Vjera Hrvata prije pokrštavanja

Sadašnja saznanja prema rekonstrukciji praslavenskog, a time i hrvatskog mita oslanjaju se na otkrića o zajedničkom korijenu indoeuropskih naroda.

Sam naslov sugerira da će biti govora o pučkoj pobožnosti i u njoj o nekim elementima koji su sačuvani iz doba kada su Hrvati bili poganski narod. Preklapanje različitih sustava vjerovanja jedna su od omiljenih tema istraživača pučke pobožnosti. Ako to prebacimo na konkretno područje vezano za pučku pobožnost kod Hrvata onda imamo dva problema: prvi je rekonstruiranje vjere Hrvata prije pokrštavanja, a drugi se problem javlja u prepoznavanju tragova stare vjere u kršćanskom vjerovanju i danas nakon trinaest stoljeća od pokrštavanja.

Vjerovanja općenito, u sebi, sadrže religiozne pojave koje čine i građu tradirane kulture pojedinih etničkih zajednica ili naroda. Kada vjerovanja povežemo s tradiranom kulturom tada se, obično, pod tim pojmom podrazumijevaju odlomci iščezlih religija, neorganizirani prežici, ali i naknadno nastala vjerovanja pod utjecajem lokalnih uzroka i uzora. Odnosno, to je religiozna matrica koja je bila prije pokrštavanja našega naroda.

Rekonstrukcija slavenske mitologije

Prvi spomenuti problem, ali i zadatak vodi nas na veoma sklizak teren rekonstrukcije slavenske mitologije, a to je, ako je suditi po riječima Radoslava Katičića, „ruski rulet“ za istraživače. Naime, prošlost Hrvata i njihov svjetonazor prije dolaska na ova područja pokušavali su odgonetnuti mnogi znanstvenici iz raznih područja. Bilo je tu mnogo promašaja i neuspjeha. Ponajprije zbog toga jer se po uzoru na grčki Olimp tražio i slavenski, a njega nije ni bilo. Veliki nedostatak je bio što nema na jednom mjestu zapisanoga mitskoga kazivanja, tako da su istraživačima na raspolaganju bili malobrojni pisani izvori kojima prva svrha nije bila rekonstrukcija mitskog sustava. Različiti su bili i motivi zbog kojih se tražilo otkrivanje vjere Hrvata prije krštenja. Jedna od zanimljivijih bila je i ona što je zapisa 1931. Ivo Pilar (isti onaj čije ime nosi današnji Institut društvene znanosti u Zagrebu): „Slovjenske patriote mnogo boli, što slovjenska mitologija u svakom pogledu daleko zaostaje za mitologijama Grka, Rimljana, Kelta i Germana.“

Veles
Pilar je pisao o vjeri Hrvata kao čvrstom dualizmu zoroastrovskog tipa, pa ga se i danas koristi kada se želi naći argumenata za tezu o iranskom podrijetlu Hrvata. Međutim, o dualizmu u vjeri Hrvata predaja šuti. O dualističkom vjerovanju kod bosanskih krstjana kao dokazu za neprekinutu nit dualizma kod Hrvata od poganstva do crkve Bosanske ovdje je dosta istaknuti jednu činjenicu: bosanski krstjani su kršćanska sekta i dualizam u njoj se mora gledati kao dio cijelog dualističkog pokreta u tadašnjem kršćanskom svijetu. U rekonstrukciji slavenske mitologije, kako napisa Antun Radić „Hrvati su pobenavili“ u želji da otkriju svoju mitologiju i onda su neki, vođeni onom prethodno spomenutom patriotskom idejom, upali u zamku. Oni su u cijeloj svojoj slobodi krenuli prema načelu: kada nema podatka o slavenskim bogovima, onda ih hajmo izmišljati. Dogodilo se to da su oni samo pohrvatili imena grčkih i rimskih bogova.

