popodne, a u svoju misiju stigao je 5. studenog nešto prije podne.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

OSMI DAN

»NOSIT CU VAS U SVOME SRCU«

Oproštajna propovijed u bazilici

Srca Isusova u Zagrebu

28. listopada 1976.

Draga braćo svećenici, dragi vjernici!

Ovo je treći oproštaj u ovom dragom našem svetištu Presvetog Srca Isusova. Oproštaj - mislim da je to kriva riječ. Za ljubav nema oproštaja. Ljubav se nikad ne rastaje. Ljubav je vječna. Ona nas združuje. Istina, ja odlazim natrag u Indiju. Ali, draga braćo i sestre, znam da nisam sam. Ja ću vas nositi u svom srcu. Nikad vas neću zabo­raviti, a siguran sam da niti vi mene ni druge misionare nećete za­boraviti.

Dok sam pohađao župe po domovini, vidio sam da ste i mene i druge misionare držali u srcu, u molitvi i žrtvi i da ćete nas uvijek držati. Iskreno vam kažem, ne znam kako bih vam se zahvalio za toliku dobrotu, za toliku ljubav i velikodušnost. I našim dragim ocima biskupima, i dragoj braći svećenicima po župama, tim Božjim juna­cima, bogoslovima po bogoslovijama, našoj mladeži, sjemeništarcima po sjemeništima, našim dragim časnim sestrama, vjernicima, našoj katoličkoj štampi, ma svima. Toliko ste učinili za nas, toliko nas volite i ljubite.

Posebna, dakako, zahvalnost ide dragim našim starcima i stari­cama, bolesnicima i bolesnicama. Kad sam se jučer vraćao iz Rijeke preko Trsata, pohodili smo bolesnicu Anu. Već je 28 godina uzeta, no ona radosna srca sve pri­kazuje

Isusu, zahvaljuje Isusu što joj je dao taj dar da s Njime na križu može spašavati duše. Hvala joj! Hvala i njezinoj kćerki, koja kao Božji anđeo dvori svoju majku. Hvala i susjedi Romanki, koja dolazi, kad Cecilija mora od kuće, da dvori njezinu majku. Hvala svim tim Božjim junacima i junakinjama koji nas pomažu, koji se žrtvuju za nas. Hvala i na ovom pismu što sam ga danas dobio.

Piše jedna takva Bogu predana duša:

»Kad sam s djecom kroz jedanaest godina skupljala za misije, uvijek mi je bilo premalo. Osjećala sam da su potrebe mnogo veće. Danas mi je Isus uslišao molbu. Poklanjam Vam moju dijagnozu: 'rak u grlu' i sve ono što me bolno čeka. Taj dar što mi ga je Isus poslao zaodijevam u Njegovu žrtvu i presvetom Krvlju natapam da bude vrijedan u očima nebeskoga Oca, za Vas, za sve duše kojima ste poslani da ih spasite za Njega i Njegovo kraljevstvo. On neka vam bude snaga i jakost!«

Braćo moja, ova pisma su sva vaša srca. Ona su naša snaga i jakost. Vi ste nam snaga i jakost svojim molitvama i žrtvama. Zato vas sve molim: sjetimo se svoje kršćanske dužnosti. Milijuni još ne znaju za Isusa. Isus još žeđa za njima. Poslušajmo onaj krik s križa: »Žeđam!«, žeđam za milijunima duša! Utažite tu žeđ! Utažimo je molitvom i žrtvom. Bez toga, draga braćo i sestre, nema nam sreće. Mi moramo dati život koji smo od Boga primili, moramo slijediti sreću vječnog života. Ali davanje života ne može biti bez sjedinjenja s Bogom. A tog sjedinjenja nema bez molitve. Molimo se živom vjerom da možemo spasiti neumrle duše. Molimo se i žrtvujmo! Oso­bito Obiteljskom molitvom. Evo, na rastanku vas molim, biste li vi mogli dati nama, ne samo meni, nego svima nama misionarima i misionarkama sve vi nas ljubite i volite biste li nam mogli dati svaki dan deset minuta navečer? Biste li mogli biti Božji junaci pa zatvoriti televizor na deset minuta? Bismo li mi, ne samo pojedinci, nego mi kao obitelj, a to znači mi kao čitav hrvatski narod, mogli tih deset minuta dati Bogu svaki dan u molitvi, u obiteljskoj mo­litvi, kao zahvalu za našu vjeru koju imamo već trinaest stoljeća, da bismo tu vjeru sačuvali i da bi tu vjeru primili svi narodi svijeta? To bi mi bio najdraži dar.

Vas, drage majke, molimo mi svi, čitav hrvatski narod, dajte nam svetih svećenika! Dajte nam svetih redovnika i redovnica! Vi, majke, možete sve! Bog će uslišati vaše molitve.

A vi, draga mladeži, odazovite se Isusu! Isus vas zove. Dajte mu ono što vam je najljepše, dajte mu svoju mladost, dajte svoju ljubav Onome koji vas najviše ljubi. Bit ćete sretni, najsretniji na ovome svijetu i učinit ćete mnoge druge sretnima.

Hvala vam svima za svu vašu dobrotu i ljubav! Na rastanku, kad se opraštamo, mi kažemo »S Bogom«. S tim Isusom ostajmo uvi­jek!

Nikad vas neću zaboraviti.

Molite se i vi za nas. I kad čujete da je i otac Ante tamo pao, zadnji dah dao Isusu i dušama, recite molitvu: »Isuse, budi milostiv njegovoj duši!«

Hvaljen Isus!

