Sestra Marija Brizar, provincijalna poglavarica, prihvatila je njihovu molbu te im predala medaljice s grbom Družbe. Kroz godinu postulata pratit će ih odgojiteljica s. Doroteja Krešić.

Obred primanja u postulat okupio je sve sestre u samostanu koje molitvom i radošću prate ovaj njihov korak nasljedovanja Krista.

Ovogodišnji Dan mladih 55. po redu, održat će se 29. i 30. svibnja u Gospinu svetištu u Komušini na Kondžilu, pod geslom: Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet (Iv 16,33).

Susret, na kojem se svake godine okuplja oko 1 500 mladih, započinje u petak molitvom krunice u 18 sati nakon koje slijedi euharistijsko slavlje. Program se nastavlja katehezom, večernjim sadržajima za sudionike te euharistijskim klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Središnji dio susreta koji se odvija u subotu, započinje u 08 sati pokorničkim bogoslužjem i sakramentom pomirenja, nakon čega u 09:30 sati slijedi procesija s Gospinim kipom prema brdu Kondžilo i svečano euharistijsko slavlje u 11 sati koje će predvoditi mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski.

U poslijepodnevnim satima predviđen je zajednički ručak, a potom i prigodan program za sve sudionike. Ovogodišnji susret dodatno će obogatiti i Sajam zvanja, na kojem će se predstaviti redovničke zajednice, bogoslovije, sjemenište, skauti i druge crkvene ustanove.

Program za sudionike pripremaju djelatnici Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. u zajedništvu s animatorima, vršnjačkim edukatorima i youth workerima.

NCM ovom prigodom poziva sve voditelje skupina mladih, župnike, duhovne asistente i redovnice da prijave svoje skupine mladih koji će sudjelovati na programu u petak i u subotu zbog lakše organizacije Dana mladih.

Prijavni obrazac za sudjelovanje u pretprogramu u petak, 29. svibnja moguće je pronaći na sljedećoj poveznici: https://forms.gle/QnY83PpvipL2tGNy9.

Prijave su otvorene do petka, 22. svibnja te ih izvršavaju isključivo župnici i voditelji skupina za mlade iz svojih župa, kao i odgovorne osobe u školama i drugim udruženjima. Pojedinačne prijave neće biti uzete u obzir.

„U nadi da ćemo se okupiti u što većem broju i tako obilježiti ovaj 55. dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, srdačno vas pozdravljamo“, poručili su iz NCM-a.

Za Božić i Uskrs u crkvi cijeli dan ispovijeda oko 20 ispovjednika na sedam jezika. U crkvi se nalazi i relikvija prvoga stupnja sv. Padra Pija koji je kao i sv. Leopold bio kapucin ispovjednik, rekao je fra Josip.

Istaknuo je da je postojala želja za proglašenje Leopoldova svetišta budući da takvo svetište ne postoji u Nadbiskupiji, a on je i zaštitnik Hrvatske kapucinske provincije.

„U razgovoru s nadbiskupom Kutlešom i pomoćnim biskupom Markom Kovačom odlučeno je da proglašenje bude baš na blagdan sv. Leopolda Mandića kada će se proslaviti i 25. obljetnica župe, 10. obljetnica od dolaska svečeva tijela te će biti blagoslov novih orgulja“, zaključio je župnik fra Josip Ćibarić.

PRIOPĆENJE

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine osjeća potrebu ponovno naglasiti svoja temeljna stajališta u vezi s aktualnim društvenim i javnim raspravama koje opterećuju odnose među narodima i vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini.

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine izražava duboko žaljenje zbog sadržaja i tona priopćenja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u kojem se, bez ikakvih konkretnih dokaza, Katoličku crkvu i neimenovane “crkvene krugove” dovodi u vezu s navodnim projektima podjele Bosne i Hercegovine.

Odbacujemo takve tvrdnje kao neutemeljene, neodgovorne i štetne za međureligijski dijalog i ukupne odnose u društvu. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, kroz Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine i svoje ustanove, dosljedno zagovara mir, pravdu, dijalog i jednakopravnost konstitutivnih naroda i građana, bez ikakvih skrivenih političkih agenda.

Posebno zabrinjava pokušaj da se povijesne tragedije i sudski utvrđeni zločini instrumentaliziraju za dnevnopolitičke obračune i diskreditaciju drugih vjerskih zajednica. Takva retorika ne doprinosi suočavanju s prošlošću, nego produbljuje nepovjerenje i nepotrebno podiže tenzije.

Bosna i Hercegovina je, sukladno svome ustavnom poretku proizašlom iz Daytonskoga mirovnog sporazuma, država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. Takvo ustavno uređenje nije puka formalnost, nego temelj stabilnosti, ravnoteže i mira. Nedopustivo je da se bilo kojem konstitutivnom narodu, neovisno o njegovoj brojnosti ili teritorijalnoj rasprostranjenosti, niječu, umanjuju ili preglasavanjem od strane većinskoga naroda oduzimaju prava koja mu pripadaju.

Velika je nepravda i nemoralno je svako nastojanje da se prava bilo kojega naroda relativiziraju, ograniče ili praktično onemoguće i predstavlja izravno odstupanje od daytonskog ustavnog okvira i otvara prostor novim nestabilnostima. Oduzimanje ili nijekanje prava ne može biti put prema pravednom društvu, nego vodi produbljivanju nepovjerenja i političkih napetosti.

U tom smislu, radi izgradnje društvene pravde i sloge Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine zahtijeva reformu svih loših zakona, posebice izbornoga, te osobito naglašava potrebu pune i dosljedne zaštite prava hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u Bosni i Hercegovini, uključujući njegovo legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost u svim institucijama i na svim razinama vlasti.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ostaje čvrsto opredijeljena za mir, dijalog, međusobno poštovanje i jednakopravnost svih naroda i građana. Istodobno, držimo da nema istinske jednakopravnosti bez dosljednoga poštivanja ustavne strukture zemlje i pojedinačnih i kolektivnih prava.

Pozivamo Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini i sve njezine predstavnike, kao i sve društvene čimbenike na odgovornost u javnom govoru, na suzdržanost od neprovjerenih tvrdnji te na iskren dijalog utemeljen na poštivanju ustavnoga poretka i dostojanstva svakoga naroda i svakoga čovjeka.

Bosna i Hercegovina ne treba nove optužbe i podjele, nego ozbiljan i iskren razgovor svih njezinih naroda i zajednica.

Katolička crkva će u tome i dalje sudjelovati otvoreno, jasno i bez skrivanja iza političkih konstrukcija.

Sarajevo, 29. travnja 2026.

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Misnom slavlju nazočilo je mnoštvo vjernika iz sinjske župe, kao i brojni Gospini štovatelji te prijatelji Samostana. Među uzvanicima bili su i gradonačelnik Sinja Miro Bulj, arhitekt i projektant Ivan Vučković, zatim Ivan Bota iz Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU te Mate Paštar iz Javne ustanove za koordinaciju i razvoj Splitsko-dalmatinske županije.Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor mladih Gospe Sinjske pod ravnanjem s. Anđele Crnjac.

U homiliji je fra Siniša Blajić, osvrćući se na Nedjelju Dobrog Pastira, istaknuo važnost molitve za nova duhovna zvanja te potrebu autentičnog svjedočenja posvećenog života u današnjem svijetu.

Na završetku misnog slavlja okupljenima se obratio fra Marinko Vukman, uputivši riječi zahvalnosti župljanima, dobročiniteljima i svima koji su pridonijeli izgradnji nove kapele i dvorane. Naglasio je kako je nova kapelica izgrađena upravo u godini obilježavanja 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškog, čime ovaj projekt dobiva dodatnu duhovnu i simboličku vrijednost.

Posebno je zahvalio Provinciji, braći franjevcima na službi u Njemačkoj, Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU, lokalnim jedinicama Cetinske krajine, Viteškom alkarskom društvu Sinj, izvođačima radova te suradnicima na projektu.

U svom obraćanju iznio je i tijek izgradnje te posebno pohvalio arhitekta Ivana Vučkovića za još jedno vrijedno arhitektonsko ostvarenje u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske nakon izgradnje samostanskog klaustra. Za umjetnički doprinos zahvalio je akademskom umjetniku Antonu Vrliću.

Drugi dio slavlja nastavljen je u novoj kapeli i dvorani, gdje je obred blagoslova predvodio fra Siniša Balajić. Tom je prigodom istaknuo da se novi prostori od sada stavljaju u službu liturgijskog i pastoralnog života Svetišta i Župe. Njegove riječi okupljeni vjernici spontano su popratili pjevanjem himne Gospi Sinjskoj, dajući snažan izraz zajedništva i vjere.

Rekonstrukcija i prenamjena prostora nekadašnje kapele Sv. Križa u novu kapelu Sv. Franje smještenu u sklopu Franjevačkog sjemeništa u Sinju počelo je u listopadu 2024., a obuhvatilo je arhitektonske, građevinske i umjetničke zahvate s ciljem uspostave funkcionalnog i liturgijski primjerenog prostora.

Izgradnjom nove zgrade Franjevačkog sjemeništa 1990.-1992., izvorni prostor kapele Sv. Križa prenamijenjen je u vjeronaučnu dvoranu. Tijekom vremena prostor je doživio više funkcionalnih transformacija, čime je postupno izgubio svoju prvotnu i kasniju namjenu.

Zbog izravne povezanosti s bazilikom i samostanskim dvorištem, prostor se djelomično koristio kao spremište liturgijskih stvari, dok je drugi dio služio za održavanje vjeronaučnih i molitvenih susreta.

Radovi na rekonstrukciji i prenamjeni prostora započeli su u listopadu 2024. godine. U početnoj fazi provedeni su nužni sanacijski zahvati na instalacijskom sustavu sjemenišne zgrade, uključujući zamjenu dotrajalih odvodnih cijevi koje su uzrokovale pojavu vlage i kapanja.

U drugoj fazi izvedeni su građevinski zahvati prilagodbe visinske kote poda kapele, koji je spušten na razinu prezbiterija bazilike, čime je osigurana prostorna i liturgijska povezanost dvaju prostora.

Paralelno s uređenjem kapele, u istoj zgradi realiziran je i projekt rekonstrukcije te izgradnje nove, suvremeno opremljene dvorane namijenjene susretima vjerničkih skupina i hodočasnika, čime je dodatno unaprijeđena funkcionalnost i pastoralna djelatnost samostanskog kompleksa.

Uprava Samostana definirala je ključne smjernice projektiranja nove kapele koje su uključivale postizanje interijera obilježenog svježinom, jednostavnošću, funkcionalnošću, intimnošću i jedinstvenošću.

Projekt je povjeren arhitektu Ivanu Vučkoviću, koji je oblikovao prostor kroz uravnotežena rješenja poda, zidova, stropa i oltarnog prostora, uz integraciju umjetničkih elemenata u zadane prostorne i dimenzijske okvire. Cilj je bio ostvariti ambijent koji će diskretno služiti liturgijskoj funkciji i omogućiti sabranost korisnika.

Kapela je od hodnika odijeljena transparentnom pregradom koja reinterpretira ritam lukova, čime se postiže vizualna povezanost uz istodobno očuvanje intime prostora. Pod kapele izveden je u toplom travertinu, u koji su implementirani motivi „plamenih jezika“ kao simbol Duha Svetoga. Ovakvo rješenje nosi snažnu teološku poruku o utemeljenosti čovjeka u Stvoritelju i daru života.

Cjelokupno materijalno i oblikovno rješenje usmjereno je na smirivanje prostora i reduciranje vizualnih distrakcija.

Za umjetničko rješenje interijera angažiran je akademski slikar Anton Vrlić. Strop kapele definiran je geometrijski reduciranim križem, koji simbolizira stradanje i povijesno iskustvo vjerničkog puka Sinja i Cetinskog kraja. Taj motiv integriran je u stilizirani TAU križ sv. Franje, naglašen liturgijskim bojama, čime se dodatno produbljuje simbolički sloj prostora.

Oltarni prostor dominira stakleni mozaik izveden specifičnom tehnikom, u koji je integrirano svetohranište. Ovaj element usmjerava duhovnu percepciju prema euharistijskoj prisutnosti te simbolički povezuje vjernike, osobito one koji žive izvan domovine, s Kristovom prisutnošću.

Rekonstrukcijom i uređenjem prostora ostvarena je funkcionalno i simbolički cjelovita kapela, prilagođena suvremenim liturgijskim potrebama. Arhitektonsko rješenje karakterizira suzdržanost, jasnoća i promišljena integracija umjetničkih elemenata, čime je postignut prostor koji potiče sabranost i duhovno iskustvo.

gospa-sinjska.hr

Evo dijela homilije:

…Istoga dana kada sam rođen, zahvaljujući brizi svojih roditelja, ponovno sam rođen po vodi i Duhu Svetome, kao što smo upravo čuli u Evanđelju. Prije svega postoji dar života koji su mi roditelji dali u vrlo teškim vremenima, i na čemu sam im zahvalan.

Ali ne može se uzeti zdravo za gotovo da je ljudski život sam po sebi dar. Je li on doista lijep dar? Znamo li što čovjeka čeka u mračnim danima koji dolaze — ili u svjetlijim danima koji bi mogli doći? Možemo li predvidjeti kakvim će nevoljama i strašnim događajima biti izložen? Je li ispravno jednostavno dati život? Je li to odgovorno ili previše nesigurno?

To je problematičan dar ako je prepušten samome sebi. Biološki život sam po sebi jest dar, ali okružen je velikim pitanjem. Postaje pravi dar samo ako nam je zajedno s njim dana i obećanje koje je jače od svakog zla koje bi nam moglo zaprijetiti — ako je uronjen u silu koja jamči da je dobro biti čovjek i da će za tu osobu postojati dobro, bez obzira na to što donosi budućnost.

Stoga je s rođenjem povezano ponovno rođenje, sigurnost da je doista dobro živjeti, jer je obećanje jače od zla. To je smisao ponovnog rođenja po vodi i Duhu Svetome: biti uronjen u obećanje koje samo Bog može dati — dobro je što postojiš i u to možeš biti siguran, što god se dogodilo.

S tom sam sigurnošću mogao živjeti, ponovno rođen po vodi i Duhu Svetome. Nikodem pita Gospodina: „Kako se čovjek može ponovno roditi kad je star?” No, ponovno rođenje dano nam je u krštenju, ali u njemu moramo stalno rasti; uvijek se moramo iznova uranjati u Božje obećanje kako bismo se doista nanovo rodili u velikoj, novoj Božjoj obitelji koja je jača od svake slabosti i svake negativne sile koja nam prijeti.

Zato je ovo dan velike zahvalnosti.

Izvor: muzevnibudite.com

Neprocjenjivo blago

Sveti je Otac zahvalio i vlastima te zemlje, kao i svima koji su pridonijeli uspješnom ostvarenju njegova posjeta te dodao:

Odlazim iz Afrike s neprocjenjivim blagom vjere, nade i ljubavi: blagom sastavljenim od priča, lica i svjedočanstava, radosnih i bolnih, koja uvelike obogaćuju moj život i moju službu Petrova nasljednika.

Misionarska Afrika

Ljudi i životi sažeti u pismima, gestama i riječima izrečenima u pozdravima bogato su čovještvo s kojim se Papa susreo tijekom svoga putovanja – veliko blago za opću Crkvu i za svijet. Rimski je biskup stoga istaknuo:

Kao u prvim stoljećima Crkve, Afrika je danas pozvana dati odlučujući doprinos svetosti i misionarskom karakteru kršćanskog naroda. Neka to izmoli zagovor Blažene Djevice Marije, kojoj od srca povjeravam sve vas, vaše obitelji, vaše zajednice, vašu naciju i afričke narode.

(Vatican News)

Pismo kardinala, koje je „Die Tagespost“ prenio u ponedjeljak, 20. travnja, pokazuje da bi priručnik trebao postati „temelj pastoralnoga djelovanja“. Od lipnja će „Queer pastoral“ kao i Pastoral braka i obitelji nuditi svim stalnim pastoralnim djelatnicima daljnju izobrazbu o tome kako organizirati ceremonije blagoslova. Marx je naglasio kako „blagoslov nije slavlje sakramentalnoga braka“. No, to ne znači „da blagoslov nesakramentalne zajednice, koja je u mnogim slučajevima već građanski brak, gura par na marginu zajednice i Crkve“. Prema Tagespostu, Marx je zahtijevao da se „teološko značenje“ teksta objasni svima onima „koji još uvijek imaju poteškoća s prihvaćanjem ovoga blagoslova“.

Brošura „Blagoslov daje snagu ljubavi“ rezultat je procesa koji je proizašao iz Sinodskoga puta. U ožujku 2023. godine peta Sinodska skupština usvojila je tekst „Blagoslov za parove koji se vole“ s 92 % glasova. Zajednička konferencija Njemačke biskupske konferencije (DBK) i Središnjega odbora njemačkih katolika (ZdK) predstavila je tekst priručnika u proljeće 2025. godine. Priručnik je vrlo kontroverzan u Crkvi u Njemačkoj. Biskupije Limburg, Osnabrück, Rottenburg-Stuttgart i Trier izdale su službene preporuke. Međutim, Kölnska nadbiskupija i biskupije Augsburg, Eichstätt, Passau i Regensburg odbile su zahtjev i pozvale se na rimsku deklaraciju „Fiducia supplicans“ kao opravdanje.

Prema deklaraciji „Fiducia supplicans“ od 18. prosinca 2023. godine – vatikanskoj deklaraciji o pastoralnome značenju blagoslova – blagoslov zajednica u izvanrednim situacijama i homoseksualnih parova načelno su mogući iako je Kongregacija za nauk vjere samo dvije godine ranije tvrdila suprotno.

U broju 31. Deklaracije navodi se kako oblik blagoslova „crkvene vlasti ne smiju ritualno određivati ​​[…] kako ne bi došlo do zabune i zamjene s blagoslovom svojstvenim sakramentu ženidbe.“

Brojni biskupi, pa i cijele biskupske konferencije, odbacile su vatikansko odobrenje blagoslova za homoseksualne zajednice. Stoga postoji borba za smjer u Crkvi između onih koji se drže jasnoga odbacivanja homoseksualnosti, što odgovara tradicionalnomu učenju temeljenom na prirodnome zakonu, i onih koji vjeruju da su blagoslovi iz takvih odnosa fundamentalno mogući – bilo u obliku koji je zamislio Vatikan ili onome koji je uobičajen u mnogim dijelovima Njemačke.

Katolička crkva razlikuje homoseksualnu privlačnost od homoseksualnih odnosa. Prema Katekizmu, homoseksualni čini su „intrinzično pogrješni“ i „ni pod kojim okolnostima se ne smiju oprostiti“ (KKC 2357). U isto vrijeme, (prema osobama) treba „postupati s poštovanjem, suosjećanjem i taktom“ (KKC 2358). Prema crkvenomu nauku, brak je isključivo zajednica muškarca i žene, otvorena prenošenju života.

Nastavljajući tu misao, rekao je kako se pravi prijatelji prepoznaju u nevolji, podsjetivši na pomoć koju je Sisačka biskupija primala nakon potresa. Kazao je kako posljedice te nevolje još uvijek traju jer nisu obnovljene sve porušene i oštećene crkve, kapele i župne kuće te da zato trebamo prijatelje. „Možda je Bog vas poslao, dragi članovi zajednice Omnia Deo, Ivane i Matija, te dragi Tomislave, da nam budete blizu jer nam je teško. Da obnovimo naše crkve u zlato i srebro, a ako ostanemo bez ljudi, to nam ništa ne bi koristilo. Zato ste nam vi, koji nam dolazite u ime Gospodnje, dragocjeni i rado vas primamo“, rekao je biskup te izrazio zahvalnost i za kandidata za đakonat Andriju te svećenike Filipa i Josipa iz ove zajednice.

Osvrćući se na liturgijska čitanja, najprije je istaknuo Petrovo svjedočanstvo iz Djela apostolskih, podsjetivši kako onaj koji je nekoć Isusa zatajio sada, nakon obraćenja, hrabro naviješta uskrsnuće: „Nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci.“ Na toj je osnovi biskup pojasnio kako je upravo svjedočenje Kristova uskrsnuća bilo presudno pri izboru apostola Matije na mjesto Jude, te dodao da su i biskupi i svećenici, kao nasljednici apostola, pozvani prije svega svjedočiti da je Isus živ i uskrsnuo.

