Želim da porušiš ove zidove koji me okružuju i ne daju mi da vidim dalje od samoga sebe. Znam da sam ih sam gradio. Isto tako znam da ih sam ne mogu srušiti. Zapravo, sam ne mogu maknuti ni jednu ciglu. U svaku je ugrađena moja vlastita oholost koja me uvjeravala da mogu sam i da mi nitko ne treba.
Boli svo ono vrijeme provedeno bez Tebe. Ne zato jer Tebe nije bilo tu, nego jer mene nije bilo. Bježao sam. I od sebe, ali i od Tebe. Zašto li sam mislio da uopće mogu pobjeći? Kao da do sada nisam primijetio da si Ti onaj kome je pobjeda protiv mene i za mene najvažnija.
Dužan sam Ti reći veliko oprosti. Neću nabrajati razloge. Nepotrebni su. U svakom trenu sam ti dužan to govoriti, jer od Tebe stalno slušam samo dvije riječi: »Volim te!« Sasvim dovoljan razlog moje predaje i potpunog poraza.
Sladak je poraz kada Ljubav stoji kao pobjednik. Ta Ljubav će učiniti da iz praha koji je nastao sagorijevanjem onog lošeg u meni niknu novi plodovi. Da se iz toga rodi novi život. Baš kao što je iz izdubljenog groba u hladnoj i mračnoj stijeni sinulo novo svjetlo i obasjalo živote svih nas koji smo do tada u tami hodali. Da. Ljubav to čini. Njena misija je život. No, ne čini ona život na način da nekoga prisili na smrt. Nikada. Sve je stvar izbora. Izbora umiranja zbog Ljubavi koja će nam dati novi život pun nade u vječnu radost. Izbor je tako jednostavan. Odnosi nam sve kako bismo dobili više od toga. Više i od samih sebe.