( Na kraju svete mise, nakon svih oproštajnih riječi, upućenih ocu Anti, on je dodao: Prije zadnjeg blagoslova još jedna riječ od srca: Hvala! Mnogo ste toga rekli. Ja ne znam, tako sam malen pred vašom ljubavlju i dobrotom. Što ste rekli, ne, mi se ne rastajemo! Ja se ne mogu rastati od vas, ne mogu se rastati od drage domovine Hrvatske, ni od dragog mi Zagreba, ni od Solina, ni od mog dragog Metkovića. S vama sam, jer znam da ste i vi sa mnom, jer znam da je Isus s nama. U to ime vas pozdravljam svećeničkim pozdravom, raskriljenim rukama, od svega srca:

Gospodin s vama!)

Otac Ante Gabrić

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DEVETI DAN

PRED NJEGOVIM OLTAROM

Maglilo mi se pred očima. Duge dane sam na putu. Oslabio sam i od groznice, i od napora, i od gladi. I bicikl mi se pokvario. Pukla je guma. Uza zid jedne porušene kolibe nastojim popraviti kotač, no ne ide. Naprtnjaču, dakle, na leđa, pa guraj bicikl po ovoj vrućini.

Vjerujte, držale su me samo vaše molitve. Nekoliko puta sam posrnuo. Oči gore. Jedan mi je mladić pomogao. Sretno sam prispio u selo. Srušio sam se na rogožinu. Iz čitava tijela kao da skaču iskre. Polijevam si glavu vodom. Dobri ljudi dali mi čašicu mlijeka. Govore i o hrani, ali jesti nisam mogao. Nakon kratke molitve otišao sam u kapelicu. Kleknuo sam pred oltar, no od silnog umora od­mah sam zaspao. Po noći me probudilo zujanje komaraca. Ponoć je prošla. Naslonio sam se na mali zemljani oltar. Krasno mjesto za odmor svećeniku u umoru i groznici. Zapalio sam jednu voštanu svijeću na oltaru.

Misli mi lete daleko, daleko u djetinjstvo, u Metković,  gore na groblje svetog Ivana, k ocu i majci pod onim visokim čempre­sima, u župnu crkvu, gdje sam toliko puta kao ministrant služio kod mise. Pa onda oni sretni sjemenišni dani u Travniku i dani novicijata u Zagrebu, posljednji pozdrav domovini, poljubac Indiji, svećeničko ređenje, tolike godine lutanja po tim selima za dušama. I umoran, i gladan, i dršćući od groznice, no uvijek tako sretan, jer je sve za Njega i za duše. Mala voštanica treperi, i kao da se

listovi života odvijaju pred mojim očima. Oči su mi pale na slike Križnog puta. Koje li utjehe! On je pred nama. S njime prema Kalvariji svagdanjeg života i apostolata. Šimun pomaže Isusu: koja li sreća u tom križu, koja li privlačivost! Kroz 2.000 godina novi Šimuni dolaze i idu put Kal­varije. Novi Šimuni, nove Veronike. Tu je i Njegova Majka: Nje­gova i naša Majka, majka našeg svećeničkog kalvarijskog zvanja.

U našem misionarskom životu koliko je takovih Šimuna i Ve­ronika, koliko divnih majka, koje nas prate, pomažu, jačaju na ovom putu! Dragi prijatelji i dobročinitelji, mislio sam na sve vas u toj mirnoj noći, u deulskoj kapelici, uz titranje voštanice na ol­taru. Drhtale su ruke od groznice, no bile su sklopljene za vas. I dogorjela je mala voštanica na oltaru. Kao da sam joj zavidio: gorjela i izgorjela na oltaru. O dobri Isuse, gorjeli i mi i izgorjeli na Tvome oltaru! Vaš o. Ante

»Tamo gdje palme cvatu«, Split 1969.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Završna riječ

Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića,

Privodeći kraju ovu  devetnicu, kojom zaokružujemo našu 6. godinu Velikih devetnica i ujedno ovu posljednju devetnicu u ove godine, osjećamo duboku zahvalnost u srcu što smo kroz ova razmatranja i pisma mogli hoditi uz našeg velikog misionara. Pred našim se očima otvorio čitav jedan život – život koji je započeo u mlađahnoj čežnji za dalekim misijskim krajevima, procvjetao u uzvišenom trenutku svećeničkog ređenja pod obroncima Himalaje, a zatim se pretvorio u tiho, ali neprekidno izgaranje za najsiromašnije u Bengaliji.

Kroz ove devetnice o. Ante nas je od pisma do pisma podsjećao na  ključne istine koje ne smijemo zaboraviti u životu:

Snagu žive vjere i molitve - bilo da se radi o drhtavim rukama starice s krunicom u splitskoj župi ili o sklopljenim dječjim rukama, otac Ante nam poručuje da nema malih molitava. Svaka krunica, svaka tiha žrtva i svaki trenutak darovan Bogu nosi neprocjenjivu snagu koja nosi misionare i spašava neumrle duše.

Propovijedanje životom i križem - Misionar se ne predstavlja riječima, nego životom žrtve, ljubavi i milosrđa. Križ koji nosimo nije prokletstvo, nego najljepši Isusov dar. U svijetu koji često traži lakše puteve, otac Ante nas poziva da idemo putem predanja – jer dati Isusu malo je teško, a dati mu sve – to donosi pravu i potpunu radost.

I neraskidiva povezanost u ljubavi: Kada se opraštao od svoje domovine, Metkovića, Solina i Zagreba, otac Ante je naglasio da za pravu ljubav nema rastanka. Njegova ostavština nije samo uspomena, nego trajni poziv našim obiteljima na zajedničku molitvu, našim mladima na odvažnost u odazivu Božjem pozivu, a svima nama na otvaranje srca prema onima koji su u potrebi.

Dok završavamo ovu devetnicu, neka nam u srcu ostane njegova poruka: »Gori bez dima, gori i goreći izgori za Isusa i za duše!«

Hvala vam što ste kroz sve ove dane i mjesece bili dio ovoga molitvenog lanca. Nastavimo i dalje nositi taj misijski plamen u svojim obiteljima i župama, moleći da naš život bude na veću slavu Božju, a sluga Božji otac Ante Gabrić naš zagovornik na nebu. S radošću vas pozivamo da ovaj molitveni lanac zajednički nastavimo i u veljači 2027. godine, na zemaljski rođendan oca Ante.

