Svi smo plakali, a ja nikako nisam mogao shvatiti da moga dragog dobrog djeda više nema. Pitao sam se mogu li biti ljudi oni koji su to učinili i zbog kojih moramo bježati od kuće. Rukopis je, na ponos učiteljice, nevjerojatno čitljiv i uredan, emocije tako duboke. A potpis jedinstven - Luka Modrić.
- Zadala sam im temu da opišu neki događaj koji je ostavio dojam na njih, uplašio ih ili rastužio... nešto što im izaziva jake emocije. On je pisao o tome kako mu je u ratu ubijen djed - ispričala je Maja Grbić za 24 sata.
Maja Grbić bila je Modrićeva učiteljica u prva četiri razreda Osnovne škole Krune Krstića u Zadru.
- Neki su je napisali u školi kao zadaćnicu, neki kod kuće kao domaći rad. Ali ja sam Lukinu pronašla i sačuvala, nadajući se da ću mu je imati priliku dati ako se vidimo. I danas, kad je (po)najbolji nogometaš na svijetu, da mu netko zada takav zadatak, sastavak o nekom događaju iz života koji ga je najviše pogodio, tema bi sasvim sigurno bila ista.
Luki Modriću četnici su djeda Luku ubili na kućnom pragu u prosincu 1991. godine. Život bez obiteljskog doma Voljenog djeda, kojem je pomagao (ili više pravio društvo) dok je Luka Modrić stariji čuvao ovce i koze na velebitskim strminama. Voljenog djeda, koji je 18. prosinca 1991., kad je malenom Luki bilo šest i pol godina, tako okrutno odjednom nestao iz njegova života. Obitelj je morala napustiti svoj dom i otići u Zadar, gdje je Luka cijelo djetinjstvo proveo kao prognanik u hotelima, najprije Kolovare potom Iž.
Drugim riječima - ta danas razrušena kuća bila mu je jedini obiteljski dom tijekom cijelog djetinjstva! Nakon osam godina stiskanja u hotelskoj sobi s roditeljima i dvije sestre preselio se u Zagreb, gdje je živio najprije kraće vrijeme u sobici na Dinamovu stadionu, s cimerima suigračima, a potom mu je klub dao stan na korištenje, gdje je opet sobu, kupaonicu, kuhinju... dijelio sa suigračima koji su u Dinamo došli izvan Zagreba, a ne s roditeljima i sestrama.
Zato i jest od prvog novca koji je zaradio u Dinamu roditeljima kupio kuću. I automobil, iako se Zadrom priča da se otac nije želio odreći svog starog vozila pa su se malo “natezali”...
- Luka je u školu krenuo 1992/93. i sjećanja na te prve godine su mračna, ratna..., ali tu je i ta dječja radost, koja nas je nekako držala. Dolazili su na nastavu redovito, održavali smo ponekad sat, ponekad dva ili tri, nekad bi nas granate potjerale, nekad bi škola po nekoliko dana bila zatvorena, a nekad bi nas bilo po 80 u razredu, ali uglavnom smo ispunjavali program. Odradili smo sve što smo morali: čitati, pisati, vježbati...
Nakon što je učestalo granatiranje prestalo 1994., redovito bi se i igrali vani. Nismo često imali dvoranu na raspolaganju, ali igralište smo koristili - sjeća se učiteljica Maja. Kako je bilo jednom učitelju nositi se s djecom koja su proživjela takve traume?
- Užasno. Svi su oni nosili neke traume, neki veće neki manje gubitke, ali svi su bili protjerani iz svojih domova. Ne znam koliko su, tako maleni, bili svjesni svega. I maksimalno smo ih štitili, i obitelj, roditelji, ali i škola. Nikad ih nismo puštali same kući. Kad bi zračna uzbuna počela, spustili bismo se u prizemlje škole, nismo imali podrum, i čekali da roditelji dođu po njih. Ali drukčije ti je i pri srcu raditi s tom djecom... Umirivali smo ih, ohrabrivali, slali pozitivne misli, pričali lijepe priče... Živjeli smo dan za dan.
I dan za dan Luka se vraćao iz škole u hotelsku sobu pa čekao da dođe red na njega da napiše zadaću. Na onom jednom jedinom stolu u sobi.
- Nisu imali normalne uvjete, ali radili su zadaće i učili, funkcioniralo je. Doista je bio uporan i marljiv. Baš ga pamtim kao mirnog i povučenog dječaka. I one njegove velike plave oči... Ali ne pamtim da se ikad smijao, šalio... I svi koji su više ili manje bili dio Modrićeva života slažu se: čega god bi se primio, čime god da se bavio, on bi uspio. S tako jakom glavom, upornošću, marljivošću i tako brižnom obitelji. I u slavu djedu Luki.
24sata.hr/medjugorje-info.com
