Ona je zbog toga pozitivna snaga, usmjerena prema njihovu sazrijevanju kao osobâ; ona je isto tako dragocjena zaliha za sebedarje na čije su ispunjenje, jednako i muškarci i žene, pozvani radi svoje vlastite ostvarenosti i sreće.
Ljudska ljubav obuhvaća također i tijelo, a tijelo izriče i duhovnu ljubav. Spolnost, dakle, nije tek nešto čisto biološkoga, već se ponajviše odnosi na nutarnju jezgru osobe.
Čistoća je duhovna sila koja zna obraniti ljubav od sebičnosti i nasilnosti te je dovodi do njezina puna ostvarenja. Čistoća kao krepost ne može postojati bez sposobnosti odricanja, žrtve, čekanja.
Čovjek je, ukoliko je slika Božja, stvoren da bi ljubio. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku..., Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome i sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva. Osoba je sposobna za viši stupanj ljubavi: ne za ljubav požude, koja vidi samo objekte kojima valja zadovoljiti vlastite nagonske zahtjeve, već za ljubav prijateljstva i darivanja. To je ljubav sposobna za velikodušnost, slična Božjoj ljubavi.
Spolnost je temeljna sastojnica osobnosti i ona kao svoj nutarnji cilj ima ljubav, kao darivanje i prihvaćanje, kao davanje i primanje... Nitko ne može dati ono što ne posjeduje: ako osoba nije gospodar nad sobom – glede kreposti i čistoće – tada joj nedostaje ono samosvladavanje koje osposobljava za sebedarja. Čistoća je duhovna energija koja ljubav oslobađa od sebičnosti i agresivnosti.
U istoj mjeri u kojoj se u čovjeku oslabljuje čistoća, njegova ljubav postaje sebičnom, tj. postaje zadovoljavanje želje za užitkom, a ne više sebedarje.