U tumačenju evanđeoskog ulomka po Mateju zatim je podsjetio na žene koje su u rano uskrsno jutro došle na Isusov grob i našle ga praznim te „sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima“. Naglasio je da su upravo žene bile prvi svjedoci uskrsnuća jer su ostale uz Isusa na križnom putu, pod križem i prve došle na grob. Posebno je izdvojio Isusove riječi upućene ženama: „Zdravo!“, „Ne bojte se!“ i „Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“

Na temelju toga biskup je kandidatima poželio da uvijek ostanu Isusovi prijatelji i da njegovu pobjedu nad smrću i grijehom svjedoče najprije svojim životom, a potom i riječima. „Kao đakoni i prezbiteri imat ćete poslanje Crkve da u njezino ime propovijedate, dijelite svete sakramente i da tako učvršćujete Crkvu. Tu je neizmjerno važno: da ostanemo svi zajedno, da svi budemo jedno“, rekao je biskup.

Na kraju homilije biskup je istaknuo da je zadaća svih kršćana, a napose onih koji primaju svete redove, svjedočiti Kristovu prisutnost, njegovo uskrsnuće i pobjedu nad smrću. Kandidatima je stavio na srce da sve dublje otkrivaju Isusovu prisutnost u Crkvi i njegovo djelovanje po milosti koja preobražava čovjeka te je zazvao Božji blagoslov na njih i na cijelu Crkvu.

Evanđelist Luka donosi potresan i veličanstven opis uskrsnoga jutra. Svjedoči kako su žene noseći miomirise, došle na grob Gospodinov, u ranu zoru, još dok je tama ljudske nevjere pritiskala srce učenika. Došle su učiniti ono što se čini za mrtve, pomazati tijelo Onoga za koga su mislile da je izgubio odlučujuću bitku svoga života. U njihovim su rukama miomirisi, a u njihovim srcima žalost i osjećaj poraza.

No ondje, na mjestu smrti, odjeknule su riječi koje su promijenile povijest svijeta: "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5-6). Te riječi nisu bile samo blagi ukor ženama koje su došle na grob; one su sudbonosno pitanje postavljeno svakomu čovjeku, svakomu naraštaju i svakomu vremenu.
To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, probija se kroz slojeve kulture, filozofije i religije, i dolazi do uskrsnoga jutra našega doba.

Čovjek svakoga vremena traži Boga. Traži smisao života. Traži istinu. Traži nadu. No često traži na pogrješnim mjestima, u pogrješnim sigurnostima, oslanjajući se na vlastitu snagu ili na idole vremena. Upravo je to bila drama učenika na uskrsno jutro. Oni su tražili Krista ondje gdje on više nije mogao biti. Tražili su ga u smrti, a on je već bio pobijedio smrt i otvorio vrata novoga života.

I danas se događa slično. Današnji čovjek također traži Krista; često ga čak priziva u govoru o vrijednostima, humanizmu, pravdi i miru. No često ga traži ondje gdje ga ne može naći ili na način na koji ga ne može susresti. Zato riječi anđela ostaju trajno aktualne: "Zašto tražite Živoga među mrtvima?" To pitanje poput svjetla ulazi u tamu naših zabluda, naših lažnih sigurnosti i naših polovičnih odgovora.

Suočimo se s barem tri načina na koja ljudi i danas uzalud traže Krista i dopustimo da nas uskrsno evanđelje preobrati, da iz tražitelja na grobu postanemo svjedoci Uskrsnuloga. I. Tražiti Krista ondje gdje ga nemaPrvo, ljudi često traže Krista na mjestima gdje ne može biti, ili ga ne traže na način koji bi donio susret i život.

1. Tražiti ga u religiji bez vjere. Paradoksalno, Krista neki mogu izgubiti upravo u religiji. Moguće je imati obrede, strukture, tradiciju, pa čak i bogatu povijest i umjetnost, a izgubiti živu vjeru srca. Moguće je govoriti o Bogu, a ne živjeti s Bogom; moguće je spominjati Krista, a ne ljubiti ga. Isus je već upozoravao na takvu opasnost kada je govorio farizejima: "Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene" (Mt 15, 8).

Religija bez živoga odnosa s Bogom može postati samo forma, puka koreografija koja više ne vodi u susret. Tada se Krista skriva iza običaja, iza navike, iza tradicije koja je izgubila svoj duh i postala sama sebi svrhom. Danas neki jesu u Crkvi, ali nisu u Kristu, izvana su uronjeni u crkveno, a iznutra ostaju daleko od Gospodina. Uskrs nas podsjeća da kršćanstvo nije u prvom redu religijski sustav, nego susret sa živim Kristom koji ulazi u život, obraća srce, mijenja pogled na svijet, preobražava odnose.
Uskrsno nas jutro poziva da se zapitamo dolazimo li u crkvu ostajući zatvoreni za Božju riječ i za obraćenje. Pristupamo li sakramentima, ali bez želje da dopustimo da nas Krist promijeni iznutra? Tada i nama može biti upućeno pitanje: "Zašto tražite Živoga među mrtvima?" - zašto tražite život u mrtvoj navici, u vjeri koja se ne pretače u ljubav? Krist se ne skriva u formalizmu, nego u srcu koje sluša i prima.

2. Tražiti ga u filozofiji koja isključuje Boga. Drugi način pogrješnoga traženja Krista jest tražiti ga u humanizmu bez Boga. Današnje vrijeme obilježava snažan antropocentrizam: čovjek sebe stavlja u središte, želi sam određivati dobro i zlo, istinu i laž, smisao i besmisao. To je ozračje diktature relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno valjano i koja kao zadnje mjerilo dopušta samo vlastito "ja" i njegove želje.

U svijetu u kojem ništa nije apsolutno Krist nekima lako postaje tek ideja, moralni učitelj ili simpatični lik iz povijesti. No uskrsno evanđelje govori nešto posve drukčije: Krist nije ideja - Krist je Živi Gospodin. Podsjeća nas da Krist nije filozofska teorija, nego živa osoba, Onaj koji je "uskrsnuo treći dan" kako je naviješteno u Pismima. On nije plod naše religiozne potrebe, nego božanska Osoba koja nam dolazi ususret, ide pred nama u Galileji našega svakodnevnoga života.

Kršćanin ne bježi od razmišljanja ni od filozofije, ali ne traži konačni odgovor u ljudskoj ideji, nego u Bogu koji se objavio u Kristu. On zna da bez Uskrsnuloga i najuzvišenija misao ostaje nedorečena, jer ne može pobijediti smrt. Uskrs kaže: istina postoji, dobro je moguće, smisao je darovan - u Kristu koji živi.

3. Tražiti ga u legalizmu i duhovnom perfekcionizmu. Postoji još jedan suptilan način na koji neki ljudi "promašuju" Krista. Pokušavaju ga "zajamčiti" opsluživanjem zakona, vlastitim zaslugama, moralnom savršenošću. Čini im se da će, ako ispune dovoljno propisa, ako se pokažu bez mane, imati pravo na Boga. No uskrsnuće nam govori nešto sasvim drugo. Govori nam da spasenje nije rezultat ljudskoga postignuća, nego je Božji dar. Sveti Pavao jasno kaže: "Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!" (Ef 2, 8).

Milost nije nagrada za dobra djela, nego izvor iz kojega dobra djela proizlaze. Najprije je Božje besplatno djelovanje u nama, a tek zatim naše djelo kao odgovor. Uskrsnuće, stoga, ruši svaki oblik duhovnoga ponosa i samodostatnosti. Susret s Kristom nije odgovor na ljudsko savršenstvo, nego je dar onima koji priznaju svoju slabost i otvore se milosti. Uskrsno je jutro jutro milosrđa. Ondje gdje je čovjek mislio da je kraj, Bog je započeo nešto novo.

Nemojmo Krista tražiti u vlastitim zaslugama, kao da nam on nešto duguje. Radije ga tražimo u poniznosti carinika koji moli: "Bože, milostiv budi meni grešniku" (Lk 18, 13). Uskrsnuli Gospodin ne dolazi da nagradi savršene, nego da podigne pale, izliječi ranjene, oživi duhovno mrtve. 

II. Tražiti Krista gdje se ne zadržava. Druga pogrješka jest tražiti Krista u okruženju koje nije prožeto uskrsnom radošću i nadom, kao da je kršćanstvo prije svega religija tame, straha i krivnje, a ne svjetla, slobode i preobrazbe.

1. Krist nije u pesimizmu i očaju. Uskrs je pobjeda nade. Ako je itko pozvan biti svjedok nade u svijetu, to je kršćanin. Sveti Pavao poziva Solunjane da ne tuguju kao "drugi koji nemaju nade" (1 Sol 4, 13). Naravno, kršćanin poznaje patnju, križ, suze i napuštenost. Ali zna da posljednja riječ povijesti nije smrt, nego uskrsnuće, da iza Velikoga petka stoji uskrsno jutro.
Za svetoga je papu Ivana Pavla II. uskrsnuli Krist ključ razumijevanja ljudske povijesti. Bez uskrsnuća povijest se čini slijepom, ponekad okrutnom, bez konačne pravde. S uskrsnućem shvaćamo da Bog vodi povijest prema punini, da nijedna suza nije uzalud prolivena, da nijedna nepravda ne će ostati neispravljena. Zato kršćanska nada nije naivni optimizam ni psihološka tehnika pozitivnoga mišljenja. Ona je sigurnost utemeljena na činjenici da je Krist živ.

Ako svoj pogled na svijet crpimo iz trajnoga pesimizma, cinizma ili rezignacije, tada tražimo Krista među mrtvima. Ako je naše kršćanstvo samo sjetno, bez radosti, bez zahvalnosti, bez hrabrosti, onda još uvijek stojimo pred zatvorenim grobom. Uskrs nas poziva da se otvorimo pobjedi nade u srcu; ne zato što je sve lako, nego zato što je Krist uskrsnuo.

2. Krist nije u trajnoj sumnji. Sumnja može biti početak traženja, iskreni vapaj onoga koji želi razumjeti. Ona može imati svoje mjesto i vrijeme u duhovnom rastu. No sumnja ne smije postati trajno stanje, stalni izgovor koji opravdava neodlučnost. Još je starozavjetni Job u tami patnje mogao reći: "Ja znadem: moj Izbavitelj živi" (Job 19, 25). Ako je on, koji nije poznavao puninu objave u Kristu, mogao izgovoriti takve riječi, koliko više to možemo mi koji znamo za uskrsnuće!

Kršćanska vjera nije slijepa. Ona je potkrijepljena svjedočanstvom apostola, mučenika, svetaca, poviješću Crkve koja je kroz stoljeća nosila plodove svetosti i ljubavi. Sveti Pavao jasno kaže: "Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša" (1 Kor 15, 17). No Crkva kroz dva tisućljeća nepokolebljivo naviješta: Krist jest uskrsnuo, i to je temelj naše vjere.

Stoga, ako se stalno vrtimo u krugu sumnji, ako nikada ne napravimo korak povjerenja, tražimo li doista Krista ili čuvamo vlastitu kontrolu? Uskrsnuli Gospodin poziva nas da iziđemo iz zatvorenoga kruga nepovjerenja i da mu se povjerimo poput učenika koji su prešli put koji je vodio od straha do hrabroga svjedočenja.

3. Krist ne prebiva u grijehu. Uskrsnuće uvijek donosi promjenu života. Susret s uskrsnulim Kristom ne ostavlja čovjeka istim. Tko je u Kristu, nov je stvor. U Kristu staro nestaje, a novo nastaje (usp. 2 Kor 5, 17). Ako nema promjene života, postavlja se ozbiljno pitanje jesmo li doista susreli Krista ili smo samo čuli za njega.

Sveti Ivan Zlatousti u uskrsnuću ne promatra samo događaj Krista, nego i početak novoga života kršćanina. Kršćanin uskrsava s Kristom umirući grijehu i živeći za Boga. Krist ne dolazi samo oprostiti grijeh, kao da briše dug na nekoj apstraktnoj listi. On dolazi preobraziti srce, osposobiti nas da živimo na nov način, u slobodi i čistoći srca. Ako se mirimo s trajnim navezanostima, ako smo navikli na grijeh i dvostruki život, onda tražimo Krista u sjeni groba, a ne u svjetlu novoga života.

Uskrs je poziv na obraćenje. To nije prijetnja, nego dar. Bog nas zove iz tame u svoje divno svjetlo; iz ropstva u slobodu; iz laži u istinu. Uskrsnuli Gospodin stoji pred vratima našega srca i kuca, ali želi ući kao Gospodar koji će sve obnoviti.

4. Krista odbija okupiranost zemaljskim. Svijet je Božje stvorenje, lijep dar, prostor u kojem smo pozvani raditi, voljeti, stvarati, graditi pravednije društvo. No kada svijet postane apsolut, kada zauzme mjesto Boga, odvaja nas od Izvora života. Sveti Pavao piše: "Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu" (Kol 3, 1). To ne znači bijeg iz svijeta, nego preobrazbu pogleda: kršćanin živi u povijesti, ali je usmjeren prema vječnosti.

Ako sve svoje nade polažemo u karijeru, uspjeh, bogatstvo, moć, priznanje i u tim stvarima tražimo konačno ispunjenje, tada tražimo Živoga među mrtvima. Sve zemaljsko prolazi, sve je krhko, sve može u trenutku nestati. Samo ono što je u Bogu ostaje. Uskrs nas poziva da nanovo posložimo ljestvicu vrijednosti: prvo Bog, onda sve drugo. Onaj tko traži "ono što je gore" nije nezainteresiran za zemaljsko. Takav najdublje voli svijet jer ga gleda Božjim pogledom. 

III. Tražiti Krista na pogrješan način.Treći način pogrješnoga traženja Krista ne tiče se toliko stanja i mjesta, koliko načina. Pitanje je kako mu pristupamo, kakvu sliku Boga nosimo, na što računamo.

1. Obredi bez srca. Liturgija je dragocjena, sakramenti su središte kršćanskoga života. Drugi vatikanski sabor uči da je liturgija vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga (usp. SC 10). No ona je izvor snage samo ako je prožeta vjerom, ako znakovi vode prema onomu što označuju, ako vanjsko izražava unutarnje.

Ako obred postane samo izvanjska gesta, tradicija koju držimo "radi reda", tada gubi svoju životvornu snagu. Tada tražimo Krista u ljusci, a ne u sadržaju, u formi bez Duha. Uskrs nam poručuje: liturgija je mjesto snažnoga susreta s Uskrsnulim, ali pod uvjetom da u nju ulazimo srcem, da slušamo riječ, da sudjelujemo, da se hranimo Euharistijom s vjerom da je to doista Gospodin koji nam se daruje.

Ne zaboravimo da su žene na uskrsno jutro otišle izvršiti obred koji nalaže Zakon prema pokojniku. No Bog im je u tom obredu otvorio oči za novu stvarnost. Neka i naše slavljenje ne ostane na razini ponavljanja, nego neka postane prostor čuđenja, obraćenja, radosti.

2. Samodostatnost. Moderni čovjek često vjeruje da može sam postići sve, da je dovoljno uložiti trud, primijeniti pravu tehniku, slijediti dobar "program". Knjige samopomoći, metode uspjeha, razne duhovne ponude često obećavaju sreću bez Boga, spasenje bez križa. Ali spasenje nije projekt samoostvarenja; spasenje je Božji dar, ulazak u odnos ljubavi.

Sveti Augustin lijepo kaže: "Onaj koji te je stvorio bez tebe, ne će te spasiti bez tebe" - Bog poštuje našu slobodu, ali spasenje uvijek počinje Božjom milošću. Mi surađujemo, ali ne proizvodimo vlastito spasenje. Uskrs nas podsjeća da je najdublje "naprezanje" kršćanina zapravo otvorenost milosti, znači dopustiti da me Bog ljubi, da mi oprosti, da me promijeni.
Ako Krista tražimo ponajprije u svojim uspjesima, u vlastitoj izvrsnosti, u osjećaju da sve držimo pod kontrolom, ne ćemo ga pronaći. On dolazi upravo u našu slabost, u naše granice, u naše poraze - poput učenika koji su pobjegli, a ipak su, kao takvi, postali svjedoci uskrsnuća. Ne spašava nas naš savršeni plan, nego Božje savršeno milosrđe.

3. Moralnost bez milosti. Biti moralan i pošten vrijedno je i poželjno. No moralnost sama po sebi ne može spasiti. Čovjek se ne spašava po dobrim djelima, nego Božjom milošću koja ga preobražava iznutra. Katekizam Katoličke Crkve uči da je milost "naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog pruža da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga" (KKC 1996).

Uskrs nas podsjeća da kršćanstvo nije puki moralni sustav, nego život u Kristu. Možemo se i bez vjere truditi činiti dobro, ali bez susreta s Uskrsnulim ostajemo na ljudskoj razini, bez preobrazbe srca koju daje Duh Sveti. Kršćanski moral nije prije svega skup zabrana, nego plod ljubavi: "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati" (Iv 14, 15).

Ako se zaustavimo samo na moralu, a zaboravimo milost, lako upadamo u osudu drugih, u tvrdoću srca, u samopravednost. Ako pak prihvatimo milost, moral postaje odgovor ljubavi, radost suradnje s Bogom, a ne teret koji nosimo sami. Uskrsnuli Krist želi ne samo da činimo dobro, nego da budemo novi ljudi. 

IV. Gdje pronaći uskrsnuloga Krista? Ako Krista ne nalazimo na nabrojenim pogrješnim mjestima i na pogrješne načine, gdje ga možemo naći? Odgovor evanđelja jednostavan je i snažan: Krist je među živima. Možemo ga naći u vjeri i molitvi, u poslušnosti Božjoj riječi, u sakramentima, u zajednici Crkve, u siromasima i malenima - ali uvijek je i u srcu koje vjeruje.

Uskrsnuli Gospodin objavljuje se ženama koje ga traže s ljubavlju; učenicima na putu u Emaus dok slušaju Riječ i lome kruh; apostolima sabranima u zajedništvu, unatoč strahu. On se objavljuje ondje gdje postoji otvorenost, vjera, pozornost na Pisma, sudjelovanje u Euharistiji. Papa Ivan Pavao II. ususret trećemu tisućljeću snažno je pozvao: "Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!" Otvoriti vrata Kristu znači pustiti ga u svoj razum, u svoju savjest, u svoje odnose, u svoje planove.

Draga braćo i sestre, uskrsno jutro pred svakoga od nas stavlja pitanje: Gdje tražim Krista? Tražim li ga u prolaznim stvarima, u ljudskim uspjesima, u ideologijama i modama? Tražim li ga u svijetu koji ne može dati vječni život? Ili ga tražim tamo gdje se doista nalazi - u vjeri Crkve, u sakramentima, u riječi Božjoj, u tišini molitve, u ljubavi prema siromasima, u vlastitom obraćenju?
Anđeli su ženama rekli: "Što tražite Živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5). Neka nas te riječi potaknu na obnovu vjere, da se odreknemo mrtvih sigurnosti, da iziđemo iz vlastitih grobova straha, grijeha i beznađa. Krist nije u grobu. Grob je prazan. Krist je živ. Krist je uskrsnuo. I zato je uskrsna poruka Crkve kroz dva tisućljeća uvijek ista, jednostavna i snažna: Krist uskrsnu! Doista uskrsnu!

Na kojem mjestu svojega života ti danas najviše osjećaš da još uvijek tražiš Živoga među mrtvima?
Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim: Sretan i blagoslovljen Uskrs! ✠ Dražen Kutleša,zagrebački nadbiskup

Mons. Petar Antun Rajič rođen je 12. lipnja 1959. godine u hrvatskoj obitelji u Torontu, od oca Liberana i majke Dominike rođ. Mustapić. Za prezbitera je zaređen na svetkovinu sv. Petra i Pavla 1987. godine u mostarskoj katedrali, na naslov Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Nakon što je dvije godine (1987. – 1989) djelovao kao župni vikar u Torontu, otišao je u Rim gdje je od 1989. do 1991. boravio u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. U Rimu je pohađao Papinsku akademiju za spremanje diplomata. Na Papinskom lateranskom sveučilištu 1993. godine stekao je doktorat iz područja kanonskog prava. Iste godine stupio je u diplomatsku službu Svete Stolice.

