U jednom našem primorskom mjestu više od trideset godina ležala je nepomično Kristina. Njezina "kalvarija" je dugo i dugo trajala. Bila je patnica ne jedan dan, jedan mjesec ili jednu godinu, nego više od trideset godina. Kad ju je svećenik posjetio, našao je pod bijelim pokrivačem ukočeno i nepomično tijelo bolesnice. Na jastuku je počivalo blijedo i upalo lice. Dva crna oka iz dubokih šupljina promatrala su ga kao iz nekoga drugog svijeta. Nakon pozdrava započeli su razgovor. Tiho je govorila, kao da će uskoro umrijeti. Čitava njezina pojava odavala je dojam smirenosti i spokojstva, daleko od svakoga očaja i malodušja.
"Hvala Bogu", rekla je, "teško je, ali on mi daje snage da mogu sve podnijeti...!"
Tada je malko podigla glavu i uprla pogled u Raspetoga na križu, koji je visio na zidu. "Svoju patnju namjenjujem za grješnike i za svećenike! Danas nam treba puno dobrih svećenika...!"
Izlazeći iz sobe ove bolesnice, svećenik je rekao svome prijatelju: "Prijatelju, ova gospođa je svetica!"
"A ovo je život vječni: upoznati Tebe jedinoga pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista" (Iv 17, 3)
"O dubino bogatstva, mudrosti i spoznanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke i kako su neistraživi njegovi putovi!" (Rim 11, 33)