Kraljice svete krunice i Kraljice mira moli za nas!

Sluga Božji oče Ante Gabriću, moli za nas, za našu domovinu i za sve misije svijeta!

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.

Blago onima slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Razmišljanje o usmjerenosti na negativno povezao je s evanđeoskom porukom o oku kao svjetiljci tijela.

„Zašto gledamo stvari negativne? Zato što nam oko nije svjetiljka. Jer oko je tijelu svjetiljka, kaže Evanđelje. Ako ti je oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo, ali ako ti je oko nevaljalo, sve tijelo će biti takvo”, kazao je.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Barada je ispričao da je nedavno u Njemačkoj proslavio 66. rođendan, što ga je potaknulo na razmišljanje o vlastitom životu. Posebno se prisjetio 27. siječnja 1983. godine, kada je prvi put posjetio Međugorje.

Tada je, kaže, bio mladić od 23 godine, opterećen strahovima i kompleksima.

„Strah od smrti, strah od bolesti, strah od gladi, strah od siromaštva”, nabrojio je, spominjući i slabovidnost te kronične bolesti s kojima se suočavao.

„Toplina je ispunila cijelo moje biće”

Barada je posvjedočio da je tijekom tog posjeta imao priliku biti prisutan za vrijeme ukazanja. Opisao je promjenu koju je u tom trenutku osjetio, ali i izraz lica vidjelaca koji mu je ostao u sjećanju.

„Nikad neću zaboraviti trenutak kad su djeca vidjela Majku Božju. U meni je nastao potpuni mir. Nikad nisam vidio sretnija lica kao što su bila lica vidjelaca. Onda je toplina ispunila cijelo moje biće”, ispričao je.

Nakon toga je, prema njegovu svjedočanstvu, uslijedilo iskustvo glasa koji mu se obraćao.

„A potom sam čuo glas, očinski, pun ljubavi”, rekao je Barada.

Poruku koju je, kako tvrdi, tada čuo opisao je ovim riječima:

„Jer sad vidiš u životu da nije najbitnije hoćeš li biti bolestan ili zdrav, bogat ili siromah, star ili mlad, već da je najbitnije da nađeš mene u samom sebi, a onda u svijetu oko sebe.”

Pitanja o sreći i snažan osjećaj Duha Svetoga

Barada je potom opisao osobni dijalog u kojem ga je glas, kako je posvjedočio, pitao želi li biti sretan.

„Želiš li biti sretan, sine moj?”, prenio je pitanje, navodeći da je njegov odgovor bio: „Da, Bože moj.”

Prema njegovim riječima, uslijedilo je i pitanje želi li doći u raj, na koje je ponovno potvrdno odgovorio. Ispričao je da je pokušavao odgovoriti glasnije, ali mu je odgovor izlazio slabo.

Nakon toga je, kaže, osjetio iznimnu duhovnu snagu.

„Osjetio sam takvu silinu i snagu Duha Svetoga, ono što u karizmatskom pokretu kažu krštenje u Duhu, da mi je netko rekao da za Isusom idem kroz zid, ja bih krenuo”, opisao je Barada.

U predavanju se osvrnuo i na promjene u Međugorju od svojeg prvog posjeta do danas te njegovu prepoznatljivost u svijetu. Nazvao ga je „Gospinom zemljom” i „svjetskom ispovjedaonicom”, navodeći da su ljudi koje je susretao na putovanjima, od Japana do Afrike, znali za Međugorje.

Ostatak njegova svjedočanstva i predavanja održanog u Čapljini pogledajte i poslušajte u priloženoj videosnimci.

„Prvo što bih rekao jest da sam dijete Božje koje je pronašlo ljubav u zagrljaju Boga Oca. Moj rast u vjeri bio je jednostavan: svakodnevna krunica, česta misa, propovijedi svećenika i razgovori s osobama za koje sam vidio da žive Božju ljubav. Iz toga je došla želja da drugima prenesem ono što sam primio, da ljubav koju sam primio od Boga Oca dotakne i druge”, govori Vlaho.

Boga naziva i „Bogom Tatom”, ističući osobnu bliskost koju želi približiti gledateljima.

„Jednostavno sam dijete Božje koje je pronašlo ljubav u svojem Ocu i želi je pružiti drugima.”

Od posvete svetom Josipu do razgovora o vjeri

Kanal je nastao iz odluke da snimi tridesettrodnevnu pripravu za posvetu svetom Josipu. Za taj je projekt tražio svećenike, redovnice i laike koji bi mu se pridružili.

Među onima koji su sudjelovali spominje zajednicu Cenacolo, Branka Medaka, sestru Katarinu Vučić, Marinka Miličevića i druge koji su pomogli da zamisao postane stvarnost. Radi se, dodaje, i na snimanju sadržaja na engleskom jeziku, u čemu mu je mnogo pomogao pater Robert Rieger iz zajednice Oaza mira, a spominje i pomoć zajednice Cenacolo.

Objavljivanje prvih videosadržaja otvorilo je prostor za nastavak.

„Kada sam postavio te videe na YouTube, imao sam želju nastaviti snimati za Krista. Ta je želja već godinama bila u meni, jednostavno razgovarati s drugima o Bogu. Sada vidim da sam pogriješio što nisam započeo prije. Otkako sam počeo, vidim koliko to prije svega pomaže meni osobno”, kaže.

Važan dio tog iskustva čine razgovori s gledateljima nakon objave pojedinih epizoda.

„Uvijek mi je drago razgovarati s ljudima koji su pogledali podcast i vidjeti što ih je dotaknulo. Drago mi je primiti i kritiku, čuti ako nešto nije dobro i što bih mogao popraviti.”