Obnašao je službu tajnika u papinskim predstavništvima u Iranu (1993. – 1996.) te Litvi, Estoniji i Latviji (1996. – 1998.). Također je bio tajnik zamjenika Državnoga tajnika Svete Stolice mons. Giovannija Battiste Rea. Od 2003. je kao komornik ili dvorski prelat u Prefekturi Papinskoga doma sudjelovao u organizaciji općih i privatnih audijencija Svetog Oca.

Dana 2. prosinca 2009. godine papa Benedikt XVI. imenovao ga je naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma i apostolskim nuncijem u Državi Kuvajtu, Kraljevini Bahreinu i Državi Kataru te istodobno apostolskim delegatom na Arapskom poluotoku. Za biskupa ga je 23. siječnja 2010. u mostarskoj katedrali zaredio državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone.

Dana 27. ožujka 2010. imenovan je za apostolskog nuncija u Republici Jemenu te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Papa Franjo ga je 15. lipnja 2015. imenovao apostolskim nuncijem u Republici Angoli i Demokratskoj Republici Svetom Tomi i Prinsipeu. Dana 15. lipnja 2019. imenovao ga je apostolskim nuncijem u Republici Litvi, a od 6. kolovoza iste godine i u Republici Estoniji i Republici Latviji.

Papa Franjo je 11. ožujka 2024. imenovao mons. Petra Antuna Rajiča apostolskim nuncijem u Talijanskoj Republici i Republici San Marinu.

(kta)

Misno slavlje predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Vlado Razum u koncelebraciji s odgojiteljima i duhovnicima Bogoslovije, župnicima župa iz kojih kandidati dolaze te svećenicima Kustošijskog dekanata. Na početku misnog slavlja okupljene je pozdravio župnik vlč. Kristijan Tušek, koji je s osobitom radošću istaknuo kako se slavlje primanja kandidata održava upravo u župi iz koje dolazi jedan od kandidata, Luka Maras.

Biskup Razum je u svojoj propovijedi naglasio kako se sve što čovjek prolazi u životu može nadvladati i usmjeriti prema nečemu uzvišenijem, ako dopustimo Gospodinu da živi i djeluje u nama. Upravo iz takvog predanja rađa se ono najvažnije, a to je novo srce, obnovljeno Božjom prisutnošću i milošću. Podsjetio je i na riječi proroka Ezekiela koji, u teškim i beznadnim vremenima, budi nadu naviještajući da će i suhe kosti oživjeti, da će se život ponovno probuditi i da će se Gospodin očitovati svome narodu. Bog, kako je istaknuto, stvara novo srce i novi duh te poziva čovjeka da se iznova otvori životu. On nikada ne zakazuje, a jedini je uvjet da mu se čovjek otvori i dopusti da djeluje svojom milošću.

Obraćajući se kandidatima, biskup Razum je uputio snažne i ohrabrujuće riječi: "Dragi bogoslovi, miljenici Božji, vi želite dati šansu Gospodinu u svome životu i dopustiti da On bude središte vašega života, ali onda se iz te otvorenosti rađa životna zadaća da ga slijedite, da budete njegovi svjedoci i da se kroz vaše vjerno djelovanje i življenje događaju milosni susreti koji će rađati obraćenje." Na kraju je pozvao sve okupljene na molitvu da nas Gospodin obdari svojom milošću, pomogne otvoriti naša srca i učini nas spremnima učiti od njega, kako bi se po nama mogao očitovati u svijetu i biti proslavljen.

Na kraju misnog slavlja riječi zahvale biskupu uputila je vjeroučiteljica i članica Župnog pastoralnog vijeća Ana Jarnjak. Srdačno mu je zahvalila na dolasku, istaknuvši kako nas sve okuplja uskrsli Krist koji daje smisao i snagu našem zajedništvu. Posebno je naglasila i simboliku njegova dolaska, budući da je upravo on bio prvi župnik ove zajednice, koja ove godine radosno obilježava 30. obljetnicu osnutka. Na završetku slavlja podijeljeni su prigodni darovi biskupu te bogoslovima koji su primili kandidaturu, kao znak zahvalnosti, zajedništva i podrške na njihovu putu poziva.

zg-nadbiskupija.hr

Fra Jozo Zovko ostao je duboko upisan u sjećanje brojnih vjernika, osobito zbog svoje uloge u prvim danima događaja u Međugorje 1981. godine, kada je kao župnik pratio i podupirao mlade vidioce. Njegovo djelovanje tijekom tog razdoblja, ali i kasnije, obilježeno je snažnim naglaskom na molitvu, obraćenje i postojanost u vjeri.

Unatoč izazovima kroz koje je prolazio, uključujući i vrijeme provedeno u zatvoru tijekom komunističkog režima, fra Jozo je ostao vjeran svom pozivu, svjedočeći vjeru kako u domovini tako i među vjernicima diljem svijeta.

Njegov 85. rođendan bio je prigoda za zahvalnost za sve ono što je učinio kroz desetljeća svećeničkog života, ali i za molitvu za njegovo zdravlje i daljnje godine života u miru i Božjem blagoslovu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Iz ljubavi prema Crkvi

Dvadeset osam godina službe s četvoricom papa – napomenuo je kardinal. Bio sam uz Ivana Pavla II. tijekom posljednjih sedam godina njegova života kada je bio bolestan. Zatim su uslijedili pontifikati Benedikta XVI. i pape Franje, te deset mjeseci pontifikata pape Lava. Iskusio sam različite stvari jer svaki je papa dao Crkvi nešto novo, svaki s drugačijim naglaskom – rekao je. U kratkim flashbackovima prisjetio se svoje misije i ljubavi prema univerzalnoj Crkvi kojoj je služio u svojim najboljim godinama. Njegov ljudski i duhovni rast obogatila je blizina sa siromašnima.

Na povratku sa Svjetskoga dana mladih

Kada sam pratio papu Franju u Rio de Janeiro na Svjetski dan mladih, dva od 13 sati leta proveo sam slušajući ga. Objasnio mi je što moram raditi kao papin djelitelj milostinje; zamolio me da spavam sa siromašnima, da izlazim iz Vatikana, da na kraju dana uvijek imam prazan račun jer je sve namijenjeno za dobrotvorna djela. Ali jedna me stvar uvijek pratila, nešto što mi je rekao papa Franjo: 'Ako ne znaš što učiniti, uvijek pitaj Gospodina i pitaj što bi On učinio na tvom mjestu.' Napravio sam i mnogo pogrešaka – rekao je kardinal – ali učinio sam ih u dobroj namjeri, a Papa me uvijek razumio i oprostio mi.

Nostalgija za Poljskom

Što se tiče nove dužnosti koja ga čeka rekao je da ga je papa Lav obazrivo upitao želi li ići, želi li sve iskustvo koje je stekao u općoj Crkvi donijeti u jednu lokalnu Crkvu. Rado sam prihvatio jer dobro Crkve proizlazi iz blizine s vjernicima. Moja biskupija je velika, s dva i pol milijuna stanovnika, i spreman sam služiti. Nikada nisam napustio Poljsku – napomenuo je – uvijek sam ostao među ljudima i osjećao sam malo nostalgiju.

Blizina s Ukrajinom

Prisjećajući se svojih iskustava, spomenuo je deset misija u Ukrajini kako bi, u ime Pape, pomogao stanovništvu izmučenom ratom. S osmijehom se prisjetio i pucnjave 2022. godine, na sreću bez posljedica. Prisjetio se kako je osobno dovezao u Ukrajinu osam vozila hitne pomoći ili vozila opremljenih za hitne intervencije. Spomenuo se patničkih lica rodbine onih koji žive u Gazi, koje je upoznao tijekom putovanja u Svetu zemlju za Božić 2023. godine.

Hitna služba milosrđa

Što se pak tiče siromašnih, tijekom proteklih je 13 godina 'hitna služba milosrđa', kako je kardinal Krajewski više puta nazvao Apostolsku milostinjarnicu, potaknula brojne inicijative za pomoć i potporu najranjivijima, prema uputama pape Franje.
U veljači 2015. godine otvoreni su tuševi ispod Kolonade na Trgu svetoga Petra, a brojni su se volonteri stavili na raspolaganje za obavljanje te usluge koja je uspostavljena kako bi se ljudima vratilo dostojanstvo, kako više ne bi na sebi nosili stigmu i miris ulice. Svakodnevno ih rabi otprilike 150 osoba. Tamo mogu dobiti sve što im je potrebno za pranje, uključujući čisto donje rublje, topli čaj te sendvič sredinom jutra.
Pokraj su otvorene također brijačnica i ambulanta 'Majka milosrđa' (Madre di Misericordia) kojoj se nedavno pridružila ambulanta 'Sveti Martin' (San Martino), koju je papa Lav posjetio 14. studenog prošle godine. U tim dvjema strukturama radi 120 liječnika, medicinskih sestara, medicinskih tehničara, farmaceuta i volontera, koji pružaju specijalističke liječničke preglede, stomatološku skrb i laboratorijske pretrage, kao i besplatne lijekove i potrebne terapije.
Pomoć siromašnima pruža se u nekoliko spavaonica otvorenih oko bazilike svetoga Petra. Prva se nalazi na Via dei Penitenzieri, 'Dar milosrđa' (Dono di Misericordia), u prostorijama koje su ustupili isusovci; otvorena je u listopadu 2015. godine, a prima oko 30 muškaraca. Vode ju sestre Majke Terezije, uz spavaonicu za žene 'Marijin dar' (Dono di Maria) koja ima oko 50 mjesta. Osim toga, Apostolska milostinjarnica je 2019. godine povjerila Zajednici svetoga Egidija upravljanje Palačom Migliori, povijesnom zgradom iz 19. stoljeća preuređenom u centar za prihvat beskućnika, starijih osoba i osoba s invaliditetom. Uz sve to, tu je i plaćanje računa te potpora obiteljima u potrebi – riječ je o dugom, tihom i providnosnom radu.

Siromasi i evanđelje

Posljednja poruka kardinala Konrada Krajewskog upućena je Božjim miljenicima, siromašnima koji su ga oduvijek zvali "don Corrado" i koji su putovali s njim, primjerice u Torino, povodom izlaganja Torinskoga platna 2015. godine, ili pak išli na pizzu nakon dana provedenog na plaži, ili popričali s njim, ali uvijek u žurbi jer je bilo hitnih stvari koje je trebalo obaviti. Moram im svima zahvaliti – rekao je kardinal Krajewski lagano dirnut – naučili su me čitati Evanđelje i živjeti ga na nov način.

U skladu s dekretom Apostolske pokorničarne i odluke pape Lava XIV. o proglasu Godine sv. Franje, koja će se slaviti od 10. siječnja 2026. do 10. siječnja 2027., a u spomen na 800. obljetnicu smrti „Sveca iz Asiza“ vrhbosanski nadbiskup proglasio je crkvu u Gučoj Gori jubilejskom.

Dekret je pročitao kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Mladen Kalfić tijekom misnog slavlja u spomenutoj crkvi u povodu susreta svećenika Gučogorskog arhiđakonata. „Ova jubilejska godina namijenjena je posebno članovima svih franjevačkih obitelji, kao i svima koji se pridržavaju Pravila sv. Franje ili se nadahnjuju njegovom duhovnošću, te svim vjernicima koji posjete u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoslužno mjesto posvećeno sv. Franji u bilo kojem dijelu svijeta. U skladu s tim, u dogovoru s mnogopoštovanim provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem, ovime odlučujem da franjevačka samostanska crkva sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori bude posebna jubilejska crkva za sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ovu odluku donosim također u spomen na 170. obljetnicu početka gradnje samostanske crkve u Gučoj Gori u kojoj ćemo, ako Bog da, kao nadbiskupijska zajednica na blagdan sv. Franje, u nedjelju 4. listopada 2026., slaviti svečanu svetu misu“, navedeno je u proglasu uz zaključak: „U ovoj Godini sv. Franje molimo da bi svaki član franjevačkih obitelji, svaki svećenik i vjernik kršćanin na području Vrhbosanske nadbiskupije, po primjeru sveca iz Asiza, i sam postao uzor svetosti života i postojan svjedok mira.“

Guča Gora naselje je smješteno na obroncima Vlašića, 9 km sjeveroistočno od Travnika. Franjevci su tu samostan podigli još u 14. stoljeću, ali je on dolaskom Osmanlija srušen. Sadašnja crkva i samostan građeni su od 1856. do 1857. i do sada su više puta obnavljani. U veljači 1945. partizani su zapalili obje zgrade, a sličnu sudbinu doživjeli su i u posljednjem ratu kada su crkva i samostan devastirani te demolirani. Samostan je u lipnju 1993. okupirala Armija BiH i od njega napravila zapovjedno mjesto za ratne operacije 1993.-1994. U sjećanju žitelja Lašvanske doline ostale su slike demoliranja crkve kojega su napravili pripadnici odreda „El-mudžahid“.
Danas župa broji oko 600 vjernika. 

Tijekom svog svećeničkog djelovanja služio je na više mjesta u Hercegovini, ali i u misijama u Albaniji, gdje je također ostavio snažan pastoralni trag. Djelovao je i u ratom pogođenom Konjicu, gdje je godinama služio vjernicima.

Od fra Ferde emotivno se oprostio i fra Mario Knezović.

"Rijetkost je bilo susresti fratra jednostavnijega srca i života. On je oživotvorio blaženstvo: 'Blago čistima srcem, oni će Boga gledati'", napisao je Knezović.

Dodao je kako je susret s fra Ferdom mnogima bio poseban doživljaj.

"Susret s fra Ferdom je uvijek i svima bio dio raja na zemlji. Bio je djetinje jednostavnosti. Bio je suprot svijetu sebičnosti. On se razdao u nesebičnosti", naveo je.

Fra Knezović istaknuo je i njegov vedar duh te ljubav prema sportu i druženju.

"Fra Ferdo je volio i sport. Razgovori o nogometu s njim su bili iscrpni. Posljednjih godina znali smo 'umirati' od smijeha dok bi blagoslivljao kuće na Kočerinu", napisao je.

Dodao je kako je fra Ferdo bio svećenik koji je volio život i ljude.

"Fra Ferdo je volio život, volio činiti svima dobro, volio je društvo, stigao na mnoge tuđe radosti i dane žalosti."

Od fra Ferde oprostio se riječima svetog Franje Asiškog:

"Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti."

Ispraćaj fra Ferda Bobana bit će u subotu u 13 sati u Veljacima, dok će pokop i misa zadušnica biti istoga dana u 15 sati na groblju Martića križ u Posušju.

U kontekstu predstojećih izbora u Bosni i Hercegovini, predviđenih u listopadu ove godine, izražena je nada da će konačno zavladati pravda i poštivanje ljudskih prava svakog čovjeka te da će prestati zlouporaba loših izbornih zakona i ponižavanje dostojanstva u obliku preglasavanja onih kojima, zbog demografskih razloga, na raznim razinama vlasti nije osigurano pravo birati vlastite predstavnike.

U radnom dijelu zasjedanja podneseno je izvješće o radu Vijeća HBK-a i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Uz izvješće koje je podnio vlč. Tomislav Markić, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, predstavljeni su i određeni izazovi u pronalaženju novih dušobrižnika za hrvatsku inozemnu pastvu, kao i migracije hrvatskih vjernika unutar različitih zemalja Europske unije.

Budući da se tijekom 2026. godine navršava 60. obljetnica Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, 80 godina hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji te 100 godina od osnutka Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji za SAD i Kanadu, najavljeno je obilježavanje tih obljetnica svečanom sjednicom Vijeća HBK-a i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu koja će se održati 13. travnja 2026. u Zagrebu.

U nastavku sjednice varaždinski biskup Bože Radoš, predsjedatelj Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, izvijestio je o službenom pohodu Zavodu u siječnju 2026. godine. U Zavodu trenutno borave 24 svećenika studenta koji studiraju na različitim crkvenim učilištima u Rimu.

Mons. Bože Radoš, predsjednik Hrvatskog Caritasa, predstavio je korizmenu akciju Hrvatskog Caritasa Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, čiji je središnji događaj ove godine bilo euharistijsko slavlje na Treću korizmenu nedjelju, 8. ožujka, u crkvi sv. Nikole Tavelića u Župi sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.
Uslijedilo je izvješće krčkog biskupa Ivice Petanjka, predsjednika Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij, o dosadašnjim postignućima u radu Komisije, kao i izvješće porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje, predsjednika Vijeća HBK-a za misije, o djelovanju Ravnateljstva Papinskih misijskih djela.

Biskup Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski i Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, predstavili su okupljenim biskupima tekst dokumenta Ratio nationalis o svećeničkoj formaciji, istaknuvši kako je riječ o dokumentu koji na kvalitetan i ozbiljan način pridonosi promišljanju svećeničke formacije, uvažavajući posebnosti koje obilježavaju crkveni i društveni kontekst dviju konferencija.

Nadalje, nadbiskup Zdenko Križić, splitsko-makarski nadbiskup metropolit i zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, predstavili su okupljenim biskupima dosadašnji rad na hrvatskom prijevodu Misala.
Posebnu pozornost biskupi su posvetili i pitanju reguliranja javnih nastupa voditelja karizmatskih skupina i voditelja duhovnih vježbi.

Okupljenim biskupima je predstavljen program Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži, koji će se održati 2. i 3. svibnja u Požegi, kao i Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. i 20. rujna u Osijeku i Aljmašu, navodi se u priopćenju tajništva BK BiH i HBK.

(kta)

"Istina je da postoji izvanredno djelo zla, ali postoji i odgovornost svakog pojedinca. Iza mnogih odluka stoji odgovornost mnogih ljudi koji su na pozicijama moći, primjerice u politici ili vojsci.''

Vlč. Ramírez Almanza je ravnatelj Instituta Sacerdos na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum. Već 20 godina vodi tečaj o egzorcizmu. Tečaj se znanstveno bavi različitim dimenzijama egzorcističke službe i molitve za oslobođenje: teološkim, društvenim, medicinskim i pravnim. Sudjelovanje je otvoreno za svećenstvo, posebno egzorciste, kao i za laike. Tečaj izričito ne daje nikakvu ovlast za obavljanje egzorcističke službe - samo biskup to može učiniti, prenosi KTA.

Egzorcizam je ritualno istjerivanje zlih sila i duhova iz osoba, drugih živih bića ili predmeta. Takve prakse postoje u mnogim kulturama i namijenjene su holističkom pročišćavanju i iscjeljivanju. Katolička crkva egzorcizam shvaća kao molbu Bogu da oslobodi čovjeka od moći zla.

Od 1994. postoji Međunarodno udruženje egzorcista koje je Vatikan službeno priznao 2014. godine. Prema informacijama Međunarodnog udruženja egzorcista, Udruga ima oko 900 aktivnih egzorcista i 130 pomoćnih egzorcista. Osnivač Associazione Internazionale Esorcisti (AIE) bio je svećenik Gabriele Amorth koji je preminuo 2016. godine. Njegov život poslužio je kao predložak za film "Papin egzorcist" (2023).

✠ Petar Palić, biskup
Mostar, 27. veljače 2026.

Dr. Dugalić pojasnio je da se izjava o surogatnom majčinstvu nadovezuje na prošlogodišnju zajedničku izjavu Europske konferencije komisijâ za pravdu i mir „Europa pred izazovima organiziranog kriminala“ budući da se zamjensko majčinstvo smatra i dijelom organiziranog kriminala jer se tretira kao oblik trgovanja ljudima.

Dodao je da je u pravnom smislu u cijeloj Europskoj uniji zamjensko majčinstvo zabranjeno i tretira se kao kazneno djelo.

Vezano uz stav Katoličke crkve naveo je najnoviji dokument Dikasterija za nauk vjere „Dignitas infinita“ koji među 14 točaka najtežih oblika povrede ljudskog dostojanstva ističe surogatno majčinstvo. Na tome dokumentu temelji se i izjava „Iustitae et pax“.

Dr. Dugalić pojasnio je da Crkva polazi od stajališta da ono što je tehnički moguće ne znači da je i moralno etički dopušteno. „Ne prihvaćamo tehničko razmišljanje prema kojemu možemo učiniti sve ono što suvremena tehnika danas dopušta“, dodao je.

