Ova je stvarnost zbunila mnoge znanstvenike , budući da je tilma napravljena od materijala koji se trebao raspasti samo nekoliko godina nakon što je izložena.

Dr. Aldofo Orozco objasnio je situaciju na Međunarodnom marijanskom kongresu Gospi od Guadalupe 2009. godine, koju je zabilježila Katolička novinska agencija .

Sve tkanine slične Tilmi koje su stavljene u slanu i vlažnu okolinu oko Bazilike nisu trajale više od deset godina … originalna Tilma je bila izložena otprilike 116 godina bez ikakve zaštite, primajući infracrveno i ultraljubičasto zračenje. Od desetaka tisuća svijeća u njezinoj blizini i izloženosti vlažnom i slanom zraku oko svetišta.

Nadalje, tilma je pretrpjela sve vrste oštećenja, kao što je slučajno prolijevanje otapala 50% nitratne kiseline 1785. Tilma u tom nesretnom slučaju nije oštećena

Tilma je čak preživjela bombardiranje bazilike 1921. godine. Sve oko tilme je teško oštećeno, ali ne i tilma.

Dr. Orozco je rekao da je očuvanje tilme jednostavno “ izvan svakog znanstvenog objašnjenja”.

Od ovoga dolazi melodija za koju vjeruju da je ona koju je Sveti Juan Diego čuo kada je vidio Našu Nebesku Majku 9. prosinca 1531. Znanstvenici su snimili vibracije ogrtača Gospe od Guadalupe… Ovo je muzika Fiat. Glazbu poslušajte OVDJE.

Francis Collins

Francis S. Collins voditelj je projekta „Ljudski genom“ koji je najveći zajednički biologijski projekt. On je znanstvenik i vjernik koji ne vidi sukob ta dva svijeta. Međutim, kao bivši ateist, nije oduvijek imao ovakve stavove. Tek kada je krenuo na medicinski fakultet i kada se suočio s problemima života i smrti, pacijenti su gu ispitivali „doktore, što vi vjerujete?“. Zbog toga se upustio u potragu. Kroz svoje je putovanje pronašao Isusa Krista. Collins vodi skupinu znanstvenika kako bi definirao 3.1 milijardi slova ljudskog genoma, knjigu s uputama o našoj DNA. Kao vjernik, Collins kaže kako DNK vidi kao „informaciju koja se nalazi u svim živim bićima, kao Božji jezik, a elegancija i složenost naših tijela i ostatka prirode oslikavaju Božji plan.“

Albert Einstein (1879.-1955.) 

Albert Einstein jedan je od najpoznatijih i najpoštovanijih znanstvenika, a vjerovao je u religiju. Ovaj je osnivač moderne fizike i nobelovac prepoznao kako je nemoguće da svemir nije stvoren i rekao: „Svatko tko je ozbiljno zainteresiran za znanost uočava da se u svim zakonima svemira manifestira duh koji je čovjeku superioran, i naspram kojega se naša moć treba shvatiti skromno.“ Još je jedan njegov poznati citat: „Znanost je bez religije jadna, religija je bez znanosti slijepa.“

Charles Darwin (1809.-1882.) 

Možda je iznenađujuće da je engleski prirodoslovac i geolog Charles Darwin na ovom popisu, s obzirom na njegove doprinose teoriji evolucije, no znanstvenik je vjerovao u Boga da postoji odnos između vjere i znanosti te je rekao: „Nikada nisam negirao postojanje Boga. Mislim da je teorija evolucije sasvim u skladu s vjerom u Boga. Mislim da je najveći argument za postojanje Boga nemogućnost da objasnimo kako je ovaj ogroman i čudesan svemir, kao i čovjek, nastao slučajno.“

Rene Descartes (1596.-1650.)

Francuski matematičar i znanstvenik Rene Descartes, za kojeg se smatra ocem moderne filozofije i znanosti, bio je pobožni katolik do kraja svog života, a zajedno s Francisom Baconom bio je pobožniji od prosječnog znanstvenika toga doba. Vjerovao je u sustav u kojem je Bog važan, čak i ključan za njegovu filozofiju. Strastveno je nastojao otkriti istinu o Bogu.

Johannes Kepler (1571.-1630.)

Ovaj briljantan matematičar i jedan od najvećih astronoma nije mogao negirati Boga i njegovu moć te je izjavio: „Bog je velik. Velika je njegova moć. Beskonačna je njegova mudrost. Neka bude hvaljen Bog, raj i zemlja, sunce, mjeseci zvijezde na našem jeziku. Moj Gospodin i moj Stvoritelj. Veličanstvenost tvoga djela želim obznaniti ljudima, onoliko koliko moja ograničena inteligencija može shvatiti.“ Bio je luteran i smatrao je da nebeska tijela i svemir predstavljaju Sveto Trojstvo.

Francis Bacon (1561.-1627.)

Ovaj je filozof poznat po tome što je utemeljio znanstvenu metodu i eksperimentalnu metodu koja počiva na induktivnom zaključivanju. Bio je predan u svojoj službi državi, otkrivanju istine i služenju Crkvi. Kao filozofu, cilj mu je bio eksperiment i racionalnost, odbacio je ateizam i smatrao je da je nedovoljno dubok kao filozofija. Navodno je izrekao: „Istina je da malo filozofije čovjeka gura prema ateizmu, no dubina filozofije čovjekov um okreće religiji, jer čovjekov um djelomično gleda na druge uzroke i nekada se zadržava samo na njima, bez da se upušta dalje.“

Isaac Newton (1543.-1727.)

Osnivač klasične fizike i genij na području optike, mehanike i matematike. No mnogi ljudi ne znaju da je bio duboko religiozan i da je mnogo vremena provodio proučavajući biblijsku numerologiju, pokušavajući povezati brojeve kako bi u Bibliji prepoznao Božji plan za tijek povijesti. Navodno je rekao: „Ono što znamo mala je kap, ono što ne znamo ogromni je ocean. Zadivljujući poredak i harmonija svemira mogli su doći samo iz plana jednog sveznajućeg i sveprisutnog bića.“

 Izvor: Novizivot.net

Stručnjaci se slažu da ovu iskopinu nazivaju „iznimnim“ otkrićem. Prema članku koji je objavio CNN Travel, posebna nadstojnica Rima Daniela Porro objasnila je kako je to mjesto gdje je Neron uvježbavao poeziju i glazbu, nekoliko metara od mjesta gdje se sada nalazi bazilika Sv. Petra. Antičko kazalište spominje se u rimskim tekstovima koje je napisao Plinije Stariji, ali njegovo mjesto prije nije bilo otkriveno.

Iskapanje je dio projekta obnove Palazzo della Rovere na Via Della Conciliazione koja vodi do Trga Sv. Petra. Palazzo je, kako se sada doznaje, izgrađena na vrhu nekadašnjeg Neronova kazališta, te je također sjedište konjičkog Reda Svetog groba. Dio zgrade iz renesansnog doba, nekoć poznate kao Hotel Columbus, sada će biti hotel Four Seasons koji bi trebao biti otvoren 2025. za vrijeme proslave Rimske jubilarne godine.

Dok neki od najranijih artefakata pronađenih na nalazištu svjedoče o korištenju prostora kao kazališta (iskapanjem su pronađeni ostatci starorimske nošnje), na njemu su otkriveni i noviji artefakti. Među artefaktima iz 15. stoljeća koji su pronađeni tijekom iskapanja bili su stakleni pehari, lonci za kuhanje, novčići, ostatci glazbenih instrumenata i različiti alati korišteni za izradu krunica.

Članak CNN-a objašnjava kako će „mnogi manji dijelovi biti odneseni u rimske muzeje radi izlaganja, a ruševine građevine ponovno će biti zakopane nakon što budu popisane“.

Mint, YouTube

Ova rekonstrukcija lica temelji se na kompjuterskom modeliranju lubanje i prikazuje ženu sa šiljastim nosom, visokim jagodicama i okruglim licem. Za one koji vjeruju da su to kosti Marije Magdalene, ovo je lice jedne od najozloglašenijih žena katoličke crkve koja je od samog Isusa primila oprost grijeha.

„Nismo sigurni da je to uistinu lubanja Marije Magdalene“, rekao je Philippe Charlier, biološki antropolog na Sveučilištu Versailles. „Ali bilo je vrlo važno to izvući na vidjelo.“ Charlier je obavio rekonstrukciju s Philippeom Froeschom, vizualnim forenzičarom, prenosi Aleteia.

Napomena: Sljedeći videozapis sadrži neke netočne informacije o Mariji Magdaleni; ali je vrijedan za prikazivanje lica, cijelog procesa izrade rekonstrukcije i intervjua nekih ključnih osoba koje su sudjelovale na ovom projektu.

Preveo i priredio medjugorje-info.com

Kao što je objašnjeno u članku Fione Galee Debono u Times of Malta, “gravura Cornelisa Corta iz 1574. replicira originalni crtež Federica Zuccarija. To je, pak, ‘gotovo ropski’ replicirao umjetnik Bartolomeo Amadeo Perugino na svojoj poznatoj slici Gospe od Ta’ Pinu 1619. godine.”

Ove bakropise umjetnici su obično koristili kao referencu. “Otkriće originalne verzije koja odgovara slici Uznesenja Djevice”, objašnjava Galea, “pokazalo je da je umjetnik koristio vrhunske grafike.”

Debonu, savjetniku odgovornom za projekt restauracije, istraživački projekt povjerila je konzervatorska tvrtka Atelier del Restauro, koja je 2020. dovršila restauraciju slike od povijesne i umjetničke važnosti – i revno sačuvala važan dio kršćanske baštine Malte .

Gospa od Ta’ Pinu i papina ostavština

Svetište Gospe od Ta’ Pinu posvećeno je i otvoreno za javnost 13. prosinca 1931., a 1932. papa Pio XI. ga je podigao u status male bazilike.

20. lipnja 1935. Svetu Marijinu sliku okrunio je papin legat. Dana 26. svibnja 1990. papa sveti Ivan Pavao II. stavio je na njega aureolu od pet zlatnih zvijezda kao svjedočanstvo privrženosti malteškog naroda svojoj Blaženoj Majci. Dana 18. travnja 2010. papa Benedikt XVI. okitio je štovanu sliku zlatnom ružom. Ovom je prigodom rekao: „Svjestan sam posebne pobožnosti malteškog naroda prema Majci Božjoj, izražene s velikim žarom prema Gospi od Ta’ Pinu, i stoga sam zadovoljan što imam priliku moliti pred slikom […] Također mi je drago pokloniti joj Zlatnu ružu, kao znak naše zajedničke sinovske ljubavi prema Majci Božjoj. Posebno vas molim da joj se molite pod naslovom Kraljica obitelji.”

“Mjesto koje se činilo izgubljenim i koje danas obnavlja vjeru i nadu naroda Božjeg.” Tim je riječima papa Franjo uveo svetište Ta’ Pinu gdje je održao drugu javnu intervenciju svog prvog dana na Malti, 2. travnja 2022. Papa je svoju meditaciju usmjerio prema utjehi, pokazujući da vjerodostojnost kršćanske vjere počiva na njihovu konkretnu pozornost prema najmanjem od njih.

Kada je Papa stigao u svetište Ta’ Pinu, izgrađeno na mjestu male crkve u kojoj je seljanka 1883. godine čula glas Djevice Marije, dočekalo ga je 3000 ljudi. Tamo je saslušao tri svjedočanstva, među kojima i ono para čijoj je ženi sa samo 23 godine dijagnosticirana multipla skleroza.

Slika se nalazi na maloj krstionici crkve Dura-Europos koja potječe iz III. stoljeća, a otkrivena je u iskopinama prije Drugog svjetskog rata.

Kada bi se ti podatci potvrdili, od nje bi starije bile jedino Priscilline katakombe u Rimu iz 150. godine pr. Kr. u kojima je prikazana Djevica Marija s malim Isusom u naručju.

U nedavnom članku naslova „Najranija prikazivanja Djevice Marije“ napisanom u časopisu o Biblijskoj arheologiji, Biblical Archaeology Review, stručnjakinja Mary-Joan Leith je rekla da određeni stručnjaci smatraju da slika žene odgovara Samaritanki koja priča s Isusom pokraj Jakovljeva zdenca (Ivan 4: 1-42), danas se raspravlja o nekoj drugoj  vjerojatnosti.

Leith je komentirala tvrdnju učenjaka Michaela Pepparda koji kaže da slika ne predstavlja Samaritanku već Djevicu Mariju u trenutku Blagovijesti kada joj anđeo Gabrijel najavljuje da će u svojoj utrobi nositi Božjeg Sina:

„Kao što objašnjava Peppard, Blagovijest iz Dura-Europos crkve nije iz evanđelja po Luki (1: 26-38), nego iz Jakovljevog protoevanđelja, apokrifnog teksta iz II. stoljeća koji govori o životu Marije do Isusova rođenja“, rekla je Letih.

