Majka Božja je poticala vidioce da se mole za obraćenje grješnika, ali ne i za duše u čistilištu. To bi značilo da se za duše u čistilištu ne treba moliti jer ako je Amelija osuđena na čistilište »do kraja svijeta«, onda njoj ne pomažu nikakve molitve. Zašto se onda mi molimo za naše pokojne? Zašto se za njih služe mise? Zašto sam ja nekoliko potpunih oprosta namijenio za svoje pokojne roditelje ako se dužina boravka u čistilištu unaprijed određuje?
Učili su nas nekada da su muke u čistilištu i u paklu jednake s tim da ove u čistilištu nisu vječne nego privremene. Kakva je to privremenost »do kraja svijeta«? Tko zna jesu li to stoljeća ili tisućljeća - to samo Bog zna. Pa ta jadna 18-godišnja Amelija, što je tako veliko sagriješila? Da je umrla samo s jednim teškim grijehom, otišla bi u pakao. A zar s lakim grijesima, koji se opraštaju i izvan ispovijedi, treba stoljećima ili tisućljećima podnositi paklene muke?
Sve me ovo zbunjuje kao vjernika pa molim da mi to pitanje pojasnite. Isplati li se moliti za pokojne ili je njihovo boravljenje u čistilištu određeno i mi na njega ne možemo utjecati.
Zbunjeni vjernik
I nas ste potaknuli da odmah krenemo u najbližu nam crkvu i uzmemo besplatan primjerak knjižice »Fatimska poruka. Lucija govori« koja je doista objavljena u Madridu 1989. i, kako piše na prvim stranicama, s odobrenjem crkvenih vlasti. To bi značilo da je tu knjižicu mjerodavna crkvena vlast dala na čitanje i prosudbu stručnjacima teolozima koji u njoj nisu našli ništa dvojbenoga i ništa što bi bilo u suprotnosti s crkvenim naučavanjem pa je onda kao takva i smjela biti objavljena. Nije na nama da prosuđujemo sam tekst prijevoda koji na trenutke doista može zbuniti određenom nejasnoćom izričaja niti znamo tko je prevoditelj ovoga teksta, zapravo »izvornih pisama s. Lucije, koja je prvi put objavio mons. Juan Venancio, fatimski biskup, 1967. godine«. Važno je zato, kada takve i slične tekstove uzimamo u ruke, znati da su prijevodi uvijek svojevrsna »interpretacija« prevoditelja i da prevoditelj, nekada više, a nekada manje vješt, može i »duh« pokoje rečenice pogrešno prenijeti. No, čini se da s mjestom i rečenicom koju spominjete (»Majka Božja je rekla da će ostati u čistilištu 'do kraja svijeta'«) tih problema prevoditelj nije trebao imati, niti je imao. No, pokušajmo redom vidjeti Vaša dragocjena i smislena pitanja. Majka Božja u Fatimi ukazala se u određenome povijesnom času i u tome kontekstu treba promatrati i njezine poruke vidiocima vodeći računa i o njihovoj dobi, kao i o nesavršenosti njihova »teološkoga znanja«. Poruke koje su i vidioci onda svojim, ponekad možda nedostatnim, rječnikom prenosili ne shvaćamo kao »sumu teologije«, kao »potpuno izlaganje« katoličkoga nauka o svim pitanjima. Za to nam je potreban Katekizam o kojemu ćemo nešto više reći kasnije. Majka Božja je tijekom povijesti kršćanstva i Crkve uvijek nudila svoju posredničku pomoć, uvijek je bila »najvjernija Majka i Zagovornica« - kako joj se i mi rado utječemo (»fidelissima Mater Advocata Croatiae«), upravo kako bi se »ponovno uspostavio iskren i pravi odnos ljubavi između Boga i ljudi koji je nasilno prekinuo grijeh«. Grijeh je doista uzrok raskida prijateljstva s Bogom i dok ga ne okajemo, ne možemo živjeti u milosti djece Božje. Ne možemo ulaziti u detaljna tumačenja bremenitosti pojma »svršetak vremena« koji, prema tumačenju »Rječnika biblijske teologije«, ostaje Božjom tajnom. Brojevne spekulacije na tu temu spadaju u red simbola i matematički se »kraj svijeta« ne može odrediti. Vrijeme koje nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća živi Crkva, povlašteno je razdoblje; to je vrijeme Duha, vrijeme u koje se evanđelje naviješta svim ljudima. Za nas su posljednja vremena već nastupila (1 Kor 10,11). Isus nije rekao dan kada će se dogoditi taj svršetak svijeta; to je tajna koju samo Otac znade (Mk 13,32) i ne spada na nas ljude znati vrijeme i čas koje je Otac odredio svojom vlasti (Dj 1,7). Smrt je, pak, svršetak ljudskoga života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Svaki čovjek (pa tako i spomenuta Amelija) već do časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. »Uvečer našega života bit ćemo suđeni prema ljubavi«, napisao je sv. Ivan od Križa. Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 1030ss), a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem. Potiče nas, jednako tako, da molimo za duše u čistilištu nastavljajući se na molitvenu praksu za pokojne o čemu govori Sveto pismo: »Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi« (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženu gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste grijeha i djela pokore u korist pokojnika. Pružajmo im i mi pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svoga oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.