Istaknuo je da „u nauku o ljudskom dostojanstvu i o čovjeku kao slici Božjoj, Katolička Crkva jasno ističe da je korištenje metode surogatnog majčinstva za ostvarenje želje za roditeljstvom duboko zahvaćeno kultom relativizma i osobne koristi“ te da „takva praksa zanemaruje dostojanstvo žene koja dijete predaje naručiteljima, kao i samoga djeteta.“

Pojasnio je da je Crkva zauzela jasan stav protiv prakse surogatnog majčinstva, jer dijete time postaje puki objekt i predmet trgovine, odnosno komercijalnog ugovora.

Istaknuo je da se „legitimna želja za rađanjem djeteta ne može pretvoriti u ‘pravo na dijete’, jer takav zahtjev ne poštuje dostojanstvo djeteta kao primatelja besplatnoga dara života.“

Naveo je da dokument „Dignitas infinita“ u br. 50. ističe „Surogatstvo, međutim, istodobno krši i dostojanstvo žene, bez obzira je li na to prisiljena ili to čini dobrovoljno (naplatno ili, rjeđe, nenaplatno), jer je takva žena podređena proizvoljnoj koristi ili želji drugih“.

Dr. Dugalić primijetio je da „nitko nikada nije spomenuo koju traumu prolazi ta žena bilo za vrijeme trudnoće, bilo postnatalno budući da se ona odriče vlastitog djeteta.“

Dodao je da je Republika Hrvatska zabranila surogatno majčinstvo, ali da naš pravni okvir nije predvidio zamjensko majčinstvo iz inozemstva.

Dio izjave Komisije „Iustitia et pax“ odnosi se na slučaj u Hrvatskoj. Ustavni je sud, naime, naložio Upravnom sudu da svojom odlukom korigira postupanje matičara koji s obzirom na priloženu dokumentaciju nije htio upisati činjenicu rođenja djeteta i njegova podrijetla od roditelja (tj. muškarca – neizvjesno je li biološki otac djeteta i žene – izvjesno nesrodne s djetetom). Djetetov je vrlo vjerojatan biološki otac ujedno naručitelj djeteta (i platitelj), a majka je žena koja ga je rodila u stranoj zemlji i nakon poroda predala naručiteljima, primivši novac za uslugu.

Matičar je odbio upisati dijete s neistinitim podacima o podrijetlu jer je poštovao važeće hrvatske propise koji zabranjuju surogatno majčinstvo i nalažu točno vođenje državnih matica. Upravni sud je u najnovijoj presudi naložio matičaru upis ne samo naručitelja surogatstva kao oca, već i njegove supruge – kao majke, premda je dijete rodila druga žena. Time je, navodi se u izjavi, Upravni sud pokazao elementarno neznanje obiteljskopravnih odredbi o podrijetlu djeteta i o ovlastima matičara.

Komentirajući odluke Ustavnog suda i Upravnog suda, dr. Dugalić izrazio je iznenađenje i začuđenost određenim aspektima te odluke jer, kako je naveo, ona krši četiri zakona Republike Hrvatske te se ruše pravni okvir, kao i institucionalni okvir prema Ministarstvu i Veleposlanstvu RH u Ukrajini koje je navedeno kao irelevantno za sudsku odluku.

Govoreći o dobrobiti djeteta, dr. Dugalić je rekao da je ono nevino, Crkva ga ne osuđuje i ako se zatraži krštenje, krstit će ga. Istaknuo je da to dijete nije u pravnom vakuumu te da se ne može dopustiti da se s njime ruše svi drugi zakoni.

Dr. Dugalić istaknuo je da postoje načini kako se mogu rješavati ovakvi slučajevi. Naveo je primjer Italije koja zabranjuje surogatno majčinstvo, ali ako netko donese dijete iz inozemstva i ako se dokaže da je barem otac biološki otac oni ga upisuju u maticu, ali se pokreće kazneni postupak protiv toga oca koji dobiva veliku financijsku kaznu i u dosjeu mu se navodi da je kažnjavan pa ne može obnašati neke službe.

Dr. Hrabar je istaknula da glede surogatnog majčinstva ni Europska unija ni Vijeće Europe nemaju nikakav propis koji bi ga nametao ili zabranjivao i ono se kao takvo prepušta državama na regulativu.

Podsjetila je da je Hrvatska Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji 2012. zabranila surogatno majčinstvo. „Hrvatska je tada imala osjećaj da bi se to moglo događati, ali se nije razmišljalo o tome da bi se hrvatski državljani mogli ponašati fraudulozno, znači da poduzimaju neki pravni posao s negativnom namjerom da izbjegnem neki propis. Surogatnim majčinstvom izbjegava se i krši javni poredak Republike Hrvatske“, rekla je dr. Hrabar.

Komentirajući navedeni slučaj, rekla je da „kršenje vladavine prava kroz ovako fraudolozno ponašanje u ovom slučaju predstavlja kršenje četiri propisa.“ Pojasnila je da se u Obiteljskom zakonu navodi da je žena koja je rodila dijete medicinski potpomognutom oplodnjom njegova majka. A Zakon o državnim maticama uređuje upise u Maticu rođenih i on nameće određeno ponašanje matičaru. „Upis netočnog podatka o podrijetlu djeteta od majke, a možda i od oca, upis naručiteljice kao majke jest teška povreda službene dužnosti matičara“, rekla je dr. Hrabar o slučaju.

Izrazila je neslaganje s odlukom Ustavnog suda „koji je rekao kako je dijete rođeno u inozemstvu i da mu treba upisati navodnog biološkog oca na način da mi ne znamo je li on stvarni biološki otac. U odluci Upravnog suda piše da bolnica u kojoj je rođeno dijete izdaje potvrdu da je on otac. Ustavni sud je bio brzoplet jer je povjerovao tom dokumentu.“

Komentirajući kako je Ustavni sud rekao da je u najboljem interesu djeteta da ima upisano podrijetlo oca, dr. Hrabar zapitala je je li u najboljem interesu djeteta da bude odvojen od majke koja ga je rodila. „Imamo svjedočanstva osoba koje su utvrdile da potječu iz surogatnog majčinstva gdje se vidi da je dostojanstvo rodilje itekako ugroženo. Dodatno zabrinjava da jedan ugovor naručitelja iz Hrvatske i surogatne majke krši ljudsko pravo majke, djeteta, dječja prava i ljudsko dostojanstvo djeteta i majke“, rekla je.

Dr. Hrabar smatram da dijete nije trebalo upisati u naše knjige, jer ima identitet u zemlji u kojoj se rodilo budući da bolnica automatski šalje njihovim matičarima upis podataka i s gestacijskom majkom i to dijete nije ugroženo da ono ne postoji, da nema ime, prezime, mjesto rođenja.

„Po uputi Ustavnog suda Upravni sud mora ovu situaciju riješiti na način da se naručitelja upiše kao oca, a Upravni sud nalaže matičaru da mora upisati i naručiteljicu, ženu navodno biološkog oca kao majku koja to nije. Gdje je presumpcija da je majka žena koja je rodila dijete? Dolazimo do apsurda da će prvi put u našoj pisanoj povijesti u Maticu rođenih biti upisana žena koja dijete nije rodila. Time se ruše temelji instituta majčinstva i smatram da nadležno Ministarstvo treba uložiti žalbu“, istaknula je dr. Hrabar.

Izrazila je zabrinutost i činjenicom da se mogla donijeti i odluka prema kojoj bi naručitelj bio upisan kao otac, a njegova žena bi djetetu bila formalno pravno maćeha i onda bi posvojila takvo dijete i prema vani bi se iskazivala kao biološka majka djeteta, što je prema mišljenju dr. Hrabar, opasna situacija.

Dr. Hrabar navela je rezultate istraživanja prema kojima djecu, koja otkriju da su nastala surogatno, brinu dvije stvari, jedna je tko je majka i traže ju, i druga da imaju strašan otpor prema činjenici da su kupljeni, da su kao roba.

Zaključila je da je zamjensko majčinstvo sofisticirani oblik kupovine u kojemu oko 85 posto iznosa novca dobiva klinika u kojoj se to radi.

Regulaciju pristupa odredile su vlasti i Red jer se oko bazilike sv. Franje u udarnim danima očekuje i do 20 000 hodočasnika. Samo prethodnom prijavom u određenim vremenskim okvirima može se zajamčiti sigurnost i koordinacija organizacije, navodi se.

To je prvi put da će svečeve kosti biti prenesene iz podzemnoga počivališta na papinski oltar u Donjoj bazilici. Svečeve relikvije pohranjene su ispod glavnoga oltara crkve, 1226. godine, kako bi bile zaštićene od krađe. Godine 1818. njegovo je tijelo ponovno otkriveno i službeno je priznata njegova autentičnost. Na otvorenjima 1978. i 2015. godine istraživanja su potvrdila i tragove bolesti i Kristove stigme koje je nosio u posljednjim godinama života.

Večer uoči izlaganja, 21. veljače, ondje će se upriličiti molitva Večernje isključivo za franjevce prije nego što se svečevo tijelo u svečanoj procesiji prenese iz kripte u Donju baziliku. Kako bi se što bolje popratio ovaj veliki događaj, Red je najavio posebno izdanje časopisa „San Francesco Patrono d'Italia“ na 160 stranica s prilozima vodećih suvremenih franjevačkih stručnjaka, kao i konferenciju za tisak s biskupom Camillom Cibottijem, predsjednikom Biskupske konferencije za regiju Abruzzo i Molise.

Osim događanja u Asizu, Apostolska pokorničarna Svete Stolice najavila je 10. siječnja mogućnost dobivanja potpunoga oprosta koji se može dobiti jednom dnevno diljem svijeta tako što se pohodi neka franjevačka crkva ili mjesta povezana sa svecem. Treba ispuniti uobičajene uvjete koji uključuju svetu ispovijed, sudjelovanje u euharistijskome slavlju i pričest, molitvu Vjerovanja i Očenaša te molitvu na nakanu Svetoga Oca.

Život Franje Asiškoga nije završio prije 800 godina, „nego se nastavlja na novi način kroz svjedočanstva, iskustva i djelovanje svih onih koji dijele njegovu duhovnost i karizmu“, istaknula je mjesna franjevačka zajednica u nedavnome priopćenju.

U inicijativi sudjeluju sve članice CCEE-a i svaka nacionalna biskupska konferencija pozvana je organizirati najmanje jedno misno slavlje na nakanu molitve za žrtve rata te kako bi od Gospodina isprosila mir.

Molitveni niz započinje 18. veljače u Albaniji, gdje će svi biskupi slaviti svetu misu u katedralama svojih biskupija u 17 sati, a završava 2. travnja u Mađarskoj.

Za Hrvatsku je molitveni dan predviđen u srijedu 26. veljače.

U Bosni i Hercegovini sveta misa bit će slavljena u nedjelju 23. veljače u 18 sati u Sarajevu, a predvodit će je vrhbosanski nadbiskup metropolit mons. Tomo Vukšić, predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

Prema objavljenom popisu, „Euharistijski lanac“ održava se u Albaniji, Austriji, Belgiji, Bjelorusiji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Cipru, Češkoj, Estoniji, Francuskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Irskoj, Italiji, Latviji, Litvi, Luksemburgu, Mađarskoj, Malti, Moldaviji, Monaku, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Rusiji, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ukrajini (grkokatolička i latinski obred), Ujedinjenom Kraljevstvu (Engleska i Wales, Škotska), kao i u nordijskim zemljama te na području sv. Ćirila i Metoda.

Sudionici se pritom nadahnjuju riječima pape Lava XIV., koji je u poruci za LIX. svjetski dan mira potaknuo: „Otvorimo se miru! Prihvatimo ga i prepoznajmo, umjesto da vjerujemo kako je nemoguć i izvan našega dosega. Mir je više od cilja; on je prisutnost i put“.

Svečana procesija prema katedrali Presvetoga Srca Isusova krenula je iz Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. U njoj su sudjelovali svi svećenici, biskupi i nadbiskupi, kao i predstavnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH.

Na početku misnog slavlja nadbiskup Vukšić pozdravio je sve prisutne, kardinala Puljića, apostolskog nuncija nadbiskupa Francisa Assisija Chullikatta, nadbiskupe, biskupe, provincijale i svećenike iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Italije, Austrije, Albanije i Slovačke. „Pozdravljam i dragu rodbinu i prijatelje mons. Mire, vjernike iz Busovače gdje je on rođen, predstavnike drugih vjerskih zajednica i državnih vlasti, posebice Ministarstva obrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine te predstavnike diplomatskoga zbora i snaga NATO-a i EUFOR-a. Radujemo se vašemu dolasku.“

„Dragi mons. Miro, došli smo s tobom sudjelovati u molitvi i posvjedočiti, da ti želimo biti podrška u tvom budućem služenju narodu milosrdnoga Gospodina. Njega molimo, da nas sve nastavi podržavati u onomu što smo činili dobro i da nam oprosti slabosti, kako bismo mogli biti na slavu Boga i dobro svih njegovih stvorenja,“ rekao je u uvodnom obraćanju vrhbosanski nadbiskup te je iskazao sućut za stradale ovog tjedna u prometnoj nesreći u glavnom gradu BiH.

Prvo čitanje je pročitao general bojnik Tomo Kolenda, psalam je otpjevao Siniša Markanović, dok je drugo čitanje pročitala satnica Tea Papić. Evanđelje je proglasio fra Robert Bašić.

Nakon naviještenih liturgijskih čitanja uslijedilo je uvodni dio ređenja, predstavljanje izabranika te je nuncij Chulikatt pročitao Apostolski nalog pape Lava XIV. o imenovanju mons. Mire Relote za vojnog biskupa u BiH.

Pratitelji mons. Mire Relote, koje izabire sam ređenik, bili su fra Petar Karajica, ravnatelj Kruha sv. Ante i don Žarko Relota, predstojnik ureda Zadarske nadbiskupije za pastoral obitelji i župnik rođenja BDM u Privlaci.

Na početku propovijedi biskup zareditelj nadbiskup Vukšić je rekao: „Radujemo se što je naša pokrajinska Crkva dobila novoga biskupa, koji će danas, po primanju svetoga reda biti pridružen dugom nizu nasljednika apostolâ, koje je Isus poslao da kroza sva vremena u narodu Božjemu nastavljaju djelo Krista, vječnoga Pastira naroda Božjega.“ Potom se propovjednik zadržao na tumačenju liturgijskih čitanja tog dana.

„Red biskupa je u Crkvi naslijedio kolegij apostola u učiteljstvu i pastirskoj upravi. Štoviše, u biskupskom redu, čijem podjeljivanju ćemo svjedočiti, apostolski zbor neprestano traje (usp. CD 4). Pri tomu, služba apostolstva uvijek je jednaka: Navješćivati ljudima da je Bog s njima i da im je blizu kraljevstvo Božje. To znači da čovjek treba rasti u onomu što je već dobro, da mu je žurno potrebno obraćenje od lošega i primjena Božjih pravila, kako bi u svom životu prispio ‘do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove’ (Ef 4,13)“, istaknuo je vrhbosanski nadbiskup.

Dodao je da je biskup poslan biti svjedok nade primjerom vlastitoga života čvrsto ukorijenjenog u Bogu i potpuno predanoga službi Crkvi. „Pri tomu on zna, da je Kristovo evanđelje iznad svake službe u Crkvi. Ono svima njima ravna i svaku usmjerava. U tu svrhu, zadaća biskupa je navješćivati cjelovito evanđelje, odnosno izlagati čitav misterij Krista i vječno blaženstvo, i pozivati ljude da žive u skladu s pravilima evanđelja. Istovremeno, njihovo je poslanje svojim životom pokazivati i riječima tumačiti volju Božju, da treba poštivati svaku ljudsku osobu i njezinu slobodu, pogotovo čovjekov život, obitelj, njezino jedinstvo i čvrstoću, rađanje i odgoj djece; da svatko treba aktivno doprinositi zajednici i izgrađivati društvenu slogu; da se ljudima mora osigurati uvjete za dostojan život, pravedno vrednovati rad, omogućiti odmor te podržavati prosvjetu, umjetnost i tehnička dostignuća; isto tako, ovisno o okolnostima, liječiti siromaštvo i osmišljavati blagostanje“, poručio je.

Mons. Vukšić je rekao da svjedočenje nade ima mnogo područja, sredstava i načina. „A u vremenu kad se množe pojedinci i sustavi što neodgovornim ponašanjem i teškim riječima kradu nadu ljudima, siju strah, izbjegavaju dijalog, ne potiču gospodarski razvitak, ili kad otežavaju poštivanje prava čovjeka i naroda, kad većinska skupina zlorabi zakon protiv dostojanstva manjinske zajednice te se, zbog svega toga, odgađa izgradnja pravednoga društva, mora se u ime Božje dobrim primjerom pokazivati što je volja Božja i kako bi trebalo biti te radi toga i javno podizati glas. To je jedna od moralnih obveza svih crkvenih službenika, a posebice biskupa i dio je njegova poslanja.“

Naglasio je da kršćanski navjestitelj svoju službu vrši radi slave Boga i poštivanja čovjeka. „Dapače, ta uloga svjetionika, posebice u razdobljima moralnoga mraka, poseban je Božji blagoslov i privilegij navjestitelja evanđelja koji ga, dok trpi za Božju stvar, pretvara u svjedoka nade za ljude.“

Vrhbosanski nadbiskup rekao je da je služba vojnoga biskupa obilježena potrebom izravne suradnje s odgovornima u državnim ustanovama, osobito radi izgradnje i jačanja pravednoga mira. „Taj mir nikako nije samo odsutnost sukoba, nego je autentičan i djelotvoran ako je, nadahnut i vođen pravilima Božjeg mira, utemeljen na uzajamnom oprostu i pomirenju, društvenoj pravdi i solidarnosti te na dobrim odnosima među ljudima, narodima i državama. I upravo u skladu s tim poslanjem, naš novi biskup za geslo svoje službe izabrao je riječi: Sluga Božjega mira koje su inspirirane molitvom svetoga Franje Asiškog. Taj mir je Božji dar i zadatak povjeren da ga šire koji žive evanđelje s poniznošću, krotkošću i u duhu bratstva. Geslo tako sažima duhovni i pastoralni program te poručuje, da je biskupska služba usmjerena na izgradnju mira, pomirenja i jedinstva među ljudima“, naglasio je.

„Na kraju, riječima apostola Pavla, koje je uputio svetom biskupu Timoteju (usp. 1 Tim 4,12-16), želimo ti, dragi Miro, Božji blagoslov da u budućem služenju budeš uzor u riječi, vladanju, ljubavi, vjeri i čistoći. Njeguj milosni dar koji ti je dan polaganjem ruku prisutne braće biskupa“, zaključio je na kraju propovijedi mons. Vukšić.

Uslijedio je nastavak obreda biskupskog ređenja kojeg je predvodio nadbiskup Vukšić: obećanja izbornika, litanijska prošnja, polaganje ruku biskupa zareditelja, suzareditelja i ostalih prisutnih biskupa, posvetna molitva ređenja te mazanje glave i predaja evanđelistara i znamenja.

Nakon toga se katedralom prolomio dugotrajni pljesak, a biskupi su biskupu Reloti uputili cjelov mira čime se nadasve ističe jedinstvo Katoličke crkve.

Na kraju misnog slavlja pozdravne riječi uputili su apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francis A. Chullikatt, uime biskupa predsjednik HBK-a zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene, redovnika i redovnica provincijal fra Zdravko Dadić, uime klera Vojnog ordinarijata generalni vikar Vojnog ordinarijata u BiH mons. Željko Čuturić te uime Ministarstva obrane zamjenik ministra obrane BiH Slaven Galić.

Nuncij Chullikatt u pozdravu je zahvalio bivšem vojnom biskupu te je istaknuo: „Poziv na biskupsku službu, a osobito na služenje povjereno Vojnom ordinariju, smješta se u osjetljiv ljudski i povijesni kontekst koji traži razlučivanje, blizinu i jasno svjedočanstvo Evanđelja, ondje gdje su u pitanju dostojanstvo osobe i nastojanje oko mira. U tom obzoru osobitom snagom blista biskupsko geslo koje ste izabrali: Servus Dei Pacis – Sluga Božjeg mira“, istaknuo je.