Stručnjakinja je dodala da je u skladu s apokrifom Marija „uzela vrč i izašla ga napuniti vodom i glas joj reče: ' Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom. Blagoslovljena si ti među ženama', pogledala je oko sebe da vidi odakle bi mogao dolaziti taj glas“.

Ukoliko je Peppardova interpretacija točna, to bi značilo da je portret iz crkve Dura-Europos najstarija slika Djevice Marije.

Prema Leith i druge najstarije slike Djevice Marije mogu pojasniti kršćanska vjerovanja u ranim stoljećima.

„Među ostalim misterijima je i način na koji su kršćani gledali na Isusovu majku, Mariju, u ranim stoljećima kršćanstva. Status Marije u kršćanstvu je postao služben tek 431. kada joj je Efeški sabor dodijelio titulu Theotokos (Bogorodice)“, navela je Leith.

Za kraj je stručnjakinja rekla da su „informacije, vizualne ili tekstualne, o značenju Marije ranije bile iznenađujuće oskudne, međutim, arheologija je dala nekoliko korisnih tragova.“

Aciprensa /preveo i priredio medjugorje-info.com

U toj knjizi, između ostalog, spominje i kako je njezin otac, Mort Felix (uvijek se šalio kako to na latinskome znači 'sretna smrt') podnosio posljednja tri tjedna života kada je, omamljen boli i lijekovima protiv raka, lebdio između ovoga i onoga svijeta.

Transkribiranje njegovih "brbljanja", kaže, dalo joj je određeni osjećaj smirenosti prije njegovog odlaska, piše The Atlantic.

"Dosta. Hvala, i volim te i dosta", rekao je supruzi Susan večer prije no što ga je pronašla mrtvim.

Taj klinički psiholog puno je govorio prije smrti, ali malo toga do kraja shvatljivoga.

"Ima toliko toga u tuzi", rekao bi.

"Spustite me odavde, rekao bi drugi put", a halucinirao je i anđele te je tvrdio da je soba koja je bila potpuno prazna, prepuna ljudi.

On je jedan od 181 osobe čije je predsmrtne rečenice Smartt zapisala, pokušavajući pronaći neku matricu, neku zajedničkost.

Nije to jedna od onih romantiziranih sabranih "posljednjih riječi" od Cezara nadalje, već antropološka studija o tome što nam prolazi kroz glavu kada smo svjesni da je kraj blizu.

Ideja je proučiti "psihičko stanje točno prije smrti". Time se bavio i antropolog Arthur MacDonald. Podijelio je ljude koje je slušao u 10 kategorija spram njihovih okupacija (političari, filozofi, pjesnici...) i zaključio kako "ljudi bliski vojnim zanimanjima" imaju najviše zahtjeva i direktiva, filozofi, matematičari i edukatori pitanja i izjava, a umjetnici i znanstvenici su "škrti" na riječima.

Njemački učenjak Karl Guthke u svojoj knjizi "Last Words" kaže kako je MacDonald pokušao kvantificirati rezultate. O komunikaciji prije smrti knjige su napisale i medicinske sestre Maggie Callanan i Patricia Kelley, i to 1992.

"Kako osoba postaje slabija i više joj se spava, komunikacija s drugima postaje suptilnija. Čak i kad je ljudima previše teško govoriti, ili su izgubili svijest, mogu čuti. Sluh je posljednje osjetilo koje se gasi", stoji u njihovoj knjizi.

Posljednje riječi George Busha Sr. bile su "volim i ja tebe", kao odgovor na rečenicu "volim te" koju mu je rekao sin, George Bush Jr.

U članku iz rujna u njemačkom magazinu Der Spiegel liječnici otkrivaju koliko ljudi u trenutcima smrti mahnito psuje, ili zaziva imena supružnika i djece. Većina muškaraca u nekom trenutku zaziva majku.

Delirium, radi lijekova ili temperature, je priča sama za sebe.

Najčešće se spominje "mutnost" ili "osjećaj kao da lebdimo".

Mnogo znamo, piše Atlantic, o počecima govora od utrobe nadalje, ali sam je kraj i dalje obavijen tajnom. Upravo je zato Lisa Smartt započela suradnju s psihijatrom Raymondom Moodyjem Jr. koji se bavi iskustvima sa samog "ruba smrti", te je 1975. napisao hit-knjigu "Life After Life".

Zajedno su napravili i Final Words Project, website koji se bavi životom, smrću, svjesnošću i lingvistikom.

Uvijek kao primjer Smartt tu navodi svoga oca, koji je koristio fraze koje nama nisu imale smisla (ali njemu jesu).

"Moram ići dolje, moram se odvojiti", kao da mu tijelo lebdi između nečega.

Onda je bilo i mnogo ponavljanja (Zelene dimenzije! Zelene dimenzije!) koja su česta kod ljudi s demencijom i u deliriju.

Ponavljao je Felix i brojeve, te pokret, dok su neki drugi umirući, piše Smartt pričali metafore o odlasku, bilo brodom, nebom, kopnom ili nešto treće...

Metafore o odlasku primijetile su i Callahan i Kelly te zabilježile u svojoj knjizi.

"Kao da znaju da im je vrijeme da umru", kažu. Prisjećaju se kako je jedan pacijent ponavljao "kad bih samo mogao pronaći kartu, samo kad bih mogao pronaći kartu, bio bih kod kuće".

Razumijevanje lingvističkih matrica i razloga zašto se komunicira kako se komunicira prije umiranja moglo bi uvelike olakšati razumijevanje smrti, ali i što nam umirući žele reći.

Nekada su ljudi umirali vrlo naglo, ali napretkom tehnologije danas se živi dugo i umire polako, u institucijama. Utoliko je komunikacija jako važna.

Iako je Smarttina knjiga "obojena" željom da se pogleda u život poslije života ona je i dalje jedna od rijetkih pisanih ostvarenja na jednu vrlo zanimljivu, a zanemarenu temu.

Povjesničar Grigory Kessel iz Austrijske akademije znanosti objavio je otkriće u članku u časopisu New Testament Studies ranije ove godine. New Testament Studies je znanstveni časopis s recenzijom koji objavljuje Cambridge University Press.

Prema Kesselu, koristio je ultraljubičastu fotografiju kako bi vidio raniji tekst ispod tri sloja riječi napisanih na palimpsestu, vrsti drevnog rukopisa na kojem su ljudi pisali preko drugih riječi, ali često su ostajali tragovi izvornog pisanja.

Spominje se Isus

Palimpsesti su se koristili u drevna vremena zbog rijetkosti pergamenta. Riječi su se pisale na materijal ponovno dok nekoliko slojeva prekrije skrivene riječi ispod.

Tekst koji je opisan u Kesselovom otkriću je dugo nepoznata verzija poglavlja 12. Knjige Mateja koja je izvorno bila dio starosirijskih prijevoda Biblije prije 1500 godina, rekao je Kessel u priopćenju za medije. Otkriće je napravio u rukopisu koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici.

Rukopis pruža "jedinstvenu priliku" istraživačima da razumiju najranije faze tekstualne evolucije Biblije, prema priopćenju za medije, i pokazuje neke razlike u odnosu na moderne prijevode teksta.

Na primjer, prema priopćenju, izvorna grčka verzija Mateja 12:1 - koja se danas najčešće koristi - kaže: "U to vrijeme Isus prođe kroz polja žita u subotu; i njegovi učenici ogladniše pa počeše trgati klasje i jesti".

Nova otkrivena sirijska verzija, međutim, neznatno se razlikuje. Kaže: "počeše trgati klasje, trljati ih u svojim rukama i jesti".

Naime, nova istraživanja na bebama i djeci, predstavljena u časopisu New Scientist, pokazala su da je mozak uređen tako da sebe doživljava odvojeno od tijela.

Stručnjaci smatraju da nam distanca omogućuje da vjerujemo u nadnaravno i zamišljamo imaginarne prijatelje.

Neka druga, ranija istraživanja otkrila su pak da ljudski umovi imaju pretjerano razvijen osjećaj za uzrok i posljedicu koji nas navodi da posvuda vidimo svrhu i dizajn, čak i kada ih nema.

Tako djeca već sa sedam godina vjeruju da su kamenje, rijeke i ptice stvoreni s određenom svrhom.

Ove dvije sklonosti zajedno čine nas savršeno programiranima za vjerovanje u Boga, zaključuju znanstvenici.

Profesor Paul Bloom, psihijatar na sveučilištu Yale u SAD-u kaže kako postoje „mnogi dokazi da su nam temelji vjerovanja usađeni“. “Svi ljudi imaju takve moždane krugove i oni nikada ne nestaju“, objasnio je.

Izvor: novizivot.net

Obvezan uvjet u znanstvenim istraživanjima provedena u sva tri slučaja je bio podudarnost triju otisnutih slika.

1. Torinsko platno

Najvažnija je relikvija Torinskoga platna. Radi se o tkanini s uzorkom riblje kosti od oko 4,41 x 1,13 metra na kojoj je otisnuta dvostruka slika glave čovjeka koji je umro nakon niza mučenja koja su kulminirala raspećem.

Slika je obrubljena dvjema crnim crtama i nizom praznina; to su oštećenja uzrokovana požarom koji se dogodio u Chambéryju 1532. godine.

Torinsko platno / Foto. Wikipedia

Prema predaji, radi se o platnu koje se spominje u evanđeljima i koje je poslužilo za povijanje Isusova tijela u grobu. Za ovu tradiciju, iako su na Svetom Platnu pronađene brojne potvrde znanstvenih istraživanja, još se uvijek ne može reći da je definitivno dokazana.

Postoji značajna podudarnost između izvještaja o Kristovoj muci iz evanđelja i podataka koje možemo dobiti od Torinskog platna.

Od brutalnog bičevanja prije raspeća do krunjenja trnjem, s odsutnošću crurifragiuma (prebijanje koljena kako bi se ubrzala smrt, Isusove noge nisu bile slomljene poput dvojice razbojnika jer je neuobičajeno brzo umro, toliko da je Pilat bio zapanjen), sve do rane na prsima nanesene nakon smrti ( rijetka pojava).

2. Sudarij iz Ovieda

Sudarij iz Ovieda / Foto: Wikipedia (Reinhard Dietrich)

Sudarij iz Ovieda, platnenu tkaninu dimenzija 85 x 52 cm, navodno je koristio Josip iz Arimateje – nakon smrti Nazarećanina – kako bi skupio krv iz Isusovih usta i nosa. Čuva se u katedrali glavnog grada Asturije.

U svjetlu ovih rezultata, 1987. godine u Španjolskoj je osnovan CES, Španjolski centar sindologije, a 1989. novo ispitivanje relikvije dovelo je do detaljne rekonstrukcije događaja koji su uzrokovali stvaranje mrlja na platnu. Ova su istraživanja trajala pet godina s iznenađujućim rezultatima. Neka od njih tumače da je muškarac imao dugu kosu svezanu na potiljku i dugu bradu, rane na zatiljnom dijelu, zatvorena usta, slomljeni nos, rane na stražnjem dijelu zatiljka i tjemena; dio mrlja sastoji se od vode i krvi zbog smrti od plućnog edema, tipičnog za one koji umiru od gušenja, kao što se događa u slučaju raspeća.

Podudarnost

Torinsko platno i Sudarij iz Ovieda u Španjolskoj „ovijali su, s gotovo potpunom sigurnošću, tijelo iste osobe“. Do ovog je zaključka došlo istraživanje pri kojemu su uspoređene dvije relikvije kroz studiju koja se temelji na forenzičkoj antropologiji i geometriji.

Rad je izveo doktor likovnih umjetnosti i profesor kiparstva sa Sveučilišta u Sevilli Juan Manuel Miñarro u okviru projekta Španjolskog centra za sindologiju (CES) sa sjedištem u Valenciji.

3. Rubac iz Manoppella

Wikipedia

Sveto Lice je slika sačuvana u Manoppellu u bazilici Svetog Lica. To je mekani veo koji prikazuje sliku muškog lica s dugom kosom i razdijeljenom bradom, za koju se vjeruje da je Kristova (povezuje se također s Veronikinim rupcem).

Horizontalne niti tkanine su valovite i jednostavne su strukture; osnova i potka, vidljive golim okom, međusobno se isprepliću i tvore obično tkanje. Mjere platna su 17 x 24 cm. To je slika muškog lica duge kose i razdijeljene brade, jedinstven slučaj u svijetu u kojemu je slika identično vidljiva s obje strane. Nijanse smeđe boje na slici, uz blagocrvenu boju usana, nemaju nikakav materijalni aspekt tj. nema nikakvih ostataka ili pigmenata boje.

Obrazi su nejednaki: jedan, zaobljeniji od drugog, znatno je natečen. Oči gledaju vrlo intenzivno u jednu stranu i prema gore. Stoga ispod šarenice vidimo bijelu očnu jabučicu. Zjenice su potpuno, ali nepravilno otvorene. U sredini, iznad čela, nalazi se čuperak kose, kratke i valovite poput vrtloga.

