Majka domaćica, a otac sportaš, mnogo je vremena provodio na nogometnim terenima kako bi meni i dvije godine mlađem bratu priuštio i više nego što nam je trebalo. Odrastali smo ne znajući kako je to ne imati ili ne dobiti ono što želiš. Bila sam ponos roditelja, njihova omiljena tema. Odlična učenica, športašica. Pohađala sam sve izvanškolske aktivnosti i svugdje se pozitivno isticala. Bila sam puna sebe, sama sebi dovoljna, misleći kako sam sve to ja postigla.
Nikada nisam bila zadovoljna onim što sam imala, uvijek sam tražila više. Prazninu koju sam osjećala još kao djevojče ispunjavala sam sitnim lažima i nestašlucima. A kako sam odrastala, to je bivalo sve ozbiljnije. Roditelji su mi ukazivali na pogreške, ali se ja nisam dala smesti. Počelo je s cigaretama, izlascima, prvom čašicom alkohola, prvim jointom. Moji su noćni izlasci bili sve duži, moji momci sve opasniji, moje prijateljice sve „lakše“… Ipak sam uspjela maturirati odličnim uspjehom i upisati fakultet. Ali to mi nije bio san.
Na krivom putu
Za moje odustajanje od fakulteta bilo je krivo sve, osim mene. Bio je to krivi fakultet, krivo vrijeme, krivi grad, krivi prijatelji… Roditelji su bili razočarani. Moj me otac toliko volio da nikada nije podigao ruku na mene. Bez obzira na sve, nije me prepustio stihiji moga zla, nego me uspio zaposliti u jednoj dobrostojećoj hrvatskoj firmi. Radila sam u odjelu za marketing, u kojemu se vrtjelo mnogo novca.
No, družeći se s istim ljudima i zabavljajući se s jednim od onih „dobrih momaka“, počinila sam protuzakonito djelo… Uslijedio je otkaz i hodanje po sudovima. Progonili su me panika i strah od zatvora. Rješenje? Izmanipulirala sam svoga dečka, sadašnjeg muža, kako bih udajom i majčinstvom izbjegla kaznu dugoga zatvora. Rodila sam prekrasnog sina. Bila sam zadovoljna. Sve sam ih prevarila, razmišljala sam.
A zapravo sam sama bila prevarena. Jer heroin je ušao u moj život. On je bio moja snaga, utjeha, nadomjestak za ljubav i vjernost mužu, kojega nisam iskreno voljela. Istina, dobila sam manju kaznu zatvora. A u zatvoru sam naučila i ono što nisam znala. Heroina bijaše ko u priči… Po izlasku iz zatvora moj je život vratolomno jurio prema dnu. Sve što sam imala davala sam za heroin. A novca sam imala i više nego dovoljno, jer mi je suprug radio u inozemstvu. Slao je meni i našemu sinu… Tonula sam sve dublje, a droge mi je trebalo sve više.
Moje je društvo već odavno bilo „na igli“. Naizgled, bili su sretni. Pa zašto i ja ne bih barem probala, mislila sam. I tako dođe početak moga kraja. Igla! Bola sam se svakoga dana po nekoliko puta. Svejedno mi je bilo što ću se istom iglom ubosti i po deset puta i što su igle bile tako tupe. Heroin sam željela više od svega. Desna mi se ruka zatrovala, bila je natečena, modra. Obuzimao me strah od smrti kojoj sam gledala u oči. Vrtjelo mi se, povraćala sam. One večeri legla sam pokraj sina u krevet gotovo sigurna da se više neću probuditi. Zagrlila sam ga i nježno ljubila, a on je raširio svoje ručice i mirno spavao na mojim grudima. Iskreno sam molila Boga da me ostavi na životu. Vapila sam: Ostavi me još živu! Sačuvaj me, Bože! Neću više. Obećavam ti! Ostavi me uz sina! Isuse! Isuse! Smiluj mi se!
