“Ne volim o ovome pričati. Ponovno otvarate strašnu ranu. Bio je prosinac 1991., imao sam šest godina. Jedne večeri moj djed nije došao kući. Tražili su ga. Ustrijeljen je na polju uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome nije ništa nažao učinio. Sjećam se sprovoda. Tata me nosio do lijesa i rekao: ‘Sine, daj djedu poljubac.‘ I danas se pitam: kako možeš ubiti dobrog čovjeka, pravednog čovjeka? Zašto? Taj gubitak i zapaljena kuća podno Velebita ostavili su neizbrisiv trag.- Želio bih kupiti djedovu kuću. Zemljište oko nje je očišćeno od mina, iako su znakovi upozorenja još uvijek tamo. Danas je državno vlasništvo. Sva je u ruševinama, zarasla u korov. Razmišljaju o tome da od nje naprave muzej. Ali ne bih želio da itko drugi odlučuje. Volio bih je kupiti. Za svog djeda i za sebe. Ta ruševina je dio mog života.”
