On je čuo jednog dana da svetac propovijeda u čudesnim učincima Krunice i da su se mnogi po njoj obratili i izmijenili život, te sam sebi reče: “Bio sam izgubio svaku nadu da ću se spasiti, ali sad se ponovno ufam; trebam i ja poći poslušati ovog Božjeg čovjeka”. I ode slušati propovijed sv. Dominika. Kad ga svetac ugleda, pomoli se u srcu Gospodinu za njega, da On njegovom rođaku otvori oči, i da postane svjestan bijednog stanja svoje duše; istovremeno je dvostruko jače grmio protiv grijeha. Don Perez je bio dosta potresen ali ne toliko da bi promijenio život. Ali ipak se vrati na slijedeću propovijed.
Kada ga Svetac opazi, uvjeren da će se to otvrdlo srce pokajati samo po jednom vanrednom zahvatu milosti, uzvikne na sav glas: ”Gospodine Isuse pokaži ovdje okupljenima u kojem se stanju nalazi onaj koji je sada ušao u tvoju kuću.” I cijeli je puk mogao vidjeti don Pereza okruženog hordom đavola u obliku strašnih zvijeri koje su ga držale zarobljenim željeznim lancima. Oni od straha bezumice počeše bježati. Don Pereza, beskrajno zbunjen i sam isto tako uplašen stidio se što je on bio predmet tolikog užasa. Sv. Dominik, međutim zaustavi ljude i okrenu se prema rođaku te mu reče: ”Prepoznaj, nesretniče, žalosno stanje svoje duše i baci se na koljena pred Gospom! Hajde, uzmi ovu krunicu, pobožno je moli, pokaj se za tvoje grijehe i promjeni život.”! Don Perez posluša te na koljenima izmoli krunicu; odmah potom osjeti se potaknutim ići na ispovijed što i učini s velikim kajanjem. Svetac mu potom naloži da svaki dan moli krunicu, a on ne samo da je to obećao, već upiše i svoje ime u imenik Bratovštine. Kada je izašao iz crkve, njegovo lice, koje je maločas zgrozilo nazočne, svjetlilo je poput lica jednog anđela. Saznalo se potom da je ustrajao u molitvi svete krunice, da je jako uredno živio te da je vedro umro.