Jedno lice

Prema studiji svećenika Enrica Sammarca i sestre Blandine Paschalis Schlömer na Licu iz Manoppella, preklapanjem ovih triju relikvija kronološkim putem dobiva se slika jednog te istog lica.

Ako preklopimo Sudarij iz Ovieda, Sveto Lice iz Manoppella preko lica prikazanog na Torinskom platnu, čini se da se sve poklapa: rane, anatomski dijelovi, proporcije lica, znakovi muke. Osim što se krvna grupa AB podudara s Torinskim platnom, mrlje krvi savršeno se podudaraju s onima na Sudariju iz Ovieda i s tragovima koje nalazimo na Svetom Licu (VIDEO Tv 2000, 23.lipnja)

medjugorje-info.com

Skriveni tekst isprva je izbrisao pisar u Palestini, što je bila uobičajena praksa u to vrijeme jer je pergament bio rijedak, pa su rukopisi često brisani i pergamenti ponovno korišteni.

Otkriveni ulomci potječu iz Evanđelja po Mateju, a ono je jedno od četiriju evanđelja Novog zavjeta u Bibliji. Ostala tri evanđelja, po Marku, Luki i Ivanu, ocrtavaju Isusov život, a njihovi spisi zajedno čine dio 27 knjiga Novog zavjeta. Tekstovi Novog zavjeta napisani su u godinama nakon Kristova raspeća.

Izvorna grčka verzija Matejeva poglavlja 12, stih 1 glasi: U ono vrijeme, Isus je u subotu prolazio žitnim poljima, a njegovi učenici ogladnjeli su i počeli brati klasje i jesti.

Novootkriveni sirijski prijevod uz identični prvi dio, u drugom dijelu pak glasi ovako: ...su počeli brati klasje, trljati ga u rukama i jesti.

Ostatak prijevoda nije objavljen, što znači da bi mnogi drugi skriveni stihovi mogli biti otkriveni kasnije.

Grigory Kessel, stručnjak za srednjovjekovlje s Austrijske akademije znanosti (OeAW), sada je uspio otkriti izgubljene riječi i njegova su otkrića objavljena u časopisu New Testament Studies.

Tradicija sirijskog kršćanstva poznaje nekoliko prijevoda Starog i Novog zavjeta. Donedavno se znalo da samo dva rukopisa sadrže starosirijski prijevod evanđelja, rekao je Kessel.

Kome trebaju riječi kad Bibliju možete upoznati kroz Bitmojije
Grigory Kessel došao je do velikog otkrića zahvaljujući svom dubokom poznavanju starih sirijskih tekstova i karakteristika pisma. Ovo otkriće dokazuje koliko produktivna i važna može biti međuigra između modernih digitalnih tehnologija i temeljnih istraživanja kada se radi o srednjovjekovnim rukopisima, istaknula je Claudia Rapp, ravnateljica Instituta za srednjovjekovna istraživanja pri OeAW-u.

Izvor: Phys.org

Kako to da svaki novi život ima 46 kromosoma (po 23 od oca i majke), a ova krv samo 24? Zašto? Kako to da je mrtva krv – ‘oživjela’?

Prilikom analize krvi čuo je zapanjujuće riječi, a to je da je krv živa, ali da je na pola ljudska i na upit čija je, odgovorio je “od vašeg Mesije”

Pogledajte VIDEO:

Tandem iz Astronomsko-opservatorijskog instituta u Cluju u Rumunjskoj kaže da je Isus umro u petak u 3 sata popodne, 3. travnja 33. godine, a uskrsnuo u nedjelju u 4 sata ujutro, 5. travnja iste godine.

Koristili su kompjutorski program da provjere biblijske reference u odnosu na povijesne astronomske činjenice.

Rekli su da u Novom zavjetu stoji da je Isus umro dan nakon prve noći punog mjeseca, nakon proljetne ravnodnevice.

Koristeći podatke prikupljene o zvijezdama između 26. i 35. godine, ustanovili su da je u ovih devet godina prvi puni mjesec nakon proljetne ravnodnevnice registriran dvaput – u petak, 7. travnja 30. i petak, 3. travnja 33. godine.

Uvjereni su da je Krist razapet 33. a ne 30. godine jer je zabilježeno pomračenje sunca, kao što je opisano u Bibliji u vrijeme Isusova raspeća, koje se dogodilo u Jeruzalemu te godine.

svjetlorijeci.ba

To nije stav kakav bi ozbiljan znanstvenik trebao imati prema onom što ne može objasniti. Primjer je i francuski nobelovac Luc Montagnier, a koji je svoj stav o Lurdskim čudesima iznio u svojoj knjizi “Nobel i redovnik”, u razgovoru sa cistercitskim redovnikom Michelom Niassautom.

“Kada je fenomen neobjašnjiv, ako stvarno postoji, nema razloga za poricanje bilo čega”

Na posljetku, ako fenomen postoji, kakvog smisla ima poricati ga? Ono što morate učiniti je proučiti je, a ne se pretvarati da ne postoji. Luc M. navodi da “u čudesima u Lurda postoji nešto neobjašnjivo”, i zamjera kolegama znanstvenicima govoreći da “mnogi znanstvenici griješe odbacujući ono što ne razumiju”.

“Ne sviđa mi se ovakav stav”, komentirao je.

Luc Montagnier je preminuo prije nekoliko dana. Poznat je po otkriću virusa HIV-a i Nobelovoj nagradi za medicinu. Inače, već je u počecima Covid krize tvrdio da je virus potekao iz laboratorija, a zbog svojih stavova o Covidu i cijepljenju protiv istog, više nije dobrodošao u znanstvenim krugovima.

Najviše eksperimenata je rađeno na vodi koja bi nakon blagoslova mijenjala strukturu a opasne bi bakterije ugibale. Znak križa se pokazao kao MOLITVA mijenja fizikalnu strukturu vode. Najviše eksperimenata je rađeno na vodi koja bi nakon blagoslova mijenjala strukturu a opasne bi bakterije ugibale.

Znak križa se pokazao kao učinkovito sredstvo za regulaciju krvnog tlaka i čišćenje od povećanih vrijednosti masnoća i šećera u krvi. Primijećeno je da je znak križa djelotvorniji kada ga na sebi naprave praktični vjernici za razliku od tradicionalnih vjernika i nevjernika.

ZNAK KRIŽA OD NAJSTARIJIH VREMENA …

Sve ovo upućuje na istinitost stare kršćanske prakse blagoslova hrane koja seže do apostolskih vremena dok je znak križa na tijelu kao vjerska gesta prisutna od vremena Tertulijana, ranocrkvenog oca koji je živio između 160. i 220. godine. Tertulijan je napisao: “Na svim našim putovanjima i kretanjima, na svakom našem ulasku i izlasku, prilikom obuvanja, kupanja, za stolom, pri paljenju svijeća, lijeganju, sjedanju, u svakome poslu koji nas zaokuplja, radimo znak križa na našem čelu.”

To je najraniji pisani spomen o znamenovanju znakom križa koji se susreće u crkvenoj tradiciji a radi se o znamenovanju prstom na čelu dok je suvremeni način, tako da se dodirnu četiri mjesta na tijelu, po svemu sudeći nastao u desetom stoljeću.

VJERA, A NE MAGIJA

Znak križa uz izgovaranje: ”U ime Oca, Sina i Duha Svetoga” je najkraća ispovijest kršćanske vjere i najkraća molitva kojom se u različitim životnim situacijama zaziva Sveto Trojstvo. Znak križa se može činiti i na sve četiri strane svijeta kako bi Bog blagoslovio prostore i mjesta kamo treba ići a uz klasične molitve kao što su Vjerovanje, Očenaš, Zdravo Marijo, uklanja se svaka sumnja kako se radi o magijskom činu.

Mnogo prije suvremenih znanstvenih otkrića kršćani su slušali poticaje Duha Svetoga i vršili Božju volju objavljenu u Bibliji. To ih je često čuvalo od smrtosnosnih bolesti kao npr. spolnoprenosivih i drugih zaraznih bolesti a čest je slučaj da bi se po molitvi čitava mjesta oslobađala pošasti kao npr. kad je Hrvatski sabor u 18. st. dao zavjet Bogu da će izgraditi kapelicu u Ludbregu ako ih Bog poštedi kuge i Bog je to učinio. Zavjet, molitva, znak križa… tako jednostavna a tako moćna sredstva Božje zaštite od, kako doslovno kaže Psalam 91,5-6: ”Nećeš se bojati strašila noćnoga ni strelice što leti danju, ni kuge što se šulja kroz tmine, ni pošasti što hara o podne.” Nije teško, ne uzima vremena a mnogo za uzvrat vraća. ”Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!” (Ps 34,9)

Preuzeto iz knjige: Dražen Bušić: knjiga “Apokalipsa – rat za duše” i film “Božji čovik”

Obje su pronađene među ruševinama drevnog grada Adulisa koje leže u modernom eritrejskom gradu Zula. Jedna od njih je katedrala koja se nalazi u blizini središta drevnog grada, a druga, koja se nalazi istočnije od gradske luke, uključuje razrađeni prsten stupova koji dokazuje da je crkva nekada imala kupolu.

Iako su ove dvije crkve prvi put otkrivene 1868. odnosno 1907. godine, do sada nisu bile predmet pomnijeg istraživanja. Sada, više od stotinu godina nakon što su ove dvije crkve prvi put otkopane, arheolozi su ih uspjeli istražiti modernim tehnikama te je tek sada otkriveno da su izgrađene već u 5. stoljeću, što znači da su pripadale Kraljevstvu Aksum.

Kraljevstvo Aksum vladalo je teritorijem koji je pokrivao veći dio moderne Eritreje, Etiopije, Sudana, Džibutija, Jemena i Saudijske Arabije, od 1. do 10. stoljeća. Kršćanstvo se proširilo u kraljevstvo u 4. stoljeću nakon obraćenja kralja Ezana. Kako je navedeno u članku koji je objavio Medievalists.net, ovo otkriće je važno upravo zbog toga što „postoji vrlo malo fizičkih dokaza ove rane faze pokrštavanja […] Istraživanje ovih dviju crkava pomaže popuniti tu prazninu.” U članku je također pojašnjeno i da dr. Gabriele Castiglia, sa Papinskog instituta za kršćansku arheologiju, vodi tim koji provodi istraživanje starosti obje crkve metodom radiokarbonskog datiranja, a prikupljeni podaci podupiru napore tima da shvati važnost ovih građevina i ulogu koju su mogle imati u postupnoj tranziciji religije na Somalijskom poluotoku.

Prvi kršćanski samostan u UAE arheolozi su otkrili početkom 1990-ih i pretpostavlja se da je također nastao između 6. i 7. stoljeća.

Oba samostana su stoljećima bila prekrivena pustinjskim pijeskom i zaboravljena jer su – kako znanstvenici vjeruju – kršćani kroz povijest polako prelazili na islam kako je ta vjera postajala sve prisutnija u regiji.

Gledano odozgo, tlocrt otkrivenog samostana ukazuje na to da su se ranokršćanski vjernici molili unutar crkve s jednim središnjim prilazom glavnom oltaru gdje se nalazio zdenac za krštenje kao i peć za pečenje hostije. Pokraj samostana vidljiva je i druga zgrada s četiri sobe u kojoj je vjerojatno tada živio opat ili čak biskup.

Povjesničari kažu da su se prve crkve i samostani širili duž Perzijskog zaljeva do obala današnjeg Omana i sve do Indije, a tim tvrdnjama u prilog idu raniji pronalasci sličnih crkava i samostana u Bahreinu, Iraku, Iranu, Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji.

Izvor: CBS News / Svjetlo riječi

Isklesan u antičko doba, tunel se sada nalazi u arapskom naselju Silwan, u istočnom Jeruzalemu. Svoj popularni naziv – Ezekijin tunel, dobio je zbog najčešće pretpostavke da datira iz vremena vladavine judejskog kralja Ezekije, između kasnog 8. i ranog 7. stoljeća prije Krista.

Općenito se vjerovalo da ovaj tunel odgovara „vodovodu“ koji se spominje u 2. Kraljevima 20,20: „Ostala povijest Ezekijina, svi njegovi pothvati i kako je sagradio ribnjak i prorov da dovede vodu u grad, zar sve to nije zapisano u knjizi Ljetopisa judejskih kraljeva?“

Sada su arheolozi pronašli djelić dokaza (mali fragment vapnenca) koji povezuje kralja Ezekiju s ovim tunelom.

Biblijske priče objašnjavaju kako je kralj Ezekija pripremio Jeruzalem za nadolazeću opsadu Asiraca. 2. Ljet 32,30 objašnjava kako je Ezekija blokirao „gornji izvor Gihonske vode“ i svrnuo je „pravo na zapadnu stranu Davidova grada“ kako bi spriječio neprijateljske snage pod Senaheribom da imaju pristup vodi.