Zašto upravo sveti Josip?

Izbor svetog Josipa povezuje s razmišljanjem o ulozi muškarca i oca u suvremenom društvu. Smatra da se očinstvo nedovoljno cijeni te da su muškarci pozvani preuzeti odgovornost za obitelj i odnose.

„Živimo u svijetu u kojem otac nije cijenjen. Zaboravili smo ulogu oca, a to nije počelo danas”, govori Vlaho.

Svoje viđenje objašnjava kroz biblijski prikaz Adama i Eve. Adamovu pogrešku vidi u pasivnosti, zanemarivanju povjerene odgovornosti i propuštanju da zaštiti svoju ženu. Prema njegovu tumačenju, problem počinje prije samog pada u grijeh, u trenutku kada Adam prestaje živjeti ono na što ga je Bog pozvao.

„Adam je bio pasivan, a Eva aktivna. Adam će uvijek imati problem s time što je pasivan, a Bog ga zove da bude aktivan. Eva će imati problem s time što želi biti aktivna, a Bog je zove da bude pasivna. Bog zove Josipa da vodi, a Mariju da sluša i služi. Ali jedna je stvar važna: Josip je služio Mariji tako što je vodio”, iznosi svoje razumijevanje tih odnosa.

U Josipu vidi primjer muškarca koji ljubav pokazuje životom, brigom za obitelj i svakodnevnim služenjem. Govori o njemu kao o onome koji je odgajao Isusa, učio ga moliti, radio s njim te sudjelovao u njegovu odrastanju, učenju ponašanja i, kako navodi, sportu.

„Josip je taj koji je ljubio svojim životom. Želja mi je prije svega ukazati na njegov lik i svetost, na Josipa koji je živio pravu muževnost i dao svoj život za Mariju i Isusa.”

Vlaho govori i o svojem uvjerenju da su Josip i Marija još prije nego što su se upoznali odlučili živjeti potpunu čistoću. U njihovu primjeru pronalazi poticaj muškarcima da odnos prema bližnjima grade iz odnosa s Bogom.

„Danas nam trebaju muškarci koji će ljubiti Boga svim srcem i bližnjega svoga kao sebe samoga. Kada ljubimo Boga svim srcem, lakše ćemo podnijeti križ i ljubiti druge, a istodobno biti svjesni da smo ljudi i da ćemo pasti.”

Pritom razlikuje životni neuspjeh od svjesnog činjenja grijeha.

„U redu je započeti posao i propasti, igrati nogomet i izgubiti. Međutim, nije u redu činiti grijeh.”

Svaki razgovor otkriva čovjeka i njegove rane

Na pitanje koji ga je razgovor posebno dotaknuo ne želi izdvajati pojedinog gosta. Svaka mu je priča, kaže, donijela nešto vrijedno i pomogla bolje razumjeti čovjeka koji sjedi nasuprot njemu.

„Svaki me razgovor na svoj način potakne da Boga ljubim još više, ali i da još više razumijem čovjeka ispred sebe. Dolazimo iz različitih obiteljskih situacija, različiti problemi i rane utjecali su na naše živote.”

Kroz ta svjedočanstva, govori, postaje svjesniji koliko na ljudske odluke utječu iskustva koja izvana nisu vidljiva.

„Mnogo ljudi određene stvari ne čini iz slobode, nego, nažalost, iz rana, iz ovisnosti, iz želje da dobiju zagrljaj koji nisu dobili od oca. Malo je ljudi koji žive slobodu na koju ih je Bog pozvao”, smatra.

Otvoren je za prijedloge gostiju, a važno mu je da njihova iskustva i riječi mogu pomoći drugim ljudima. Posebno rado snima sa zajednicom Cenacolo, s kojom je prijateljski povezan desetak godina.

„S njima sam trenirao, igrao nogomet, večerao, a znao sam s njima provesti i Božić”, kaže, opisujući odnos koji nadilazi samo snimanje podcasta.

Reakcije gledatelja nisu uvijek jednake. Bilo je kritika da to što radi nema smisla, kao i neugodnih komentara, no ističe da prevladavaju pozitivne poruke.

Posebno ga dirnu roditelji kojima su razgovori o zajednici Cenacolo i iskustvima ovisnosti osobno važni. Neki mu prilaze jer im je dijete u zajednici, a drugi zato što u objavljenim svjedočanstvima prepoznaju nešto što bi moglo pomoći njihovu djetetu.

„To me mnogo dotakne”, govori.

Osobe koje se bore s ovisnostima, osjećajem besmisla, depresijom ili tjeskobom potiče da upoznaju zajednicu Cenacolo. Iz svojeg iskustva naglašava vrijednost zajedništva i odmaka od svakodnevice u kojoj su se njihove poteškoće razvijale.

„To je nešto predivno, kada se čovjek na drukčiji način susretne s Marijom, prihvati je kao svoju majku i želi po njoj sve činiti. Molimo na njezine nakane jer, kada molimo na njezine nakane, ona uzima naše i daje ih Isusu.”

Marijin zagovor opisuje kroz odnos majke i sina, vjerujući da Isus odgovara u skladu s onim što je najbolje za čovjeka. Pritom ističe da odgovor na molitvu ne promatra samo kroz vlastitu korist.

„Crkva je tu za grešnika, ranjenog i nesavršenog čovjeka”

Muškarcima koji žele produbiti vjeru, ali ne znaju kako početi ili osjećaju nelagodu javno je pokazati, najprije želi poručiti da ne moraju čekati da postanu savršeni.

„Crkva je tu za grešnika, za bolesnog, za ranjenog, za nesavršenog. Bog je savršen, a mi smo nesavršeni. Bog nas je stvorio nesavršenima. Nikada nije bio njegov cilj da budemo savršeni, nego da budemo s njim”, kaže Vlaho.