„Biti sluga mira znači preuzeti zahtjevno i nadasve suvremeno poslanje: naviještati i graditi mir koji se ne nameće, nego predlaže; mir koji nastaje iz nutarnjeg obraćenja, dozrijeva u istini i stvara pomirenje. Prisutnost Crkve uz one koji su pozvani jamčiti sigurnost snažno podsjeća da se istinski mir ne temelji na suprotstavljanju, nego na pravdi i pravednosti, prosvijetljenima moralnom savješću, osjećajem etičke odgovornosti i poštovanjem nepovredivoga dostojanstva svake osobe“, rekao je apostolski nuncij u BiH.

Nadbiskup Kutleša je rekao da „današnji čin nadilazi osobni trenutak i biografiju jednog čovjeka. On je duboko crkveni događaj.“

Govoreći o biskupskoj službi, zagrebački nadbiskup je protumačio: „Biskup nije samoprozvani vođa, ni neovisni djelatnik, nego čovjek Crkve, poslan od Crkve i za Crkvu. Kao vojni ordinarij Vi niste pozvani stajati izvan stvarnosti svijeta kojemu ste poslani, nego biti pastir usred njega, među vojnicima i njihovim obiteljima. U prostorima vojne službe, odgovornosti, ranjivosti i moralnih dilema Vaše poslanje bit će trajno i prisutno, ne kao prolazna riječ, nego kao pastirska prisutnost i blizina. Ta blizina traži duboku ukorijenjenost u evanđelju i trajnu budnost duha.“

Nadalje je pojasnio: „Biskup koji prestane učiti, koji se zadovolji površnošću i ponavljanjem, polako prestaje biti pastir. Pastirska služba traži trajno produbljivanje, kako intelektualno, duhovno i ljudsko. Ona istodobno traži i jasno razlučivanje bitnoga. Opasnost svake odgovorne službe jest raspršenost. Mnoštvo obveza, zahtjeva i očekivanja može zasjeniti ono što je središnje u biskupskoj službi. No biskup je pozvan čuvati ono presudno: evanđelje, sakramente, savjest čovjeka i nepovredivo dostojanstvo osobe.“

Mons. Kutleša poručio je novom biskupu: „Uime braće biskupa obećavam Vam bratsku blizinu i molitvu, a Vi osnaženi Duhom Svetim hrabro kročite putem koji Vam je povjeren na spasenje Vaše osobno i onih kojima ste poslani.“ Dodao je da mons. Reloti uime biskupa daruje križ s hrvatskim pleterom, lanac i prsten. „Križ neka vas uvijek podsjeća da je pastirska vlast nerazdvojiva od darivanja samoga sebe. Lanac neka bude znak Vaše trajne povezanosti s Kristom i njegovom Crkvom kojoj ste služitelj, a ne gospodar. Prsten nosite kao znak vjernosti zaručnici Kristovoj kojoj se bez pridržaja darujte. Neka Vas ovi znakovi prate u svakodnevnici Vaše službe i budu tihi, ali snažni podsjetnik komu pripadate i komu služite“, zaključio je zagrebački nadbiskup.

Provincijal Dadić je u govoru posebno istaknuo da je to biskupsko ređenje fra Mire za vojnog biskupa u BiH za Provinciju Bosnu Srebrenu poseban znak Božje blizine i povjerenja Crkve. „Iz bratstva Bosne Srebrene, koje stoljećima dijeli sudbinu ovoga naroda i ovih prostora, Gospodin danas šalje jednoga brata u novu i zahtjevnu službu Crkvi i društvu. Dragi brate Miro, u franjevačkom si Redu učio hoditi putem poniznosti, blizine čovjeku i služenja miru. Vjerujemo da ćeš upravo u tomu duhu vršiti svoje biskupsko poslanje – među vojnicima i svima koji su pozvani čuvati mir, često u teškim i osjetljivim okolnostima. Neka te u svemu vodi Krist, Knez mira, a franjevački pozdrav ‘Mir i dobro’ neka bude pečat tvoga služenja, kao što i tvoje geslo poručuje; Servus Dei Pacis! Ovaj svijet treba ljude koji će biti; Sluge Božjeg mira! Uime Provincije zahvalio je Svetom Ocu na povjerenju iskazanom subratu, svima onima koji su ovaj dan pratili molitvom i djelom te pripadnicima Oružanih snaga i sigurnosnih službi BiH. Riječi zahvale je uputio i bivšem vojnom biskupu mons. Vukšiću.

„Dragi brate fra Miro, Bosna Srebrena ostaje uz tebe. Pratit ćemo te molitvom i bratskom blizinom, da u svome poslanju uvijek ostaneš čovjek evanđelja, brat među ljudima i pastir otvorena srca“, rekao je provincijal Dadić.

Mons. Čuturić je uime svih djelatnika u Vojnom ordinarijatu i svih vojnih kapelana OS BiH u obraćanju zahvalio prvom vojnom biskupu u BiH i vrhbosanskom nadbiskupu Vukšiću na 15 godina vođenja Vojne biskupije. Potom je rekao, u osvrtu na izjavu jedne vjernice u Zagrebu poslije tamošnjeg, nedavnog, biskupskog ređenja: „Biskupe Miro, Vaš budući rad u složenim institucijama kao što su MO i OS BiH, nažalost, tražit će od Vas da ponekad budete i ‘birokrata’, ali s druge strane pružit će Vam veliko polje pastirskog rada s povjerenim Vam vjernicima u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama BiH. Neka Vas u Vašem budućem radu prati Božji blagoslov i zagovor sv. Franje“, poručio je mons. Čuturić.

U govoru zamjenik ministra obrane Slaven Galić je rekao da se s ponosom prisjeća službe mons. Tome Vukšića te je dodao: „Fra Miro, neka Vaš rad bude znak prisutnosti Božje pažnje, poticaj na dobro i inspiracija svima koji traže smjernice, podršku i ohrabrenje u svakodnevnom životu. Neka nam ovo slavlje biskupskog ređenja bude spomen-čin, ali i ohrabrenje. Ohrabrenje da i u suvremenom dobu, unatoč nemirima i nejasnoćama, ostanemo postojani u vjeri, povezani u zajedništvu i odgovorni u služenju. Neka nam na tom putu biskupska služba mons. Relote bude znak nade, duhovne snage i pouzdan oslonac svima kojima je povjeren.“

Na kraju pozdravnih govora okupljenim se obratio i vojni ordinarij mons. Miro Relota. „S dubokom zahvalnošću i poniznošću srca stojim pred vama u ovom svetom prostoru sarajevske katedrale, svjestan veličine dara koji mi je danas povjeren i odgovornosti službe na koju me Gospodin poziva. Posebno pozdravljam pripadnike vojske – vaše prisustvo danas duboko me veseli, jer služba koju primam ima posebno poslanje među vama: biti pastir, duhovni oslonac i pratilac onima koji su pozvani služiti miru i sigurnosti našega naroda“, istaknuo je.

Potom je uputio riječi zahvale počevši od pape Lava XIV. do svih prisutnih na slavlju. „Draga braćo i sestre, svoju biskupsku službu želim živjeti kao služenje – u poniznosti, blizini svakom čovjeku i vjernosti Evanđelju. Posebno ću nastojati biti blizu pripadnicima Oružanih snaga, pružajući im duhovnu podršku, ohrabrenje i molitvu u njihovoj časnoj službi za mir i sigurnost. Molim vas: pratite me svojom molitvom, kako bih, oslonjen na Božju milost, bio dobar pastir povjerenom mi stadu. Na kraju, još jednom – hvala svima vama koji ste danas ovdje. Neka nas sve prati zagovor Blažene Djevice Marije, svetoga Franje Asiškoga, blaženog Alojzije Stepinca i blaženog Jakova iz Bitetta, a Gospodin neka dovrši u nama djelo koje je započeo.“

Nakon završnih govora otpjevan je himan „Tebe Boga hvalimo“, dok je novozaređeni biskup, u pratnji biskupa suzareditelja, prolazio katedralom i svima udijelio blagoslov. Poslije završnog blagoslova okupljeni su još jednim pljeskom ispratili mons. Relotu i sve ostale biskupe.

Ceremonijar misnog slavlja je bio vlč. Ivan Rako. Asistirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i bogoslovi Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Liturgijsko pjevanje je vodio Zbor Magnificat pod dirigentskim ravnanjem mr. art. fra Emanuela Josića. Solisti su bili Jovana Pavlović, Veronika Kolak, Zana Staniškovska, Siniša Markanović, Josip Katavić i Edi Ćefo. Na orguljama je svirao Marko Spajić, trube Benjamin Drijenčić i Edita Strnad.

Misno slavlje su izravno prenosili Radiotelevizija Herceg-Bosna, Laudato TV, Radio Mir Međugorje, Radio Marije BiH te pojedine lokalne radio i televizijske postaje, izvijestila je KTA.

Osiguranje bazilike je objasnilo zašto se vjernici moraju registrirati: "Zbog ograničenog broja sjedala obvezna je i besplatna rezervacija kako bi se osigurali nesmetan dolazak i pristup bazilici, u skladu sa sigurnosnim propisima."

Prijenos tijela sv. Franje iz kripte u Donju crkvu bazilike održat će se u subotu 21. veljače u 16:00 sati. Tada će franjevci također slaviti svečanu Večernju. Liturgiju će predvoditi kardinal Ángel Fernández Artime, papinski legat za papinske bazilike u Assisiju. Događaj će prenositi talijanska javna televizija RAI 1.

Posmrtni ostaci svetog Franje bit će vraćeni u kriptu u nedjelju navečer 22. ožujka. Tom obredu prethodit će svečana sveta misa u 17:00 sati koju će predslaviti predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Matteo Zuppi iz Bologne.

Dodajmo da će kroz to vrijeme Gornja bazilika ugostiti koncerte koje će izvesti The Schola Cantorum - London Oratory School, Knoxville Catholic High School Singers of Tennessee, Music Band of the Pontifikical Basilica of St. Francis of Assisi i Florence Chamber Orchestra.

Nakon smrti svetog Franje njegovo tijelo pokopano je ispod glavnog oltara novoizgrađene bazilike i bilo je gotovo nedostupno. Godine 1818. ostaci su ponovno otkriveni. Znanstvena istraživanja iz 1819. godine potvrdila su njihov identitet. Tijekom godina i dalje su bili proučavani i konzervirani.

U 20. i 21. stoljeću grob je otvoren dvaput: prvi put 1978. te potom 2015. godine. Svaki je put iznova potvrđeno uvjerenje da je tijelo sveca snažan znak ljubavi koja ga je pokretala. Pokazalo se da je riječ o tijelu čovjeka iscrpljenog bolešću i ranama Kristovim koje je nosio tijekom posljednje dvije godine života, svjedočeći o življenju Evanđelja do samoga kraja.

Papa Lav XIV. proglasio je ovu godinu posebnim jubilejskim razdobljem posvećenim svetom Franji Asiškom u trajanju od 10. siječnja ove do 10. siječnja 2027. godine. Vjernici diljem svijeta mogu zadobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima, posjetom bilo kojoj franjevačkoj crkvi — ili bilo kojem mjestu bogoštovlja u svijetu posvećenom svetom Franji.

(kta)

Zavjete u Družbi Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog položila je 13. kolovoza 2023. godine. Radila je kao novinarka i bila suradnica na Hrvatskom katoličkom radiju, Radio Mariji i na portalu Mreže Riječi. Radila je kao pravnica u Domu za žene i djecu – žrtve nasilja u obitelji „Sv. Ana“ u Rijeci. Do odlaska u Vatikan je vodila Tranzitni punkt za migrante u Rijeci.

Od 2023. radi u Dikasteriju za komunikacije te je doktorandica društvenih znanosti na Collegium Maximumu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu.

Blagoslov za Crkvu u SAD-u

„Sljedeći korak u procesu je proslava beatifikacije, u kojoj će Fulton Sheen biti proglašen blaženim“, rekao je mons. Tylka i dodao: „Nadbiskup Sheen bio je jedan od najvećih glasova evangelizacije u Crkvi i svijetu u 20. stoljeću. Dugo sam se divio njegovoj cjeloživotnoj predanosti služenju Crkvi kao svećenik, ukorijenjenoj u njegovoj dubokoj odanosti Blaženoj Djevici i euharistiji.“

„Dok je prolazio kroz različite faze svog života, njegova sposobnost dijeljenja evanđelja i istinskog povezivanja s ljudima privukla je bezbrojne duše u susret s Isusom – susret koji je preobrazio ne samo njegov život, nego, što je još važnije, živote onih koje je dotaknuo… U kasnijim godinama, posebno kroz svoj rad za misije, nadbiskup Sheen pomogao nam je prepoznati da je Crkva poslana svim ljudima. Podsjetio nas je da smo kao članovi Crkve pozvani služiti svima, posebno onima kojima je najpotrebnije i onima koji žude čuti i iskusiti evanđelje, gdje god se nalazili u svijetu“, rekao je biskup Louis, prenosi nedjelja.ba.

Zahvalio je zatim Svetoj Stolici, biskupima, svećenstvu i laicima na suradnji i molitvama koje su dovele do Sheenove beatifikacije, koja će biti „poseban blagoslov za Crkvu u Sjedinjenim Državama, gdje je bio snažan evangelizator na radiju, televiziji i u osobnim nastupima“.

Biskupija Peoria surađuje s Dikasterijem za kauze svetaca u Vatikanu kako bi utvrdila detalje za nadolazeću beatifikaciju.

Fulton Sheen

Peter John Sheen rođen je u El Pasu, Illinois, 8. svibnja 1895., a zvao se „Fulton“ u čast djevojačkog prezimena svoje majke. Za svećenika Biskupije Peoria zaređen je 20. rujna 1919., a 11. lipnja 1951. posvećen za pomoćnog biskupa Nadbiskupije New York te na toj dužnosti ostao do 1966. Zatim je imenovan biskupom Rochestera, New York, sve do umirovljenja 1969. u dobi od 74 godine. Preminuo je uslijed srčanih komplikacija 9. prosinca 1979.

Mons. Tylka je prethodno nazvao Sheena „pionirom“ zbog njegove televizijske emisije Život je vrijedan življenja, nagrađene Emmyjem. Emisija se emitirala na televiziji od 1952. do 1957., raspravljajući o moralu i katoličanstvu.

Sheen je „dosegnuo milijune ljudi zbog [emisije]. Bio je toliko ispred svog vremena u toj stvarnosti koju danas uzimamo zdravo za gotovo“, ustvrdio je biskup Louis.

Put do beatifikacije

Iako će sluga Božji Sheen biti beatificiran, proces koji je doveo do toga obilježen je mnogim izazovima i kašnjenjima.

Postupak za proglašenje blaženim otvoren je 2002. pod vodstvom Peorijske biskupije, i od tada je nazivan „slugom Božjim“. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je „časnim“ u lipnju 2012.

Odbor medicinskih stručnjaka koji su savjetovali tadašnju Kongregaciju za kauze svetaca jednoglasno je 6. ožujka 2014. odobrio navodno čudo koje se pripisuje njegovu zagovoru. Roditelji mrtvorođenčeta, Jamesa Fultona, molili su Sheenov zagovor i njihov je sin čudesno oživio.

Sedmeročlana teološka komisija koja je djelovala pri kongregaciji jednoglasno se 17. lipnja 2014. složila s nalazom medicinskog tima.

U rujnu 2014. Sheenov postupak je obustavljen zbog spora oko vlasništva nad njegovim posmrtnim ostacima. Suspenzija je objavljena „sa žalošću“ u izjavi tadašnjeg biskupa Peorije Daniela R. Jenkyja, predsjednika Zaklade nadbiskupa Fultona J. Sheena.

Objašnjavajući kako je Sveta Stolica „očekivala da će posmrtni ostaci časnog sluge Božjega Sheena biti preneseni u Peoriu gdje će se obaviti službeni pregled i uzeti relikvije prvoga stupnja“, u izjavi je kazano kako je Nadbiskupija New Yorka odbila zahtjev biskupa Jenkyja za premještanje tijela u Peoriu. Konačno, u ožujku 2019., žalbeni sud New Yorka jednoglasno je presudio da se Sheenovi zemni ostaci mogu prenijeti u katedralu Sv. Marije u Peoriji. Sljedećeg lipnja to je i učinjeno – nakon tri godine parnice, što je pomoglo u otvaranju puta za napredak nadbiskupova kauze svetosti.

Papa Franjo odobrio je čudo pripisano Sheenovu zagovoru 5. srpnja 2019. te se beatifikacija trebala obaviti 21. prosinca 2019., ali je doživjela kašnjenje.

Biskup Salvatore Matano iz Rochestera navodno je zatražio odgodu zbog zabrinutosti da bi sluga Božji Sheen mogao biti spominjan u završnom izvješću tekuće istrage o seksualnom zlostavljanju koje su počinili svećenici u New Yorku.

Situacija je kasnije razjašnjena te je navedeno kako odgoda nije bila povezana s tvrdnjom iz 2007. da je Sheen svjedočio i prikrivao čin seksualnog zlostavljanja od strane svećenstva. Biskupija Peoria izdala je priopćenje u kojem se navodi kako je „definitivno dokazano da je [Sheen] bio uzor kršćanskog ponašanja i uzor vodstva u Crkvi. Ni u jednom trenutku njegov krepostan život nije doveden u pitanje.“

Biskupija je navela kako će beatifikacija biti odgođena da bi se moglo dati više vremena za ispitivanje Sheenova života. Nadalje je odgodu nazvala „nesretnom“, jer se „i dalje izvještava o mnogim čudima Sheenovim zagovorom.“

Unatoč odgodama, zagovornici beatifikacije nastavili su raditi na unapređenju kauze. U svibnju 2025. mons. Tylka ponovio je svoju namjeru da se zalaže za proces beatifikacije kod pape Leona XIV.

„U tijeku je kanonska istraga. Kustodija surađuje sa svim nadležnim tijelima. Učinit će se sve da privedena osoba dobije potrebnu pomoć“, pojašnjava se u priopćenju.

„Molimo javnost za obzirnost kako bismo sačuvali njegovu privatnost i dostojanstvo. U ovoj teškoj situaciji za našu zajednicu, preporučujemo njega i svu braću u vaše molitve“, poziva se u priopćenju Franjevačke kustodije sv. Jeronima – Zadar.

"Izazov nije tehnološki, već antropološki"
Središnji dio predavanja Kutleša je posvetio onome što je nazvao antropološkom krizom – krizom razumijevanja tko je čovjek – iz koje, prema njegovim riječima, proizlaze i brojni politički, kulturni i društveni problemi.

Pozvao se na poruke pape Lava XIV., ističući da suvremeni svijet često nagrađuje učinkovitost i samodostatnost, dok evanđeoska logika mjeru ljudskosti vidi u sposobnosti da se ljubi i bude ljubljen. U tom kontekstu upozorio je i na ideologije koje, kako je rekao, "poriču naravni identitet čovjeka, muškarca i žene", svodeći ga na promjenjivi društveni konstrukt.

Nadbiskup je upozorio da iz antropološke krize raste i kriza ljudskih prava, osobito kada se, kako je naglasio, prava odvoje od istine, naravnoga zakona i odgovornosti.

U tom je dijelu izdvojio nedavni slučaj odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske koji je, prema njegovu tumačenju, "otvorio put surogat-majčinstvu", iako je ono u Hrvatskoj zabranjeno. Posebno je problematizirao situaciju upisa djeteta s, kako je rekao, neistinitim podacima o porijeklu, upozorivši na opasnost da se dijete svede na "proizvod po narudžbi", a žena na "utrobu na iznajmljivanje".

Jedan od "podcijenjenih simptoma" suvremene krize, kako je rekao Kutleša, jest pomutnja u jeziku i pojmovima. Upozorio je na ono što je nazvao "orvelovskim jezikom" – govor koji se, pod krinkom uključivosti i napretka, pretvara u sredstvo ideološkog pritiska.

Kao primjere naveo je eufemizme kojima se, prema njegovu stajalištu, prikrivaju moralna zla: pobačaj kao "prekid trudnoće", eutanazija kao "dostojanstvena smrt", a surogat-majčinstvo kao "čin solidarnosti". Poručio je da promjena riječi mijenja i percepciju stvarnosti te uspavljuje savjest.

Sloboda savjesti i priziv savjesti u javnom prostoru

Kutleša je naglasio da je sloboda savjesti temelj istinski slobodnog društva te da savjest nije "subjektivni osjećaj", nego unutarnji sud razuma o moralnoj kakvoći čina. Upozorio je na pritiske da se savjest zadrži u privatnosti, osobito u pitanjima života, obitelji, bioetike i odgoja.

