Moj sin i ja smo odjurili na jutarnju misu početkom ovog tjedna planirajući nakon toga otići na ispovijed da nam duše budu lijepe i čiste za početak Korizme. Bili smo predzadnji u jako dugačkom redu, a nakon ispovijedi smo sjedili u zamračenoj crkvi i molili pokoru. Svećenik mi je dao više molitve za izreći nego mom sinu, pa se moj maleni ubrzo počeo vrpoljiti i meškoljiti pored mene dok me čekao da završim. Dopustila sam mu da ode upaliti svijeću na drugom kraju crkve.
Kada se vratio (moja je pokora bila duga), rekao mi je da očito slijedi sprovod jer je vidio lijes u predvorju. Rekao je da je unutra netko nalik na redovnicu jer je u rukama držala krunicu, a na glavi imala veo.
Okrenula sam se i vidjela da doista ljudi iz podgrebnog poduzeća pripremaju lijes. Rekla sam sinu da ćemo se zaustaviti na izasku i pomoliti se.
Završila sam sa svojom molitvom i krenuli smo prema ulaznim vratima. Kada smo došli do predvorja shvatila sam da je zbog svoje visine, moj sin vidio dio podstave lijesa i mislio da je to redovničin veo, a vrh raspela virio je iz ruku. U lijesu se zapravo nalazio muškarac.
Podigla sam sina na svoj bok da bolje vidi, a zatim sam mu počela opisivati što vidimo. To mu je bio prvi put da vidi mrtvo tijelo (zapravo mi uopće nije jasno kako je prepoznao da je ova crna kutija lijes). Pozorno sam mu promatrala lice dok sam objašnjavala kako, jednom kada naša duša napusti tijelo, naše tijelo postane hladno i ukočeno te poprimi neprirodne boje.
Sve je mirno slušao. Kako zna dosta o životinjskom svijetu iz emisija kao što su Wild Kratts, prepoznao je da je tijelo u procesu raspadanja... da se vraća u pepeo. Znao je da to obilježavamo za vrijeme Čiste srijede kada nam svećenik na čelu označi križ od pepela.
Primjetio je da su mi se oči zasuzile kada sam ga podsjetila da bi se mogli pomoliti za ovog gospodina i da ga možemo zamoliti da se on pomoli za nas te da nam pozdravi djeda Billyja. Kimnuo je glavom zasigurno zamišljajući dvojicu staraca kako se spijateljuju sada u Raju, a dosad su bili razdvojeni.
„Dobrodošli kući, gospodine“, molila sam nad lijesom s knedlom u grlu dok sam od Boga molila milost za ovog gospodina i, vjerujući u milost, zatražila da se i on zagovori za nas.
Hvalim Vas, dragi moj brate, svemogućem Bogu i povjeravam Vas našem Stvoritelju. Da se vratite onome tko Vas je stvorio od zemljina pepela. Neka sveta Marija, anđeli i svi svetci dođu da Vas upoznaju...
Kada smo odlazili, palo mi je na pamet nešto što je papa Benedikt XVI. napisao u vezi drugog velikog razdoblja Crkvene godine – Božića.
Dolazak Isusa nije „bajka za malu djecu“, rekao je mudri Papa. To je „Božji odgovor na patnju čovječanstva u potrazi za mirom. On će biti njihov mir!“
Prvi susret mog sedmogodišnjaka s mrtvim tijelom i lijesom bio je prožet mirom... pa čak i radošću. To vjera čini za nas. Bilo je nešto u tom prirodnom ljudskom osjećaju tuge (zamjenska tuga za obitelj, s obzirom da nismo ni poznavali tog čovjeka, i moja zaostala tuga zbog toga što sam pokopala oca prije 16 godina). No sve je to bilo zasjenjeno strašnom sigurnošću da će sam Bog uvijek biti uz nas kao naš Bog, te da će „otrt Bog svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti više, jer prvo prođe“, kako piše u 21. poglavlju Otkrivenja.
Vjera nije bajka. Raj i Općinstvo svetih i Uskrsnuće tijela su stvarni. Možemo to sa sigurnošću prihvatiti jer je tako rekao Onaj koji je Istina, Onaj kojemu možemo beskrajno vjerovati.
Čovječanstvo pati i u potrazi smo za mirom. Umiremo i oplakujemo naše mrtve. Ali Bog je naš mir. On stvara sve novo.
Primila sam sina za ruku i izašla iz crkve, zahvalna na tome što sam vjernik.
„I odvede me u duhu na goru veliku i visoku, i pokaza mi sveti grad Jerusalem, gdje silazi s neba od Boga, u krasoti Božjoj. I svjetlost njegova bijaše kao dragi kamen, kao kamen jaspis, što sja kao kristal.“
aleteia.org/preveo i obradio:medjugorje-info.com
