Roditelji joj bijahu vrlo siromašni. Već u djetinjstvu joj se ukazuje Anđeo Čuvar i drugi Sveci. Mislila je da to i sva ostala djeca doživljavaju, ali o tome ne govore zbog svoje skromnosti, pa je i ona odlučila šutjeti. Od kolijevke je posjedovala dar razlikovanja onoga što je dobro ili zlo, sveto ili profano, blagoslovljeno ili prokleto, kako u materijalnim tako i u duhovnim stvarima. Odmalena je radila na farmi, a u 12-oj godini je postala švelja, pa je radeći i štedeći par godina, nešto skromno i uštedjela. Poslana je naučiti svirati orgulje, ali vidjevši da je orguljaševa obitelj vrlo siromašna dala im je svu svoju ušteđevinu.
U mladosti je nastojala ući u samostan, ali zbog njena iznimna siromaštava nitko je nije htio. U 28. godini, 1802, konačno je primljena u samostan Augustinki u Dulmenu. U samostanu su se nastavile njene vizije i trpljenja, a ona ih je nastojala skriti, ali susestre su otkrile njene natprirodne darove. Godine 1813. je pala u krevet, a stigme se pojaviše na njenom tijelu. Njen život i stigme istraživali su generalni vikar Overberg i tri liječnika. Uvjereno su tvrdili da nema laži i da su stigme istinske. 1818 na njenu molbu Gospodin joj je uklonio vidljive znakove stigmi, osim na srcu, ali su bolovi ostali. Ali, na svaki Veliki petak, sve su se stigme opet otvarale. 1819. ponovo su je istraživali i držali pod striktnim nadzorom, dan i noć, tri tjedna. Ona je 1820. godine imala viđenje o Kristovoj Crkvi. Evo što je napisala:
,,Misa bijaše kratka. Evanđelje se svetog Ivana ne čitaše na kraju. Vidjeh druge mučenike, ne sada nego u budućnosti… Vidjeh tajne sljedbe kako nemilosrdno podrivaju veliku Crkvu. Blizu njih vidjeh strašnu neman koja izlažaše iz mora… U cijelome svijetu dobre i pobožne osobe, a osobito kler, bijahu uznemiravane, mučene i bacane u tamnicu. Imah osjećaj da će jednoga dana postati mučenicima.”
,,Vidjeh čudnu crkvu koja se gradila protiv svakog pravila… Ne nadgledaše anđeli djela izgradnje. U toj crkvi ne bijaše ničega što je dolazilo s visine… Bijahu samo podjele i kaos. Posrijedi je najvjerojatnije crkva koja je ljudsko djelo, koja slijedi posljednju modu…”.
,,Vidjeh koliko će biti zlokobne posljedice ove lažne crkve. Vidjeh kako joj se povećavahu dimenzije; heretici svake vrste dolažahu u grad (Rim). Mjesni kler postade mlakim, vidjeh veliku tamu… Tada se učini da se viđenje proširivaše na sve strane. Cijele katoličke zajednice bijahu ugnjetavane, uznemiravane, proganjane i lišavane svoje slobode. Vidjeh mnoge crkve koje se zatvarahu, svagdje velike patnje, ratovi i prolijevanje krvi. Divlja i neuka svjetina poduzimaše nasilna djela. Ali sve to ne potraja dugo.”
