Sve nas je iznenadilo ubojstvo Charlieja Kirka, čovjeka koji je svojim životom svjedočio snagu vjere, obitelji i domovine. Bio je glas mladih, branitelj slobode i kršćanskih vrijednosti. Protivio se i bio je jedan od najglasnijih protivnika woke ideologije/kulture, radikalnog feminizma, političke korektnosti i kulture isključivanja (cancel culture). Zastupao je tradicionalne, obiteljske, kršćanske i konzervativne vrijednosti oštro se suprotstavljajući pobačaju, istospolnim brakovima i transrodnim pravima. Zalagao se također za strogu imigracijsku politiku, odnosno provođenje američkih zakona na granici suprotstavljajući se ilegalnim migracijama koje ugrožavaju sigurnost, ekonomiju i američki identitet.
U trenutku kad su ga upucali, govorio je o povezanosti između ubojica i rodnog (transgender) poremećaja. Već ranije brojne znanstvene studije pokazale su kako je veliki broj zločina i nasilja, te različitih zlostavljanja i perverzija u puno većem postotku počinjen od strane transgender osoba u odnosu na zdravu populaciju. Ali mein stream mediji o tome suglasno šute provodeći kulturu isključivanja, u kojoj se ništa negativno ne može reći protiv LGTB+ lobija.
PORAST PSIHIČKIH OBOLJENJA
Posljednjih godina u Italiji i diljem svijeta alarmantno je porastao broj djece i adolescenata koji pate od psihijatrijskih poremećaja. Podaci govore sami za sebe: između 2018. i 2024. godine, prema podacima Instituta Gaslini u Genovi, posjeti hitnoj pomoći zbog mentalnih poremećaja među vrlo mladim ljudima su se učetverostručili.
Postoji nekoliko razloga zbog čega se ovi psihijatrijski poremećaji šire među mladima. Luciano Tovaglieri, talijanski nacionalni tajnik IGNIS-a, navodi ih nekoliko:
- brzo propisivanje psihotropnih lijekova bez da se došlo do korijena problema.
- trivijalizacija ovisnosti o 'lakim drogama', jer ne postoje bezopasne droge: sve oštećuju mozak, posebno u mladoj dobi, kada neurološki razvoj još nije završen.
- strah od zaraze za vrijeme covida koji je izolirao djecu, lišavajući ih ljudskog kontakta bitnog za rast.
- toksične poruke: televizija, pornografija, elitistički uzori tj. degradirano kulturno okruženje. Televizija i mainstream mediji stalno predlažu površne i destruktivne modele, dok pornografija - dostupna od djetinjstva zahvaljujući pametnim telefonima - iskrivljuje percepciju seksualnosti, odnosa i sebe. To nisu sporedni detalji: to su istinski destabilizirajući agensi koji djeluju na krhku psihu mladih ljudi.
- kriza obitelji. Ako dijete ne odrasta u jezgri koja štiti i usađuje sigurnost, vjerojatno će razviti duboke nesigurnosti koje će ga pratiti u adolescenciji i odrasloj dobi. Raspad tradicionalne obitelji, potaknut društvenim i zakonodavnim modelima koji potkopavaju njezinu ulogu, lišava nove generacije prve i najprirodnije psihološke podrške.
- gubitak identiteta: mlada osoba koja ne zna tko je, koja ne poznaje svoje korijene, koja ne osjeća pripadnost narodu, vjerskoj ili kulturnoj tradiciji, neizbježno odrasta dezorijentirana. Tome se danas dodaje rodna i homoseksualna propaganda, koja dodatno zbunjuje mlade ljude oko temeljnih pitanja poput spola i osobnog identiteta. Adolescent koji više ne zna je li muškarac ili žena, koji je naveden da vjeruje da nije važno voli li muškarca ili ženu, ne pronalazi fiksnu točku, već samo nesigurnost. Ta dezorijentacija potkopava psihološku ravnotežu i dovodi do krhkosti, tjeskobe, depresije, pa čak i stvarnih patologija. Identitet nije sporedni detalj: on je temelj ljudskog bića. Bez njega mladi ne grade ni sebe ni svoju budućnost.
- udaljavanje od svetog. Gubitak identiteta naime prati udaljavanje od duhovne dimenzije. Bez horizonta smisla, djeca odrastaju u praznini koja rađa očaj. Društvo koje uklanja Boga i svodi čovječanstvo na potrošača robe i slika neizbježno stvara zbunjenost.
Kada su predložene vrijednosti isključivo materijalističke: uspjeh, estetika, novac, život postaje besciljno putovanje, a psihološka krhkost se pretvara u bolest.
SVIJET NIJE DALEKO OD NAS
Ako mislimo kako je ova stvarnost daleko od nas, jako se varamo. Naime, domovi za nezbrinutu djecu pokazuju kako je sve više djece na smještaju toliko psihički razoreno da već iako maloljetni, moraju biti pod medikamentoznom terapijom. Zajednice za ovisnike, poput Cenacola ili Milosrdnog Oca u Međugorju, počeli su primati mlade sa psihičkim poremećajima jer su oni postali neizostavna posljedica uzimanja opijata. I zajednica za žene Majka Krispina bilježi veliki broj upita za smještaj upravo mlađih osoba s psihičkim poremećajima.