Ulomak vapnenca datira u 8. stoljeće pr. Krista. Kako prenosi NewsBreak, istraživači vjeruju da je to samo sićušna čestica mnogo većeg spomenika. Ulomak prikazuje šest slova paleohebrejskog pisma, raspoređenih u dva retka, svaki s po tri slova. Prvi red uključuje slova QYH. Istraživači sugeriraju da bi cijela riječ bila Hizqyhw – to jest, Hizquiyahu, Hezekiah (Ezekija).

Drugi red prikazuje dva slova, točku i treće slovo. Znanstvenici vjeruju kako je to značilo da prva dva slova završavaju riječ, a da treće slovo započinje drugu riječ. Oni su teoretizirali da bi prva riječ, koja završava na KH, mogla glasiti BRKH – berecha, bazen, slijedeći biblijsku priču koja objašnjava da je voda koja je tekla kroz Ezekijin tunel stigla sve do ribnjaka (berecha) Siloama.

Inače, ovo nije prvi put da se čini kako arheološki nalazi potvrđuju biblijske priče o kralju Ezekiji. U siječnju 2017. arheolozi koji su radili na iskapanju u Nacionalnom parku Tel Lachish, 40-ak km jugozapadno od Jeruzalema, pronašli su ostatke drevnog žrtvenika za koji se vjeruje da je star gotovo 3 000 godina. Nacionalni park Tel Lachish predstavlja mjesto drevnog grada Lachish, uspješna i utvrđena naselja koje se spominje više od 20 puta u Bibliji, a uništili su ga Asirci oko 700. pr. Krista.

Otac Gabriele Gionti i Matteo Galaverni dovode u pitanje pouzdanost matematičkog pristupa gravitaciji poznatog kao “Teorija gravitacije Brans-Dickea” i predlažu “vrlo obećavajuću novu tehniku ​​za razumijevanje ponašanja gravitacije u prvim trenucima svemira”.

U članku objavljenom 15. travnja u prestižnom časopisu Physical Review D, dva talijanska svećenika predviđaju postojanje novog “okvira” za shvaćanje gravitacije u kojem se “gravitacijska sila proteže do beskonačnosti dok se brzina svjetlosti približava nuli”. Ova bi “nova perspektiva” mogla pružiti bolje razumijevanje početaka Svemira, teorija o njegovom “brzom početnom širenju”, posebno one Rusa Alekseja Starobinskog, i potragu za “općenitijom kvantnom teorijom ozbiljnosti, ” kažu njegovi autori.

Ova se dvojica svećenika svojim radom svrstavaju u prestižni red katoličkih znanstvenika koji su unaprijedili fizikalnu znanost. Podsjećaju na doprinose otaca Giovannija Battiste Ricciolija i Francesca Maria Grimaldija o gravitaciji u 17. stoljeću (koji su otkrili fenomen ubrzanja zbog gravitacije) i Georgesa Lemaîtrea, izumitelja teorije danas poznate kao “teorija velikog praska” na početku 20. stoljeća.

Vatikanski opservatorij sa sjedištem u Castel Gandolfu, koji je 1891. godine osnovao Lav XIII., ima za cilj “pokazati svijetu da Crkva podržava dobru znanost”. Danas uglavnom djeluje iz Tucsona u Arizoni (SAD) gdje je instaliran visokotehnološki teleskop kako bi u potpunosti iskoristio zvjezdano nebo.

WAXS

Studiju je proveo dr. Liberato de Caro s talijanskog instituta za kristalografiju Nacionalnog istraživačkog vijeća u Bariju. Dr. de Caro je upotrijebio metodu poznatu kao "širokokutno raspršivanje X-zraka" ili WAXS , koja mjeri prirodno starenje lanene celuloze i pretvara je u vrijeme od proizvodnje.

Proces ima nekoliko ključnih značajki koje ga čine poželjnijim od radiokarbonskog datiranja, među kojima je i to da je potpuno nedestruktivan za uzorke. Nadalje, veličina uzorka potrebna za WAXS je mnogo manja, zahtijeva samo dio tkanine približno 0,5 mm x 1 mm.

Nedostatak kod analize ugljikom-14

U svom izvješću, objavljenom na web stranici talijanskog Odjela za kemijske znanosti i tehnologije materijala , de Caro je ukazao na nekoliko nedostataka u datiranju analizom ugljika-14 . Napomenuo je da se uzorci tekstila lako mogu kontaminirati tvarima koje bi mogle iskriviti rezultate. Napisao je:

„Plijesni i bakterije, koji koloniziraju tekstilna vlakna, te prljavštinu ili minerale koji sadrže ugljik, poput vapnenca, koji se lijepe na njih, u praznim prostorima između vlakana koji na mikroskopskoj razini predstavljaju oko 50% volumena, može biti tako teško potpuno eliminirati u fazi čišćenja uzorka, što može narušiti datiranje.”

De Caro je napomenuo da se tkanina može čak i obogatiti novim uzorcima Carbon-14. U ovom trenutku, postalo bi teško identificirati je li datiranje ugljika mjerilo izvornu tkaninu ili sloj ugljika koji se akumulirao tijekom vremena.

WAXS Datiranje

De Caro je objasnio da je WAXS metoda korištena na raznim uzorcima povijesnog tekstila za koje je dokumentirano da su stari od 3000. godine prije Krista do 2000. godine.

Postavio je Torinsko platno među ove uzorke i otkrio da najbolje odgovara komadu tkanine za koju se zna da potječe iz opsade Masade u Izraelu 55-74. godine.

Ako su točni, nalazi bi sugerirali da je pokrov nastao u vremenu kad je Krist živio, a to bi moglo značiti da je to doista bila Isusova pogrebna tkanina. Ipak, de Caro je savjetovao oprez, budući da je novi datum u suprotnosti s datiranjem analize Carbon-14 i to s velikom razlikom.

Dr. de Caro je predložio da WAXS analizu trebaju provesti drugi laboratoriji kako bi se potvrdili nalazi. U intervjuu za National Catholic Register rekao je:

“Tehnika datiranja pokrova rendgenskim zrakama nije destruktivna. Stoga se može ponoviti nekoliko puta na istom uzorku... bilo bi više nego poželjno imati zbirku rendgenskih mjerenja koju provodi nekoliko laboratorija, na nekoliko uzoraka, najviše milimetarske veličine, uzetih iz platna.”

Pelud

De Caro je također istaknuo neke uzbudljive elemente koji bi mogli pomoći u praćenju povijesti platna i njegovog dolaska s Bliskog istoka u Europu. Napomenuo je da su uzorci platna sadržavali uzorke peludi iz drevne regije Palestine, koja nije mogla potjecati iz Europe . Sam ovaj čimbenik sugerira da je Torinsko platno provelo dosta vremena na Bliskom istoku.

Helena Sokolov, kustosica zadužena za djela u Izraelskoj upravi za antikvitete (IAA), potvrđuje da je to doista slika Dobrog pastira. Slika je rijetka ikonografija za prsten, ali inače raširena u ranim stoljećima kršćanstva. Katakombe Priscile u Rimu pokazuju široku upotrebu slike (sačuvaju jednu od najstarijih slika Krista prikazanog kao Dobrog Pastira). Zbog svoje male veličine dragulj je sigurno pripadao ženi. Njegovo otkriće uz obalu Cezareje nije iznenađujuće, jer je grad nekoć bio lokalni glavni grad Rimskog Carstva u trećem stoljeću. To je bilo vrijeme kada se kršćanstvo uvelike širilo, “posebno u mješovitim gradovima poput Cezareje”, rekao je kustos.

Dobri pastir, lik nalik Kristu

Naziv koji se daje Kristu – “Dobri pastir” – aludira na Kristove riječi u Evanđelju po Ivanu (Iv 10,11): “Ja sam pastir dobri, pastir istinski, koji život svoj polaže za ovce svoje. ” Također podsjeća na Psalam 23: “Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora...” U vrijeme dok su kršćani još bili žestoko proganjani, te su alegorije dopuštale Kristovim apostolima da se prepoznaju i posvjedoče svoju vjeru, a pritom su ostali diskretni. Doista, Rimljani su već koristili ovu sliku dobrog pastira u svojim pogrebnim obredima ukrašavajući svoje grobnice mladim pastirom među svojim ovcama. Ova bukolična slika simbolizirala je zagrobni život ispunjen mirom.

Slijedeći teoriju o meteorskom zračnom udaru, tim je upotrijebio internetski kalkulator utjecaja koji je pokazao da dokazi odgovaraju tom scenariju. „The Daily Beast” tvrdi da je zračni udar usporediv s onim koji se dogodio u Tunguskoj u Rusiji 1908. godine. Tunguski zračni udar izravnao je 80 milijuna stabala na površini od 830 četvornih kilometara. Događaj bi također bio sličan utjecaju koji je uklonio dinosaure, ali u manjim razmjerima.

„The Conversation” izvješćuje da se detonacija morala dogoditi oko 2,5 milje iznad zemlje. Čak i na toj udaljenosti eksplozija bi stvorila udarni val koji bi izravnao većinu zgrada Sodome. Nitko od stanovnika ne bi preživio početnu eksploziju ili temperature topljenja stijena koje su uslijedile. Ova teorija se proteže i do Jerihona, koji se nalazi samo 14 milja od ovog mjesta. Sada se tvrdi da je ovaj isti zračni udar mogao sravniti slavne Jerihonske zidove.

Izvješće bi moglo objasniti i zašto je više od 100 drugih naselja u regiji napušteno. Udar je mogao ispariti dio Mrtvog mora, što bi bacilo toksične razine soli na kopno. Ova sol, za koju je u nekim uzorcima utvrđeno da je koncentracija čak 25%, generacijama bi devastirala poljoprivredno zemljište. Ta teorija se tek treba dokazati. Uz malo oborina u sušnoj pustinjskoj klimi, bilo bi potrebno mnogo više vremena za ispiranje soli. Kada bi poljoprivreda bila ugrožena, društvo bi prestalo funkcionirati. Procjenjuje se da bi regija bila neprikladna za naseljavanje gotovo 600 godina.

Znanstvenici sa Sveučilišta North Carolina na tom su području došli do vrijednih arheoloških nalaza, uključujući strelice i razbijene svjetiljke. Najviše uzbuđenja izazvalo je otkrivanje raskošnih naušnica.

Shimon Gibson, ravnatelj sveučilišnog arheološkog projekta Mount Zion, objasnio je da je pronalazak rijetkog komada nakita prvi dokaz postojanja "elita", odnosno bogatijeg stanovništva koje je živjelo u Jeruzalemu prije osvajanja, 587. - 586. godine prije Krista.

Postojanje elita

“Za arheologe sloj pepela može značiti mnogo različitih stvari”, rekao je Gibson i nadodao:. “Može biti riječ o pepelu izvađenom iz pećnice ili o ostacima zapaljenog smeća.”

“Međutim, u ovom slučaju, kombinacija sloja pepela punog artefakata, pomiješanog s glavama strelica, i vrlo posebnim ukrasom, ukazuje na neku vrstu devastacije i uništenja. Nitko ne odbacuje zlatni nakit i nitko nema strelice u svojem kućnom otpadu”, rekao je.

Najtužniji dan u godini

Povjesničari smatraju kako je prilikom babilonskog osvajanja Jeruzalema, koje je predvodio kralj Nabukodonozor II, došlo do uništenja grada i pogibije velikog dijela stanovništva. Tada je vjerojatno srušen i Salomonov hram, što se također spominje u Starom zavjetu. Ortodoksni Židovi obilježavaju ovaj događaj svake godine Tisha B’Avom, danom posta i žalosti.

Prikaz uništenja

Tijekom iskapanja na brdu Sion u Jeruzalemu, arheolozi su otkrili dokaze o babilonskom osvajanju toga grada, što potvrđuje biblijski prikaz njegova uništenja.

Izrael je u utorak objavio da su na jugu Judejske pustinje pronađeni dijelovi 2000 godina starog biblijskog pergamenta, nazvavši to otkriće “povijesnim” i jednim od najvažnijih od pronalaska Kumranskih spisa ili sedam svitaka otkrivenih u spilji u Wadi Qumranu blizu Mrtvog mora.

“Prvi put nakon otprilike 60 godina, zahvaljujući arheološkim iskapanjima otkriveni su dijelovi biblijskog pergamenta”, stoji u priopćenju Izraelske uprave za starine (AIA).

Dijelovi rukopisa, napisani na grčkom, po riječima izraelskih arheologa omogućili su rekonstrukciju odlomaka iz Staroga zavjeta, točnije iz Knjige proroka Zaharije i Knjige proroka Nahuma.

Pronađeni su tijekom arheoloških iskopavanja u spilji prirodnog rezervata Nahal Hevera, u sklopu akcije pokrenute na državnoj razini čiji je cilj borba protiv pljačke nacionalne kulturne baštine.

Da bi uspješno izveli operaciju, koja se protezala i na dio Judejske pustinje smještene na Zapadnoj obali, palestinskom teritoriju što ga je Izrael okupirao 1967., AIA je arheolozima stavila na raspolaganje bespilotne letjelice i opremu koju koriste alpinisti, posebno užad za spuštanje.

