Zamislimo ovaj prizor: Bog bdije, a njegov narod spava. Bog drži ispruženu ruku, a njegov narod ispod pokrivača drži prekrižene ruke. Bog govori, a njegov narod hrče. Bog se bori protiv neprijatelja, a njegov narod sanja. Bdjenje je bitno. Presudno. Ono je imenica. Tlo Božjeg djelovanja. Tko ne bdije u toj svetoj noći, ostaje u egipatskom ropstvu. Ostaje pod faraonovom diktatorskom palicom. Pod njegovim idolopokloničkim duhom. Ostaje u smrti. Ropstvu. Ropstvu grijeha, svijeta i đavla.
Krist je svu noć bdio. Očeva ispružena ruka sada je u Njegovoj ruci koja daje svoje Tijelo i svoju Krv. Na stolu je kruh ropstva i vino uskrsnuća. Njegove riječi učenicima: bdijte i molite da ne padnete u napast, rečene su u ovoj svetoj noći, nakon što su otpjevali hvalospjevi došli u predio zvani Getsemani.
Gandhi je rekao da je štovanje bez žrtve apsurdno. Isto je tako apsurdan Vazam bez bdjenja. Pravog bdjenja.
Bdije onaj tko čeka. Onaj tko je ispunjen nadom. Čemu bdjeti ako se neće ništa dogoditi? Što će mi bdjenje ako nemam potrebu oslobođenja i uskrsnuća? Ako sam sit ili ako ne vjerujem da mi netko može pružiti ruku i izvući me iz tragedije? Apsurdno je bdjeti, a ništa ne očekivati.
Što kršćanin očekuje? Pobjedu nad smrću. U noći vazmenog bdjenja Bog djeluje da oslobodi robove i uskrisi mrtve. Bdije onaj tko je prosvijetljen. Onaj tko je svjestan svog dubokog ropstva i smrti. Kojeg ropstva i koje smrti? Ropstva grijehu, svijetu i đavlu i smrti duše. Smrti bića. Ontološke smrti. Smrti koja dolazi po odvajanju od Boga. Prave smrti. Vječne smrti.