Primjećuje da se osobu koja moli i ozbiljno živi vjeru često odmah povezuje sa svećeničkim pozivom. On, međutim, naglašava osobni poziv svakog čovjeka, koji, prema njegovu uvjerenju, Bog daje već pri začeću.

Govori i o mogućnosti promjene života kod ljudi koji su prošli kroz ovisnosti, bolesti, teške rane ili udaljavanje od Boga. Vjeruje da takva prošlost ne mora zatvoriti put ni prema duhovnom pozivu.

„Naš poziv, ono na što nas Bog zove, ne ovisi o tome što smo učinili i tko smo, nego o tome tko je Bog. Bog je taj koji zove, traži i ide ususret.”

Za početak duhovnog puta važnim smatra otvorenost da čovjek preispita sliku Boga koju je dotad nosio.

„Bog je Otac koji želi biti s tobom. To moramo zapamtiti.”

Tu ljubav opisuje mišlju da je svaki čovjek Bogu toliko važan da bi, i kada nitko drugi ne bi postojao, stvaranje svijeta za njega imalo smisla. Takva spoznaja, kaže, treba omekšati čovjekovo srce.

„To te ne treba učiniti oholim, nego raznježiti tvoje srce i učiniti te svjesnim da si stvoren iz ljubavi za ljubav, da s Bogom provodiš vrijeme i na poslu, i u obitelji, i u sportu, i u molitvi.”

Kratke molitve tijekom dana naziva „nježnim poljupcima upućenima Bogu”. One, govori, mogu biti sasvim jednostavne i iskrene, osobito kada čovjek osjeća otpor ili ima težak odnos s nekim.

„Isuse, pomozi mi da te danas ljubim na poslu. Imam loš odnos s ovom osobom. Isuse, ne želim te ljubiti, ali pomozi mi da te ljubim. Omekšaj moje srce, daj mi srce od mesa, uzmi ovo kameno srce.”

„Molite krunicu nesavršeno, ali je molite”

Kao konkretan prvi korak preporučuje svakodnevnu krunicu, uz strpljenje i postupno stvaranje navike.

„Odlučite svaki dan do kraja života moliti krunicu. Molite je nesavršeno, ali je izmolite. Idite laganim tempom. Izmolite deseticu u automobilu, deseticu s prijateljem, deseticu prije posla, tijekom posla i nakon posla. Evo jedne krunice”, govori.

Krunicu opisuje kao kristocentričnu, meditativnu i kontemplativnu molitvu kroz koju se razmatra evanđelje i upoznaje Boga. U njoj vidi i povezivanje novozavjetnih događaja s obećanjima Starog zavjeta.

Naglašava njezinu dostupnost: može se moliti samostalno ili s drugima, u tišini i buci, u različitim okolnostima svakodnevnog života.

„To je molitva koja te prije svega opusti da dođeš k Bogu u trenutku koji možda nije lagan”, kaže.

Javno svjedočenje počinje odnosom prema bližnjemu

Kada govori o javnom pokazivanju vjere, Vlaho se ponovno vraća običnim životnim situacijama.

„Nije cilj pokazati javno da moliš. Cilj je ljubiti gdje god jesi i vidjeti kamo te Bog zove. Javno svjedočiš kada zagrliš svoju ženu. Javno svjedočiš kada odeš na kavu i ne ogovaraš.”

U takvo svjedočenje ubraja i način na koji se planira odmor: razmišljanje o blizini crkve, odlazak na misu, vrijeme provedeno s obitelji i uživanje u onome što doživljava Božjim darovima.

Govoreći o druženju uz vino, naglašava umjerenost i zahvalnost. Vjeru, smatra, treba živjeti i u načinu na koji se drugoga upozorava na ono što nas vrijeđa.

„Kada blago i nježno opomeneš svojeg brata i kažeš mu da ne psuje, učini to s ljubavlju, a ne s uzvišenog prijestolja. Reci mu da to vrijeđa tebe i Boga kojeg ljubiš.”

Ako druga osoba uporno zanemaruje takvu molbu, smatra da se čovjek može mirno povući iz druženja. S vremenom će, kaže, druga strana možda promijeniti način govora ili će se njihov odnos promijeniti.

„Svjedočiš kada živiš predbračnu čistoću. Kada te netko povrijedi, oprostiš mu, a ne prekrižiš tu osobu. Kada se ispričaš, i tako javno svjedočiš. To je najdostojniji način svjedočenja.”

Vidljivost svojeg rada na internetu ne smatra mjerilom njegove vrijednosti pred Bogom.

„Ovo što ja radim na kraju je prah i pepeo. Osoba koja ljubi Boga, svaki dan odlazi na posao, bilo u trgovinu, vinograd ili općinu, tijekom tjedna ide na misu, svakodnevno moli krunicu, ljubi i vodi svoju ženu i djecu te živi Božje darove onako kako Bog želi, može pred Bogom imati mnogo veće zasluge nego ja.”

Pozivajući se na djelo svetog Ljudevita Montfortskog o pravoj pobožnosti, ističe vrijednost Isusova skrovitog života i podložnosti roditeljima. U njegovu čitanju tog djela, poslušnost i svakodnevica imaju veću vrijednost nego što im ljudi obično pripisuju, čak i u usporedbi s izvanrednim djelima i čudima.

„Bog gleda što činimo u svakodnevici. Gleda te male stvari na koje nas poziva i činimo li ih s ljubavlju. Matematika ovoga svijeta pred Bogom ne vrijedi jer Bog gleda tvoje srce.”

Za pročišćavanje srca, dodaje, potrebni su vrijeme, molitva, pokora i mala djela učinjena s ljubavlju. Poniznost pritom ne poistovjećuje s ponižavanjem sebe ili lošim govorom o sebi, nego s ljubavlju prema onome koji ga je stvorio.

Kako prihvatiti odgovor koji nismo očekivali?