Društvo u cjelini pokazuje da je čovjek doista u krizi u svakom pogledu. Korijen svih ovih poremećaja je temeljna kriza identiteta. Identitet označava doživljaj vlastitog „ja“. Predstavlja pojam koji pojedinac ima o samome sebi i kontinuiranom postojanju vlastite ličnosti, čije se bitne karakteristike ne mijenjaju s obzirom na vrijeme, mjesto ili situaciju u kojoj se nalazi.
VRIJEME DEVIJACIJA
Liječnici psiholozi se slažu u tome da živimo u VREMENU DEVIJACIJA. Čovjek je došao do točke da je narušen emocionalno, psihički i biološki i to nepovratno, do točke gdje i medicina više ne može pomoći da se dođe do izlječenja, nego samo da se donekle, pod lijekovima, stanje čovjeka drži donekle pod kontrolom. Bolestan čovjek stvara bolesne odnose, sebične odnose, jer takav bolestan, devijantan čovjek, nije sposoban živjeti zrelu ljubav sebedarja drugome. Onu ljubav koja će biti njegova karta za vječnost.
Fra Slavko Barbarić, pedagog i psihoterapeut, bi sve ove razloge nazvao KRIVA DIJAGNOZA. Name, on kaže: „Svi mi vrlo lako dajemo ocjenu samih sebe ili drugih, riječima: 'nema živaca, srdit je, nepristupačan, zatvoren, nestrpljiv, uvredljiv, razdražljiv, rastresen,…' Shvatio sam da u sličnim stanjima zaboravimo da je ipak najčešći razlog svim gore navedenim stanjima – nedostatak ljubavi! Jer kad nekoga ljubim, onda imam vremena, pažljiv sam, nasmiješen, suosjećajan…“ Za fra Slavka je tako stanje ljubavi istodobno i put mira, razumijevanja i praštanja. A stanje ne ljubavi je put uništavanja i pojedinaca i drugih. Za njega je sposobnost čovjeka da ljubi, automatski i glavni lijek protiv psihičkih i mnogih tjelesnih bolesti.
Gospa sve to zna bolje nego mi. Zna da je ključ našeg zdravlja na svim razinama svjesnost o tome tko smo (naš identitet) i spoznaja o tome da smo ljubljeni i željeni. Kad kaže u zadnjoj poruci „Draga djeco, dječice moja, ljubljeni moji!“ – ona nas podsjeća tko smo - da smo djeca Božja, da smo djeca Njezina i da smo nadasve ljubljeni! Kaže da nismo slučajni, nismo greška, nismo zbrka, nego smo izabrani, kako bi bili ljudi ljubavi koji poznaju Boga ljubavi i kako bi njegovu poruku ljubavi nosili onima koji Boga ljubavi nisu upoznali. Baš kao i Charlie Kirk.
Zato, za kraj, u skladu s porukama i kršćanskoj aktivnosti koju je živio Charlie, zapitajmo se kako mi možemo nastaviti širiti njegovu i Gospinu poruku. Katolički politički analitičar Bruno Rukavina nudi tri primjera:
„1. Boriti se za istinu, neovisno o tome koliko cijeli svijet govori da si u krivu. Ako znaš da je nešto istina, imaš dokaze i argumente na svojoj strani te se vodiš razumom i duhom, tko ti može stati na put? Čak ako ti i oduzmu život kao što su Charlieju, tvoje riječi će nastaviti živjeti, kao i njegove.
2. Otvoriti i poticati dijalog, komunikaciju i debate kao što je to radio Charlie Kirk te nikad ne izgubiti misao da su nasuprot nas ljudi, djeca Božja, sa svojim pogledima, iskustvima, potrebama i željama koji su u mnogočemu jednaki nama. Cilj ubojstva je možda i bio na političkoj razini zatvoriti dijalog u takvom formatu stoga je baš suprotno potrebno više Kirkizacije.
3. Molitva, meritokracija*, poduzetništvo i rad na vlastitom uspješnom postojanju unutar vaših zajednica (a temeljna je obitelj).“
Politički suparnici (i ubojica) riješili su se jednog Charlieja Kirka, a dobiti će ih na tisuće. Već sam porast njegovih pratitelja na instagramu (od 1,7 do 12, 1 milijun), brojna nova članstva u njegovom pokretu, podrške brojnih javnih osoba, uvođenje 14. listopada kao Nacionalnog dana Charliea Kirka u SAD-u i dr., pokazuju kako je njegova smrt dokaz da je mnogočemu bio upravu te je u svojoj potrazi i vječnom dijalogu za istinom inspirirao i motivirao mnoge.
Budimo i mi kao Charlie Kirk, budimo i mi Gospine ispružene ruke ovom svijetu koji nije upoznao Boga ljubavi i zato postaje sve više poremećen i bolestan.
Piše: Paula Tomić / Glasnik Mira 9/2025.
*Meritokracija je sustav vlasti i društveni poredak u kojem se politička moć i društveni položaji dodjeljuju na temelju sposobnosti, zasluga i postignuća, a ne na osnovu nasljedstva, bogatstva ili pripadnosti društvenoj klasi. Taj koncept, koji potječe od latinske riječi meritum (zasluga), naglašava napredak i uspjeh utemeljen na individualnom trudu i talentu.