Osim dijelova pergamenta, arheolozi su otkrili rijetke ‘komade’ koji datiraju iz razdoblja židovskog ustanka Bara Kohbe protiv vlasti rimskog cara Hadrijana (132. -136. nove ere), no i mumificirani dječji kostur ogrnut platnom, star oko 6000 godina te košaru koja datira iz razdoblja otprije 10.500 godina.

AIA procjenjuje da je to vjerojatno najstarija košara na svijetu.

Israel Hasson, direktor Izraelske uprave za starine, koja pronađene predmete proučava u svojem laboratoriju smještenom u jeruzalemskom Muzeju Izraela, kaže da je svrha ove inicijative, pokrenute 2017., “spasiti rijetku i značajnu nacionalnu kulturnu baštinu od pljačkaša”.

Od otkrića svitaka s Mrtvog mora prije više od 70 godina u kumranskim spiljama, kamene spilje Judejske pustinje postale su česta meta pljačkaša antičkih starina.

Tih 900 rukopisa smatra se jednim od najvažnijih arheoloških nalaza svih vremena jer sadrže vjerske tekstove na hebrejskom, aramejskom i grčkom, kao i najstariju poznatu verziju Starog zavjeta.

Photo: Twitter

„Stabla su pronađena na planinama Antarktike, a uključuju mješavinu zimzelenih, listopadnih i ginko stabala“, kaže. „Ovo otkriće ne bi trebalo iznenaditi one kojima je Postanak doslovna povijest.“

Geolozi Erik Gulbranson i John Isbell sa Sveučilišta Wisconsin-Milwaukee pronašli su fosilizirana stabla dok su provodili istraživanja na ledenom kontinentu. Ukupno su prikupili fragmente iz 13 stabala.

„Ljudi su znali za fosile na Antarktici iz ekspedicije koju je vodio Robert Falcon Scott 1910-12.“, kaže Gulbranson. „Međutim, većina Antarktike još uvijek je neistražena. Ponekad možete biti prva osoba koja se ikada popela na neku planinu.“

Gulbranson i Isbell vjeruju kako su drevna stabla postojala prije 260 milijuna godina prije nego što ih je uništio masovni događaj izumiranja.

„Ova šuma je uvid u život prije izumiranja, što nam može pomoći da shvatimo što je uzrokovalo događaj“, rekao je Gulbranson.

„Razdoblje tzv. izumiranja Perm-Trijas ili Velikog izumiranja završilo je prije 251 milijuna godina kao najveće masovno izumiranje u povijesti, kad je Zemlja brzo prešla iz uvjeta ledenog doba u stakleničko doba“, objašnjava izvješće sa Sveučilišta Wisconsin-Milwaukee. „Više od 90 posto vrsta na Zemlji je nestalo, uključujući i polarne šume.“
otkriće biblija potop antarktika
Foto: Twitter

Sekularni znanstvenici nisu sigurni što je izazvalo događaj izumiranja na kraju geološkog razdoblja Perm, ali mnogi smatraju da je za to zaslužan niz katastrofalnih vulkanskih erupcija.

Clarey, međutim, vjeruje da je kataklizma koja je uništila i pokopala stabla na Antarktici bio Opći potop opisan u Postanku.

„Biblija jasno opisuje globalni Potop koji je zahvatio sve kopnene mase – zašto bi Antarktika bila iznimka?“, piše.

Budući da stabla danas ne mogu preživjeti u oštro hladnoj klimi Antarktike, otkriće fosilnih stabala pokazuje da su vremenski uvjeti kontinenta u prošlosti bili znatno topliji i vlažniji. Ovaj je dokaz u skladu s popularnim gledištem kreacije mlade Zemlje da je Zemljina klima bila toplija i umjerenija prije Velikog potopa.

„Efekt staklenika značio bi da je Zemlja bila slično topla i umjerena [prije potopa]“, rekao je dr. Henry Morris, suosnivač ICR-a, na seminaru 1968. godine. „Poprečne razlike u temperaturi bile bi minimalne.“

Stanje fosiliziranih stabala – izvrsno sačuvanih s tragovima bjelančevina i aminokiselina još uvijek netaknutih – isto ima smisla ako su stabla iznenada uništena Općim potopom prije nekoliko tisuća godina, kaže Clarey.

„Kako bi proteini i izvorne aminokiseline preživjele milijunima godina?“, kaže. „Sekularna znanstvena zajednica nema pravih odgovora koji objašnjavaju izvanredna otkrića poput ovih.“

Iako Gulbranson i Isbell vjeruju kako su nedavno otkrivena stabla stara milijunima godina, Clarey kaže da fosili „govore drugačiju i daleko noviju priču – koja odgovara biblijskom izvještaju o globalnom potopu prije samo nekoliko tisuća godina.“

„Ova su stabla bila brzo pokopana tijekom globalnog potopa opisanog u Postanku“, tvrdi. „Umjerene i tropske biljke i životinje bile su brzo zahvaćene, zatrpane i pretvorene u pepeo, blato i pijesak u ovom kataklizmičkom događaju. Ti fosili nas podsjećaju da je Božja Riječ istinita.“

Izvor: Novizivot.net

Prema izvještajima izraelskih medija natpis, odnosno cijela rečenica glasi: "Blažena Marija, koja je živjela besprijekorno." Natpis je napisan na starogrčkom, a prevela ga je dr. Leah Di Segni s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu. Spomenik s marijanskim natpisom datira između 6. i 7. stoljeća i dio je nadgrobne ploče.

Nadgrobni spomenik je posljednji koji je iskopan s tog područja. Vjeruje se da je ovaj nadgrobni spomenik, kao i ostala otkrića na tom području, pripadali kršćanima koji su živjeli u selu Nitzana. Nitzana je nekoć bila središte brojnih naselja na tom području. U 6. stoljeću bila je važna stanica na trgovačkom putu, kao i popularno odmorište za kršćanske hodočasnike koji su išli na planinu Sinaj.

O povijesti ovog naselja poznato je vrlo malo, a stručnjaci vjeruju da će im nadgrobni spomenik pomoći u spoznajama o prijelazu između bizantskog i ranog islamskog razdoblja . Pablo Betzer, arheolog južnog okruga Izraelske uprave za starine, rekao je o otkriću:

„Za razliku od drugih drevnih gradova u Negevu, vrlo se malo zna o grobljima oko Nitzane. Pronalazak bilo kakvog natpisa poput ovog može poboljšati našu definiciju granica groblja, pomažući tako u rekonstrukciji granica samog naselja, koje još nisu utvrđene. "

Prije raspeća Isus ulazi u Jeruzalem kao Mesija na magarcu, kako je prorokovano stoljećima ranije. I narod ga je dočekao u pravome mesijanskom duhu. Farizeji su dobro poznavali ova proročanstva, ali znali su ih i obični ljudi i iskazivali su radost bez ustezanja. Isus prihvaća ovakav doček, a farizejima koji su pokušali suzbiti ovo očitovanje vjere i radosti poručuje: “Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!”

Otprilike 2000 godina kasnije, u Taibi, na sjeveru Izraela, otkriven je starogrčki natpis "Krist, rođen od Marije" star 1.500 godina, priopćila je Izraelska uprava za starine javlja Aleteia.

Urezan natpis na ulazu u velebnu zgradu je iz bizantskog ili ranoislamskog razdoblja otkrili su arheolozi a ukrašen je mozaikom i geometrijskim dizajnom. Do otkrića je došlo tijekom iskopavanja koje su vodili Tzachi Lang i Kojan Haku prije planirane izgradnje ceste u selu Taiba u dolini Jezreel.

Starogrčki natpis pozdravlja one koji ulaze i blagoslivlja ih. Stoga je jasno da je zgrada crkva a ne samostan – crkve su pozdravljale vjernike na ulazu dok samostani uglavnom nisu.”

“Nismo znali što očekivati prije radova, ali znali smo da je to područje na kojemu su otkriveni arheološki ostaci”, rekla je arheologinja Yardenna Alexandre za list Jerusalem Post.

“Kad smo naišli na taj natpis, znali smo da imamo crkvu”, dodala je.

Riječi “Krist rođen od Marije” često su se koristile na početku dokumenata ili drugih tekstova kao blagoslov i zaštita od zla.

Regija doline Jezreel (u sjevernom okrugu Izraela) svjedoči o drevnom kršćanskom životu.

“Ovo je prvi dokaz postojanje bizantske crkve u selu Taiba i dodatak drugim nalazima koji svjedoče o aktivnostima kršćana koji su živjeli u toj regiji”, rekao je dr. Walid Atrash iz Izraelske uprave za starine.

Taiba je bila kršćansko selo u bizantskom razdoblju (5. do 7. st.) a kasnije je postala mjesto križarske utvrde.

"Moli za njih."

Cjelovit natpis glasi:

“Krist rođen od Marije. Ovo djelo bogobojaznog i pobožnog biskupa [Theodo] siusa i bijednog Th [omasa] sagrađeno je od temelja. Tko god uđe, treba se moliti za njih. "

Pronalazak imena Teodozija, nadbiskupa metropole Beit She'an kojoj je Taiba pripadala u 5. stoljeću, pomogao je arheolozima datirati kamen.

Na kamenu nalazi se veliko prazno kružno područje na kojem je nekoć bio ugraviran veliki križ. Križ su, vjeruju, maknuli - kršćani ili Židovi koji su živjeli na tom području - prije nego što je kamen recikliran u zidu kasnije zgrade

"Natpis je, rekao je, okrenut unutar zida i ne bi bio vidljiv", piše Aleteia. "Zgrada je izgrađena prije pojave islama, ali je i dalje bila u upotrebi tijekom muslimanskog razdoblja."

Drugo objašnjenje za uklanjanje križa, rekao je Atrash, jest da je izvorna crkva, koja je prestala funkcionirati na kraju Bizantskog carstva, uništena u jednom od nekoliko potresa koji su u to vrijeme pogodili regiju. Kamen su možda oštetili, a zatim su ga ponovno koristili kršćani ili Židovi koji su izgradili naknadnu dvosobnu građevinu, ukrašenu geometrijskim mozaičkim podovima, koju su nedavno iskopali ljudi iz lokalne zajednice.

"Kao blagoslov, natpis je izvorno stajao na ulazu u crkvu, gdje su ga ljudi mogli vidjeti", rekla je Alexandre. „Međutim, sada je pronađen ugrađen u zidove, stoga znamo da je kamen ponovno korišten kao građevinski materijal. Vjerojatno se zgrada srušila da bi je kasnije iobnovili. "

Kuća koja je otkrivena prije nekoliko desetljeća ispod samostana prvi je put iskopana 1880-ih, ali ne na profesionalan način.

Časne sestre iz Nazareta sagradile su samostan a pritom su otkrile drevnu cisternu i radile iskope, uz pomoć radnika i školske djece.

Samostan još uvijek djeluje, u blizini Nazaretske bazilike Navještenja.

U novoj knjizi, The Sisters of Nazareth Convent: A Roman-period, Byzantine and Crusader site in central Nazareth, profesor Ken Dark, arheolog sa Sveučilišta Reading u Velikoj Britaniji, kaže da je kuću vjerojatno sagradio sveti Josip, odnosni stan od kamena i vapnenca koji je djelomično usječen u obronke vapnenačke stijene.

Dark, koji je proveo 14 godina proučavajući to mjesto, rekao je da bi sveti Josip bio sposoban sagraditi kuću. Evanđeoski izvještaji govore o Isusovom udomitelju kao tektonu , grčkoj riječi koja znači i stolar i obrtnik povezan sa gradnjom.

"Postalo nam je jasno da je onaj tko je sagradio kuću vrlo dobro poznavao obradu kamena", rekao je Dark za Daily Mail.

Nekoliko značajki kuće pokazuje da je njezin graditelj "dobro poznavao svojstva lokalnog kamena i način obrade", rekao je prof. Dark.

Iz daljnje povijesti znamo da je ona puno značila Isusovim sljedbenicima. Do 4. stoljeća tu je sagrađena špiljska crkva, ukrašena mozaikom i postavljenim paravanom koji odvaja svetište.

Gotovo su previdjeli 

Osim nekih artefakata koje su sestre izložile u svom muzeju, mjestu se nije pridavalo puno pažnje, osim nekim studijama koje je 1936. godine napravio francuski isusovac Henri Senès. Njegove bilješke bile su poznate samo sestrama do 2006. godine, kada su ih podijelile s Darkom i njegovim arheološkim projektom iz Nazareta. Neki od ovih dokaza dokazi tek su se počeli pojavljivati ​​kad je Darkov tim detaljno istražio stranice studije.

Primjerice, na tom su mjestu pronašli "vjerojatne dijelove posuda od vapnenca". Prema židovskom zakonu, posude od vapnenca ne podliježu nečistoćama, što ukazuje na to da su stanovnici kuće iz 1. stoljeća vjerojatno bili Židovi.

