U tihom dijalogu srca s Bogom pripravlja se živo kamenje po kojemu se uzdiže kraljevstvo Božje, kuju se izabrani alati koji surađuju na izgradnji. Mistična rijeka koja teče kroz sva stoljeća nije neki zalutali rukavac koji se odjeljuje od molitvenog života Crkve nego je njezin najintimniji život. Kada se ta rijeka probija kroz tradicionalne oblike, to se događa jer u njoj živi Duh koji puše gdje hoće, koji je stvorio sve tradicionalne oblike i koji ih stvara neprestano nove. Bez njega ne bi bilo niti liturgije niti Crkve. Nije li duša kraljevskog psalmiste bila harfa čije su strune zvučale pod laganim daškom Duha Svetoga? Iz prepunog srca Djevice pune Božje milosti istekao je hvalospjev Veliča. Proročka pjesma Benedictus otvorila je usne, koje su postale nijeme, staroga svećenika kada je su tajne anđelove riječi postale stvarnost. Ono što proizlazi iz srca ispunjenog Duhom Svetim i što svoj izraz pronalazi u hvalospjevima i himnima, prenosi se od usta do usta. Na “Božansku službu ” spada da se oni prenose i da odzvanjaju od generacije do generacije. Na taj način mistična rijeka oblikuje višeglasni, uvijek rastući himan hvale Presvetom Trojstvu, Stvoritelju, Otkupitelju i Usavršitelju. Iz toga proizlazi da se ne može unutarnja molitva, koja se ne prenosi ni u kakvim oblicima, kao “subjektivna” pobožnost suprotstaviti Liturgiji kao “objektivnoj” molitvi Crkve. Svaka autentična molitva je molitva Crkve: po svakojpravoj molitvi događa se nešto u Crkvi i sama Crkva je ona koja moli, jer je Duh Sveti, koji u njoj živi, onaj koji svakoj pojedinoj duši “moli za nas neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26). Upravo to je prava molitva jer nitko ne može reći “Gospodin Isus osim u Duhu Svetom”. (1 Kor 12, 3) Što bi bila molitva Crkve ako li ne prikazanje istinskih ljubitelja Bogu, koji je Ljubav?
Bez pridržajno ljubavno predanje Bogu i dar koji nam On daje kao uzdarje, potpuno i trajno sjedinjenje, to je najviše uzdignuće srca koje nam je dostupno, najviši stupanj molitve. Duše koje su ga dostigle su doista srce Crkve: u njima živi velikosvećenička ljubav Isusova. S Kristom skrivene u Bogu, ne mogu drugo nego isijavati u druga srca božansku ljubav koje su pune i tako surađivati na usavršavanju svih ljudi u ujedinjenju s Bogom, a to je bila i jest najveća želja Isusova. Marie Antoinette de Geuser je tako shvatila svoj poziv. Ona je morala izvršiti taj najviši zadatak kršćanina u svijetu i njezin je put zasigurno od najvećeg značenja za mnoge koji se danas osjećaju potaknutima da po svojoj radikalnoj nepokolebljivosti u svome unutarnjem životu stoje za Crkvu, kao i za one koji taj poziv ne mogu slijediti u skrovitosti samostana. Duša koja je dospjela do najvišeg stupnja mistične molitve nalazi se u “mirnoj aktivnosti božanskog života”, ne misli ni na što drugo nego da se da na apostolat na koji ju je Bog pozvao.
“To je odmor u redu i istovremeno djelovanje koje oslobađa od svakog okova. Duša u miru nastavlja borbu jer ona radi upravo prema duhu vječnih naloga. Zna da se volja njezinoga Boga savršeno ispunjava na Njegovu veću slavu, jer iako često ljudska volja postavlja zapreke Božjoj svemoći, ta Božja svemoć ipak pobjeđuje stvarajući veličanstveno djelo od materijala koji joj preostaje. Ta pobjeda božanske moći nad ljudskom slobodom, kojoj On unatoč tome dopušta da djeluje, je jedna od najčudesnijih strana Božjeg plana sa svijetom…”1
Kada je pisala ovo pismo Marie Antoinette de Geuser bila je na pragu vječnosti i samo ju je jedan blagi veo dijelio od onog posljednjeg savršenstva kojega mi nazivamo slavni život.
