Iz vlastitog iskustva znam da je to lako reći, ali teško prihvatiti. Prije par godina sam o tome razgovarao s jednim svojim prijateljem, bio sam ogorčen kada je rekao da mi zapravo oplakujemo sami sebe nakon smrti naših najmilijih. Nisam razumio.
Danas razumijem.
Plačeš jer si ih izgubio, jer IH NEMAŠ pored sebe. Misliš da sve završava smrću. I misliš da ih više nema. Pa ako su vaši mrtvi već mrtvi, gdje su? Ako su otišli, jesu li sad negdje drugdje, je li to mjesto bolje od ovoga? Ako vjeruješ da je to mjesto definitivno bolje od ovoga, pa zašto onda patiš zbog njihovog odlaska? Kada prihvatiš da oni nisu nestali, nego su negdje drugdje, i tamo gdje jesu, više nisu bolesni niti pate, tada ćeš ih prestati oplakivati i vratiti ih u svoje sjećanje, kako bi te i dalje s radošću pratili u svemu. Ako si ih istinski volio nastavi to i dalje s još više snage, više čistoće, više odanosti. Poštujem tvoju bol i način na koji je izražavaš. Znam da plačeš i plačeš, bez utjehe si i ništa ne može smanjiti tvoju bol i nadoknaditi gubitak voljene osobe.
Ali ... Danas ti kažem: NEMOJ UMRIJETI SA SVOJIM VOLJENIMA, svijet te treba, tvoji bližnji te trebaju.
Ne zaboravi da vidimo samo jednu stranu novčića (smrt).
Ne vidimo drugu stranu, ne vidimo mjesto gdje su oni.
Smrt je ustvari kao novo rođenje, novo rođenje kroz koje ćemo svi proći jer vjerujemo da je naša duša besmrtna i smrt je prelazak u jedan drugačiji život, život duše.
Nemojte umrijeti sa svojim voljenima, iskažite im čast tako što ćete živjeti svoj život onako kako je najbolje za vas, za njih, za svijet. I živite dalje. Svaki dan.
Nepoznat autor
