Iščekivanje vrhovnog gospodara jednom godišnje bio je običaj poganskog svijeta i misaono okružje u kome su prvi kršćani živjeli. Za kršćane je jedini Kyrios-Gospodar bio uskrsli Isus iz Nazareta čiji su dolazak i očitovanje među ljude slavili dvostruko: prvi se ostvario rođenjem od Djevice Marije u Betlehemu, a drugi su očekivali na Posljednjem sudu. Ta dva Kristova dolaska uokviruju vrijeme Crkve ali i obilježavaju bogoslužje došašća kojim započinje liturgijska godina.
Dolazak Gospodinov
U vrijeme došašća liturgija slavi oba Gospodinova dolaska: jedan u poniženju kada je Sin Božji uzeo tijelo iz Blažene Djevice i došao na svijet da spasi ljude, drugi što će se očitovati u slavi na koncu vremena kad dođe suditi žive i mrtve a pravednike uvesti u dom Očev kamo je već ušla sveta Marija.
Naziv dolazak Gospodinov upotrebljavan je u rječniku drevnih crkvenih otaca i starim kalendarima da označi svetkovinu Isusova rođenja. Svako svetkovanje kršćanskih otajstava trostruko je usmjereno: prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U ovom slučaju to je: iščekivanje Spasitelja u starozavjetnoj povijesti Izabranog naroda, utjelovljenje i rođenje Spasiteljevo od Djevice Marije, te slavodobitno očitovanje na konačnom Posljednjem sudu. Zato u svetkovanju Isusova rođenja i došašća kao vremena priprave za to slavlje ne smije prevagnuti pučko obilježje što se iscrpljuje u radosti koja prati rađanje djeteta Isusa u Betlehemu. Isusov dolazak među ljude je pripreman u Božjoj promisli od drame s praroditeljima u Edenskom vrtu, ali i najavljen kao vrhunac ljudske povijesti što će se konačno otkriti na koncu vremena.
Bogoslužje došašća obilježeno je tim trostrukim promatranjem Isusova dolaska što je prisutno kod kršćana i na Istoku i na Zapadu. Ipak, došašće kao zasebno vrijeme liturgijske godine posebnost je zapadnog kršćanstva. Prve tragove obilježavanja vremena priprave za Božić nalazimo kod Perpetua Tûrskog (+490.g) koji preporučuje da se od blagdana sv. Martina (11.XI.) do blagdana Isusova rođenja posti triput tjedno. Govori se, dakle, samo o pokorničkoj praksi a ne spominju liturgijski obrasci. Prve tragove adventske liturgije susrećemo u Raveni polovicom 5. st. a predmet joj je iščekivanje blagdana Kristova rođenja. Liturgiju došašća u Rimu prvi put susrećemo u sakramentaru pape Grgura Velikoga (+ 604. g.)u kome su misni obrasci za četiri nedjelje pred Božić i tri za mise preko tjedna. Sadržaj je tih misnih obrazaca prvenstveno priprava za blagdan Isusova rođenja, ali ima i aluzija na Kristovu eshatološku parusiju na koncu vremena. Ta dva Gospodinova dolaska obilježavaju i najnovije uređenje liturgije došašća.
U misnim obrascima došašća
Bogorodica Marija je živi uzorak kako iščekivati susret s Bogom u životu i u obredu. Ona je sama najbolji putokaz kako njezino štovanje ispravno uklopiti u liturgijsko vrijeme došašća koje je s pravom i marijansko vrijeme. Dok su blagdani s marijanskim naglascima tijekom godine razvrstani susljedno, u vremenu došašća značajni događaji iz povijesti spasenja promatraju se jedinstveno.
To osobito dolazi do izražaja u drugom dijelu došašća, u danima preko tjedna od 17. do 24. prosinca. Misni obrasci tih dana, osobito evanđeoske perikope, nose marijanska obilježja do te mjere da su to s pravom “marijanski dani došašća”. Ti su dani usmjereni prema otajstvu utjelovljenja i rođenja Sina Božjega što je najstariji izvor liturgijskog štovanja Bogorodice. Danas je to najočitije u misnim obrascima 20. prosinca i na 4. nedjelju došašća koji su svi prožeti aluzijama na otajstvo utjelovljenja Sina Božjega. U srednjem je vijeku ova misa nazivana Zlatna misa Blažene Marije a u jednom toskanskom kodeksu iz 10. st. nosi naslov Marijino pozdravljenje i dva je stoljeća starije od slavljenja otajstva naviještenja 25. ožujka. Svetopisamska misna čitanja osvjetljavaju otajstvo utjelovljenja počevši od Izaijina proroštva Ahazu o potomku Abrahamovu i Davidovu do ostvarenja po anđelovu naviještenju i Mariju pristanku. U svim tim tekstovima Bogorodica Marija je u prvom planu i vrhunac starozavjetnih iščekivanja.
A upravo je to sadržaj prvog misnog obrasca u vrijeme došašća u Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji pod naslovom B. D. Marija izabrani izdanak Izraela. Prema predslovlju, ona je “po naravi kći Adamova”, po vjeri “sjeme Abrahamovo” jer je povjerovala anđelovu navještaju i u djevičanskom krilu začela Sina Božjega, “po rođenju je mladica iz korijena Jesejeva” iz koje je nikao cvijet Gospodin naš Isus Krist.
Drugi obrazac Misa o B. D. Mariji u došašću posvećen je već naglašenom otajstvu Marijina sudjelovanja u naviještenju Gospodnjem i “prikladno se upotrebljava kad god u došašću treba iz opravdana razloga slaviti spomen majke Gospodinove”.
Značajan događaj iz povijesti spasenja kad je Marija osjenjena Duhom Svetim i oplođena božanskom Riječju pohodila Elizabetu slavi se posebnim blagdanom 31. svibnja. Ali taj se događaj obredno obnavlja i u došašću 21. prosinca i na 4. nedjelju došašća. To je i sadržaj trećeg obrasca za mise o B. D. Mariji u došašću. Pohodeći svoju rodicu Elizabetu Marija ocrtava otajstvo spasenja kojim Bog “pohodi i otkupi narod svoj” (ulazna), ali se pokazuje i kao uzor Crkve koja “izgrađena božanskim otajstvima i ispunjena Duhom Svetim” (popričesna) pohađa i potiče sve narode da “Krista priznaju Spasiteljem svih naroda”.
Četvrta nedjelja došašća spravom se naziva Marijanska predbožićna nedjelja iako službeno ne nosi taj naslov. Marijansko se obilježje očituje u izboru devet svetopisamskih čitanja i sadržaju službenih molitava. Od predloženih čitanja u nizu A, B, C, pet ih je predviđeno za dane preko tjedna kroz došašće ali u drugim kontekstima: naviještenje Josipu (Mt 1,18-24) 18. XII., naviještenje Mariji i pohod Elizabeti 20. i 21. XII., Izaijino proroštvo o Emanuelu 20. XII. i Natanovo (2 Sam 7) 24. XII. Premda 4. nedjelja došašća nije isključivo marijanski obilježena, zbog približavanja blagdana rođenja Sina Božjega Marija dolazi u prvi plan kao vjernički znak potpuna predanja Bogu koji dolazi.