Na pitanje o molitvama koje naizgled ostaju bez odgovora Vlaho kaže da s godinama sve više uči prepustiti Bogu način na koji će odgovoriti.

„Trebam pitati, ali trebam prepustiti Bogu kako će odgovoriti. On je Otac i vidi sve. Odgovorit će onako kako smatra da je najbolje. Dat će, neće dati ili će dati na drukčiji način. Kako god bilo, vjerujem da će to biti na moje dobro i dobro ljudi oko mene.”

Iz tog uvjerenja izgovara i tvrdnju da za njega nema molitve bez odgovora.

„Svaka je molitva uslišana. Veći je problem što ljudi ne mole, ne pitaju i ne ustraju u molitvi. Za određene stvari treba moliti godinama.”

Među takvim životnim pitanjima navodi razlučivanje poziva, odluku o braku ili duhovnom životu, pronalazak osobe s kojom će se dijeliti život te posao na kojem čovjek provodi velik dio svojeg vremena.

Upravo na poslu, kaže, postoji mnogo prilika za služenje i svjedočenje: pozdraviti kupca, osmjehnuti mu se ili ga pitati kako je.

„To su male stvari, mali radosni trenutci koji su pred Bogom veliki”, govori.

Istodobno otvoreno priznaje da ni njemu vjera ne uklanja teškoće.

„Bit ću iskren, to je svakodnevna borba.”

Smatra da čovjek uvijek nečemu služi, bilo Bogu, bilo ovisnostima, grijehu ili nečemu drugom. U vlastitim teškoćama zato se vraća jednostavnoj molitvi.

„Došao sam do toga da kažem: ‘Isuse, teško mi je ovo. Budi sa mnom ovdje.’ I to je sasvim dovoljno.”

U problemima nastoji prepoznati priliku za rast, ali i podsjetnik na vlastitu ranjivost i potrebu za pomoći. Važnima smatra odlazak na misu, molitvu krunice i razgovor s drugima.

„Budi svjestan da si stvoren za zajednicu, da Bog želi biti s tobom i da te želi čuti.”

Upozorava i na opasnost da teškoće zauzmu sav prostor čovjekova života. Govoreći o Kristovoj muci, želi naglasiti da patnja nije cjelina života.

„Moramo zapamtiti da je križ dio života, a ne život. Trebamo nositi svoj križ s Bogom, tada on ima smisla. Taj naš križ tu je da nas približi Bogu i da živimo za Boga.”

Podcast, zajednička molitva i veća pozornost samcima

O budućnosti podcasta govori prvenstveno kao o nastavku služenja. Želi približiti ljudima Boga Oca i poruku da se svetost živi kroz svakodnevne dužnosti.

„Želim da ljudi shvate da je Bog njihov Otac i da je svetost sveto vršiti svakodnevne dužnosti. Bog ne želi da se odvojimo od ljudi, nego da poput njega budemo među ljudima.”

Vraća se Isusovu svakodnevnom životu i radu s Josipom, naglašavajući da se vrijednost čovjekova odnosa s Bogom ne mjeri izvanrednim pothvatima.

„On od nas ne traži čuda, nego traži nas. To je glavno što želim da ljudi shvate.”

Na YouTube kanalu, kaže, svakodnevno organiziraju i molitvu krunice uživo. Poziva ljude da se pridruže prema svojim mogućnostima. Neki molitvu slušaju dok rade, a neki uz nju lakše pronađu mir i zaspu.

„Ne zaboravimo da molitva čisti srce. Potrebno je dosta vremena da se srce očisti: ispovijedi, molitve i pokore. Dobro je uključiti molitvu i slušati je dok radimo”, govori.

U daljnjem djelovanju želi više pozornosti posvetiti samcima koji osjećaju poziv na brak. Tu, kaže, prepoznaje područje u kojem može pomoći.

Pozivajući se na poruke koje povezuje s Fatimom i napadima na obitelj, iznosi uvjerenje da poteškoće često počinju prije nego što dvoje ljudi zasnuje brak. Muškarca i ženu koji se ljube i međusobno podupiru opisuje kao čvrstu utvrdu, dok rane, grijesi, ponos i druge poteškoće mogu opteretiti čovjeka već dok je sam.

„Muškarac je tu da ljubi svoju ženu i pomaže joj, a žena da ljubi svojeg muža i pomaže mu. Tada su oni čvrsta utvrda koju je teško osvojiti”, govori.

Najavljuje početak Pompejske devetnice 19. listopada, namijenjene osobama koje osjećaju da ih Bog zove u brak. Uz molitvu naglašava i potrebu rada na sebi.

„Želimo posvetiti svoj život i raditi na sebi duhovno, mentalno, psihički i fizički, raditi na ranama srca te moliti da nam Bog u svojoj ljubavi daruje osobu koja će nam pomoći živjeti sveto.”

Prema njegovim riječima, molitva će se moći pratiti uživo na YouTubeu, a planirani su i materijali i predavanja koja bi sudionicima pomogla u osobnom rastu. Nakon toga želi kroz novu Pompejsku devetnicu otvoriti i druge teme.

Poruka onima koji traže mir i nadu

Ljudima koji prolaze kroz teško razdoblje preporučuje molitvu krunice uz razmatranje otajstava i pitanje kako bi Marija postupila u njihovoj situaciji.

Kao primjer izdvaja njezin odlazak Elizabeti. U tom događaju vidi poticaj da čovjek, čak i kada nosi vlastite poteškoće, ostane otvoren za potrebe drugih.

„Marija je u trudnoći, u svojim poteškoćama, otišla Elizabeti i donijela joj Krista. Nije se zadržavala na sumnji, boli i preprekama, nego je išla drugima i gledala kako pomoći. Idimo i pomozimo”, poručuje.

