Životna priča fra Slavka Solde: Njegova jedina krivnja bijaše njegova misija
• jame su postale smetišta. Čovjek je sveden na smeće.
• na masovnim grobištima napravljene su tvornice, kuće za stanovanje, čak i škole, igrališta za djecu.
• ubojice su proglašene narodnim herojima. Još ih slave.
• “atomske bombe bačene na japanske gradove ubile su više od 240 tisuća ljudi čime je završen rat, a nakon završetka toga istog rata u slovenskim je šumama počinjen pokolj nad puno više ljudi: hrvatskih zarobljenika, žena, djece, staraca i vojnika” (A. Ž.)
ŠTO BIJAŠE NAKON TOGA?
Starce bijaše strah djeci kazati istinu. Djeca postali ljudi u mraku neznanja! Šapat je postao jedini prijenosnik istine! Nastalo je vrijeme šutnje i čekanja da suprotne ideje nestanu, umru? Mnogi su čeznuli da smrt ideje znači i smrt njenih posljedica, ali njene posljedice postadoše sustav podjela, napada i laži. Čovjekova sudbina ovisi na kojim idejama počiva njegov, njen život! Pa se pitamo: Tko oblikuje našu točku gledišta? Stoga je pitanje: Kako graditi budućnost kad nam prošlost nije jasna?
Stoga: što pričate djeci i unucima je važno! Obiteljska priča može biti dio nacionalne priče, ali može biti i dio vlastite obmane kojoj smo skloniji vjerovati zato što svi vjeruju. Međutim: Ako čovjek istinu govori ne boji se njenih tumačenja. Istina je uvijek najjači temelj! Ona je božanska, ona može nositi sve svoje terete. Ali je istina i najveća žrtva svih zabluda, svih nasilja, svega zla i svih komunizama, nacizama i ostalih-izama kojih je previše da bi ih ovdje brojio!
Bez straha, jer istina je jača od njega! Bez obzira na posljedice jer istina može nositi sve svoje terete. Veliki ljudi uvijek su spremni priznati pogreške, tražiti i nuditi praštanje. Jedino tako se ide naprijed. Suprotno tome rat se nastavlja. Istina je uvijek njegova najveća žrtva. A tko to želi?
Da i danas ovdje se pitamo: kakva je Europa nakon Drugog svjetskog rata? Kada će se ova stara dama suočiti s tim godinama? Kao da joj je sudbina u kaosima. Opet i danas! Ona kao da živi u Kafkinom paradoksu koji kaže kako su se neki kukci preobrazili u ljude, a nitko nije primijetio njihovu preobrazbu. Sada su nam postali mjera našeg postojanja. Je li to doista tako? Kada čovjek promijeni obraz sve može postati!
Međutim, ljudi kojima je istina svijetlo znaju da je rješenje problema uvijek u suočavanju s istinom. Kako to kaza veliki književnik: “Rat se ne završava kada prestani posljednji pucnji, već kada se sve kosti otkopaju…” (Ismail Kadare). Da zaista “smrt zahtijeva poštovanje”. Svaka smrt zahtijeva poštovanje jer ona o miru kazuje životu.
POGLED U SEBE
Ove godine slavimo jubileje i memorije: crkvene i nacionalne, povijesne i žrtvene. 1100 godina hrvatskog kraljevstva, 80 godina tragedije Bleiburga i križnih putova. Križni putovi, jame i stratišta su hrvatska priča kojoj se niječe postojanje. 35 godina od početka puta slobode. O kako je važno pogledati i sebi u oči! Gdje to mi zgriješismo? Povijest je duga, ali je i duga lista hrvatskih zabluda, izdajica, idologija, zločinaca, nalogodavaca. O kako visoku cijenu je platio običan hrvatski čovjek čija imena čitamo na ovom groblju. O kako je to sažeo A. G. Matoš: “Imamo više izdajica nego cijela Europa zajedno, ali s njima postupamo na jako čudan način… Hrvati svoje izdajice njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo”. (A. G. Matoš, 1901.)
O kako je toga bilo puno kroz povijest, od hrvatskog plemstva, kraljeva i banova do naših stoljeća i dana.
Preživio je puk hrvatski stoljeća muke i ona dva plačuća stoljeća novije povijesti.
Preživio je Turke i svakakve napade Istoka i Zapada.
Preživio je jadne vođe, prodane duše, slabe karaktere.
Preživio je izgubljene bitke i planirane izdaje.
Preživio je sve moguće asocijacije i jugoslavenštine raznih hrvatskih glava.
Preživio je orijunaštva, autonomaštva, i sve diktature koje završavaju na izmima.
Preživio je tragedije 20. stoljeća: Bleiburge, križne putove, Gole otoke, Gradiške, Zenice, emigrantska ubojstva, Ozne i Udbe, odlaske i selidbe, šutnje i podjele.
Preživjele su naše hrabre žene, majke i bake vrijeme kada su im sve muškarce pobili, a njih ostavili u siromaštvu kamena i muke, a jedina snaga im bijaše vječno šaptanje: “Zdravo Marijo…”
Preživio je i početak 21. stoljeća. Preživjeli su i nadživjeli Hrvati sav jad i bijedu sadržanu u poznatoj izjavi: “Locirati, identificirati, uhititi, transferirati”. Ona je postala znak jednog vemena, stava i jada.
