Komentar prenosimo u cijelosti:
Ovo naše mrmljanje protiv Adventa u Zagrebu, posve je pogrešno. Marija i Josip, duboko vjerujem, nisu ‘šizili’ zato što ondašnje građanske vlasti nisu imale sluha za rođenje Mesije. Niti zbog blještavila štandova, niti kobasica i bunceka, niti zbog neprimjerene glazbe… Pa čak ni zbog toga što Betlehemci nisu imali sluha za trudnicu kako bi joj našli jedno mjesto. Shvaćali su da je to nužno – kako bi se Isus približio trpećima.
Nošenje križa se ne sastoji od toga da protiv njega mrmljamo. Zar mi katolici očekujemo da nam svijet navijesti Božić? Koliko god ovo blještavilo bilo nekršćansko, i koliko god nam krali Advent – ni malo nas ne mogu odvratiti od toga da pronađemo nekog siromaha, i da se približimo njegovoj samoći i bijedi. Ni malo mi ne mogu ukrasti to da osobno živim došašće Kristovo. Štoviše, pomaže mi: svetost siromašnih i tihih jaslica još više sjaje kad su uz blještavilo Betlehema – jučer, danas i uvijeke.
Otvorite oči, i ugledajte genijalnu Božju providnost, koja upravo čini sve da ti Božić bude još autentičniji. I došašće…
Advent je!
Vrijeme za Njega.
Na koncu godine, kad su od tebe svi uzeli svoje,
Vrijeme je za njegov dolazak,
Za Došašće…
On se neće gurati u prve redove da uzme od tvoje časti i slave,
Niti među one koji se bore za tvoje tapšanje po ramenu i osmijehe,
Niti za tvoje pohvale i zagrljaje…
On će doći kad od tebe ništa ne ostane.
Ne traži on tvoje novce i javne pozdrave,
Niti šetnje gradom ili prve kave s tobom.
On će doći kad ostaneš sam.
Ne gura se on u prve redove za stol tvoga života.
Sjeda na posljednje mjesto.
Sve dok se oko tebe tiskaju drugi, skriven je,
Kao tat pritajen.
Kao lopov, makar mu je suprotan.
Tih je,
Jer od tebe samo traži iskreno davanje, koje ne trpi publicitet.
I čeka, kad ostanete sami, da mu kažeš:
Prijatelju, pomakni se naviše!
Svi su me ostavili,
I samo mi ti ostaješ…
On će doći, čak i ako budeš sav polumrtav,
Obeščašćen i oskvrnavljen,
Da ti novi život udahne.
Ako se i svima zgadiš
I ruglo postaneš i zbog grijeha i malaksalosti prijezir,
Njemu ćeš biti još uvijek dovoljno
Dobar.
Advent je vrijeme kad Isusu trebaš reći:
Prijatelju, pomakni se naviše!
Budi prvi do mene. Jer, i tako smo ostali sami.
Nakon gozbe i pijanke, ostao je samo stol moga srca
S otpacima čežnje
Uz moju samoću.
Božanski moj Prijatelju, sad se pomakni naviše.
Jer srce je moje tek sad spremno: puno je praznine.
I žeđa za smislom.
Napokon tražim nekoga,
I napokon to shvaćam.
Možda ćeš čuti kako ti govori:
Daj mi svoje praznine i svoje prevarenosti.
Zato dolazim: da ih uzmem!
Daj mi svoja lutanja i ludosti.
Da ih preobrazim, jer ja baš to od tebe tražim,
Zato sam tu. Zbog pogrešnih putova.
Zato sam tu: zbog gladnih i žednih Pravednosti.
Zato sam tu: da život dajem. Jer sam pravi prijatelj,
Tvoj Božanski prijatelj…
Ako još uvijek ne stigneš pozvati ga,
ako ga još ne možeš vidjeti
Od praznih i punih boca koje ispijaš svojim životom,
Ako ga još ne možeš čuti od buke i galame,
Niti uočiti lice njegovo od mnoštva lažnih osmijeha
koji ti se u lice unose,
On se ne nameće,
Čekat će i dalje,
posljednji.
Jer On ne treba tvoje bogatstvo.
Nego tek – siromaštvo tvoga srca.
I čeka…
I zna kako ono što on traži
Nitko drugi neće niti znade prepoznati.
Advent je.
Pogledaj preko stola svoga života,
Izdigni se iznad gozbe u kojoj svijet tebe ždere.
I pozovi Život – da te spasi,
I život ti vrati.
Vrijeme je za Njegovo došašće k tvome srcu.
Vrijeme je za tvoju…
Iskrenost.
pater Ike