Zajednički korijen indoeuropskih naroda

Sadašnja saznanja prema rekonstrukciji praslavenskog, a time i hrvatskog mita oslanjaju se na otkrića o zajedničkom korijenu indoeuropskih naroda. Zatim su važna otkrića dvojice ruskih lingvista, Ivanova i Toporova, koji su iz usmene predaje rekonstruirali priču o sukobu Gromovnika i Zmije/Zmaja. Na tragu ovih otkrića kod Hrvata je Radoslav Katičić nastavio istraživanja rekonstrukcijom uz izvore iz folklorne književnosti. Katičić je u folklornoj književnosti prepoznao preoblikovane fragmente obredno utvrđenog mitskog kazivanja koji su poslužili kao vrela za valjano i utemeljeno proučavanje slavenskog poganstva i njegove mitologije. Među novijim doprinosima rekonstrukcije mitskog kazivanja Slavena je otkriće Andreja Pleterskog, ljubljanskog arheologa. On je otkrio u Alpama točke koje pokazuju da se slavenska mitska drama može ispričati u prostoru na osnovi točno utvrđene trokutne strukture. Na tragu ovih saznanja u Hrvatskoj je Vitomir Belaj pokazao da se ista mitska priča, po sadašnjim istraživanjima, može smjestiti na nekoliko lokaliteta u Hrvatskoj (Lepoglava, Mošćanica, Središnja Istra, Božjakovina, Vodice, Zagreb, Žrnovnica). U pripremi je i rad na jednom lokalitetu u Bosni, u okolici Vareša. U biti, sva priča se može ispričati tako da se vodi po pojedinim toponimima (zemljopisnim točkama) koji ne samo da svojim imenom upućuju na slavenska božanstva, nego se uz njih nalaze i priče koje govore o povezanosti tih točaka. Za dokaz se uzima i pravilan raspored kršćanskih crkava koje su se dizale u čast pojedinim svecima vezanim uz ove toponime. Koji su sveci postali supstituti, zamjena za pojedina božanstva – o tome u sljedećem članku…

Mokoš
Mitska kazivanja

Slažući kockice i prateći lingvističke i putove drugih znanstvenika etnolozi su odnose između glavnih uloga u mitskom kazivanju kod južnih Slavena, a tako i Hrvata iščitali u ulogama koje imaju Perun, Veles i Mokoš. Trojna struktura, poznata i u drugim religijskim sustavima pa i kršćanstvu, ovdje je raspoređena između dvojice suparnika Peruna i Velesa, a treći kut, u tom trokutu, pripada predmetu njihova sukoba, Mokošu, Perunovoj ženi. Rekonstruirana priča bi glasila ovako: na vrhu brda sjedi Perun i to na najvišem vrhu, gdje je suho i gdje rastu hrast i bor. On se javlja u obliku ptice, najčešće orla i gleda dolje što se zbiva. Nasuprot suhom gdje prebiva Perun, dolje uz vodu je Veles, javlja se u liku zmije, u donjem svijetu gdje je mrak, vlaga, pećine ili je uz neko drvo duba ili ive. Zmija leži na zlatnoj vuni ili runu koje predstavlja svjetovno blago. Iako je u liku zmije, on uvijek ne predstavlja zlo. Veles posjeduje ovce i on je stočni bog. Perun ili Gromovnik čuva uspostavljeni red, Veles dolazi iz donjeg svijeta i želi ga narušiti. Tada Perun gađa Velesa munjom, gromom ili velikim kamenjem da se vrati u svoj svijet. Između Velesa i Mokoši je, u pravilu, voda kao granica dvaju svjetova. I Veles krade Perunu ženu i odvodi je u svoj svijet. Perun je silom preotima i tako iz godine u godinu.

Bog Perun je imao kćer Maru i devet sinova. Deseti, najmlađi je Jarylo, Juraj. Katičić je rekonstruirao ovu priču analizom jurjevskih pjesama po kojim Juraj dolazi iz krvavoga mora, iz carstva ljutih zvijeri iza crne gore, po zelenom lugu, u ravno polje. On je u mladosti otišao od kuće i izgubio vezu s ocem i braćom ili su ga koledari krali na Velju noć (novu godinu) stavljajući ga u kolijevku na sedlo vrana konja. Juraj će biti pastir Velesovoj stoci i tako postati gospodar i zaštitnik stoke koja živi u Velesovu svijetu. Među tom stokom su i vukovi, pa će se Juraj ponekad javljati i u liku vuka. Kada odraste, Juraj dolazi pred zlatna vrata iza kojih je djevojka Mara iz Perunova svijeta. Ona mora Jurju dati ključ da bi sastavio vlažnost iz Velesova svijeta i sunce iz Perunova.

Svadba Jurja i Mare, koji ne znaju da su brat i sestra, ispod stabla, nastaje proljeće i donosi plodnost ljudima, stoci i bilju. Poslije ove svadbe Juraj se javlja kao Ivo. Perun i Veles promatraju taj obred. Perun kuje zlato, a Veles ga čuva. Veles čuva zlato i mrtve u podzemnom svijetu. Iz podzemlja dolaze ptice, zelenilo te ustaju mrtvaci. Otvaranjem podzemnog svijeta otvara se nova godina, tj. novi ciklus rađanja i klijanja. I to bi ukratko bila rekonstrukcija mitske priče o vjeri Hrvata prije pokrštavanja. Ostaje zadaća objasniti kakve tragove kriju pjesme, običaji i molitve i kojim dokazima se dokazuje što je ostalo u vjeri kršćanskih Hrvata iz vremena dok su bili pogani i kojim kršćanskim svecima su građene crkve na mjestima čija imena upućuju na Peruna, Velesa, Mokoša.