Keramika također pruža dokaze o široj kulturnoj podjeli na području Nazareta usred kojeg je Isus odrastao. Arheološka nalazišta na sjeveru imala su širok raspon artefakata, uključujući uvezenu keramiku, što ukazuje na gradski svijet Rimskog carstva, dok su mjesta bliža Nazaretu imala artefakte, uključujući spomenute posude od vapnenca koje su ukazivale na židovsku kulturu. To sugerira „konzervativniji stav prema vjerskim uvjerenjima i konceptima čistoće te odbacivanja rimske kulture u potpunosti,” istaknuo je Dark.

Nigdje drugdje u Rimskom carstvu ne postoji tako naizgled jasna granica između ljudi koji prihvaćaju i onih koji odbacuju rimsku kulturu, čak ni duž carskih rimskih granica. To sugerira da je područje Nazareta bilo neobično po snazi ​​anti-rimskog osjećaja i svjedočila o snazi ​​židovskog identiteta.

Ovaj događaj se zbio u području poznatom kao Banias, nazvanom tako jer je u ranije doba postojao hram posvećen bogu Panu (u grčkoj mitologiji, sin Hermesov, bog paše, stoke, pastira i lovaca. Imao je jarčje noge i rogove i bio rutav. Kao demon straha zadavao je »Panov strah« - paniku, koji bi čovjeka iznenada uhvatio)

Ovih dana arheolozi su otkrili nešto što bi trebala biti crkva sagrađenu na vrhu tog hrama i posvećena pozivu svetog Petra, javlja Aleteia.

{youtube}uOSZmLxXpdc{/youtube}

Profesor Sveučilišta Haifa Adi Erlich, koji je vodio arheološka iskapanja, rekao je da crkva potječe iz 4. i 5. stoljeća. Njegovi su graditelji prilagodili rimski poganski hram kako bi odgovarao potrebama tada novozakonjene religije u Rimskom Carstvu.

"Mjesto iskopa jedinstveno je po tome što spaja liticu, špilju, izvore i terasu izgrađenih u davna vremena od urušavanja dijela litice na kojoj je hram sagrađen", piše Times of Israel . “Erlich je rekao da je otprilike u 3. stoljeću [prije Krista] štovanje boga Pana započelo u blizini špilje i izvora. Hram je sagrađen oko 20. godine prije nove ere. Postao je važno kršćansko središte s vlastitim biskupom 320.godine poslije Krista.

Na oltaru koji se nalazi na mjestu poganskog hrama nalazi se posveta Panu. "Izvorna građevina rimske hramske arhitekture kristijanizirana je i pretvorena u crkvu", objasnio je Times

Među pronalascima kršćanskih simbola bili su i mali križevi koji su ukrašavali mozaični pod crkve. Simbol križa raširio se u kršćanskoj ikonografiji nakon vladavine Konstantina, sredinom 4. stoljeća. Jedna niša okrenuta prema istoku u poganskom hramu u kojoj se vjerovatno nalazio kip Pana preuređena je kao crkvena apsida.
Otkriven je i kamen s urezanim križevima, rekao je Erlich, koji vjeruje da su to grafiti koje su napisali hodočasnici 6.-7. Stoljeća.

Voditelj službe za baštinu i arheologiju Izraelske uprave za prirodu i parkove dr. Iosi Bordowicz rekao je da će nalazišta biti konzervirana i dostupna budućim hodočasnicima.

Oni misle da su identificirali Betsaidu, koja je u Bibliji bila dom učenika Petra, Andrije i Filipa i gdje je Isus nahranio 5000 ljudi s pet kruhova i dvije ribe, hodao po površini jezera i vratio, nakon blagoslova, slijepcu vid.

Arheolozi čak 32 godine rade na pronalaženju ovog izgubljenog grada, koji je po Bibliji Isus, zajedno s također galilejskim gradovima Korozainom i Kafarnaumom, prokleo jer su stanovnici tih gradova ostali ravnodušni te se nisu pokajali, bez obzira na njegova čuda.

Nakon desetljeća arheoloških iskapanja i istraživanja profesor Rami Arav sa Sveučilišta u Nebraski (SAD) kaže da nema nikakve sumnje da je mjesto Et-Tell na Golanskoj visoravni, blizu ušća rijeke Jordan, mjesto na kojem je bilo biblijsko selo.

“Kuća ribolova i lova”

– Drevni izvori daju nam nekoliko ključnih točaka za identifikaciju Betsaide, no nalazi u Et-Tellu u skladu su s tim točkama i uvjerili su ne samo mene već i druge stručnjake – rekao je dr. Arav pozvavši se na rimskog povjesničara Tita Josipa Flavija koji u svojim spisima opisuje lokaciju Betsaide.

– On kaže da se grad nalazio u donjem Golanu blizu ušća rijeke Jordan u Galilejsko more – rekao je dr. Arav. Na istoj lokaciji je i mjesto iskopavanja – Et-Tell. U Et-Tellu su istraživači otkrili i hram koji je bio posvećen Juliji, supruzi rimskog cara Augusta što je, po dr. Aravu, još jedna od potvrda lokacije Betsaide.

– Josip Flavije opisuje kako je Betsaida kasnije napredovala do razine grada te su je Rimljani preimenovali u Julias, upravo po ženi rimskog cara Augusta – naglašava profesor Arav.

Ime Betsaida u prijevodu znači “kuća ribolova / lova”, a dr. Arav vjeruje da to potvrđuje točnost lokacije. Naime, tvrdi da su ruševine u Et-Tellu nekad bile poznate kao Zer, što bi se također moglo prevesti kao Tzed, što je hebrejska riječ koja znači i lov i ribolov. To je ime, vjeruje dr. Arav, u konačnici je pretočeno u Beit-tzed ili Betsaidu.

No prema biblijskom opisu Betsaida je bila dostupna brodom direktno s Galilejskog jezera (zvanog i Galilejsko more), a Et-Tell je udaljen više od kilometar i pol od same obale – što nije u skladu s biblijskim opisom.

Ali arheolozi smatraju da je mjesto arheoloških istraživanja u prošlosti bilo bliže moru nego danas te da je obala bila bliže, što se promijenilo zbog tektonskih poremećaja i promjenom samog vodostaja u jezeru.

– U osnovi je poznato kako je Galilejsko more točno usred siroafričke depresije i da je sklono tektonskim pomacima – napominje dr. Arav. Dodaje da su istraživači otkrili i drevnu ribolovnu opremu u ruševinama naselja.

U Bibliji stoji kako je Isus prokleo selo Betsaidu upozoravajući stanovnike kako će se suočiti s gorom sudbinom od Sodome, grada koji je Bog, po Starom zavjetu, uništio zbog nemorala. No, iako nema dokaza da je Betsaida doživjela takav grozan kraj koji je Isus svojom kletvom predvidio, na kraju je ipak napuštena.

– Srećom Isus nije rekao kada će grad biti uništen – našalio se dr. Arav u izjavi britanskim medijima.

– Dakle, u 4. stoljeću mjesto je napušteno i s vremenom su se zgrade pretvorile u ruševine – objasnio je dr. Arav osvrnuvši se i na jednu drugu skupinu arheologa koja je lani objavila da je obližnje mjesto El-Araj istinska Betsaida.

Argumenti za i protiv

On vjeruje da je ono što su oni pronašli zapravo bivši vojni logor.

– El-Araj je također izvanredno otkriće, ali to nije Betsaida koja se spominje u drevnim izvorima. Jednostavno, mjesto ne ispunjava uvjete iz ranije spomenutih povijesnih izvora koji opisuju Betsaidu, ali se tamošnji nalazi savršeno uklapaju u opis vojnog logora – rekao je dr. Arav.

Naime, dvije se lokacije u zadnje vrijeme spominju kao mjesto nekadašnje Betsaide – Et-Tell i El-Araj. One nisu međusobno preudaljene, oba se mjesta nalaze blizu ušća rijeke Jordan u Galilejsko jezero. No, za razliku od Et-Tella, El-Araj se nalazi na obali pa tamošnji istraživači stoga smatraju da je Betsaida bila tamo, a ne na mjestu koje istražuje profesor Rami Arav.
Glavni istraživač El-Araja je arheolog Moti Aviam s lokalnog Kinneret Collegea koji također u svoju korist citira rimskog povjesničara Josipa Flavija. Uz spomenutu udaljenost El-Tella od obale, koju dr. Arav objašnjava tektonskim poremećajima u prošlosti, Moti Aviam ističe da iskopine El-Araja više odgovaraju opisima većeg rimskog grada u koji je Betsaida napredovala.

– Ovdje smo otkrili i dokaze o rimskom kupalištu koje je karakterističnije za urbane sredine nego za selo. Ništa slično nije pronađeno u Et-Tellu – kazuje profesor Aviam koji u korist ove lokacije upisuje i nalaz ostataka bizantske crkve, za koju čak smatra da je Crkva apostola.

Prema kršćanskoj tradiciji, ova je crkva sagrađena u Betsaidi iznad doma Isusovih učenika Petra i Andrije.

„U ovom članku izneseni su razni pokazatelji života na koje upućuje Torinsko platno. S obzirom na nastanak ukočenosti trupla, analizira se položaj tijela otisnut na Platnu. Prisutnost nabora na licu ukazuje na to da je osoba živa. Torinsko platno pokazuje znakove smrti i života osobe koja je svoj lik ostavila otisnut u trenutku u kojem je bila živa”.

Ta se tvrdnja znatno uklapa u nauk o Kristovu uskrsnuću te u tvrdnje drugih stručnjaka o trenutku kada je slika ostala otisnuta na tkanini, kao da se radi o nekom nepoznatom zračenju tijela koje je do tada bilo pokriveno.

“U ovom ćemo članku analizirati niz znakova otisnutih na Torinskom platnu koji mogu opravdati činjenicu da je osoba umotana u Platno bila živa u trenutku nastanka otiska.”

Ukočenost i položaj tijela

Prva karakteristika koja se proučava u ovoj analizi je prisutnost ili odsutnost “ukočenosti ili rigor mortis“. Ta se ukočenost opaža kod mrtvih “u početku u donjoj čeljusti i u očnim mišićima, zatim prelazi na lice i vrat. Potom se širi na prsa, ruke, trup i na kraju noge – tvrdi ovaj stručnjak. Taj efekt dostiže svoj vrhunac 24 sata nakon smrti nakon čega počinje postupno nestajati obrnutim redom, oko 36 sati nakon smrti, za što je potrebno 12 sati. Ozbiljnost traume koju je pretrpio muškarac s Torinskog platna i gubitak krvi mogla je uzrokovati ranu ukočenost 25 minuta nakon smrti koja bi dosegla vrhunac od 3 do 6 sati poslije. “Vidni znakovi ukočenosti koji se pojavljuju na slici možda ne odgovaraju klasičnim tragovima ukočenosti nakon smrti.”

Dr. Hontanilla je zabilježio “semifleksiju vrata i asimetričnu semifleksiju zglobova kuka, koljena i gležnja”. Karakteristike položaja zabilježene na platnu ne odgovaraju ukočenosti koju bi tijelo trebalo imati nakon što je skinuto s križa “.

Položaj kao pri ustajanju

Analize su uključivale ispitivanje na “muškarcima u dobi od 30 do 40 godina atletskog fenotipa, visokima između 1,70 m i 1,80 m”. Upitani da ustanu u položaju sličnom onom muškarca s Platna, pokazali su “pomicanje ruku prema genitalnim organima pri savijanju trupa, semifleksiju glave i oslanjanje jednog tabana s manjom fleksijom noge i stupnjem unutarnje rotacije, poput one promatrane na Platnu.”

Detaljnija analiza položaja pokazuje da na slici nije bilo ukočenosti trupla u gornjim udovima, što je kontradiktorno, s obzirom na to da su mišići ruku izdržali snažan pritisak tijekom raspeća.

“Kruti stav raspete osobe podrazumijevao bi podlaktice i zglobove zapešća u tipičnoj semifleksiji, što je opaženo i na mnogim leševima”, rekao je Hontanilla, naglašavajući da položaj prstiju ne odgovara onome što se očekuje od trupla. “Jasno je da se izostanak palčeva na Torinskom platnu također može pripisati znakovima života, a ne samo paraliziranosti krutog trupla.”

Dokaz života na slici može se uočiti na licu “prisutnošću nazogenih i nazolabijalnih nabora”, crta ekspresije lica uzrokovanih djelovanjem mišića koji nestaju kod pacijenata s paralizom lica ili nakon smrti. “Na svježem truplu muskulatura lica se opušta, nabori nestaju i usta se otvaraju. To je početni trenutak opuštenosti post mortem“, rekao je stručnjak, zaključujući:

“Asimetrična semifleksija promatrana u nogama, semifleksija glave i iznad svega prisutnost nazogenih nabora i smještanje ruku u područje genitalija mogli bi ukazivati ​​na to da smo pred osobom koja započinje pokret ustajanja”.

