Želimo biti zdravi jer to podrazumijeva radostan i mirom ispunjen život. Zato pred Isusa dolazimo moleći dobro zdravlje i ozdravljenje od različitih nam bolesti. I evanđelje nam često priča o ozdravljenjima koja je Isus posredovao. Susreo je brojne ljude koji su bili potrebni njegova ozdraviteljskog dodira, pogleda i riječi. Svaki čovjek u bolesti traži nadnaravnu snagu koja mu može pomoći. Isus je rado pomagao bolesnicima. Jedini uvjet koji je za Isusa bio pretpostavka da želi i hoće bolesnome vratiti zdravlje bila je vjera, povjerenje da Isus to doista može učiniti. Isus nije bio čudotvorac i liječnik koji bi nešto činio iz interesa ili traćeći ljudsku slavu i pohvalu. Samo po vjeri bolesnoga i onih koji za bolesne mole, Isus čini čuda ozdravljenja.
Jedno tako ozdravljenje dogodilo se u Kafarnaumu. Čovjeku na vojničkom položaju, satniku, razbolio se sluga. I to na smrt. Pošto je čuo za Isusa šalje poslanstvo s molbom da mu ozdravi bolesnoga slugu. Isus se, veli evanđelje, dao na put. Ide vidjeti o kakvoj se bolesti radi. No satnik, ne smatra sebe dostojnim da Isus uđe pod krov njegova doma. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj, reče on i doda: Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Isusa je takav stav zadivio. Vjeru ovoga čovjeka uzdići će iznad svih drugih koje je susreo i koji su ga nešto molili. U čemu je veličina vjere koju Isus pohvaljuje?
Ponajprije, tako promišljam, Isusa je zadivila dobrota toga čovjeka. Imao je dobro srce spremno pomoći čovjeku u nevolji. Bio je suosjećajan i dobrodušan. Molio je za drugoga a ne za sebe. Evo prvoga preduvjeta za izmoliti od Isusa ozdravljenje. Ljudsku dobrotu i suosjećajnost Isus itekako vrednuje. Ona je nužna za stupiti u kontakt s Bogom. Zato je Isus i izjednačio zapovijed ljubavi prema bližnjemu sa zapovijedi ljubavi prema Bogu. Dobrota koju živim i svjedočim s ljudima, vidi se i pred Bogom. I potiče ga da pomogne čovjeku.
Potom, satnik iz evanđelja bio je ponizan čovjek. Nije Isusu određivao kada, kako i što treba učiniti. Samo je molio riječ ozdravljenja. Ne smatra se dostojnim Isusa primiti pod svoj obiteljski dom. Svjestan je svoje malenosti pred Bogom. On naprosto vjeruje da Isus to može učiniti. I zato moli. Kako često, moleći se Isusu, mi organiziramo i isplaniramo načine i putove kako i na koji način on treba djelovati. Određujemo što bi Isus morao učiniti ako nas voli. Pokušavamo Boga prilagoditi našim ljudskim mjerilima. Čovjek iz evanđelja uči nas drugačijem putu kojim se dolazi do uslišanja molitve, a to je poniznost. Ta poniznost dopušta Bogu da on svojim božanskim načinima i planovima dovede do rješenja naše probleme.
I konačno, ovaj čovjek molitelj ima silno povjerenje u Isusa. Ti samo reci riječ i znam da će sve biti dobro. On vjeruje da samo jedna Isusova riječ njegovom na smrt bolesnom sluzi može pomoći. Kolike li vjere? I Isusa će obradovati snaga takve vjere. Vratimo se svojim molitvama i upitajmo molimo li isključivo kao prosci koji točno znaju što hoće i to se mora ispuniti inače gubimo vjeru i sumnjamo u Boga, ili kao ljudi povjerenja da Bog ponajbolje zna što je za naše dobro. Vjera je povjerenje u Boga, koje njemu dopušta da on oblikuje i vodi naše živote. Jer itekako dobro znamo iz iskustva da naši putovi nisu uvijek Božji putovi i da Bog ima svoje načine kako i zašto nešto čini. A on je Bog. Ako mu vjerujemo, onda iz vjere skupljamo snagu da život živimo s povjerenjem da će nas Bog voditi onim putovima koji su za nas najbolji.
Još mi se jedan detalj čini zanimljivim. Mi ljudi htjeli bismo od Boga doživjeti konkretno, opipljivo, sada i odmah, rješenje svojih problema. Tada Bog nema prvenstvo jer se previše uzdamo u svoje snage, mogućnosti, iskustva i metode. A kada u molitvi Bogu damo prvenstvo, na onaj Isusov način: ‘Oče, budi volja tvoja’, tada Bog djeluje i ozdravlja. Ponovimo još jednom tri koraka po kojima Isus, i bez fizičkog dodira s bolesnikom ozdravlja: dobro i solidarno srce, poniznost i povjerenje u Isusa. Tako Isus ozdravlja.
