Za cjelokupno kulturno stvaralaštvo među bosanskim katolicima vjerski je osjećaj zacijelo od primarne važnosti. To u najvećoj mjeri vrijedi za sve pučke molitvice: one su nastale iz duboke vjere, u njoj se one pobožno uče, kroz život ponavljaju i prenose. Život u vjeri dokazao se kao najveći i najslavniji umjetnik i na ovom području. Kad je tako, onda se lako nađe prigoda više za sastavljanje nove molitvice. Davno jednom, netko se pobožno sabrao pred noćni počinak, a s usana i iz srca spontano su mu potekle riječi:
Križom se križam,
pod križ ligam:
križ me čuva do ponoći,
svi anđeli od ponoći,
Bog i Gospa dovijeka,
po sve vijeke vjekova. Amen.
Ulazak u crkvu i susret s oltarom jedan je od vrlo snažnih trenutaka u vjerničkome životu. Crkva se shvaća doslovno kao Božja kuća, odnosno »dvor nebeski«. U njemu prebivaju nebeski dvorani (»Bog i svi sveci u dvanaest mjeseci«) koje treba dolično pozdraviti. Eto okvira za ovaj zaziv koji je kazivala Manda Mandić (1913.) iz Foče:
Faljen Isus, dvor nebeski!
Dvoru ću se pokloniti
i Bogu se pomoliti.
Poviš puka sveta ruka
svemu svitu znamen daje
po sve vike vikov. Amen.
Ipak, da sve nije baš tako jednostavno pokazuje sljedeća večernja molitva koju donosimo u dvjema verzijama. Kazivali su ih Frano Ćorić (1926.) i Stipo Ćosić (1910.):
Poletio Didutić…
Doletio tić Perutić…
Nije Didutić
već anđeo krilutić.
U krilu mu krizmica,
u krizmici Divica,
koja Boga rodila,
a Ivana krstila.
Krsti, Bože, i mene!
Ja vjerujem u tebe,
u sve crkve zemaljske,
u anđele nebeske.
Sveti Vide, vidi me,
sveta Gospe, krili me,
svi anđeli, čuvajte me
– dan današnja, noć noćašnja –
da mi tilo pripočine,
da mi duša ne pogine.
Dok mi tilo zemlji pane,
da mi duša Bogu dođe:
Isus prid nama,
Gospa nad nama,
anđeli oko nas. Amen
Doletio tić Perutić
To ne bio tić Perutić
već to bio anđeo krilutić.
U krilima mu knjižica,
u knjižicama Marija,
koja je Boga rodila
i Ivana krstila.
Krsti, Ivo, i mene
da virujem u tebe
u sve crkve zemaljske,
u anđele nebeske.
Prva je verzija iz plehanskog kraja, a druga – kraća –iz Podmilačja. I premda je druga znatno kraća od prve, očito je da su unatoč međusobnoj udaljenosti ovih krajeva vrlo slične. To se može objasniti funkcijom svetišta sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju. Tamo su redovito hodočastili – i hodočaste – mnogi vjernici iz cijele Bosne. Na put se obično polazilo dan uoči blagdana, a noćilo bi se u podmilačkoj crkvi ili po kućama, gdje bi se do duboko u noć razmjenjivale ne samo novosti, nego i narodno usmeno blago. Podmilačko je svetište tako odigralo važnu katalizatorsku ulogu u širenju i čuvanju usmene predaje.
Svaki kazivač svojoj molitvici utiskuje pečat svoga kraja. Tako u plehanskoj verziji imamo: Krsti, Bože, i mene! Ja vjerujem u tebe… – Bog je, naime, taj koji krsti i u kojega se vjeruje – dok u podmilačkoj, očito zbog prisutnosti Krstiteljeva svetišta, stoji: Krsti, Ivo, i mene da virujem u tebe…
Teško je utvrditi što znače riječi kao »Didutić« i »Perutić«. Moguće je da one predstavljaju trag imena slavenskih božanstva, Peruna ili nekog drugog. Nije isključeno da je molitva nastala preradom nekog spjeva iz poganskih vremena doba ili pak iz doba tzv. »Crkve bosanske«.
Tragovi poganskih vjerovanja nalaze se i u sljedećoj molitvici.
Faljen Isus, vodo moja!
Kod tebe je straža tvoja,
a kod mene
Bog i Gospa moja.
Kazivala ju je s. Celina Vidak iz Bukovca u župi Foča. Ona se rodila i odrasla blizu ušća jednog potoka u Bosnu. Preko toga potoka bio i mali most kojim je svakodnevno prelazila. Svaki put, »makar to bilo i sto puta dnevno« – tako ju je pokojna mati poučila, izgovarala je u cijelosti ovaj pobožni zaziv. Vodena »straža« koja se u njemu spominje zacijelo je samo drugi naziv za vodene nimfe ili vile, mitološka bića koja – vjerovalo se – žive uz rijeke i jezera. Vile su vrlo ćudljiva, nepredvidiva i ponekad opaka stvorenja pa je najbolje izbjegavati ih. Svakim prelaženjem preko vode zalazi se na njihov »teritorij« pa nije loše opomenuti vile da se pripaze. Bog i Gospa jači su od svih opasnosti i nevolja.
Izvor: Svjetlo riječi