Čudom preživjela
Ali kad sam se ujutro probudila, sve je bilo po starom. Dijete sam ostavila kod svoje majke i zadnjim sam novcem kupila heroin. Kao da je bio kraj. Ubosti se nisam mogla sama. Pomogao mi je jedan „prijatelj“. I dok sam gotovo umirala od zatrovanja krvi i gledala tu groznu ruku koja više nije mogla primiti ubod igle, pružila sam mu onu zdravu. Za trenutak je sve nestalo. K svijesti sam došla u groznici koja me tresla više dana. Liječnik mi je dao jake injekcije i antibiotike rekavši da sam čudom ovo preživjela…
Oh, Bože, jedna Badnja večer! Muž je stigao iz inozemstva. U našoj se kući okupilo cijelo društvo. Toliko smo pretjerali s heroinom da smo se vjerojatno još prije ponoći svi onesvijestili. Probudio me je plač djeteta. Moj sin Ivan hodao je između nas kao između mrtvaca. Gospe moja, što li je moje dijete tada u svojoj glavici mislilo?! Pridigla sam se i shvatila da ležim na podu pokraj peći, malo dalje moj muž, za stolom je spavao neki neznanac, na dvosjedu još dvoje… Pokušaja skidanja s droge bilo je mnogo, pa i u „Reto-centru“ u Španjolskoj. Iako sam apstinirala nekoliko mjeseci, znala sam da je samo pitanje dana kad će mi uvečer na vrata pozvoniti „stari prijatelj“ i počastiti me. Tako je i bilo. Nakon što sam rodila blizanke, umjesto da se radujem, bila sam na dnu dna, samouništena. Roditelji su mi bili na rubu snaga. Prestali su razmišljati srcem i gledati me sa suosjećanjem. Uzeli su mi djecu, kuću, praktično su me istjerali van jer su shvatili da je to jednom ovisniku jedina pomoć. Otac se odlučio na posljednji korak – dovesti me u zajednicu Majka Krispina u Međugorju. Htjedoh se tada pozdraviti s majkom, a ona me u svom jadu, umjesto pozdrava, gurnu od sebe. To mi bijaše preteško. Ali, blagoslovljen bijaše taj dan. Hvala ti, majko, što si imala snage to mi napraviti, probuditi me iz ništavila. Hvala ti što si tada uspjela stisnuti svoje srce...
Dragi Bog čuo je moje vapaje
Nakon ulaska u zajednicu Majka Krispina počela sam shvaćati kako moj najveći problem nije heroin. Problem je bio u meni, u mome tvrdom srcu, u mojoj oholosti, u mome obamrlom duhu… Došavši u ovu zajednicu, prvi sam put u životu bila svjesna da mi netko uistinu želi pomoći i da za tu pomoć ne traži ništa zauzvrat. Sestre oko mene – kako se međusobno nazivamo – pune su ljubavi, razumijevanja i strpljenja.
Znam da je dragi Bog čuo i onaj moj vapaj kad sam ga, drogirana, zazivala. Njegov se pogled zadržao na meni, tako jadnoj i shrvanoj. Bog misli na mene, u sebi sam ponavljala. To moje uvjerenje osnažio je i ovaj događaj. Naime, prije ulaska u ovu zajednicu liječnik mi je rekao da imam karcinom grlića maternice. Sestre su odmah reagirale i učinile da se hitno operiram.
Bogu hvala, danas sam fizički potpuno zdrava osoba. U ovoj sam zajednici naučila da je Isus uvijek nazočan. Naši su molitveni susreti istinski susreti s Bogom živim, koji nas voli, koji nas poučava da u poniznosti srca otkrijemo svoje slabosti i silnu ljubav njegovu. Kad učinim nešto lijepo, kad živim u istini i za istinu, kad radosno podnesem patnju za nešto dobro, uvijek u srcu osjetim mir i sigurnost.
Osjetim toplinu i radost za kojom sam tragala od djetinjstva. Taj osjećaj i ta ljepota jači su od bilo koje droge koju sam uživala. To je, zasigurno, ono za čim sam cijeloga života čeznula i što sam, nažalost, na pogrješ-nom mjestu tražila. Da nisam došla u zajednicu Majka Krispina, moje bi snage dokrajčio heroin, a karcinom bi mi dosudio smrt. Ovdje sam shvatila da dragi Bog ima svoj plan, koji je drugačiji od moga.
S punim sam se povjerenjem bacila u more njegove bezgranične ljubavi. Uz mene je zajednica koja me neprestano hrabri. I moja djeca. Dok danas ljubim svoje curice, moje se srca sagiba da u duhu poljubim svoga sina, koji je kod mojih roditelja. Unatoč svemu, kad se susretnemo on mi šapće: Mama, ja te volim! Teško je i zamisliti koliko sam radosna što nakon tolikih godina „prespavanosti“ zdravo hodam, gledam, osjećam, smijem se i veselim. Danas živim radost buđenja, svitanje novoga dana, toplinu sunca, hladnoću bure…
Osjećam život koji mi Bog daje, ljepotu, snagu, neopisivu zahvalnost. Oh, kako je lijepo ponovno biti među živima! Konačno radosno živim vjeru Uskrsa! Isus je svojom mukom i uskrsnućem pobijedio svaku patnju, bol, snagu droge, besmisao i umiranje u zlu. Dao je novi život. Toga je danas naša Ana itekako svjesna. Aleluja!