Posebno je istaknuo pravo na priziv savjesti, poručivši da društvo koje od građana traži djelovanje protiv savjesti dugoročno proizvodi "poslušnike bez odgovornosti" ili "pobunjenike bez povjerenja". Kao primjer vjernosti savjesti naveo je blaženog Alojzija Stepinca, donosi IKA.

Život od začeća do prirodne smrti: "Narod bez budućnosti"

U dijelu posvećenom dostojanstvu života nadbiskup je ponovio crkveni stav da život započinje začećem te da se suvremena društva, legaliziranjem pobačaja i relativiziranjem zaštite najslabijih, udaljavaju od "kulture života".

Upozorio je i na eutanaziju, naglasivši da se istinsko suosjećanje ne sastoji u uklanjanju patnika, nego u skrbi, pratnji i palijativnoj medicini. Kao dodatni izazov spomenuo je pokušaje normalizacije surogat-majčinstva, ističući da ono, prema njegovim riječima, narušava dostojanstvo djeteta i žene.

Povezao je pitanje zaštite života i s demografskom krizom u Hrvatskoj, tvrdeći da pad nataliteta nije samo ekonomsko, nego i kulturno pitanje – posljedica mentaliteta koji rađanje djece doživljava kao teret.

Govoreći o obitelji, Kutleša je poručio da je obitelj utemeljena na braku muškarca i žene "temeljna zajednica života i ljubavi" i da nije privatna stvar, nego opće dobro društva.

Naveo je pritiske s kojima se obitelji suočavaju – od ekonomske nesigurnosti i iseljavanja do relativizacije braka – te pozvao na konkretne mjere obiteljske politike. Istaknuo je i da javne odluke, od poreza do urbanizma, imaju izravne posljedice na obitelji, predloživši svojevrsni "obiteljski filter" u donošenju zakona.

Mir i politička kultura: Umjesto etiketiranja – dijalog

U završnim temama osvrnuo se na mir i međunarodni poredak, ističući da slabljenje poretka proizlazi iz moralne krize, relativizacije istine i zamjene prava logikom moći. U hrvatskom je javnom prostoru kritizirao "kulturu etiketiranja" i medijskih linčeva, u kojoj se politički protivnik doživljava kao neprijatelj.

Pozvao je na političku zrelost utemeljenu na istini, pravednosti i odgovornosti, podsjećajući da društveni mir počinje povjerenjem, a ono se gradi poštovanjem istine.

U zaključku je poručio da se vrijednosti ne rađaju prvenstveno u zakonima, nego u ljudskim srcima i savjestima. Crkvu je predstavio kao zajednicu koja nudi formaciju osoba i moralni kompas, naglašavajući da bez duhovne i moralne obnove nema ni trajne društvene obnove.

"Narod koji izgubi istinu o čovjeku, izgubit će i društvo", poručio je, zaključivši pozivom na mudrost razlučivanja, hrabrost svjedočenja i postojanost u dobru.

Vjerujem da ste, barem neki, imali priliku čuti za trajno euharistijsko klanjanje – oblik neprekidne molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u kojoj se vjernici, prema svojim mogućnostima, izmjenjuju u klanjanju Isusu Kristu prisutnom u euharistiji. Posljednjih godina ovaj se oblik euharistijske pobožnosti širi u Hrvatskoj te je uspostavljen u više biskupijâ.

Nakon preuzimanja službe požeškog biskupa u više sam navrata imao prilike čuti želje vjernika i svećenika za pokretanjem trajnog euharistijskog klanjanja u gradu Požegi te sam spomenuto prije nekog vremena izložio župnicima grada Požege. Saslušavši njihovo mišljenje i primivši podršku za spomenutu inicijativu za mjesto budućeg trajnog euharistijskog klanjanja u Požegi izabrali smo kapelu sv. Roka koja nije u redovitoj liturgijskoj upotrebi, a po svojem položaju se na svoj način nalazi na granici triju požeških župa – Župe sv. Terezije Avilske, Župe Duha Svetoga i Župe sv. Leopolda Mandića. Smještana u samom središtu grada i na sjecištu prometnica, čini se veoma dobrom lokacijom za ovu pobožnost te će u predstojećem vremenu biti osvježena i prilagođena za spomenutu namjenu.

Vjerujem da će trajno euharistijsko klanjanje u sjedištu naše Požeške biskupije biti lijep izričaj snažne euharistijske pobožnosti koja je prepoznatljivo obilježje njezina crkvenog i duhovnog života, posebno očitovana i produbljivana kroz tri biskupijska euharistijska kongresa. Oni su vjernike i svećenike poticali na dublje promišljanje i življenje otajstva euharistije u osobnom, župnom i biskupijskom zajedništvu. Trajno klanjanje tako postaje plod i nastavak toga duhovnog hoda: trajni poziv na molitvu, zahvaljivanje i klanjanje Gospodinu, izvor duhovne snage za svećenike i vjernike te trajni poticaj na obnovu euharistijskog života u našim župnim zajednicama.

Na Prvu korizmenu nedjelju, 22. veljače 2026. godine svetom misom u našoj požeškoj katedrali u 18.30 sati započet ćemo pripreme za uspostavu trajnog euharistijskog klanjanja u Požegi. Nakon mise nacionalna koordinatorica Trajnog euharistijskog klanjanja gđa Nada Burum progovorit će o značenju trajnog euharistijskog klanjanja i koracima u pripravi za njegovu uspostavu. U misi su na poseban način pozvani sudjelovati svi oni koji, kao trajni klanjatelji, žele postati dionici ove inicijative.

Molim vas da u župnim oglasima idućih nedjelja ili na druge načine o spomenutoj inicijativi obavijestite vjernike u župama koje su vam povjerene. Zahvaljujući vam za sve što činite za duhovno dobro naših vjernika, srdačno vas u Gospodinu pozdravljam.

Papa Franjo imenovao je nadbiskupa Linguu 22. srpnja 2019. apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj. Nakon šest i pol godina službe u Hrvatskoj odlazi za nuncija u Izraelu i apostolskog delegata u Jeruzalemu i Palestini.

Tijekom svog dugog života, nastavlja se u Dekretu, kardinal Newman bio je neumoran u poslanju na koju je bio pozvan, obavljajući službu intelektualnog istraživanja, propovijedanja i poučavanja te služenja siromašnima i najmanjima.

Njegov oštar um ostavio nam je neprolazne spomenike od velike važnosti u teološkim i ekleziološkim pitanjima, kao i poetske i pobožne skladbe. Njegovo stalno nastojanje oko toga da iziđe iz sjenâ i slikâ prema punini istine postala je primjer svakom učeniku Uskrslog. Tako se, na poseban način, sveti John Henry Newman, koji je kroz povijest bio prepoznat kao sjajno svjetlo za Crkvu hodočasnicu, s pravom može ubrojiti među ostale svete naučitelje upisane u Opći rimski kalendar.

Zato je papa Lav XIV., s obzirom na nedavno priznanje za crkvenog naučitelja dodijeljeno tom svetom pastiru od tako silne važnosti za cijelu zajednicu vjernika, odredio da se sveti John Henry Newman, prezbiter i crkveni naučitelj, ima uvrstiti u Opći rimski kalendar i da se njegov neobavezan spomendan slavi od strane svih vjernika 9. listopada.

Taj novi spomendan treba uvrstiti u sve kalendare i liturgijske knjige za slavlje mise i liturgije časova, usvajajući liturgijske tekstove priložene ovom Dekretu, koji će biti prevedeni, odobreni i, nakon što ih potvrdi ovaj Dikasterij, objavljeni od strane biskupskih konferencija, kaže se u Dekretu s nadnevkom od 9. studenoga 2025., kada se u Crkvi slavio blagdan Posvete lateranske bazilike.

Riječ je o ženama koje su djevičanstvo izabrale kao svoj životni put, ali ne kao članice nekoga crkvenoga reda ili družbe, ili pak društva apostolskoga života (tzv. svjetovni instituti), nego je njihova referentna zajednica mjesna Crkva, biskupija, a njihov „poglavar“ mjesni biskup. Posvećene djevice mogu živjeti same, u vlastitoj obitelji ili u nekom drugom obliku suživota, već prema potrebama i okolnostima, ali svoje posvećeno djevičanstvo žive u mjesnoj Crkvi i u službi mjesne Crkve.

Marta Kranjčec nastavnica je biologije te dugogodišnja aktivna sudionica crkvenog života Varaždinske biskupije, najprije u pastoralu mladih i Zboru mladih Varaždinske biskupije, a posljednje tri godine kao glavna koordinatorica Trajnog euharistijskog klanjanja u Varaždinu.

U propovijedi biskup Radoš je pojasnio značenje posvete djevice koje se odvija tijekom mise, istaknuvši da Marta „nije redovnica i neće položiti redovničke zavjete“, nego će „obećati da će živjeti u djevičanstvu cijeli život“, ostajući u svijetu. Neće nositi vanjske znakove posvećenja, nego će zadržati svoje mjesto redovitog života i poslanja gdje već živi, u svijetu, u školi i u zajednici vjernika. Njezino poslanje nije u promjeni vanjštine, nego u unutarnjoj preobrazbi srca, protumačio je biskup Radoš.

Središte njezina poziva, istaknuo je biskup, nije djelovanje nego odnos: „U svijetu je zaručnica Kristova te njezin život treba „mirisati zaljubljenošću ne u svijet, nego u Gospodina“.

U završnom dijelu biskup Radoš se osvrnuo na sv. Tereziju od Djeteta Isusa, koja je svoj život posebno posvetila molitvi za svetost svećenika i nova svećenička zvanja. Istaknuo je da Crkva danas ima dvije hitne potrebe koje idu zajedno: da oni koji su već pozvani budu sveti i da se rode nova duhovna zvanja. Martino posvećenje biskup vidi kao ohrabrenje i poticaj drugima da je „Gospodin onaj koji i danas zove na radost. Radost koja će proći i kroz samoću života i odvojenost od bračnog života, odvojenost na neki način u svijetu u kojem živi. Ne tako odvojen da ne služi svijetu, nego da svijet prepozna kako mirišu Onim koji nije od ovoga svijeta.“

Nakon propovijedi uslijedio je obred posvećenja djevice. U prvom dijelu biskup Radoš je ispitao kandidatkinju o njezinoj odluci da doživotno ustraje u djevičanstvu, nasljedovanju Krista i zaručničkom odnosu s njime, na što je ona javno odgovorila „Hoću“. Uslijedile su Litanije svih svetih te prinos Bogu odluke djevičanstva po biskupovim rukama. Središnji čin obreda bila je svečana molitva posvete, kojom je biskup zazvao Duha Svetoga i Božji blagoslov na Martu. Na završetku obreda predani su joj znakovi posvete: prsten kao znak zaručničkog odnosa s Kristom, vjenčić te Časoslov, nakon čega se slavlje nastavilo euharistijskom liturgijom.

Nakon obreda pričesti redovnici i redovnice obnovili su svoje redovničke zavjete.

Na kraju misnog slavlja biskup Radoš zahvalio je redovnicima i redovnicama na dolasku i zajedničkom svečanom slavlju u sjedištu biskupije, kao i biskupu Mrzljaku i svim svećenicima koji su sudjelovali u euharistiji. Posebno je čestitao Marti, poželjevši da obećanje koje je položila živi radosno i plodno u svom vjerničkom hodu u svijetu te da ljubav koju je ovaj dan iskazala Gospodinu trajno gori u njezinu srcu. Na kraju je zahvalio fra Dejanu Leciću, OFM Cap., povjereniku Varaždinske biskupije za posvećeni život, na organizaciji susreta redovnika i redovnica kao i na tome što je prihvatio proći s Martom pripremu koju Crkva traži i pripremio je za ovu svečanost i za polaganje obećanja u ruke biskupa.

Susret redovnika i svećenika počeo je poslijepodne u dvorani Biskupskog ordinarijata gdje je doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski okupljenima predstavio Makedonsku pravoslavnu Crkvu u kojoj obnaša službu subđakona. Govorio je o subđakonatu u Istočnoj Crkvi, njegovoj liturgijskoj ulozi, značenju i razlikama u odnosu na Zapadnu Crkvu, uključujući odjeću, službu i mjesto u kleru. Objasnio je da je bit službe služenje i poslušnost, a ne vanjski znakovi ili status.

Središnji dio izlaganja posvetio je unutarnjem duhovnom životu, ističući da formalnost, kanoni i tradicija imaju smisla samo ako su povezani sa živom, stvarnom vjerom, poniznošću i borbom protiv farizejskog mentaliteta. Posebno je istaknuo važnost liturgijskog i sakramentalnog kontinuiteta, stalne molitve (osobito Isusove molitve) i procesa „ocrkovljenja“, stvarnog življenja crkvenog života, bilo laičkog ili kleričkog.

Prof. Mitrikeski osvrnuo se i na odnos vjere i znanosti, pojasnivši da između njih ne vidi sukob: znanost se bavi stvorenim svijetom metodama logike i eksperimenta, dok se Bog i otajstvo ne mogu znanstveno istraživati, nego pripadaju području teologije i objave. Vjera, po njemu, ne negira razum, ali nadilazi njegove granice.

Zaključno, istaknuo je da spasenje nije intelektualni projekt, nego dar „odozgor“, koji se prima kroz smirenje uma, molitvu i unutarnju tišinu („tihovanje“) te da Crkva ostaje prostor spasenja i oslonca, bez obzira na životne padove i slabosti.

Nakon predavanja, a prije mise, u katedrali je bilo euharistijsko klanjanje i prilika za sakrament pomirenja.

Prije javnog izlaganja tijela sveca vjernicima, u subotu 21. veljače u 16 sati franjevci će moliti Večernju molitvu. Posmrtni ostaci nakon toga će u procesiji biti preneseni iz kapele u kojoj se nalaze u donju baziliku. Događaj će biti popraćen i objavljivanjem posebnog broja časopisa San Francesco Patrono d’Italia, u izdanju Svetoga samostana u Asizu.

Nakon smrti 1226. godine, sveti Franjo bio je pokopan ispod glavnog oltara donje bazilike na teško dostupnom mjestu kako bi se spriječili pokušaji krađe njegovih posmrtnih ostataka. Njegovo tijelo ondje je ostalo skriveno stoljećima, sve dok nije otkriveno u noći s 12. na 13. prosinca 1818. godine. Nakon službenog pregleda groba 1819. potvrđen je identitet posmrtnih ostataka sveca iz Asiza.

U 20. i 21. stoljeću grob je otvoren dvaput: prvi put 1978., a zatim 2015. godine. Svaki je put iznova potvrđeno uvjerenje da je tijelo sveca snažan znak ljubavi koja ga je pokretala. Pokazalo se da je riječ o tijelu čovjeka iscrpljenog bolešću i ranama Kristovim koje je nosio tijekom posljednje dvije godine života, svjedočeći o življenju Evanđelja do samoga kraja.

Papa Lav XIV. proglasio je ovu godinu posebnim jubilejskim razdobljem posvećenim svetom Franji Asiškom u trajanju od 10. siječnja ove do 10. siječnja 2027. godine. Vjernici diljem svijeta mogu zadobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima, posjetom bilo kojoj franjevačkoj crkvi — ili bilo kojem mjestu bogoštovlja u svijetu posvećenom svetom Franji ili na bilo koji način povezanom s njime. (kta/ika)

Na početku svečanoga ručka s. M. Magdaleni upućene su čestitke povodom njezina 100. rođendana. Provincijalna savjetnica s. Bernarda Horvat pročitala je čestitku vrhovne glavarice s. Ivane Margarin, koju je ona, zajedno s članicama zajednice u Grottaferrati i uime cijele Družbe, uputila slavljenici.

Vrhovna glavarica zahvalila je s. M. Magdaleni na svjedočanstvu ustrajnosti i vjernosti te joj poželjela: „Neka Vaših sto ljeta bude blagoslov za sve nas, a Vas neka Gospodin, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa, obdari mirom, radošću i snagom te Vas ispuni svjetlom koje ste tolikima darivali“.

Provincijalna glavarica s. Nevenka Jurak prigodnim je riječima, u svoje osobno ime i u ime članica Provincijalnoga vijeća, čestitala s. Magdaleni 100. rođendan rekavši: „S Vama zahvaljujemo dobrome Bogu za dar Vašega života, za svaki dan u kojem ste prepoznavali odsjaj čudesnih djela Božje ljubavi kojom je vodio Vaš život i živote onih kojima ste svjedočili Njegovu milosrdnu blizinu. Hvala Vam za Vaše življenje i djelovanje za Boga, za siromahe i za našu Družbu; hvala Vam što i dalje doprinosite širenju Božjega kraljevstva u srcima mnogih“.

Čestitku s. M. Magdaleni u ime sestara granešinske zajednice uputila je i predstojnica s. Danijela Koprek, poželjevši joj da je Gospodin i nadalje blagoslivlja i ispunja svojom radošću.

Tijekom proslave slavljenica je zajedno sa sestrama radosno pjevala njoj omiljene Gospine pjesme te izrazila zahvalnost svima koji su joj uputili čestitke.

Uoči slavlja s. M. Magdalena razgovarala je o svojem životu i redovničkom pozivu s novinarima Glasa Koncila, Hrvatskog katoličkog radija i Laudato televizije. U tim je razgovorima istaknula da nikada u životu nije požalila što je izabrala redovnički život te da je osobito zahvalna jer nikada nije iznevjerila svoga Zaručnika. Naglasila je i važnost molitve u svakodnevnom životu, jer je ona, kako je rekla, najbolji lijek za sve:
„Ako se ne moli, nema ništa. I danas ne prestajem moliti; krunica je moj alat. Molim za sve – za one koji vjeruju u Boga, ali i za one koji ne vjeruju. Posebno molim kada naše sestre idu nekamo na put, za njihov sretan povratak. Rado molim i za duše u čistilištu“.

Stoljeće života s. M. Magdalene Mikašek – životopis

Ana Mikašek rođena je 2. veljače 1926. godine u mjestu Londžica kod Našica. Krštena je u Župi sv. Antuna Padovanskoga u Našicama.

Njezini roditelji, otac Tomo (radnik) i majka Kata (domaćica), imali su sedmero djece: pet sinova i dvije kćeri. Ana je završila pučku školu, a od majke je naučila kuhati, šivati te raditi na poljoprivredi i u vrtu.

Kao zrela djevojka, u 27. godini života, nakon što je u molitvi devetnice Blaženoj Djevici Mariji – koju je od djetinjstva posebno štovala – zadobila jasnoću o svome životnom putu, Ana je odlučila svoj život darovati Bogu i Crkvi stupanjem u samostan Družbe Kćeri Božje ljubavi. Time je započela put prikazivanja Gospodinu svojih molitava i djelovanja za rast i širenje njegova Kraljevstva ljubavi.

Budući da je rođena na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu (Svijećnicu), svoj je redovnički život povjerila posebnom zagovoru Blažene Djevice Marije, moleći da je Ona vodi putem njezina redovničkoga prikazanja.

Ana je stupila u samostan na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1952. godine. Vrijeme kandidature provela je na Plehanu kod Dervente (Bosna i Hercegovina), gdje joj je bila povjerena služba u kuhinji tamošnjega Doma za stare i nemoćne osobe, u kojem su djelovale Kćeri Božje ljubavi.

Tijekom toga razdoblja pripravljala se za sljedeći korak u redovničkom životu – stupanje u novicijat, koji je započela u Samostanu Majke Divne u Splitu s još tri novakinje na blagdan sv. Augustina, 28. kolovoza 1953. godine. Tada je primila i novo, redovničko ime: s. M. Magdalena.

Vrijeme novicijata bilo je posvećeno upoznavanju duhovnosti i karizme utemeljiteljice Družbe, Majke Franziske Lechner, te načina redovničkoga života po zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. U tom je razdoblju također usvajala vještinu izrade misnoga ruha u samostanskoj šivaonici. Već kao novakinja bila je poslana u župu Glogovnicu kod Križevaca, gdje je sa starijom sestrom obavljala poslove u župnom domaćinstvu i gospodarstvu.