Iz vlastitog iskustva kaže da je najviše koristi imao od problema koje je predao Bogu i potom ih s njim postupno rješavao. Za neke se poteškoće, dodaje, pokazalo da su se s vremenom razriješile i bez njegova stalnog nastojanja da sve drži pod nadzorom.

„Treba zajedno s Gospodinom vidjeti što činiti, ali s Gospodinom. Idi Majci da ti pomogne. Idi Bogu Ocu, pronađi u njemu ljubav i zagrljaj koji ozdravlja srce. Nemojmo se zadržavati samo na sebi, iziđimo iz sebe”, govori Vlaho.

Razgovor završava mišlju koja sažima i njegov pogled na vlastito javno djelovanje:

„Na kraju, nisam ja bitan. Bog je bitan.”

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?«

I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’

I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’«

»Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.«

Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

Nakon naviještene Božje Riječi uslijedio je obred predstavljanja kandidata za đakonat. Kandidati su pred biskupom izrazili svoju spremnost prihvatiti đakonsku službu i odgovornosti koje ona nosi, uključujući obvezu celibata, molitve Liturgije časova te poštovanja i poslušnosti crkvenim poglavarima.

U homiliji je biskup Palić, polazeći od biblijskih čitanja, progovorio o pozivu, odgovornosti i poslanju koje Crkva povjerava novim đakonima. Osvrnuvši se na poziv proroka Jeremije, koji je pred Božjim poslanjem osjećao strah i vlastitu nedostatnost, podsjetio je ređenike da se vjernost pozivu ne može temeljiti samo na ljudskim sposobnostima i raspoloženjima, nego ponajprije na pouzdanju u Boga koji poziva i obećava svoju blizinu. Naglasio je kako Božja riječ koju će đakoni naviještati nije njihovo vlasništvo, nego dar koji su pozvani najprije sami slušati, po njemu živjeti i vjerno ga prenositi drugima. „I nikada ne dopustite da vaša osobna riječ zasjeni Božju riječ”, poručio im je biskup.

Tumačeći evanđeoski odlomak o Isusu koji, gledajući izmučeno i ophrvano mnoštvo, osjeća samilost prema ljudima, biskup je istaknuo da upravo takav Kristov pogled mora oblikovati službu svakoga đakona. Podsjetio je ređenike da će u svojem budućem djelovanju susretati ljude različitih životnih iskustava, među kojima će biti i onih koji su se udaljili od Crkve ili izgubili povjerenje. „Iza svake takve životne priče stoji čovjek kojega Krist poznaje i ljubi”, kazao je, upozorivši da se tijekom godina lako može dogoditi da službenik Crkve svoj pogled s drugoga usmjeri na sebe i zaboravi da je poslan služiti.

Govoreći o sakramentalnom značenju đakonskoga ređenja, naglasio je da će Krist, koji je došao služiti, snagom Duha Svetoga ređenike na nov način suobličiti sebi. Iz toga dara proizlazi njihovo poslanje naviještanja Božje riječi, služenja kod oltara i prepoznavanja Kristove prisutnosti u siromašnima, bolesnima i odbačenima.

Poseban dio homilije biskup je posvetio crkvenom zajedništvu, nadahnjujući se riječima apostola Pavla o Crkvi kao jednom tijelu u Kristu te naukom svetoga Ignacija Antiohijskoga, čiji se liturgijski spomen slavio toga dana. Podsjetio je na Ignacijeve riječi: „Neka nitko bez biskupa ne čini ništa što se odnosi na Crkvu”, istaknuvši da zajedništvo s biskupom pripada samomu životu Crkve, a osobito njezinu euharistijskom okupljanju.

Osvrnuvši se pritom i na prilike u mjesnoj Crkvi, biskup je kazao kako je njezina povijest obilježena mnogim primjerima iskrene vjere, velikodušnoga služenja i plodnoga pastoralnog rada, ali i iskustvima podjela čije se posljedice još osjećaju. Stoga je pozvao sve članove Crkve na odgovornost za njezino jedinstvo, koje zahtijeva poniznost, spremnost na slušanje i poštivanje crkvenoga reda.

„Nitko od nas nije pozvan graditi vlastitu Crkvu. Krist nas je pozvao da služimo njegovoj Crkvi, koju nam je povjerio i za koju ćemo pred njim odgovarati”, istaknuo je biskup.

Povezujući taj poziv s primjerom svetoga Franje Asiškoga, čija se osamstota obljetnica smrti obilježava ove godine, biskup je podsjetio da je Franjo, unatoč poznavanju ljudskih slabosti i slabosti crkvenih službenika, sačuvao duboko poštovanje prema svetomu redu i vjernost crkvenomu zajedništvu. Njegova ljubav prema Kristu vodila ga je prema siromašnima, braći i Crkvi, u čemu se očituje trajna vrijednost franjevačkoga poslanja.

Obraćajući se posebno ređenicima iz Hercegovačke franjevačke provincije i kandidatu Trebinjsko-mrkanske biskupije, naglasio je da ih, unatoč različitim životnim putovima, Crkva okuplja oko istoga oltara i povjerava im isto đakonsko poslanje. Redovničkoj braći poručio je da se njihovu dosadašnjem predanju po zavjetima sada pridružuje sakramentalni dar svetoga reda, po kojemu njihova franjevačka karizma dobiva novu odgovornost služenja Božjemu narodu.

Na završetku homilije biskup je pozvao ređenike da trajno sačuvaju duh služenja, pa i onda kada jednoga dana, ako prime prezbitersko ređenje, budu nosili veću odgovornost u Crkvi. „Neka vas đakonat uvijek podsjeća da je Krist svojim učenicima oprao noge. Što vam Crkva bude povjeravala veću odgovornost, to će vam biti potrebnija poniznost onoga koji zna služiti”, poručio je.

Sve okupljene pozvao je na obnovu molitve za duhovna zvanja i odgovornosti za njihov rast u obiteljima, župama, redovničkim zajednicama i biskupijama, a novim đakonima zaželio da ljudi u njihovoj riječi, blizini i služenju mogu prepoznati Kristovu ljubav.

