– Ja sam Cinzia Steffe Pašalić, sa suprugom Dinom u braku sam 20 godina. Od početka smo oboje željeli brojnu obitelj i uz to posvojiti dijete. Kako smo vrlo brzo saznali da prirodnim putem nećemo moći imati dijete krenuli smo na ostvarivanje roditeljstva kroz posvojenje. Za nas umjetna oplodnja nije nikad bila opcija, jer dijete je prije svega dar, a ne pravo.
Bilo je teško sve to proživljavati. Borbe su bile velike, ali sve se na kraju isplatilo kad je u naš život stigao naš prvi sin. U postupku posvojenja postavljaju se mnoga pitanja. Jedno od njih je i koje i kakvo dijete želite: malo, veliko, spol, teškoće… Nama je to bilo jako čudno. Znali smo samo da želimo djecu, sve ostalo je sporedno. I stalno smo ponavljali da ostanem trudna i da saznam da dijete ima npr. Downov sindrom, da bismo to dijete svejedno rodili.
I tako, dobili smo našeg sina. Koji je bio savršen takav kakav je, iako u dobi od 2 godine nije pričao, nije plakao, nije se smijao. Jeo je isključivo miksanu hranu i tek je bio prohodao.
”U tijeku jednog razgovora za moguće posvojenje, saznala sam da imam karcinom”
Ali, ljubav koju je on unio u naše živote, i mi u njegov – sve je preobrazila. A naša želja za velikom obitelji i dalje je bila prisutna. I dalje smo tražili našu djecu. Nakon 4 godine u naš život je došla naša kćerkica. Slično kao i sin, i ona je kasnila u razvoju, sa skoro 3 godine nije pričala. Ali, na prvom susretu poslala je sinu pusu. I to je bilo to. Kasnije smo saznali da je čak 10 parova, potencijalnih posvojitelja odustalo od nje zbog njezinih poteškoća.
Ja bih rekla da je ona čekala nas. Sad smo već imali iskustva. Bili smo roditelji djece s teškoćama. Znali smo gdje i kakvu pomoć potražiti za našu djevojčicu, da što bolje napreduje i bude sretna. Uhodali smo se s naših 2 djece, ali je želja za još djece bila i dalje prisutna. U šali smo znali reći – imamo još 1 mjesto u autu koje treba popuniti. I tako, u tijeku jednog razgovora za moguće posvojenje, saznala sam da imam karcinom i u roku od par dana sam već bila na operaciji. Bogu hvala, sve je prošlo dobro i nije bilo potrebe za daljnjim terapijama.
”Kroz godine smo shvatili koliko ima djece s teškoćama koju nitko ne želi posvojiti”
Mislila sam – to je to. Dvoje djece. Nema više posvajanja. A želja u meni za još djece – ogromna. Ali i strah. Nisam li sebična? Kad ne znam što će biti sa mnom.
Ali, prilikom blagoslova jaslica 2021.godine, naša je djevojčica rekla: „Isuse, daj mi seku!“ Tog trenutka, suprug i ja smo znali da idemo u potragu za još jednim našim djetetom. Nakon godinu dana u naš su dom stigli naši dečki. Da, ne jedno dijete. Već dvojica odjednom. Nismo tako planirali, ali nismo ih imali srca razdvojiti. Bili su veća djeca, i oni s poteškoćama u razvoju. Teško posvojiva djeca.
A nama je sve to bilo normalno. Kroz godine smo shvatili koliko ima djece s teškoćama koju nitko ne želi posvojiti, koja nemaju koga zvati mamom i tatom. Koliko je djece koja zaslužuju da ih netko voli, da se za njih bori, koja itekako imaju svoje mjesto u ovom svijetu – i to upravo takvi kakvi su.
Da, u našem je domu preko noći nastao totalni kaos. Odjednom četvero djece. Lijepi i blagoslovljeni kaos. Kad su iz Centra došli u posjetu pitali su mogu li nas brisati iz registra potencijalnih posvojitelja. Suprug i ja smo se pogledali, nasmijali i prokomentirali:“Pa, ne. Imamo još 1 mjesto u autu!“ Jer, kad su dečki došli, auto s pet sjedala zamijenili smo autom sa sedam. I jedno je ostalo prazno.
”Malena s Downovim sindronom je u našu obitelj unijela veliku radost”
Ubrzo nakon toga čuli smo za djevojčicu s Downovim sindromom za koju je Centar već duže traži obitelj. Naša su se srca ”zažarila”. Zdrava, a nitko je neće jer ima Downov sindrom. S druge strane, bilo nas je i strah. Možemo li mi izaći na kraj s petero djece s teškoćama i još jednim koje još ne hoda. A imala je četiri godine. Što ako ne prohoda? Sto briga. No kad smo je prvi put primili u ruke, znali smo da je ona naša beba. Konačno je naša kćer dobila toliko željenu sestru. Malena je u našu obitelj unijela veliku radost i toliko ljubavi i nježnosti da je to čudo.
Popunili smo i stan i auto. I dalje u nama gori želja za djecom. Iako, ako i ostane ovako. Dobro je. Želim naglasiti da mi nismo nikakvi super ljudi, heroji ili što ja znam. Mi smo obični ljudi koji su željeli imati brojnu obitelj. I to nam se ostvarilo. Nismo čak niti izabrali biti roditelji djece s teškoćama, nego nam je tako dano i mi smo objeručke prihvatili taj dar. Nismo požalili, jer koliko god da je ponekad teško, izazovno, istovremeno je i radosno i blagoslovljeno. Svaki život je vrijedan življenja i zato smo zahvalni biološkim mamama naše djece, jer su izabrale život, a ne smrt. Jer su tom odlukom obogatile ovaj svijet, a i naš život, zaključila je Cinzia.