Prve zavjete položila je na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1955. godine, u Splitu. Ondje je još godinu dana djelovala u Samostanu Majke Divne, a potom je svoje redovničko posvećenje nastavila živjeti obavljajući različite službe u samostanima Družbe i na župama. Od 1956. do 1958. godine vodila je župno domaćinstvo u Petrinji, a potom godinu dana u Brezovici. U Samostanu Majke milosrđa u Supetru radila je u pletioni, a od 1960. do 1968. godine ponovno je živjela i djelovala u Petrinji.

Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1961. godine, polaganjem doživotnih zavjeta potpuno se prikazala Gospodinu, obećavši da će sve svoje snage upotrijebiti kako bi Njegovu ljubav učinila vidljivom u svijetu.

Godine 1968. poglavarice su s. M. Magdaleni povjerile vođenje zajednice u Samostanu Presvetoga Srca Isusova u Koprivnici. Kao predstojnica zajednice svojim je primjerom poticala sestre da radosno i s ljubavlju služe potrebitima.

Kada su joj se za pomoć obratile majke koje nisu imale kome povjeriti djecu za vrijeme svoga odlaska na posao, s. M. Magdalena nije se ustručavala – unatoč skučenim tadašnjim prostorima – prihvatiti brigu za djecu, čiji je broj ubrzo rastao. Svojom je ljubavlju i požrtvovnošću tako omogućila nastavak prvotne djelatnosti sestara – Dječjega vrtića – koji i danas djeluje pri koprivničkom samostanu.

Nakon toga uslijedio je ponovni premještaj u šivaonicu Samostana Majke Divne u Splitu. Od 1977. do 1985. godine s. M. Magdalena djelovala je na Župi Dragalić, a potom je premještena u Petrinju. U jesen 1991. petrinjska je zajednica, zajedno s mnoštvom izbjeglica, bila prisiljena napustiti samostan i svoje domove zbog granatiranja i napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na grad.

Nakon godinu dana boravka u Samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, s. M. Magdalena je u jesen 1992. godine premještena u Samostan sv. Jelene Križarice u Kastvu. Ondje je marljivo obavljala kućanske poslove i sudjelovala u životu tamošnje župne zajednice. Nakon šesnaest godina, u jesen 2008., premještena je u Samostan Anđela čuvara u Križevcima, gdje joj je povjeren apostolat molitve i žrtve na mnoge nakane Crkve i svijeta.

U studenome 2015. godine premještena je u Samostan sv. Josipa u Granešini, gdje do danas nastavlja moliti za sestre koje su aktivne u apostolatu. S velikim zanimanjem prati njihov rad, događanja u Crkvi i svijetu, kao i život Družbe i Provincije te rado moli za sve te nakane, želeći tako doprinijeti da se Božja slava i ljubav nastane u srcima onih koji ga još ne poznaju ili su se od njega udaljili.

Nakon naviještenih liturgijskih čitanja uslijedilo je predstavljanje izabranika mons. Kovača i mons. Razuma, uz koje su bili prezbiteri pratioci: preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa; preč. Alen Lulić, župnik Župe Uzašašća Gospodnjega, Zagreb-Sloboština, i promicatelj pravde i branitelj veze pri Međubiskupijskom sudu prvoga stupnja u Zagrebu; preč. Josip Golubić, dekan Maksimirsko-trnjanskog dekanata i župnik Župe sv. Petra ap. u Zagrebu, te preč. Norbert Ivan Koprivec, dekan Velikogoričko-odranskog dekanata i župnik Župe Navještenja Bl. Dj. Marije u Velikoj Gorici.

Pročitani su Apostolski nalozi o biskupskom imenovanju: Bulu imenovanja mons. Marka Kovača pomoćnim biskupom zagrebačkim pročitao je pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, dok je Bulu imenovanja mons. Vlade Razuma pomoćnim biskupom zagrebačkim pročitao pomoćni biskup mons. Mijo Gorski, a nuncij Lingua pokazao ih je okupljenom Božjem narodu.

Homiliju je održao nadbiskup Kutleša koji je kazao kako "upravo ovdje, u katedrali koja je i sama znak Crkve u obnovi, primate vi, draga braćo Vlado i Marko, puninu sakramenta svetoga reda. Ne primate ga u prostoru trijumfa, nego u prostoru skromnosti; ne u dovršenome zdanju, nego u kući koja još traži svoje konačno lice. Time nam Providnost snažno poručuje da biskupska služba nije služba gotovih rješenja, nego vjernoga hoda. Nije služba sigurnih odgovora, nego postojanoga traženja istine u poslušnosti Duhu Svetomu."

Govoreći o istini koja se traži poniznim srcem, mons. Kutleša istaknuo je kako se kršćanska istina ne nameće ni ne posjeduje, već je "dar koji se prima u molitvi, poslušnosti savjesti i spremnosti uskladiti život s Evanđeljem. Upravo zato Isus zahvaljuje Ocu što je spoznaju Boga „sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,25). Draga braćo Vlado i Marko, vaša služba bit će obilježena upravo ovom napetošću. Živimo u vremenu u kojem se mnoštvo glasova rado predstavlja kao poželjni „pluralizam“, a zapravo je često tek bijeg od obvezujuće istine. Bit ćete kušani prilagoditi se kako biste bili prihvaćeni, otupiti oštricu Evanđelja kako ne biste smetali ili izazivali otpor. Bit ćete potaknuti govoriti ono što se želi čuti, a ne ono što spašava. No, Crkva ne živi od toga koliko je zanimljiva, nego od suglasja s istinom koja nam je objavljena u Isusu Kristu. Ne raste po mjeri ugodnosti, nego po vjernosti Gospodinu koji joj je povjerio Riječ života", poručio je Nadbiskup.

"Čuvanje istine u biskupskoj službi spor je, ponekad iscrpljujući, ali uvijek zahtjevan hod", rekao je zagrebački nadbiskup i nastavio: "Bog ne daje svjetlo odjednom, nego po mjeri poslušnosti. Božja pedagogija nije pedagogija trenutačnih rješenja, nego pedagogija rasta. Svjetlo ne postoji kako bi nas zaslijepilo, nego kako bismo bolje vidjeli. Vaša će biskupska služba stoga biti obilježena trenucima u kojima nećete odmah vidjeti cjelinu puta. Bit će odluka koje ćete morati donositi u tišini osamljenosti i bez potpore drugih. Bit će trenutaka u kojima - dok budete slušali mučne ispovijesti do kasno u noć - nećete imati drugoga odgovora osim dijeljenja tišine pred Raspetim. Koliko god bili okruženi ljudima, na koncu pred Bogom ostajete sami sa svojom savješću. To nije prijetnja ni kazna, nego znak udjela u križu Gospodinovu."

Ističući primjer bl. Alojzija Stepinca nadbiskup Kutleša kazao je kako "njegova veličina nije bila u jačini glasa, nego u postojanosti; nije bila u prkosu, nego u vjernosti savjesti. Nije izabrao put pragmatičnoga prilagođavanja, nego put evanđelja. Time je pokazao da Crkva može izgubiti slobodu izvana, ali je ne smije izgubiti iznutra. Stoga je mogao biti miran, a nepopustljiv; poslušan Crkvi, a slobodan pred svakom svjetovnom silom."

Poručio je ređenicima: "Draga braćo Vlado i Marko, bit ćete pozvani govoriti uime onih koji nemaju glasa: nerođenih, obespravljenih, prezrenih, zaboravljenih. No još češće, bit ćete pozvani i na nešto teže, na poniznu šutnju pred Bogom. Samo onaj tko zna prignuti koljena pred Istinom može uspravno stajati pred ljudima. Samo onaj tko se boji Božjega suda može biti slobodan od ljudskih reakcija."

"Bez biskupa koji čuva savjest i dušu naroda, Crkva gubi orijentir bez kojega i najsigurniji brod postaje plijenom valova. U ovoj katedrali, pod zaštitom blaženoga Alojzija, Crkva danas moli da njezini novi biskupi budu čuvari savjesti i vjernosti istini koju su primili, a ne ljubitelji kompromisa", naglasio je Nadbiskup.

Mons. Kutleša, govoreći o postojanosti, poručio je biskupima da se ne umore od molitve, ne zasite Božje Riječi i ne gube povjerenje u snagu sakramenata. "U svijetu koji traži stalnu novost budite ljudi pamćenja i trajanja. Biskup koji ostaje u onome što je primio, osigurava rast ukorijenjen u istini. Ne započinje Crkvu iznova, nego stoji u nizu onih koji su prije njega nosili isti teret i istu radost. Zato biskupska vjernost nije kreativnost bez granica, nego odgovorna sloboda u poslušnosti Evanđelju i Predaji."

"U vama je, draga braćo Vlado i Marko, Crkva prepoznala takve biskupe i povjerava vam zadaću koja je istodobno uzvišena i teška: da budete ljudi koji svjedoče istinu i kad drugi pred njom zatvaraju uši; da budete pastiri koji narod Božji vode prema Kristu i koji znaju da se istina ne nameće silom, ne brani vikom i ne čuva kompromisima, nego se čuva i prenosi dosljednim, poniznim i hrabrim životom. Iznad svega, neka vas vodi Krist, Dobri Pastir. On je Istina koja se ne posjeduje, nego traži; Istina kojom se ne koristi, nego kojoj se služi; Istina koja se ne brani silom, nego svjedoči ljubavlju. Tko njega traži cijelim srcem, neće zalutati", zaključio je nadbiskup Kutleša.

Nakon homilije slijedio je obred ređenja.

Pri kraju misnoga slavlja splitsko-makarski nadbiskup mons. Zdenko Križić uputio je pozdravni govor uime članova Hrvatske biskupske konferencije. "Sabrani u ovom euharistijskom slavlju ispunjeni smo radošću i zahvalnošću jer Gospodin svojoj Crkvi daruje dva nova pastira. U otajstvu biskupskog ređenja Crkva prepoznaje djelovanje Duha Svetoga koji, kroz službu nasljednika apostola, neprestano obnavlja i vodi Božji narod putovima spasenja."

"Draga subraćo Marko i Vlado, Crkva vam danas povjerava odgovornu i zahtjevnu službu. To je služba koja nadilazi ljudske snage, ali upravo zato počiva na Božjem obećanju: "Dosta ti je moja milost." Bog od vas očekuje da u svojoj biskupskoj službi uvijek budete ljudi molitve, bliski Kristu i bliski čovjeku; pastiri koji slušaju, tješe i vode; svjedoci nade u vremenu kušnji i nesigurnosti. Neka vas u vašem poslanju prate mudrost u odlučivanju, postojanost u istini, i srce otvoreno za svakoga čovjeka, osobito za siromašne, slabe i obeshrabrene", poručio je nadbiskup Križić.

Dodao je kako je povjerenje u Gospodina "jamstvo i mjerilo uspjeha biskupske službe: ne broj projekata, ne vidljivost, ne priznanja, nego vjernost ljubavi koja se daje do kraja. Bog od vas ne očekuje savršenstvo, nego da budete srce koje sluša, ruke koje blagoslivljaju i noge koje ne bježe od onih koji su na rubu. Dragi biskupi Marko i Vlado, Crkva je danas položila ruke na vas, ali još prije toga Bog je položio nadu u vas. Ne nadu da ćete sve znati, sve moći, nego da ćete uvijek tražiti Njegovu volju. Ne da nikada nećete pogriješiti, nego da nikada nećete prestati biti pastiri. Neka vas u ovoj službi prati svijest da niste sami. Povjerenje koje Bog ima u vas bit će vam snagom i nosit će vas i onda kada bude teško. A vjernost tom povjerenju bit će najljepši odgovor na Božja očekivanja", zaključio je mons. Križić.

Uime svećenika Zagrebačke nadbiskupije pozdravnu riječ novim pomoćnim biskupima uputio je župnik Župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki vlč. Damir Ocvirk: "U govoru tijekom objave o vašem imenovanju za nove pomoćne biskupe, naš nadbiskup Dražen istaknuo je kako ste obojica sinovi naše nadbiskupije, oblikovani u njezinu duhu, posijani u njezinu tlu i dozreli u službi među nama. I zbog toga tako rado izgovaramo upravo to naši! Radosni smo što je naš prezbiterij prepoznat te je iznjedrio dvojicu novih biskupa. To je pokazala i velika radost među svećenicima okupljenima na Svećeničkom danu, 17. studenoga prošle godine, kada je objavljena vijest o vašim imenovanjima."

Vlč. Ocvirk istaknuo je kako njihova biskupska gesla "najzornije govore o važnosti vaše službe. Geslo Da svi budu jedno duboko je ukorijenjeno u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi. Ono nas podsjeća da je jedinstvo krhki dar kojega treba čuvati. Usred različitosti, rana i izazova u svijetu budite znak i dar toga jedinstva. Osobito vas molimo, da u duhu zajedništva, otkrivate darove i sposobnosti nas svećenika, kako bismo u prepoznatljivom jedinstvu što bolje izgrađivali živost naše Nadbiskupije. Drugo geslo, ono biskupa Marka Uistinu Sin Božji ispovijest je vjere koja se rađa podno Kristova križa i vodi k slavi uskrsnuća. U tom geslu temelj je svake biskupske službe: ne naviještati sebe, nego Krista, ne tražiti vlast, nego služenje, ne graditi prolazno, nego vječno. Zato vas danas ponizno molimo da u službama koje će vam biti povjerene ne budete toliko brzi na riječima, nego radije prednjačite djelom i ljubavlju. Ne svjedočite sebe perom već Krista djelom!"

Na kraju misnoga slavlja zahvalu je uime novozaređenih pomoćnih biskupa izrekao mons. Vlado Razum kazavši kako je lijepo "danas biti ovdje u našoj Katedrali koja je ponovno otvorila svoja vrata. Iako još uvijek izranjena, ali učvršćena, ponovno je spremna u svoje okrilje primati svoju djecu da rijeke milosti iz nje teku i natapaju naša srca. Opet možemo zastati i u tišini se pomoliti pred svetačkim likom bl. Alojzija Stepinca koji nam je darovan kao trajni uzor, inspiracija i poticaj za naše osobno posvećenje i predanje."

Naglasio je kako je središte svih slavlja Uskrsli Gospodin koji nam je svojim životom otkrio "ljepotu i dubinu odnosa koji živi sa svojim Ocem. Sav se predaje za nas željan da i mi postanemo dionici tog odnosa. Ljubio nas je do smrti na križu. Stojimo pred ovim otajstvom puni divljenja: Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj. (Mt 27,54) Žarko je molio Oca da i mi postanemo dionici božanske ljubavi: Da svi budu jedno, kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu. To je dar i preduvjet da bi svijet povjerovao. Tamo gdje je ljubav i prijateljstvo, tamo je i Bog. Tamo je živa Crkva koja svijetu posreduje poslanje koje je primila od Gospodina."

"Susret s ovom stvarnošću u milosnom trenutku čini naša srca ispunjena zahvalnošću. Zahvaljujemo Gospodinu na daru života, na daru vjere koju smo primili od svojih roditelja. Zahvaljujemo Gospodinu na daru prezbiterskoga, a sada i na daru biskupskoga poslanja. Shvaćamo ga kao dar i poziv na vlastito posvećenje, a potom kao poslanje i zadaću služenja vjeri vjernika i svjedočenja u svijetu u koji smo kao Crkva svi poslani", istaknuo je biskup Razum i dodao kako su zahvalni Gospodinu "što su dio te velike obitelji, Crkve, koju kao vidljiva glava predstavlja Rimski prvosvećenik. U ovom trenutku izražavamo svoju zahvalnost papi Lavu XIV. na povjerenju koje nam je iskazao imenujući Marka i mene pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije. Prihvaćamo ovo poslanje u poslušnosti vjere i obećavamo Svetom Ocu svoju sinovsku odanost i poslušnost."

Mons. Razum zahvalio je zareditelju nadbiskupu Kutleši, suzarediteljima kardinalu Bozaniću i nunciju Lingui, pomoćnim biskupima Miji Gorskom i Ivanu Šašku, subraći u biskupstvu, subraći u svećeništvu, redovnicima i redovnicama, bogoslovskoj zajednici, sjemeništarcima, redovničkim kandidatima i kandidaticama, obiteljima, rodbini i prijateljima, rodnim župama i župnim zajednicama u kojima su pastoralno djelovali, crkvenim pokretima, udrugama i bratovštinama, predstavnicima naših državnih, županijskih i gradskih vlasti te svima koji su sudjelovali u pripremi i organizaciji slavlja.

Na misnom slavlju koncelebrirali su nadbiskupi i biskupi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kosova, Austrije, Italije i Ukrajine, redovnički provincijali te brojni okupljeni svećenici.

Prisustvovali su potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner, izaslanik predsjednika Vlade RH ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić, savjetnik predsjednika RH Neven Pelicarić, predstavnici županijskih, gradskih i općinskih vlasti te javnog i kulturnog života.

Uz obitelji, rodbinu i prijatelje novih pomoćnih biskupa, u slavlju su sudjelovali i brojni vjernici Zagrebačke nadbiskupije, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci. Liturgijsko pjevanje predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale, Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu i Katedralni mješoviti zbor, pod ravnanjem maestra Miroslava Martinjaka, uz pratnju Brass kvinteta i orguljaša prof. Nevena Kraljića. 

Draga braćo i sestre u Kristu Isusu!

Slaveći Dan života, ove godine prve nedjelje u veljači, kada Crkva s osobitom pažnjom i zahvalnošću promatra neprocjenjivu vrijednost svakoga ljudskog bića te poziva na njegovu vjernu zaštitu od naravna začeća do naravne smrti, uzdižemo svoje poglede prema Bogu, Gospodaru života. On je izvor svakoga daha, svakoga dara i svakoga blagoslova; od njega sve primamo i njemu sve vraćamo, jer u njemu svaki život ima svoje ishodište i svoj ispunjeni smisao.

1. Čovjek stvoren na sliku Božju

Sveto Pismo s nedvosmislenom jasnoćom svjedoči da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Sv. Pavao još pobliže: Bog nas je stvorio imajući u vidu “Prvorođenca, prije svakog stvorenja”, Isusa Krista, koji je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15). Time nas Božja riječ poučava da ljudski život nije plod slučaja niti puko ljudsko postignuće, nego sveti dar ljubavi Presvetoga Trojstva, povjeren čovjeku kako bi ga s odgovornošću, poštovanjem i zahvalnošću primao, čuvao i razvijao. „Život je Božji dar nama; način na koji ga proživljavamo naš je dar Bogu“[1]; da svaki ljudski život, od trenutka začeća sve do naravna svršetka, nosi u sebi neotuđivo dostojanstvo. „Dostojanstvo je bezgranično, neotuđivo utemeljeno u samom biću; pripada svakoj ljudskoj osobi i nadilazi svaku okolnost, neovisno o stanju ili situaciji u kojoj se osoba nalazi“.[2]To dostojanstvo izvire iz same istine da je svaki čovjek željen, ljubljen i osobno pozvan na puninu života u Bogu: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“ (Jr 1,5).

U vremenu obilježenu ozbiljnim prijetnjama ljudskome životu – nasiljem, siromaštvom, bolešću i sve raširenijom kulturom odbacivanja – Crkva ne prestaje jasno i odlučno podizati svoj glas u obranu životâ, osobito onih koji su najranjiviji: nerođenih, slabih, ranjenih, starijih i bolesnih. U njima sam Gospodin Isus želi biti prepoznat i ljubljen.

Već u Starom Zavjetu nalazimo Božju opomenu: „Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: tȁ moje je ime u njemu“ (Izl 23,21).

2. Crkva u zaštiti života

Jednako danas, kao i tijekom cijele svoje povijesti, unatoč nesklonosti svijeta i nerijetkim brutalnim napadima, Crkva je uvijek stajala – i, s pomoću Božjom, i danas čvrsto stoji – u zaštiti dostojanstva ljudskoga života.

Na to nas podsjeća neprekinut niz crkvenoga učiteljstva. Ne ulazeći dublje u povijest, podsjetimo na jasnoću crkvenoga nauka izraženu na Drugom vatikanskom koncilu, osobito u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, u Katekizmu Katoličke Crkve, u brojnim enciklikama i porukama rimskih prvosvećenika. Osobito mjesto zauzima enciklika svetog Ivana Pavla II. Evangelium vitae – Evanđelje života, Pape koji je s dubokim proročkim osjećajem ustanovio 1995. te promicao obilježavanje ovoga Dana života.

