Neki kršćanin svako jutro kad bi ustao iz kreveta pogledao bi u raspelo koje mu je visjelo na zidu iznad glave i pitao bi Isusa.
Otišao bih nekamo, ne u dolinu gdje je sunce prejako, ni tamo gdje je bogatstvo.
Svatko je drugom teret i u tome je možda – kako to teško shvaćamo – milost.
„Vjerujem da Bog ne ispunjava sve moje želje kako ja to hoću, nego da uslišava moje molitve onako kako on zna da je najbolje za mene.“
I dok oluja vani pojačava, lomi i ruši sve pred sobom, jedino sigurno mjesto za mene je On.
Postoje tako neki ljudi pred kojima ti jednostavno zastane dah.
Dušo za let si stvorena! Odjekuje mi ušima, te ne mogu razumjeti mnoge stvari koji se događaju oko mene.
Anđeli su ljudi koji prenose svjetlo.
Čujem lagane otkucaje sate a osjećam one najdublje treptaje duše, kojima je ovoga trenutka svaka misao najveći prijatelj.
U duhu promatram svoga Isusa kako me mirno gleda, dok ga osuđuju na smrt.
Put do novoga neba i nove zemlje ne prolazi mimo kalvarijskoga brda.