Izgubili smo ono što znači biti čovjekom, a Sotona ima razloga za pljeskanje

Sotona voli kada fizičko bivstvovanje cijenimo iznad svega. Dva trenda posljednjih stoljeća dala su mu veliku pomoć da nas povuče u tom smjeru.

„Budi siguran“. Je li to dobar savjet?

Svi želimo biti fizički sigurni, i želimo da oni koje volimo budu sigurni. To je dio naše prirode, te je i razumno.

Ali to nije konačna riječ, jer nam je Krist rekao: „…ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“. Krist nam poručuje da se ne brinemo o svome materijalnom blagostanju, nego da tražimo najprije Kraljevstvo Božje i, kako kaže sv. Pavao, ono što je gore. Sve ostalo će nam biti nadodano.

Izrazi „pravo na život” i „za život” prikladno opisuju obvezu zaštite ranjivih. Ali slijepa potraga za pukim preživljavanjem može navesti neupućene da cijene fizičku i emocionalnu sigurnost iznad svega kao vrhovni princip naših izbora.

Katekizam uči da je ljudski život svet i da se mora „apsolutno poštivati i štititi od trenutka ljudskog začeća”. Civilne vođe moraju „pomagati u postizanju životnih uvjeta koji omogućuju [građanima] da rastu i dostignu zrelost”, uključujući zdravstvenu skrb.

Ali grijeh povezan s kršenjem ovih ograničenja nije samo sama smrt. Smrt je posljedica grijeha i stvarnost za sve nas.

Grijeh protiv Stvoritelja života je „izravno i namjerno ubijanje“ nevinih. Možemo doći i do krivnje ako djelujemo bez „razmjernog razloga“ na potencijalno rizičan način koji, iako nenamjerno, uzrokuje nedužne smrti.

Pozvani smo izbjegavati i spriječiti ova djela ubijanja. Nismo pozvani eliminirati svaki mogući rizik od smrti. Moramo pažljivo prosuđivati o konkurentskim dobrima života koja mogu biti u sukobu, i sa samim životom.

Kada bi život završavao smrću, očuvanje fizičkog života bi bio krajnji moralni kriterij naših izbora. Ali kako nam pokazuju mučenici i misionari na opasnim mjestima, to nije tako.

Dakle, Katekizam nastavlja: „Ako moral zahtijeva poštivanje života tijela, onda ga to ne čini apsolutnom vrijednošću“. Postoje i viša dobra za koja trebamo biti zainteresirani, kao što nas je Krist učio. Dok nam brzi pogled na indeks Katekizma ispod pojma „život“ pokazuje da je golem interes Učiteljstva za „život“ kao život u Boga i vječni život, s našim fizičkim životom kao dobrim i svetim, jer nam fizički život omogućuje mogućnost tog konačnog života.

Sotona voli kada fizičko bivstvovanje cijenimo iznad svega. Dva trenda posljednjih stoljeća dala su mu veliku pomoć da nas povuče u tom smjeru.

Prvi trend je tehnološki. Napredak u medicini, transportu i sredstvima za proizvodnju omogućuje nam da živimo dulje i boljeg zdravlja, a možemo raditi i putovati s manjim rizikom od smrti ili ozljeda. To su dobre stvari koje možemo pozdraviti. Međutim, materijalni napredak nas potiče da više razmišljamo o vremenitom životu, a manje o onome što slijedi nakon toga.

Drugi trend je politički. Alexis de Tocqueville, promatrajući život devetnaestog stoljeća u Europi i Americi, spekulirao je o dvije naizgled kontradiktorne tendencije u vremenima slobode i jednakosti u kojima danas uživamo u neviđenom obilju. Prva bi, bojao se, bila rastuća zaokupljenost samima sobom i individualizacija koja će dovesti do izolacije. Druga bi bila zahtjev za moćnom središnjom vladom koja bi nas zaštitila od onih oko nas koji bi mogli narušiti naše sve veće individualne slobode. S vremenom, kako se pojačava odgovor vlade na taj zahtjev za više prava, država preuzima ulogu učitelja koji osigurava sve naše potrebe i želje. Vlada nas infantilizira.

Kako se birokratska kontrola povećava i nastoji ublažiti svaku opasnost koja bi nas mogla uznemiriti, dobroćudni despotizam „svodi svaku naciju na…ništa više od krda plahih i marljivih životinja nad kojima vlada pastir”. Tada smo svoju slobodu – još jedno važno ljudsko dobro – predali zemaljskoj sili. Izgubili smo ono što znači biti čovjekom, a Sotona ima razloga za pljeskanje.

Danas vidimo političke programe, pa čak i nasilne prosvjede koji zahtijevaju više takvog tretmana, dok postoje drugi programi i prosvjede koji to odbijaju.

Očekivao sam da ću završiti vapajem za povratak vrlini razboritosti, ili praktičnoj mudrosti – sklonosti donošenja dobrih odluka u pogledu svih zemaljskih dobara, bilo da se radi o mjerama opreza koje čuvaju život i tijelo ili o slobodi za činjenje kako želimo. Razboritost izbjegava zahtijevati previše sigurnosti i ne dopušta previše nepromišljenosti.

No, razmišljajući dalje o kratkoročnim izgledima za tako bitnu obnovu čovjeka, umjesto toga ću samo istaknuti dva fiktivna izvještaja koji osvjetljavaju izbore s kojima se možemo suočiti.

U nedavno objavljenom kratkom distopičnom članku, autor (pod pseudonimom „Stay Safe“) opisuje svijet podijeljen između „čistih”, koji žive u prosperitetnoj izolaciji i gotovo savršenoj sigurnosti (prema „znanosti“) i „nečistih” izvan gradova koji žive u „zemljama slobode”, egzistirajući u relativnom siromaštvu i nesigurnosti. Koja je skupina stvarno ljudska?

Drugi primjer je onaj stari pouzdani, koji imamo u romanu Gospodar svijeta od Roberta Hugha Bensona. Odbačeni od sekularnih učitelja napretka, katolici u ovome romanu žive u enklavama bez bogatstva (tj. mnogih pogodnosti) i sigurnosnih značajki koje je modernost stvorila – ne zanemarujući siromaštvo, ali ni suvremeno materijalno obilje.

Sveti papa Ivan Pavao II. nas je stalno podsjećao da se ne trebamo bojati. „Ne bojte se preseljenja u nepoznato. Jednostavno krenite bez straha znajući da sam s vama, stoga vas ne može zadesiti nikakvo zlo. Učinite to s vjerom i povjerenjem”.

To je prava nada. Ali ne očekujte da će biti sigurno na način na koji bi to Sotona želio.

Izvor: https://www.thecatholicthing.org/2021/10/22/satan-loves-safety/quovadis

Označeno u