"Pošalji Duha svoga... i obnovit će se lice zemlje" (Ps 104). To je zadaća Duhova. Ljudi su zajedno, razumiju se. Različnost jezika nije više nikakva zapreka. Oganj s neba prži i ruši sve zidove nerazumijevanja, duh mira širi se poput požara i zahvaća sve oko sebe. Čovjek više nije čovjeku vuk, već brat.
Duhovi su ozdravljenje svih posljedica grijeha i iskonskog pada, počevši od Adama. Grijeh je uvijek dija-bolički (u izvornom smislu kao 'dia-ballein', tj. rasijavati, raspršivati, razbacivati), tj. on je pomutnja, nered i nejedinstvo. Čovjek je grijehom rastrojen.
Prvi plod Duhova: Ljudima se otvaraju oči za Božju riječ i djelovanje kroz povijest. Duh skida poveze, otvara nove spoznaje, u svaku se mrtvu riječ usađuje novi život. Jezici više ne razdvajaju ljude, nego spajaju u jedinstvo. Duh uvijek okuplja oko jednog središta, Isusa Krista.
Božji putovi u našem svijetu i vremenu vode preko onih koji vjeruju u Isusa Krista i žive u zajedništvu s njime. Takvima je rečeno da su odsada svjetlo svijeta i sol zemlje. Oni su promicatelji centripetalnih sila koje se poput žbica na kotaču slijevaju u osovinu, središnjicu, Isusa Krista. A sam se Bog, ulazeći u ovaj svijet, odlučuje na uski put: kroz mikrokozmos ljudskog srca koje se otvara njegovu Duhu. To malo ljudsko srce postaje strateškom točkom u kojoj se odvija konačni rat između sila ovog svijeta i sile Duha Svetoga. Preko njega se Duh izlijeva u svijet.
Svjedok tog izlijevanja bijaše napose Pavao. Sve njegove poslanice svjedoče o snažnom djelovanju Duha Svetoga. Zapravo, temelj svih zajednica je konkretno iskustvo Duha Svetoga i stapanja u jedno nerazdvojivo jedinstvo. Njegove zajednice nisu nastajale niti su utemeljivane na filozofiji, zanosnim riječima, teoretskom filozofiranju, induktivnim ili deduktivnim metodama, nego na vidljivim, opipljivim, nepobitnim činjenicama: Sve njegove zajednice žive od iskustva i rastu u neprestanom iskustvu novog i snažnog djelovanja Duha.
Jer tko je na sebi iskusio što Duh čini, taj snagom nutarnje nužnosti mora vjerovati i priznavati Isusa Gospodinom. Polazište je zbiljska nazočnost Duha. Vjera nije nikakvo podsjećanje na prošlost, s kojom nemamo nikakve veze, već sadašnje iskustvo. To sadašnje iskustvo Duha služi stvaranju novog svijeta. Ono tjera u konkretni angažman u povijesti.
Duh uranja pojedinca u Crkvu. U njoj ima svatko svoje mjesto jer je obdaren darovima Duha Svetoga. Svi darovi služe izgradnji Crkve i sveopćem boljitku ljudi. Duh ima uvijek konkretne dimenzije, u Crkvi se utjelovljuje uvijek preko svojih darova ili karizmi. One su živa punina Duha u zajednici. Po njima Crkva postaje vjerodostojna zajednica u svijetu i bez tih živih znakova i djelovanja Duha Crkva je osuđena na odumiranje. On je jedini zalog i jamac preobrazbe i pretvorbe svijeta i pojedinca u novo.
Zato je konačno ispunjenje Isusova poslanja u svijetu novo stvorenje, preobraženi novi čovjek. Nekoć, u prapočetcima Bog je udahnuo u beživotno Adamovo tijelo svoj dah i čovjek je postao živo biće. Isus čini isto s apostolima. Udahnjuje u njih Duha Svetoga. Time oni postaju novi ljudi. Kroz njih struji novi život. Osposobljeni su za poslanje u svijetu.
Nadiđen je i pobijeđen svaki strah od ljudi, nema više mjesta zatvaranju iza brava. Isus, Uskrsli otvara sva vrata prema svijetu i ljudima. Samo je on sposoban razbiti zidove šutnje, mržnje, straha, nemira. "Mir vama"! U miru je sadržano sveobuhvatno pomirenje, Neba i Zemlje, Boga i čovjeka. To je plod Uskrsa i Duhova. Taj je mir plod Kristova križa, patnje, smrti i uskrsnuća. Raspeti i Uskrsli su identični. Isus pokazuje svoje rane, biljege svoje muke. Kršćanski Uskrs nije obmana niti iluzorno nadilaženje patnje u čovjeku i svijetu, već konačni smisao i cilj svega, patnji i križevima usprkos.
Učenici primaju Gospodinove 'vjerodajnice'. Oni su autorizirani opunomoćenici njegova djela u svijetu. Nemoguće je pak preuzeti Isusovo djelo, poslanje i ulogu u svijetu ako se ne prihvati Isusov put, od Betlehema do Golgote. On ostaje jedini važeći kriterij, razlikovnik za sve djelovanje, i običnih vjernika, ali i hijerarha. Došao je služiti, u miru, ljubavi i pomirenju. Raspoznajni znak je 'prati noge jedan drugome', a ne mozak ili pamet.
Isus udahnjuje u njih Duha. Isus je živodajni Duh, životvorac. Samo on može oživjeti svoje. Svatko pred njim ima svoju šansu, nitko nije nepovratno izgubljen. Grijeh pripada prošlosti, jednako i Petrovo nijekanje, utaja. Grijeh je otpisan, svi smo dionici sveopće amnestije, pomilovanja i oprosta grijeha. Jasno, ako nam Isus postane mjerilo i uzor. Duh je jamac da je Isus u zajednici. Ona živi po Duhu koji joj je udahnut i izliven na zajednicu. Duh ne otuđuje učenika od svijeta, nego ga upravo uvodi u svijet da tu, u njemu, sa svim njegovim kontradiktornostima, oprekama, protimbama i protuslovljima promiče misao, riječ i djelo Isusa Krista.
Povijest nam bjelodano svjedoči koliko je puta Isus Krist proglašavan mrtvim, njegovo djelo uništenim, koliko je puta predstavljan kao izmišljotina ili prevarant. Ona nam isto tako svjedoči koliko se s Isusom manipuliralo, obezvrjeđivalo, imuniziralo, udaljavalo iz čovjekova konkretna svijeta i života, prebacivalo u nebeske nedostupne visine ili u zahtjevima razvodnjavalo. Njega se krivotvorilo, zlorabilo, tumačilo u krivu svjetlu, svojatalo u ime ove ili one ideologije ili struje.
Međutim, uvijek iznova izbija na površinu njegov iskonski lik kroz pojedince koji su zahvaćeni njegovim Duhom te poziva ljude na preobrazbu svijeta u tome istom Duhu. Duh otvara dimenzije Boga i Isusa Krista u svijetu. On omogućuje povratak iz zatočeništva, tuđine, samoće, izolacije, lažnih slika, raseljeniš¬tva, lažne slobode natrag, u Očev dom, slobodu, puninu istine, jedinstvo i zavičaj.