Pri nesretnom slučaju izgubio je mnogo krvi i sada ga muči silovit osjećaj žeđi. "Molim, molim, malo vode!" obraća se bolničarki. -"Ne, dijete, ne smijem ti prije operacije dati vode."
No dijete to ne shvaća. Ono osjeća sve jaču žeđ i suhih se usana molećivo obraća liječniku: "Molim, molim, malo vode!" "Sada, prije operacije, isključeno"! Odlučno i čvrsto odlučuje liječnik. Dijete to ne shvaća, a žeđ biva sve gora i mučnija. Odjednom se otvore vrata. Dolazi otac.
Dijete osjeti novo pouzdanje. Dobri otac može mu učiniti samo dobro. On ga sigurno neće ostaviti na cijedilu i dat će mu nešto da popije. Ta kako bi mogao gledati gdje dijete toliko trpi! I odmah mu se obrati. "Molim, te, oče, malo vode, samo malo vode!" Kako? Zar mi je ni on neće dati?
Zar sam ja toliko neskroman? Pa teče li tamo iz vodovoda voda u svjetlim mlazovima? Zar je to prevelik zahtjev ako ožednjelo dijete moli malo vode? Ne mogu više izdržati! Zar taj čovjek tu da je moj otac, da mi želi dobro? I tako se dijete vara glede svoga oca. A otac? Nije li on upravo u tom času slijedio svoju ljubav prema djetetu?
Zar ne mora ljubav biti u mogućnosti da bude i tvrda, zar ne mora biti u mogućnosti da kaže: "Ne"? Trebala bi to biti samo slika,mala usporedba s velikom očinskom ljubavlju Božje dobrote.
Iz molitvenika "Sedam minuta za tvoju dušu"