U tom istom duhu progovorio je i Sveti Otac papa Lav XIV., koji je odmah po izboru za Kristova namjesnika i Petrova nasljednika, slaveći svetu Misu za Crkvu u Sikstinskoj kapeli, svjestan zahtjevnosti vremena u kojem mu je povjereno voditi Crkvu, rekao:

„To su okruženja u kojima nije lako naviještati Evanđelje i svjedočiti njegovu istinu, u kojima se vjernike ismijava, osporava, prezire ili, u najboljem slučaju, trpi i sažalijeva. Pa ipak, upravo su to mjesta gdje je naš misionarski izlazak najpotrebniji. Nedostatak vjere često je tragično praćen gubitkom smisla života, zanemarivanjem milosrđa, strašnim povredama ljudskog dostojanstva, krizom obitelji i mnogim drugim ranama koje pogađaju naše društvo. To je svijet koji nam je povjeren, svijet u kojem smo, kako nas je papa Franjo toliko puta učio, pozvani svjedočiti našu radosnu vjeru u Isusa Spasitelja“.[3]

Prije toga kardinal Robert Francis Prevost, kako razni mediji prenose, propovijedao je: „Božje milosrđe poziva nas da štitimo svaki život, osobito one koje društvo zanemaruje – dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta – jer svatko nosi Kristovo lice“.

Zadržimo se kratko na ovoj snažnoj rečenici kardinala Prevosta, Svetoga Oca pape Lava XIV.

– „Božje nas milosrđe poziva da štitimo svaki život“: Ove riječi sažimaju samu srž kršćanskog pogleda na čovjeka; dostojanstvo života ne mjeri se korisnošću, snagom ni društvenim priznanjem. Stoga je briga za najslabije mjerilo autentičnosti naše vjere i ljubavi.

– „Dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta“: Papa je duboko svjestan da je tzv. „kultura odbacivanja“ ista prema svima – bilo da je riječ o početku ljudskoga života, svršetku ovozemaljskoga putovanja ili bilo kojoj fazi života u kojoj se očituju ljudska slabost, ovisnost ili potreba za društvenom skrbi. Društvo takve ne samo da zanemaruje, nego im često ne dopušta ni da žive. Kršćanski odgovor na ovu „kulturu odbacivanja“ jest istinska briga u kojoj se očituje Kristova ljubav.

– „Svatko nosi Kristovo lice“: Ove riječi poziv su na prepoznavanje Isusa u svakom čovjeku, osobito u siromašnima, nerođenima, onima koji su najmanji, onima koji pate i koji su potrebni naše pomoći (usp. Mt 25,31–46). Sv. Pavao veli: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal2,20).

Stoga je ova istina i poziv na ispit savjesti o tome kako se odnosimo prema onima koji ovise o našoj solidarnosti.

3. „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10).

Svaki ljudski život ima svoje ishodište u Bogu i u njegovoj je ruci od začeća do posljednjega daha.

I onda kada nam se u tamama života čini da je Bog dalek ili nijem, on ostaje vjerno prisutan i djelatan: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15).

Veliki papa našega vremena Benedikt XVI. u svojoj je posljednjoj katehezi na općoj audijenciji 27. veljače 2013., među ostalim, rekao: „U čitavoj povijesti Crkve činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i da lađa Crkve nije moja, nije naša, nego njegova te da on neće dopustiti da potone. On je taj koji je vodi“.[4]

Apostol naroda kaže: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28).

Zato smo, draga braćo i sestre u Gospodinu Isusu, u vremenu u kojem se vrijednost života često mjeri kriterijima uspjeha ili korisnosti, pozvani ponovo čuti Isusove riječi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Ovim riječima sam nam Isus poručuje da život nije tek puko biološko preživljavanje; da je punina života u zajedništvu s Bogom; život ispunjen ljubavlju istinom i slobodom – hod prema vječnom životu. Svojim utjelovljenjem Isus nam nije ponudio “više životâ” nego život kakvim ga je nebeski Otac zamislio kada je čovjeka na svoju sliku stvorio.

Zato, briga za život nije samo moralna obveza, nego put vjernosti Bogu. Ona se ostvaruje u obitelji, u vjernoj i plodnoj ljubavi supružnika, u otvorenosti daru djece, u strpljivoj njezi bolesnih i u blizini onima koji nose križ trpljenja. „Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2).

Povjerimo stoga sve ljudske živote Božjem milosrđu. Štitimo život, jer svaki život nosi lice Kristovo. Molimo Gospodina da učvrsti našu vjeru, osnaži našu nadu i raspali našu ljubav, kako bismo bili vjerni i hrabri svjedoci Evanđelja života.

Neka nas u tome kod Boga prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke života, Žene tišine i vjernosti, koja u srcu prebire, moli i djeluje, da budemo Crkva i narod koji moli, ljubi i hrabro svjedoči radost Evanđelja te vjerno štiti život od naravna začeća do naravne smrti.

† Željko Majić

banjolučki biskup

predsjednik Vijeća BK BiH za laike, obitelj i život

Plava boja štita sa zlatnim obrubom upućuje na Domovinu na nebesima i svetoga Josipa, čuvara i zaštitnika Republike Hrvatske. Tako onda i plava boja simbolizira mir, sigurnost i povjerenje. Plava boja simbolizira Blaženu Djevicu Mariju. Župa na čijem se području nalazi bazilika i Nacionalno svetište svetog Josipa ima zaštitnicu Blaženu Djevicu Mariju Snježnu, na Dubovcu.

U središtu štita nalazi se poznata šestokraka karlovačka zvijezda koja ujedno upućuje i na porijeklo svetoga Josipa – iz plemena Davidova. Isto tako, čitana s još dodatnih manjih šest krakova simbol je dvanaestorice apostola čime se želi označiti i vjera u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Broj 12 je isto tako simbol punine i savršenstva za čime i težimo tijekom ovoga života ostvarujući Gospodinov nalog da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski.

U središtu zvijezde nalazi se srebrni ljiljanov cvijet, tradicionalni simbol svetoga Josipa te kreposti čistoće i čvrstoće. Isto tako, pektoral (prsni križ) bl. Alojzija Stepinca, kojeg je nosio tijekom zatočeništva u Krašiću, bio je ukrašen upravo ljiljanima. Tako se i kroz ovaj motiv na zgodan način povezuju sveti Josip i bl. Alojzije koji je gorljivo promicao ideju osnivanja nacionalnog svetišta svetoga Josipa i kojem se gorljivo utjecao u zagovor. Srebrni ljiljanov cvijet možemo prepoznati i kao snježnu pahuljicu koja nas podsjeća na snježnu Gospu zaštitnicu dubovačke župe na čijem se prostoru nalazi bazilika i Nacionalno svetište svetog Josipa.

Čitan u cijelosti grb upućuje i na Svetu Obitelj: ljiljan (sv. Josip), zvijezda (Presveta Bogorodica) te plava boja, kao boja neba (Gospodin).

Ispod štita nalazi se ispisano geslo na latinskom jeziku: „Ite ad Joseph“, odnosno „Idite k Josipu“ čime i sam grb potiče svakog čovjeka dobre volje da se utječe u svojoj potrebi sv. Josipu.

Uz katedralne i župne crkve unutar jedne zajednice nalaze se i druge crkve koje imaju osobitu važnost bilo za liturgijski, bilo za pastoralni život. Takve crkve papa može počastiti naslovom manje bazilike, čime se označava i njihova posebna povezanost s rimskom Crkvom, ali i papom. Zbog toga se u pozadini štita i nalaze papinski simboli, to jest ukriženi ključevi.

U pozadini štita nalazi se još i umbraculum (kišobran) koji se u manjim bazilikama nalazi s desne strane glavnog oltara, a otvara se samo prilikom papina posjeta bazilici. Umbraculum je ukrašen crveno-zlatnom bojom, tradicionalnim papinskim bojama koje datiraju još iz 13. stoljeća.

zg-nadbiskupija.hr

Po završetku prve faze postupka sastavljen je popis 21 kandidata za koje postoji snažna moralna sigurnost da su podnijeli mučeničku smrt iz mržnje prema vjeri. Tu činjenicu potrebno je dodatno dokazati u biskupijskom postupku, nakon čega se cjelokupna dokumentacija upućuje Dikasteriju za kauze svetih u Rimu.

Ovaj proces odvija se u širem crkvenom kontekstu snažnog papinskog poticaja. Naime, papa Franjo ponovno je pozvao mjesne Crkve da popisuju i čuvaju sjećanje na svoje mučenike, putem osnivanja Komisije za nove mučenike – svjedoke vjere. Time se nastavlja poziv Crkve koji je još snažno artikulirao sveti Ivan Pavao II. u apostolskoj poslanici Nadolaskom trećeg tisućljeća – Tertio millennio adveniente (br. 37), ističući da se u našem vremenu „vratilo mnoštvo mučenika, često bezimenih“, čije svjedočanstvo ne smije biti izgubljeno. Papa je naglasio da je zadaća mjesnih Crkava prikupiti potrebnu dokumentaciju kako bi se sačuvalo sjećanje na one koji su svjedočili vjeru do kraja, ističući kako je upravo „ekumenizam svetaca i mučenika“ možda najuvjerljiviji oblik kršćanskog jedinstva.

Kauzom Riječke nadbiskupije obuhvaćeno je šesnaest svećenika, među kojima je i jedan franjevac iz Franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda, te petero laika – tri muškarca i dvije žene. Njihovo mučeništvo snažno je prisutno u zajednicama iz kojih potječu ili u kojima su djelovali, a potvrđuju ga brojni povijesni izvori i svjedočanstva.

„Gledamo ih kao evanđeoske svjedoke u teškim vremenima. Oni su svjedoci kršćanske ljubavi i otvorenosti prema svakom čovjeku u razdobljima snažnih ideoloških podjela“, poručuju iz Postulature.

Rijeka je u razdoblju prije i tijekom Drugoga svjetskog rata bila multikulturno središte obilježeno procesima mađarizacije, talijanizacije i germanizacije. Upravo u takvim okolnostima ovi su ljudi, neovisno o političkim i nacionalnim ili ideološkim pritiscima, ostali vjerni evanđelju, stavljajući u središte Bogom dano i neotuđivo dostojanstvo čovjeka. Pomagali su svima, odbijajući ideološke etikete i podjele, često riskirajući vlastite živote kako bi zaštitili druge.

Sluga Božji Martin Bubanj nositelj je ove kauze kao najviši crkveni predstavnik među kandidatima, budući da je vršio službu generalnog vikara. Njegovo svjedočanstvo, kao i svjedočanstvo ostalih Riječkih mučenika, nadilazi povijesni trenutak u kojem su živjeli.

„Oni ne pripadaju ni prošlosti ni budućnosti – oni pripadaju vječnosti“, navodi se u priopćenju Postulature za kauze svetih Riječke nadbiskupije.

Ova kauza snažno se povezuje s obilježavanjem 100. obljetnice Riječke biskupije te se vodi u duhu i na načelima koja je u tom kontekstu istaknuo riječki nadbiskup Mate Uzinić. Jubilej se, kako je naglasio, ne shvaća tek kao prisjećanje na prošlost, nego kao potvrda zajedništva mjesne Crkve u vjeri, nadi i ljubavi – unutar same crkvene zajednice i sa svima onima s kojima dijeli prostor Riječke nadbiskupije – kao i u dubokoj povezanosti s općom Crkvom i papom.

Upravo u tom svjetlu promatra se i svjedočanstvo slugu Božjih Riječkih mučenika. Njihovi životi i smrt potvrđuju da su znak i nada mjesne Crkve: Crkve koja dobro poznaje nevolje, povijesne lomove, progonstva, ideologije, podjele, oskudice i promašaje, ali koja je u tim iskustvima posvjedočila da je ništa nije moglo rastaviti od Kristove ljubavi. Zato stotinu godina postojanja Riječke biskupije nije tek povijesni podatak, nego stotinu godina Božje vjernosti. Nade, unatoč svim razlozima za beznađe i svjetla koje nikada nije prestalo gorjeti – jer je dolazilo iz Kristova srca i njegova križa, potvrđenog uskrsnom pobjedom.

Mogući kandidati za oltar obuhvaćeni ovom kauzom upravo su oni koji su tu vjernost posvjedočili svojim služenjem, žrtvom, oprostom i ljubavlju za druge – bez obzira na nacionalnost, jezik, društveni položaj. Njihovi su se životi utkali u identitet riječke Crkve i njezino poslanje, a njihovo svjedočanstvo ostaje trajno upisano u njezino pamćenje.

Vođenje ove kauze također je usmjereno prema dimenziji pomirenja i pročišćenja pamćenja. Želja je da ona bude doprinos suočavanju s još uvijek nepomirenim povijesnim sjećanjima te poticaj na gradnju mostova – ne samo među zajednicama i narodima koji dijele isti prostor, nego i s različitim generacijama u vremenu obilježenom snažnim ideološkim polarizacijama u kojem se sve više gubi sposobnost za dijalog te uvažavanje drugoga i drugačijega. U tom smislu, svjedočanstvo Riječkih mučenika ne zatvara se u granice povijesne boli, nego se otvara budućnosti izgrađenoj na istini, pravednosti i miru te postaje snažan poziv na dijalog, solidarnost i prepoznavanje Božje slike u svakom čovjeku u vremenu rastućih društvenih podjela.

Stoga ova kauza, kao i obilježavanje jubileja Riječke biskupije, nije slavlje prošlosti, nego poziv, poziv na pročišćenje pamćenja, na obraćenje, na pomirenje i na novi početak. To je poziv da Crkva ne ostane zatvorena u vlastite uspomene, nego da se, nadahnuta svjedočanstvom svojih svjedoka vjernosti Kristu i evanđelju, otvori budućnosti – ne brojeći uspjehe, nego razlučujući gdje i kako još može služiti potrebama današnjeg čovjeka u multikulturalnom društvu obilježenom svakovrsnim različitostima, navodi se u priopćenju.

Na kraju priopćenja donosi se popis kandidata za biskupijsko istraživanje o mučeništvu. Uz vlč. Martina Bubnja na tom popisu su još svećenici Andrija Loušin (+1937.), Ladislav Šporer (+1941.), Josip Pretner (+1943.), Juraj Matijević (+1943.), Zvonimir Milinović (+1943.), Vjekoslav Gržanić (+1943.), Andrija Mavrinac (+1943.), Stjepan Petranović (+1944.), Stjepan Horžić (+1945.), Matija Burić (+1945.), Viktor Perkan (+1945.), fra Eugen Kukina (+1945.), Srećko Blažević (+1946.) Alojzije Kristan (+1947.), Milan Hlača (+1951.), te vjernici laici Nikola Maljac (+1942.), Ladislav Pretner (+1943.), Julika Pretner (+1943.), Franjo Grabar (+1944.) i Marija Jakovac (+1945.).

Nakon usvajanja zapisnika s prethodnog zasjedanja biskupi su se osvrnuli na dopunske odredbe HBK-a uz Zakonik kanonskoga prava, koje su potom prihvatili i uputili u daljnju proceduru.

Biskupi su dali pozitivno mišljenje o prikladnosti pokretanja postupka beatifikacije i kanonizacije svećenika Martina Bubnja te skupine od petnaest svećenika i pet vjernika laika, koji su u teškim povijesnim okolnostima podnijeli mučeništvo kao svjedoci vjere od strane komunističkog režima.

Na zasjedanju se raspravljalo i o korištenju suvremenih informatičkih rješenja u vođenju župne administracije, s ciljem unaprjeđenja pastoralnog djelovanja i učinkovitijeg upravljanja povjerenim dobrima.

Tijekom zasjedanja donesene su i odluke o pojedinim mandatima unutar tijela HBK-a. Nadbiskup Zdenko Križić ponovno je izabran za člana Stalnoga vijeća HBK-a. Obnovljeni su mandati predsjedniku Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskupu Đuri Hraniću, predsjedniku Odbora za migrante biskupu Boži Radošu te pročelniku Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral preč. Mariju Kopjaru.

Na kraju zasjedanja biskupima se pridružio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua.

Najavljeno je da će se zajedničko zasjedanje biskupa Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održati 9. ožujka 2026. u Banjoj Luci, izvijestilo je Tajništvo HBK-a.

Biskupi su na zasjedanju, između ostalog, dali pozitivno mišljenje o prikladnosti pokretanja postupka beatifikacije i kanonizacije svećenika Martina Bubnja te skupine od 15 svećenika i pet vjernika laika, koji su u teškim povijesnim okolnostima podnijeli mučeništvo kao svjedoci vjere od strane komunističkog režima.

Martin Bubanj bio je svećenik i prvi župnik na Sušaku kojeg su 1945. bez suđenja ubili partizani, a njegovo tijelo bacili u jamu Bezdan u Kostreni. Procjene govore kako je u jamu ubačeno od nekoliko stotina do čak 1500 ljudi, piše Bitno net.

Rođen 12. studenog 1898. u Malom Dolu kod Križišća, Martin je za svećenika zaređen 1921. Bio je prohrvatski orijentiran te jedan od predvodnika Katoličkog pokreta na Sušaku (danas dio Rijeke). U ožujku 1936. imenovan je župnikom na Trsatu, a nakon što je župa razdijeljena postao je prvim župnikom novoosnovane sušačke župe sv. Ćirila i Metoda.

Kako piše na stranicama Riječke nadbiskupije, nakon ulaska partizana na Sušak, 21. travnja 1945., župnik Bubanj uhićen je među prvima. S ostalim uhićenicima odveden je u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana te strijeljan i bačen u jamu Bezdan bez sudskog procesa. Vojni sud u Ogulinu tek će u svibnju, nakon njegova pogubljenja, podići optužnicu koju je sastavio izvjesni Benedetti.

U toj se optužnici navodi, među ostalim, da je bio pristalica Pavelićeve NDH, ali dalje nastavlja da “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga “bio je vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad”, piše u optužnici Martinu Bubnju.

Župnik Bubanj predosjećao je svoju smrt. To se može iščitati iz oproštajnog pisma kojega je napisao svojim roditeljima 11. travnja 1945., otprilike dva tjedna prije svoje mučeničke smrti:

„Dragi roditelji!

Ne znam ča će biti s menom ću kamo poći ili uopće neću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam načinio nikome, svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomogao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda, da pomognem ljudima. Pa ipak čujem, da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd.

Ako ostanem i poginem, znajte, da je to zato što sam katolički svećenik, koji sam propovijedao i branio svoju vjeru, koji nisam bio svećenik samo zato da misim i pobiram novce, nego kad je trebalo ustati na obranu vjere, ustao sam neustrašivo. Drugo zato, što sam se uvijek osjećao Hrvatom, i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod, i pomagao tome narodu, kolikogod mije to bilo moguće.

Naškodio nisam nikome, zla nisam učinio nikome, radio sam samo za svoju vjeru i svoj narod. Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni, da sam zavrijedio poginuti za Boga i vjeru.

Ako se odlučim za put, vratit ću se kada se prilike umire. Može to biti i brzo, a može trajati i dulje vremena. Samo Bog znade. Molite se Boga za mene, samo On će me čuvati.

Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.

Sušak, dne 11. travnja 1945.“

Prošle godine Riječka je nadbiskupija molitvom kod jame Bezdan obilježila 80. obljetnicu njegova stradanja. Godine 1995. postavljena mu je spomen-ploča u atriju crkve Presvetog Srca Isusova na Sušaku.

Čestitke su uputili i državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, zamjenik za opće poslove Državnog tajništva Edgar Peña Parra i apostolski nuncij u BiH mons. Francis A. Chullikatt.

„Povodom Vašega imendana, želio bih ujediniti svoje najljepše želje s posebnom molitvom Gospodinu za Vas i za nakane, koje nosite u svom srcu“, istaknuo je kardinal Parolin.

„Vaša eminencijo, povodom lijepe okolnosti – Vašeg imendana – upućujem Vam svoje najiskrenije dobre želje, zajedno s jamstvom svog stalnog sjećanja u molitvi pred Gospodinovim oltarom“, poručio je nadbiskup Parra.

„Pridružujući se čestitkama i dobrim željama u molitvi za Vaše nakane, zajedno sa svim osobljem Apostolske nuncijature, s dubokim poštovanjem i odanošću, ostajem Vaš u Gospodinu“, istaknuo je apostolski nuncij mons. Chullikatt.