Budite tako Ijubazni da ih u "Glasu Koncila" nabrojite.
Sad je nešto strašnijega: osjećam se da sam opsjednut od đavla. Kako bih sto posto to mogao sa sigurnošću znati? Moje indikcije su: stalno me đavao nagoni na strašne brutalne riječi protiv našega dragog Boga! Ne samo protiv Boga nego i protiv Presvetoga Trojstva i dalje, pa se tako osjećam kao prevelik grješnik mišlju. Zbog toga se ne usudim ići na pričest. Inače, kao kršćanin stupam u obranu protiv đavla. Moja su oružja izgovaranje riječi: "Kyrie eleison", "Tedeum, laudamus" te "Gloria tibi, Domine". Pred ovim riječima đavao pobjegne, ali nakon izvjesnog vremena opet stupa u napad! To tako stalo traje! Zbog toga često pomišljam i na samoubojstvo! Dok sam imao radno mjesto, toga je bilo daleko, daleko manje.
Smrtni grijesi su oni ljudski zli čini koji teškom povredom Božjega zakona razaraju ili prekidaju čovjekov prijateljski odnos s Bogom. To su takvi čini kojima čovjek pokazuje da su mu niže vrijednosti važnije od Boga. Takvim činom događa se duhovna smrt, jer se počinitelj takvoga čina lišava božanskog života posvetne milosti. No da bi neki loš čin bio upravo smrtni grijeh, trebaju se istodobno ispuniti tri uvjeta: da je čin po sebi teški prekršaj Božjega zakona, da je učinjen pri punoj svijesti i da je učinjen u slobodi, slobodnim pristankom.
Što je teški prekršaj Božjega zakona pobliže određuju Deset zapovijedi Božjih, npr. idolopoklonstvo (otpad od vjere u Boga zbog vjere u nešto drugo, predmet, osobu ili krivoboga), vrijeđanje Boga, ubojstvo, preljub, teška krađa, velika laž, teška povreda bližnjega (što uključuje i seksualno iskorištavanje drugoga), nanošenje velike štete i slično. Da bi neki čin bio učinjen pri punoj svijesti, znači da čovjek u tom trenutku treba biti svjestan da je neki čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem zakonu i da će imati kao posljedicu prekid prijateljskog odnosa s Bogom, dakle kad čovjek zna da je zloban i kad odlučuje po svojoj volji biti zloban, zločest.
Konačno treba biti ispunjen i treći uvjet da je čovjek svjestan da se radi o teškom prekršaju sa strahovito teškim posljedicama pa ipak u dostatnom stupnju slobode izabere taj čin, tj. da ga učini po osobnom izboru. Moralisti drže da su relativno rijetke situacije da bi bila ispunjena sva tri uvjeta, pa, dosljedno tome, relativno su rijetki takvi smrtni grijesi. Nadamo se da ćete na temelju navedenih kriterija moći sami prosuditi koji bi čin mogao biti smrtni grijeh.
Što se tiče Vašega drugog pitanja jeste li opsjednuti đavlom, na temelju onoga što šte napisali držimo da niste opsjednuti nego da imate iskustvo snažnih napasti, koje zaista mogu dolaziti od đavla. Napasti same po sebi nisu grijeh nego su kušnja za čovjeka, koji ih doživljava.
Napasti u mislima zapravo su izazov čovjeku koji ih doživljava da se neprestano kad ih doživljava odlučuje ne pristati na njih. Naime, pristajanjem po svom slobodnom izboru čovjek izabire zlo, grijeh te postaje odgovoran za to zlo. Stoga dokle god odbijate napasti da izgovarate, kako ste napisali, brutalne riječi protiv Boga i Presvetoga Trojstva, Vi nemate grijeha i ne trebate se smatrati velikim grješnikom. U svakom slučaju preporučili bismo Vam da se što prije, možda baš sada o Uskrsu, ispovjedite i pričestite te da se onda što češće očuvavši se od teškoga grijeha, pričešćujete. Dokle god budete u milosti Božjoj, a svaka pričest potvrda je milosti Božje u čovjeku, đavao Vam ništa ne može učiniti, osim napastovati Vas. No, ako Vas i bude napastovao, budete li se redovito pričešćivali, bit ćete jači u suprotstavljanju napastima te imati i više mira.
Što se pak tiče, kako Vi pišete, stopostotnog znanja o opsjednutosti, moramo Vam reći da nije lako uopće, a kamoli stopostotno sigurno, procijeniti kada se stvarno radi o opsjednutosti. Utjecaj đavla prisutan je katkad ondje gdje postoje izvanredne pojave, koje ne možemo svojim iskustvom razumjeti ni kontrolirati, no moguć je i onda gdje nema nekih posebnih iIi izvanrednih fenomena, dakle u onome što po ljudskom iskustvu smatramo normalnim i naravnim. Zbog toga se mnoge pojave kao bolest, smrt, ono što djeluje samorazarajuće protiv ljudskog života može smatrati izrazom djelovanja đavolske sile, ali izrazom pojava uvjetovanih naravnim uzrocima. Zato redovito liječenje počinje naravnim sredstvima te nije, gledajući i sa stajališta vjere, moguće odrediti točnu granicu između opsjednutosti i naravne bolesti.
Danas, kad se smatra da se mnogo toga zna o psihi, o svijesti i podsvijesti, o parapsihološkim pojavama, nezamislivo je da bi se brzo i olako stanje nekoga čovjeka stvarno smatralo opsjednućem. Takvi su slučajevi diljem svijeta vrlo rijetki, pa čak ni svaka biskupija i nema ovlaštenoga egzorcista, svećenika koji bi u Božje ime i po poslanju Crkve izgonio đavla iz opsjednutoga.
Kao pomoć pri raspoznavanju opsjednutosti neki teolozi uzimaju svetopisamsku rečenicu iz Prve poslanice Korinćanima: “I nitko ne može reći: Gospodin Isus, osim u Duhu Svetom.” To bi značilo da svaki onaj čovjek koji poštovanjem može zazvati Gospodina Isusa ne bi mogao biti opsjednut, dok stvarno opsjednuti ne bi ni mogao izgovoriti riječi “Gospodin Isus”.
Riječi koje ste naveli da se njima branite od napasti ne biste smjeli smatrati kakvim čarobnim ili magičnim riječima obrane, nego bi bolje bilo da i u časovima napasti svojim vlastitim riječima izražavate ili ispovijedate svoju pripadnost Bogu, svoju ljubav prema Bogu.
Jer ako se Vi stvarno priznate Božjim, đavao nema što tražiti kod Vas niti može kod Vas uspjeti. Važna je i dalekosežna svetopisamska riječ: "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svog Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime ne će sve darovati?"
I misli na samoubojstvo su napasničke misli, koje treba kao takve prepoznati i odbaciti. Ako ste svjesni da ste Božji, kako biste onda mogli i pomisliti na oduzimanje svoga života koji Vam je Bog sam darovao?
(GK br. 12, 23. 03. 1999.)
Iz knjige: Primjeri potiču i privlače, hrabre i opominju