Analiza evanđeoskih tekstova koja odgovara dokazima s Platna smjestila bi trenutak u kojem je slika ostala otisnuta “između prvog bdijenja (od 19,00 do 21,00 u subotu) i drugog bdijenja (od 21,00 do ponoći), ili najkasnije trećeg bdijenja (od ponoći do 3,00 ujutro u nedjelju) trećeg dana smrti “.

Autentičnost Platna

Da je Platno krivotvorina, krvne mrlje i druge dokazive karakteristike iziskivale bi “medicinsko i forenzičko znanje te poznavanje obrade slika na drevnim tkaninama osobe koja je stvorila ovo istinsko umjetničko djelo”, a koja je također bila sposobna napraviti savršen falsifikat tehnikama dostupnim u 14. stoljeću.

„Druga je mogućnost, uzimajući u obzir evanđeoski tekst, da je to tkanina koja je pripadala nekom rabinu koji je pokopan prema židovskoj tradiciji nakon što je raspet i bičevan prema rimskom običaju. Možemo još dodati da je slika bila otisnuta dok je bio živ, jer sadrži znakove nepomičnosti mrtve osobe, ali i znakove kretnji žive osobe u suprotnosti s prirodnim redoslijedom pojave znakova ukočenosti trupla.“

Stručnjak u tim znakovima vidi očitu Kristovu volju da učini čudo

„Ako je Isusovo tijelo bilo umotano u Torinsko platno, razumno je razmišljati da nam je u istom predmetu htio pokazati znakove ne samo smrti, nego i uskrsnuća. Analizirajući vrijeme koje je proteklo od smrti do uskrsnuća i slijedeći evanđeoski tekst, čini se da je Isus želio umrijeti u tom trenutku, podudarajući se sa žrtvom janjadi židovskoga naroda, izračunavši dovoljno vremena da njegovo tijelo podnese proces truljenja. Inzistiramo na glagolu ‘želio’, jer se i sam Pilat iznenadio da nije puno ranije izdahnuo”, piše HKM

Dodao je kako je poznato pedeset kopija Torinskog platna u svijetu, javlja Novi List.

Platno je, kazao je, veličine 4,50 sa 1,43 metara, odnosno istih dimenzija kao i izvorno platno. »To znači radi se o vrlo važnoj kopiji. Daljnja će istraživanja razjasniti mnoge tajne, no s obzirom da je ovo platno istih dimenija kao i u Torinu, zasigurno je djelo nekog važnog umjetnika«, ustvrdio je velečasni Marijan Jelenić.

Potvrđeno da je lubanja pripadala svetom Hubertu

Dodatno uzbuđenje, naveo je on, donijeli su mu rezultati istraživanja jedne lubanje za koju se pretpostavljalo da je pripadala svetom Hubertu, što je, kako je rekao »sada definitivno potvrđeno«.

»Sveti Hubert (727.) je od plemića postao biskup u Belgiji, a zaštitnikom lovaca izabran je zbog čudesnih događaja. Ova je relikvija pronađena među ostalima 2017. godine i također ima svjetski značaj. U sarkofagu svete Kordule otkriveno je i odijelo, odnosno jakna Pape Inocenta XII. koji je umro 1700. godine, a odijelo je nađeno prije četiri godine ali je prepoznato tek u listopadu prošle godine tijekom restauracije u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu«, istaknuo je Jelenić dodavši kako će nakon restauracije biti izloženo u Zbirci u Vodnjanu.

Izvijestio je i kako je upravo iz tiska izišla monografija »Sanctuarium Adignani« o svim Relikvijama koje Vodnjan posjeduje i koja se može predstavljati diljem svijeta, a koja predstavlja »najprecizniju dokumentaciju vodnjanskih relikvija«.

Inače, Vodnjan će u ponedjeljak 3. veljače obilježiti 808. obljetnicu Župe svetog Blaža i blagdan zaštitnika svoje župe. Sveti Blaž bio je biskup u gradu Sebasteji u Maloj Aziji u doba cara Dioklecijana za vrijeme najvećeg progona kršćana. Za njega kažu da je bio izučeni liječnik, činio je mnoga čudesa i zaštitnik je grla.

Te teorije potaknule su i rasprave u znanstvenim i vjerskim krugovima, prenosi Nedjelja.ba.

Godine 2017. filmski redatelj Cem Sertesen objavio je dokumentarni film Noina arka, koji je objedinio 22 godine istraživanja područja u kojem mnogi vjeruju da počiva veliki biblijski brod. Sada, Sertesen priprema nastavak Noina arka 2, koji će se usredotočiti na nova dostignuća u istraživanju ovog usamljenog planinskog lanca, prenosi Aleteia.

Nedavno su računalni inženjer i arheolog Andrew Jones i geofizičar John Larsen napravili istraživanje lokacije, koristeći tehnologiju 3D snimanja kako bi skenirali pod zemljom. Iako slike tek trebaju biti objavljene – a to će se dogoditi s objavljivanjem drugog dokumentarca – čini se da su uključene strane uvjerene da su bliže nego ikad dosad u otkrivanju tog dijela povijesti.

Hurriyet Daily News prenosi kako je Sertesen rekao:

Ovo su stvarne slike Noine arke. Nisu ni lažne, ni simulacije. Pokazuju cijeli brod pokopan pod zemljom.

Dodao je kako je to brod, ali i da je prerano nazivati ga Noinom arkom.

Moramo obaviti mnogo posla. To se može postići samo uz podršku sveučilišta i Turske, kazao je Sertesen.

Objasnio je da su slike snimljene slanjem električnih signala pomoću kablova koji su postavljeni pod zemljom. Naglasio je da u njihovom 3D snimanju ne postoji ništa stvoreno te da će rezultati koje oni prezentiraju biti neotkrivene fotografije onoga što se doista nalazi ispod zemlje.

Izdanje novog dokumentarca tek treba biti najavljeno, ali moguće je da će pričekati dok ne dobiju priliku iskopati to područje prije nego što završe film.

(www.jabuka.tv)

Svi moderni ljudi potekli su iz para koji je živio prije 100.000 do 200.000 godina, kažu znanstvenici.

Ovi isječci DNK koji žive izvan jezgri živih stanica sugeriraju da nisu samo ljudi ti koji dolaze od jednog para bića, već i devet od svakih deset životinjskih vrsta, prenosi Daily Mail.

Zaključili su da devedeset posto životinjskih vrsta danas dolaze od roditelja koji su počeli rađati otprilike u isto vrijeme, prije manje od 250 tisuća godina.

Ovim istraživanjem bacili su sumnju na obrazac ljudske evolucije, a s otkrićem mučio se i sam Thaler.

– Rezultati su me jako iznenadili, a i sam sam se dugo borio s njima. Potpuno je u suprotnosti s onim što smo do sada mislili da je istina – rekao je.

Izraelske novine pišu kako od 2017. francusko-izraelska ekspedicija kopa na Kiriath Yearimu – brdu s pogledom na prilaz Jeruzalemu, nekoliko kilometara zapadno od grada, pokraj vrata grada Abu Ghoš.

Mjesto je poglavito poznato po tomu što se ondje čuvao kovčeg saveza 20 godina, prije nego ga je kralj David, prema Bibliji, odnio u Jeruzalem.

Arheolog sa Sveučilišta Tel Aviv Israel Finkelstein i profesor biblijskih znanosti na College de France Thomas Römer sugeriraju kako brdo Kiriath Yearim i susjedni grad Abu Ghoš treba identificirati kao Emaus. On je igrao važnu ulogu u povijesti židovske pobune protiv helenističkog Seleukidskog Carstva, o kojoj piše u knjigama o Makabejcima. Juda Makabejac poražen je i ubijen 160. u bitci kod Elaze...

Ukoliko se sa Starog zavjeta prebacimo na Novi, znat ćemo kako se nakon uskrsnuća, upravo na ovomu potezu, odnosno na putu prema Emausu, Isus prvi put ukazao dvojici učenika. Prema evanđelju Sv. Luke, Emaus se nalazio oko 60 stadija (starogrčka mjera za dužinu) udaljen od Jeruzalema, odnosno više od 11 kilometara.

No, Benjamin Isaac, profesor emerit drevne povijesti sa Sveučilišta Tel Aviv, istaknuo je kako u blizini postoje barem dva druga mjesta koja imaju snažnu tvrdnju oko imena Emaus, što je vjerojatno bila grčka verzija hebrejske riječi hammah, ili vruće proljeće.

Prema pisanju Haaretza, tradicionalno, većina učenjaka identificirala je Emaus Isusova vremena s onim što je kasnije postao bizantski grad zvan Emmaus Nikopolis, smješten u dolini Ajalon blizu modernog raskrižja Latrun.

No, Emmaus Nikopolis je 25 kilometara udaljen od Jeruzalema, što je više nego dvostruko od udaljenosti koju spominje Luka.

Römer ističe kako postoje drevne tradicije koje povezuju Kiriath Yearim i Abu Ghoš s Emausom. „Barem se neki kršćani u prošlim stoljećima nisu slagali s Euzebijem i vjerovali su kako se Isusovo ukazanje dogodilo tamo, a ne u Emausu Nikopolisu. Zato su križari, još u 12. stoljeću, izgradili veličanstveno freskiranu crkvu Uskrsnuća u Abu Ghošu“, navodi se.

O njegovim putovanjima, koje je napisala Hunenbreg, anglosaksonska časna sestra koja je osobno poznavala Willibalda, doznajemo o hodočasničkom putovanju:

"Zatim su otišli u Betsaidu, rodno mjesto Petra i Andrije. Crkva sada zauzima mjesto gdje je nekad stajao njihov dom. Tamo su proveli noć i sljedećeg jutra krenuli na Corazain, gdje je naš Gospodin izliječio čovjeka koji je je bio opsjednut đavlom i poslao demone u krdo svinja."

Stoljećima je ovo svjedočanstvo temelj kršćanske tradicije prema kojoj je sagrađena crkva nad kućama Isusovih apostola.

Arheolozi vjeruju da su pronašli crkvu koja je, prema datumima srebrnih novčića prikupljenih na tom mjestu, možda sagrađena u bizantsko doba, gotovo 500 godina nakon što su apostoli živjeli.

Prema Haaretzovom izvješću, arheolozi s Akademskog koledža Kinneret i Nyack koledža u New Yorku koji su iskopavali zemljište smješteno u prirodnom rezervatu Bteikha, uz Galilejsko more, pronašli su dokaze o velikoj crkvi iz bizantskog razdoblja, na što ukazuje prisutnost mozaika pločice.

Prof. R. Steven Notley sa privatnog koledža Christian Nyack u New Yorku rekao je Haaretzu: "To je zidni mozaik i pojavljuju se samo u crkvama."

Mjesto crkve prvi je put otkriveno 2017. godine, a arheolozi vjeruju da su ostaci drevnog rimskog grada za koji se vjeruje da je nekoć bio ribarsko selo Bethsaida, poznato iz evanđelja kao dom apostola Petra, Andrije i Filipa, piše Aleteia.

Prevela Erika Radovic/medjugorje-info.com

Arheolozi tvrde da se to mjesto nalazi u današnjem Khirbet Al-Raiju, gdje su istraživači pronašli drevne predmete koje odgovaraju biblijskom razdoblju. Ovo veliko otkriće još uvijek čega službenu potvrdu, a pomoći će u osvjetljavanju podrijetla filistejskog naroda.

Starješina palestinskog predsjedničkog odbora zaduženog za obnovu crkve, Ziad al-Bandak, napomenuo je da se na tom mjestu trenutno provode opsežne obnove i restauracije, javlja Aleteia.

{youtube}N1qLW22g-2s{/youtube}

"Još jedna krstionica otkrivena je skrivena unutar postojećeg krsnog zdenca osmerokutnog oblika. ", rekao je al-Bandak, prije nego što je otkriće nazvao "veličanstvenim", otkrio je za izraelske medije.

Rekao je da nije siguran zašto je pokrivena, ali čini se da je sagrađena u razdoblju između jedne i dvije stotine godina nakon izgradnje crkve, koja je sagrađena u 4. stoljeću na mjestu za koje se vjeruje da je mjesto Isusovog rođenja.

Kazao je: „Nitko ne zna zašto je pokrivena i stavljena na ovo mjesto i nigdje nije zapisano u bilo kojoj povijesnoj knjizi o tome, ni u Crkvi ni u povijesnim knjigama. Zasigurno je iz 6., možda 6. ili 5. stoljeća ”, izvijestio je CBN.

Al-Bandak je izjavio kako će međunarodni britanski stručnjaci doći u biblijski grad na Zapadnoj obali kako bi istražili ovo veličanstveno i neobično otkriće.

Prevela: Erika Radovic/medjugorje-info.com

Kako javlja AINA, policija je uhitila osumnjičenike i identificirala ih dok su pokušavali prodati knjige. Prema njihovu svjedočenju u zatvoru, „knjige su pronašli u smeću“.