Kod blaženih duhova koji su ušli u dubinsko jedinstvo unutar-božanskog života sve je ista stvar: mirovanje i djelovanje, motrenje i djelovanje, šutnja i govor, slušanje i govor, u ljubavi prihvaćanje božanskog dara i isijavanje ljubavi u zahvalnom hvalospjevu. Sve dok smo još na putu – i što smo udaljeniji od cilja – to jače stojimo pod zakonima vremenitosti, ali ipak znamo da u obostranoj i u recipročnoj nadopuni mnogih članova Božanski život će u svojoj punini postati u nama stvarnost. Potrebni su nam sati u kojima ćemo šuteći slušati i dopustiti Božjoj riječi da u nama djeluje sve dok nas ne potakne na to da u žrtvi hvale i u žrtvi rada postanemo plodonosni. Tradicionalni oblici molitve su nam potrebni i mi trebamo sudjelovati na javnom i propisanom Bogoslužju, kako nam naređuje Crkva kako bi se razbudio naš unutarnji život, kako bi ostao na pravome putu i da bi pronašao prikladan izraz. Svečana pohvala Boga mora imati svoja svetišta na zemlji da bi bila slavljena sa svom savršenošću na koju su ljudi sposobni. Odavde se može u ime cijele Crkve popeti na nebo, djelovati nasve članove Crkve, pobuditi njihov unutarnji život i potaknuti na vanjsko jedinstvo. Ali da bi ta pjesma hvale bila iznutra oživljena neophodno je da se na tim mjestima omoguće vremena za duhovno produbljenje, inače bi se ta hvala izopačila u obično beživotno brbljanje2. A zaštitu od te opasnosti pružaju kuće za nutarnji život, gdje duše u samoći i tišini stoje pred licem Božjim da bi u srcu Crkve bili ljubav koja sve oživljava.
Krist je put u unutarnji život kao i prema korovima blaženih duhova koji pjevaju vječni “Sanctus”. Njegova krv je zastor kroz koji ulazimo u Svetište nad Svetištima Božanskog života. U krštenju i u sakramentu pomirenja čisti nas od naših grijeha, otvara naše oči vječnom svijetlu, otvara uši prihvaćanju slušanju riječi Božje, otvara naše usne na pjesmu hvale, na molitvu oproštenja, molbe, zahvale, a sve ove molitve jesu samo različiti oblici adoracije, tj. klicanje stvorenja pred svemogućim i bezgranično dobrim Bogom. U sakramentu krizme, ta Krv obilježava i jača Kristovog vojnika da javno ispovjedi svoju vjernost. Ali, prije svega, to je sakrament u kojemu je sam Isus prisutan i po njemu postajemo članovima njegova Tijela. Kada sudjelujemo žrtvi i na žrtvenoj gozbi, kada se hranimo Isusovim tijelom i krvlju, mi sami postajemo njegovo tijelo i njegova krv. I samo ako smo i dok smo članovi njegovog tijela, može nas njegov duh oživljavati i u nama kraljevati: “…Duh je onaj koji oživljava; jer Duh je onaj koji članove čini živima; ipak on oživljava samo one članove koje tijelo, u kojemu živi Duh, već oživio. baš u tijelu pronalazi u istome tijelu koje Duh oživljava. Ničega se ne mora kršćanin toliko bojati koliko toga da bude odijeljen od tijela Kristova. Jer ako se odijeli od tijela Kristova nije više njegov član, a kada nije njegov član nije više oživljen niti njegovim Duhom…”3. Dakle, članovi tijela Kristova postajemo “ne samo po ljubavi…, nego u svoj realnosti po sjedinjenju s njegovim tijelom, sjedinjenju koje se ostvaruje po hrani koju nam je poklonio da bi nam posvjedočio svoju žeđ za nama. Zbog toga je on sam sebe uronio u nas i svoje tijelo oblikovao u nama da bismo bili jedno kao što tijelo oblikuje jedno s glavom…”4. Kao članovi njegovog tijela, oživljeni njegovim Duhom, prinosimo se “po njemu, s njim i u njemu” kao žrtve i pridružujemo se vječnom hvalospjevu zahvaljivanja. Zbog toga nam Crkva nakon pričesti dozvoljava govoriti: “Nahranjeni tako velikim darovima, molimo te Gospodine, daj da nam darovi koje smo primili budu na spasenje i da te nikada ne prestanemo hvaliti”5.
sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)
Izvor: karmel.hr