Preživio je puk hrvatski i sve prodaje i trgovine. Prodavni su često najbolji i najvjerniji. Prodavani od svih mogućih boja. Kao da je na snazi bila ideja koja kaže: “Lakše je prevariti ljude nego ih uvjeriti da su prevareni”. (Mark Twain)
Preživio je puk hrvatski i napade “za dom”, “za obitelj”, “za vjeru”, napade na sve što bijaše “ZA”. Preživio je i čudne napade na bijela i crvena polja grba svoje povijesti i sadašnjosti. Kao da neki broje crvena i bijela krvna zrnaca jedne nacije.
Preživio je i sve moguće izmišljene podjele i mnoge zabrane. Ta zabranjivali su Marku da pjeva, Ivanu da se sjeća, Ljubi da govori istinu, Zvonki da slobodu živi, Anti da brani svoje, Kati da traži sina, Mari da pokopa supruga…
Generale, ovdje isto i dalje!
Što se više zabrana nanizalo, puk hrvatski postade sve slobodniji. To je uvijek životna lekcija. Jer u zabranama i progonima sloboda jača, duh postaje čvrst, a srce odlučno. Preživio je puk hrvatski mnoge odgoje i preodgoje. Do savršenosti bijaše razvijena odgojna filozofija koju je poljski dissident Bronisław Wildstein definirao kao „pedagogiju postiđivanja“. Da stalno je ovom puku hrvatskom nametnut stid, stid prošlosti, stid za ovo i za ono, stid jer smo vezani za ove ili one, stid jer smo željeli državu, stid jer želimo BITI.
Moramo kao narod kazati dosta je! Ta dosta je jer nametnuti “stid” nije stid, nametnuta “istina” nije istina, nametnuta “povijest” nije povijest. O da običan puk se samo pitao: dokle, dokle? Dokle nepravde, dokle laži… dokle.. Ili kako to mudrac kaže: “Dokle će nas svinje zvati prljavima?” (fra Šimo Šimić, Humac 1981.).
O koliko je ovih imena na ovom groblju i koliko je onih na bezimenim grobljima koji su žrtve nepravde, laži i progona svih vrsta. Nepravda odzvanja stoljećima i naraštajima i zato je mir uvijek bio slabašan. Tako često slušamo o suočavanju s prošlošću, a ja se pitam: Kako to da se ne suočavamo?
Kako to da u Hrvata nedostaje onih koji imaju hrabrosti u ime svoje obitelji kazati istinu, pronaći ubijene, svjedočiti iz ljubavi prema djeci koja zaslužuju rasti u istini? Kako to da njemački sudovi vode procese hrvatskih krivaca, a hrvatski šute? Kako to da čak i BBC stvara emisije o atentatu na hrvatskog emigranta, a mi šutimo o desetinama njih?
Kako to da smo mi jedini narod u zemlji Europe gdje se još uvijek diktator, zločinac Tito časti kao velikan, a ulice i trgovi njemu u čast ostaju?
Kako to da je Slovenija uspjela izboriti rezoluciju o zločinima komunizma (komunista) u europskom parlementu, a prije mjesec dana većina zastupnika Hrvatskog sabora glasuje protiv dana sjećanja na žrtve komunizma? Zašto žrtve imaju ljestvicu (ne)poštovanja?
Kako to da desetljećima postoji njemačka udruga Volksbund koja se brine za njemačka vojna groblja po cijelom svijetu. Njihovi predstavnici su i danas s nama ovdje. A mi to ne možemo učiniti na vlastitom Mirogoju, a kamo li po cijelom domovini? Kako to?
Bože, koliko pitanja? A mi se hvalimo tko će biti prvi, čija će priča biti skuplja, knjiga prodavanija, gdje će više ljudi doći i na čijoj sam ja strani… O Bože, O Bože ispraznosti velike u životima koji bi trebali mudrošću disati!!!
POSTOJI JEDAN
Ali postoji jedan koji vodi povijest i život. Postoji jedan koji nas stalno podsjeća na važnost ljubavi, jedine zapovijedi važne za čovjeka. Postoji jedan koji iz ljubavi umire za život drugih! Njegovo ime je Isus! Mi u njemu nalazimo izvor, snagu i put. “Isus nas poziva da svijetu damo okus, značenje, svrhu, smjer i želju. To je skromna pozicija, zar ne?”
Da, on nam kaže da dane čovječje treba provesti u ljubavi.
Da, on nam kaže da ljubav potiče čovjeka govoriti istinu.
Da, on nam kaže da onaj koji je u očima svijeta “čudak” ili “idiot” (poput Kneza Miškina u Dostojevskog) jer čini dobro i govori istinu, da on ne dijeli, ne gaji mržnju prema nikome, živi život pravednika jer postoji ljubav i dobro iznad ljudske slabosti.. Tako samo ljubav gradi sadašnji i budući svijet. U njoj nema grijeha. Ona daje smisao svemu!
“Ako postoji ikakva zamjena za ljubav, onda je to sjećanje”, Josif Brodski.
Zato sjećanje spada u život svetoga. Memorija dovodi Krista na oltar žrtve. Zato je ovo groblje. Zato je ovo sjećanje. Sjećanje uvijek slijedi put istine! Zato smo mi ovdje. Zato trebamo biti ovdje svake godine u svakom desetljeću koje dolazi. Zato su ovi križevi ovdje! Zato je važno sjećanju dati važnost i graditi život na istini. Samo istini! Ona jedina oslobađa.
Groblje mira Bile, 23. kolovoza 2025.