Uslijedila je molitva Litanija svih svetih, tijekom koje su kandidati ležali prostrti na tlu, izražavajući potpunu predanost Bogu i povjerenje u njegovu milost. Potom je biskup polaganjem ruku na svakoga kandidata i posvetnom molitvom podijelio sveti red đakonata.

Nakon obreda ređenja novozaređeni đakoni odjenuli su liturgijsko ruho koje pripada njihovoj službi – štolu i dalmatiku. Primanjem evanđelistara i obećanjem da će vjerno naviještati Božje evanđelje očitovali su spremnost preuzeti poslanje naviještanja Božje riječi. Potom su se uključili u euharistijsko slavlje vršeći đakonsku službu uz oltar.

Liturgijsko pjevanje tijekom misnog slavlja animirali su zajednički zbor Marija iz mostarske katedrale i domaći zbor Cecilija, dok je za glazbenu pratnju bio zadužen Drago Soldo. Skladnim pjevanjem i glazbom pridonijeli su svečanosti liturgijskoga slavlja, prateći molitvu okupljene zajednice u ovom važnom trenutku za novozaređene đakone.

Na završetku misnog slavlja uslijedili su prigodni pozdravi. Okupljenima se najprije obratio provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo, potom generalni vikar don Nikola, a na kraju i župnik i gvardijan fra Mario. Njihova obraćanja bila su prigoda za čestitke novozaređenim đakonima te za isticanje važnosti njihova poziva i služenja Crkvi.

Svečanost je završila u ozračju zahvalnosti i molitve za novozaređene đakone kako bi ustrajali u svom pozivu te svoje poslanje živjeli ponizno, odgovorno i s ljubavlju, svjedočeći Krista i služeći Božjemu narodu.

Zakonodavstvo u Lihtenštajnu

Lihtenštajn u ovom trenutku ima vrlo restriktivno zakonodavstvo o dobrovoljnom prekidu trudnoće. Za liječnike koji ga obavljaju predviđene su kazne zatvora do tri godine, uz nekoliko iznimaka: ako postoji ozbiljan rizik za život ili zdravlje žene; ako je trudnoća posljedica seksualnog kaznenog djela; ili ako je riječ o djevojčici koja je ostala trudna prije navršene 14. godine života. Zakon također zabranjuje širenje informacija o praksi i uslugama dostupnima u tu svrhu u zemljama izvan granica Lihtenštajna.

Što može učiniti knez prijestolonasljednik

Da bi zakon stupio na snagu, potrebno je odobrenje prijestolonasljednika Aloisa, koji od 2004. godine vrši ovlasti šefa države, a delegirao mu ih je njegov otac (i knez) Hans-Adam II., koji ima 81 godinu. Alois ima na raspolaganju šest mjeseci za provedbu sankcije: ako je ne izvrši u utvrđenom roku (u ovom slučaju je to ožujak 2027.), zakon se smatra odbijenim. Vjerojatno je da se bilo kakva stvarna promjena neće provesti, jer je u intervjuu za "Liechtensteiner Vaterland" prije otprilike tri mjeseca najavio svoj veto na takvu mjeru, podupirući u toj prigodi temeljno zakonsko pravo zaštite života.

Građanska inicijativa i presedan iz 2011. godine

Zakonodavni proces koji je doveo do rezultata 2. rujna proizišao je od prikupljanja potpisa za prijedlog građanske inicijative, koje je trajalo dva mjeseca i završilo je krajem srpnja. Potpisalo ga je 4970 osoba, oko četvrtina birača (od ukupno 40.000 stanovnika), ali za podnošenje zahtjeva zakonodavnoj skupštini bilo je potrebno samo tisuću potpisa. Prijedlog je sadržavao tri zahtjeva: nekažnjivost pobačaja u prvih dvanaest tjedana, ukidanje zabrane informiranja te pokrivanje troškova zdravstvenim osiguranjem. Slična inicijativa nije uspjela 2011. godine; sami birači su ju odbacili s više od 52% glasova.

Stajalište Crkve

Već je tada Katolička Crkva intervenirala kako bi ga osporila preko nadbiskupa Vaduza, Wolfganga Haasa. Sadašnji apostolski administrator, biskup Benno Elbs, imenovan 2023., objavio je 21. kolovoza bilješku na internetskoj stranici nadbiskupije. Podsjetio je na katolički nauk, ističući da nerođeno dijete posjeduje urođeno i neotuđivo dostojanstvo od početka, te stoga zaslužuje jednaku zaštitu kakvu ima svaki ljudski život. Potom je, citirajući u tom smislu riječi Ivana Pavla II. tijekom njegova posjeta kneževini 1985. godine, ponovno istaknuo da se ta odgovornost ne smije zaboraviti ni danas. Osim toga, biskup Elbs je napomenuo da cilj mora biti društvo u kojemu žene i parovi nisu ostavljeni sami i u kojemu postaje moguće reći životu 'da'.

Društvo koje štiti život i ne napušta obitelji

Ta zemlja već nekoliko godina nema rodilište, zbog čega žene moraju putovati u inozemstvo kako bi rodile. U tom je smislu biskup izrazio zabrinutost kako s jedne strane žene traže bolničku skrb za rodilje u susjednim zemljama, dok se s druge strane raspravlja o mogućnosti stvaranja uvjeta za pobačaj na nacionalnoj razini. Čini mi se da nešto nije u redu – napomenuo je biskup Elbs te zaključio – Moja je želja da zajedno izgradimo društvo u kojemu je svako dijete dobrodošlo i u kojemu svaka majka i svaki otac dobivaju potporu koja im je potrebna da donesu pravu odluku za svoje dijete. Društvo koje štiti život mora biti i društvo koje ne napušta osobe u teškoći.