Profesorica arheologije Fahriye Bayram s Pamukkale sveučilišta potvrdila je autentičnost knjiga rekavši kako su ih naručili i koristili članovi kraljevske obitelji. Istaknula je kako su djela mogla biti prokrijumčarena iz muzeja u Siriji te istaknula da na njima nema zapisa. Također, kazala je kako su neki dijelovi knjiga izrezani, što može značiti da su bili označeni inventarnim brojevima muzeja iz kojeg su ukradeni. Spomenula je i kako su mnogi arapski predmeti otuđeni iz Sirije tijekom rata te prokrijumčareni u razne zemlje, uključujući i Tursku.

Određene stranice jedne od knjiga uključivale su i slike koje prikazuju život Isusa Krista, od razdoblja njegova rođenja do smrti. Druga pak knjiga usredotočena je na znakove horoskopa, poput dvoglavog orla i na ono što se događa s dušom nakon smrti.

Stručnjaci su primijetili da bi opsežno ispitivanje knjiga bilo potrebno zbog određivanja sadržaja i točnog razdoblja kada su napisane.

Spomenimo da Turska dijeli dugu granicu sa Sirijom te bilježi ogroman priljev izbjeglica iz zemlje uništene u građanskom ratu koji u ožujku ulazi u svoju šestu godinu. Turska tvrdi kako su službenici granične sigurnosti i carinici obučeni da se bave prekograničnim operacijama krijumčarenja. Carinici, trgovci umjetninama i kolekcionari također su dobili popis hitnih slučajeva koji bi mogli biti prokrijumčareni u zemlju.

Prema izvješćima koja su objavljenja u novinama The Christian Post i World Israel News, voditeljica nalazišta iz Izraelske uprave za starine, Irina Zilberbod, objasnila je da je “ovaj bazen izgrađen u središtu prostranog kompleksa, podno crkve koja se tu nekoć nalazila. Oko bazena su izgrađeni stupovi koji su omogućavali pristup stambenom dijelu kompleksa.”

Bazen je mogao biti izgrađen na mjestu za koje nekolicina znanstvenika smatra da je mjesto gdje je sveti Filip krstio etiopskog eunuha. Dr. Yuval Baruch, jeruzalemski arheolog, objasnio je da je “Filipovo krštenje eunuha bio jedan od ključnih događaja u širenju kršćanstva, stoga su znantvenici dugi niz godina tražili mjesto krštenja koje je postalo i čest motiv u kršćanskoj umjetnosti.”

Izraelska uprava za starine napunila je bazene te snimila cijeli proces kako bi pokazali dobro razrađeni sustav odvodnje čiji je vrhunac veličanstvena fontana. To je nastariji primjer vrhunskog arhitektonskog postignuća u Izraelu.

{youtube}-olvRQWERBU{/youtube}

U svakom slučaju, arheologinja Irina Zilberbod je također naglasila da je u ovom trenutku teško znati da li se bazen koristio za navodnjavanje, pranje, vrtlarstvo ili pak u službi lokalnih ceremonija krštenja.

Preveo i priredio medjugorje-info.com/Aleteia

Tako arheolozi vjeruju kako nekoliko nedavno otkrivenih spilja u Qumranu, gdje su pronađeni Spisi s Mrtvog mora, mogu sadržavati dodatne vjerske tekstove od prije nekoliko tisuća godina.

„Arheolozi su otkrili brojne predmete koji ukazuju na to da su tamo bili pohranjeni svitci, među ćupovima, omotima i mogućim fragmentima svitaka“, izvijestio je Times of Israel.

Randall Price, profesor bogoslovlja na Liberty Universityju, zajedno s Orenom Gutfeldom s Hebrew Universityja iz Jeruzalema, dio su tima koji je otkrio spilju 53 (Cave 53). Iako svici tamo nisu pronađeni, istraživači su otkrili prazan komad pergamene i vrčeve za pohranu identične onima koji su pronađeni u drugim qumranskim spiljama.

Također, istraživači su pronašli ulomak vrča koji je dokazao kako su svici bili pohranjeni u spilji. Prema Live Scienceu, u tijeku su iskapanja kako bi se utvrdilo posjeduje li spilja još uvijek svitke.

U blizini spilje 53b znanstvenici su došli do brončane posude za kuhanje iz 1. stoljeća prije Krista i gotovo netaknute uljne lampe iz helenističko-hasmonejskog razdoblja. Price je spomenuo kako su arheolozi pronašli i veliku količinu keramike koju predstavljaju staklenke, tikvice, šalice i lonci za kuhanje, te fragmente tkanih tekstila, pletenih užadi i žica.

Prsten je pronađen kasnih šezdesetih godina na jednom arheološkom nalazištu zajedno s drugim artefaktima, ali je tek nedavno u potpunosti očišćen i pregledan te je tako otkriven natpis na kojem se vlasnika prstena identificira kao čovjeka koji je odgovoran za Isusovo raspeće.

Prsten je služio za udaranje službenog pečata te na sebi ima ugraviranu posudu za vino te natpis na grčkom na kojem piše “Pilat”.

O pronalasku izvijestio je World Israel News reports 

Poncije Pilat je bio peti namjesnik rimske provincije Judeje gdje je služio za vrijeme vladavine cara Tiberija od 26. do 37. godine. U evanđeljima se opire osuditi Isusa na smrt, ali ipak popušta željama bijesne svjetine i naređuje njegovo raspeće.

Arheolozi vjeruju da je prsten pripadao ili samom Pilatu ili nekom od njegovih pomoćnika koji su imali ovlasti da koriste njegov službeni pečat.

Prevela Erika Radovic/medjugorje-info.com

„Turistička policija nadgledala je iskopinu četiri mjeseca. Čekali su sve dok banda nije dovršila iskopavanje, to jest dok nisu našli ono što su htjeli, a onda su uhvaćeni s plijenom u rukama“, rekao je pukovnik Mohamed Salah, član vijeća grada Abu Qurqasa, gdje se iskopina i nalazi.

Nekropola nije bila registrirana kao arheološko područje pa zato tu nije bilo ni osiguranja da ga čuva, rekao je Mostafa al- Waziri, glavni tajnik Vijeća za starine. Prema Waziriju, grobnice datiraju iz doba kada su kršćani bježali u južni Egipat iz većih gradova kako bi izbjegli represiju sve dok nisu priznati kao službena vjera. "Grobnica je možda dio neotkrivenog rada", dodao je.

Tijekom grčko-rimskog doba ljudi su bili zakopavani izvan grada zbog sanitarnih i vjerskih razloga. «Lopovi su otkrili jedan veliki arheološki grad iz vremena grčko-rimske ere, s puno izrezbarenih kamenih grobnica na području od dva kilometra puta 600 metara, a pronađeni su i stupovi, grčko-rimska crkva s nišom i križem», rekao je Salah.

Kako piše middleeasteye.net ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je sigurnosnu izjavu u kojoj navodi da otkriće uključuje crkvu od 100 metara s freskama na zidovima i grobnicama na tri razine.

Nalazište datira u drugo, treće i četvrto stoljeće.

Primjer jednog takvog dokaza je i papirus Amherst 63, otkriven u Luxoru u Egiptu, krajem 19. stoljeća, a sadržaj kompozicije mu je izrazito sličan Psalmu 20.

Ovaj istrošeni list papirusa sadrži 35 književnih tekstova pisanih aramejskim jezikom koji datiraju između 7. i 6. stoljeća prije Krista. Zanimljivo je međutim da su aramejske riječi napisane egipatskim pismom zvanim Demotic. To je neobična kombinacija jezika koja je prouzročila da je proces dešifriranja odlomaka trajao više od 120 godina.

Kako izvještava biblicalarchaeology.org Karel van der Toorn, sa Sveučilišta u Amsterdamu, objavio je novi prijevod papirusa Amherst 63. U svom članku „Egipatski papirus baca novo svjetlo na židovsku povijest“ iz biblijskog arheološkog pregleda srpanj/kolovoz 2018, Toorn tvrdi da papirus sadrži još dva psalma osim Psalma 20.

„Druga dva psalma Amherst papirusa nisu u Bibliji. To ih ne čini manje vrijednima s povijesnog i književnog gledišta. Riječ je o pjesmama koje su Izraelci pjevali prije nego što je njihova religija pretvorena u monoteističku. Tri psalma jasno spadaju zajedno: očigledno su sastavljeni izvorno na hebrejskom. Oni slave Jahu (alternativni oblik imena Jahve) kao kralja bogova, te su dio liturgije novogodišnje proslave koju slavi zajednica aramejskog govornog područja“, istaknuo je Toorn.

Usto, dodao je kako postoje dokazi koji upućuju na činjenicu da je papirus napisan u 4. stoljeću prije Krista, dok je tekst stariji nekoliko stoljeća te je najvjerojatnije nastao u Palmyri, današnjoj Siriji, a ne u Egiptu, gdje je otkriven drevni rukopis.

nedjelja.ba

Nahum je bio jedan od 12 tzv. „malih proroka“, a njegova knjiga u Bibliji nalazi se između Miheja i Habakuka. Prorokovao je pad Asirskog Carstva i njegova glavnog grada Ninive u živopisnom poetskom stilu.

Sam Nahumov grob smješten u gradu al-Qosh, samo 30 milja sjeverno od Mosula, bio je važno židovsko hodočasničko mjesto tisućama godina, a cijene ga također i kršćanske i muslimanske zajednice.

No, to se promijenilo 1948. kada je pritisak vlade natjerao Židove al-Qosha da napuste grad. Posljednjih više od 60 godina, grob je pao u zapuštenost.

U videu snimljenom 2014. građevina ne izgleda osobito sigurna da se u nju ulazi. Krhotine dijelova krova i zidova nalazile su se po podu, lukovi su počeli pucati, a mnogi potporni stupovi naginjati se.

Tomu je 2017. pristupila nevladina organizacija Restoration of Cultural Heritage (ARCH), te prikupila dovoljno novca kako bi spasila mjesto. Na njihovoj mrežnoj stranici nalazi se objašnjenje njihove misije koja je, kako kažu, očuvati važna povijesna i kulturna mjesta u područjima koja ne mogu izdvojiti potrebne resurse za pravilnu obnovu. Oni također navode svoje resurse: „Imamo stratege, uključujući i vojne stratege koji ne trepću tek tako. Imamo inženjere koji mogu reći: 'Zapravo ne morate birati između svoje nezamjenjive baštine i prihoda od rudnika bakra – može biti malo teže i vaša dobit može biti nešto manja, ali ako to učinite na pravi način, možete imati oboje'. Imamo odvjetnike koji rade s nama pro bono, jer mare za kulturu i civilizaciju te mještanima pomažu zaštititi što je njihovo. Imamo ekonomiste koji mogu pomoći u razvijanju strategija očuvanja baštine ili pomoći arheološkom projektu da se samofinancira. Imamo političke znanstvenike, arheologe, povjesničare, geografe, grafičke dizajnere, umjetnike i mnoge druge u našoj ekipi.“

U sklopu projekta, ARCH je ostvario partnerstvo s umjetničkom grupom GEMA koja svoje sjedište ima u Pragu. Oni su eksperti u očuvanju i rekonstrukcijipovijesnoga blaga. Početna stabilizacija mjesta dovršena je u siječnju 2018., ali očekuju da će trebati još tri godine prije nego što mjesto potpuno bude obnovljeno i mogne ponovno primati posjetitelje.

Godinama su arheolozi i povjesničari tragali za dokazom postojanja kralja Arthura za kojeg se govorilo da je branio Britance od saksonske najezde u kasnom V. i ranom VI. st.

Otkriće kamenog prozorskog okvira s natpisima na latinskom jeziku i kršćanskim simbolima, danas su dokaz da je na obali Britanije uistinu postojao srednjovjekovni kraljevski dvor.

Prema izvješćima, 60 cm dugačak komad kamena ispisan je latinskim i grčkim riječima te sadrži kršćanske simbole „slične onima pronađenim u evanđeljima toga vremena.“

Djelatnici English Heritagea, institucije koja upravlja Tintagelom, kažu kako pronalazak „ide u korist teoriji da je Tintagel bio kraljevsko mjesto gdje je postojala pismena kršćanska kultura“.

 O samom natpisu se ističe: „Riječi je napisao netko tko je vježbao 'rukopis' urezujući ih u kamen, zagledan u pučinu. Natpis sadrži i rimska i keltska imena 'Tito' i 'Budic' i latinsku riječ 'fili', što znači sin te 'viri duo', što znači 'dva muškarca'. Grčko slovo delta se također pojavljuje u natpisu.“

Tintagel je nalazište i originalnog srednjovjekovnog naselja koje se u legendi spominje kao sjedište kralja Arthura, a kasnije u 13. stoljeću, u Tintagelu je Richard, grof od Cornwalla, sagradio dvorac odabravši ovo mjesto sa željom da svoje stolovanje poveže upravo s legendom o Arthuru.

Izvor: Marija Marić / KT