SVJEDOČANSTVO: Tamo gdje se gine za Ljubav

Proteklog vikenda 10. i 11. listopada 2020. u Međugorju je održano Bolesničko hodočašće koje je za 140 hodočasnika (volontera, osoba s teškoćama i invaliditetom te njihove roditelje) organizirala Udruga volontera crkve sv. Filipa Nerija iz Splita.

Među njih 140 sudionika, ovaj put naistaknutije mjesto pripalo je nepokretnoj i slijepoj godpođi Kaji koja je svojim duhom pravog Božjeg djeteta, koje se bezuvjetno pouzdaje u svoga Oca dotaknula srca mnogih. U nastavku vam donosimo nekoliko svjedočanstava samih volontera:

Volonter Miljenko Jurić:

Bija san puno puta u mistu di je Nebo na zemlji . U ton malon hercegovačkon mistu doživija san puno stvari koje su uticale na moju duhovnost .Tu san upozna i neke ljude koji su mi okrenili moje poglede na život . Tu san iljadu puta svjedočija da je Gospodin i naša Mater živi toliko da kad dođen tamo iman osjećaj da san se vratija doma i da me moji najbliži čekaju na vratima.

I ovi vikend sa jednin posebnin ljudima odija san tamo .Nakon par propuštenih hodočašća zbog ove lude i sumanute bolesti šta je zovu corona napokon smo se uspili maknit od kuće i otić malo doma , doma u Međugorje.

U subotu ujutro iša san po našu Kaju, sija je u kombi i pravac autoput di nas je triba dočekat bus za 'doma'. Već u busu isto ka da si uša u neku drugu dimenziju, ka da si upa u svemirski brod koji svaki sekund tripa upalit onu varp brzinu , varp brzinu ljubavi. Čin san se popea na kat busa ugleda san njih dvoje (dvoje djece s down sindromom) i zna san odma je je varp uključen na najjače .

Došli smo u Međugorje, smistili se i otišli izmolit krunicu. Jedan od ono dvoje sa kromosonon viška uzeja me za ruku i odvea u svoj svit dok su drugi molili i zafaljivali Majci za sve šta radi u njihovin životima.

Otišli smo na obid, a meni je juva od poriluka koju inače ne volin, bila nešto najukusnije šta san prova u životu.

Posli ručka smo se uputili na Podbrdo sa ciljen prinit šestoro ljudi koji sami ne mogu hodat Majci. Ukrcali smo ekipu u kombi i krenili. Odnili smo naše prijatelje Materi, neki se od njih nisu tili vratit doli nego su na stolici čekali da se zadnji spuste, reka mi je jedan kako se ćutija ka da nije na zemlji i da o ničemu nije mislija koliko mu je bilo lipo .

Naravno o sv.Misi i klanjanju, milostima koje tu primiš nema smisla ni pisat, jer šta god napisa nemoš prinit emociju tih momenata.

Navečer je pa dogovor da ćemo ujutro sa nosiljkama popet dvoje ljudi na Križevac. Znali smo da je zahtjevno, da će stine bit mokre, da će bit klizanja al' lude glave su donile zaključak da nosimo i tako je i bilo. Odluka je pala na Kaju i jednog dječaka.

Kaja je naša svetica, slipa nepokretna osoba koja jasnije vidi i hoda s Bogon više od svih ljudi koje san upozna. Puno je ona za nas sve skupa izmolila. Moga bi danima pisat sve njene uslišane molitve.

Dok smo se penjali mišale su se emocije sriće jer nosimo njih dvoje gori, tuge zbog postaja Križnog puta, straja jer smo stvarno klizali i bili na oprezu zbog njih dvoje koje smo nosili. I onda pod Križon gori, okupani zrakama topline sunca (prognoza bila kiša) opra nas je ponos i zahvalnost Bogu jer smo našoj Kaji ispunili jednu od većih želja, doveli smo je do mista di se na Nebo priselija fra Slavko.

Nisan Kaju nikad vidija toliko sritnu, srća njena kad je ruku naslonila na lik fra Slavka je bila velika ka i milosrđe šta smo ga primili ta dva dana svi skupa.

I sad se triba vratit od 'doma' kući. Kući di sve osin obitelji nema smisla, di ništa ne razumin i di mi juva od poriluka nije lipa. Međugorje moje, provat ću se šta brže vratit doma!

Svjedočanstvo Angele Jozić:

Kaja ne vidi Gospu... njene oči su Veseline oči - naše volonterke. Sjedimo u restoranu prije polaska i ona opisuje slike Kaji od cilog vikeda. Toliko dobro ih je opisivala da sam ih vidjela bolje nego svojim očima i uživala u njima. Tako je bilo i u restoranu. Hrana punoo bolje izgleda kad je Vesela opiše Kaji da je i meni skočio apetit pa sam poila i ja juhu o kojoj priča Mile.

Vesela je u stopu pratila našu omiljenu prijateljicu. Svi vole Kaju. Jednom na hodoćašću je bilo oblačno. Govorili smo između sebe kako triba požuriti jer će pljusnuti. Odjednom čuješ Kaju: Neće! I nije bilo, jer Kaja vjeruje.

U ovih 12 god volontiranja ne sićam se da nas je baš smoćila kiša, a bilo ih je. Zvali su je i u nedilju baš u vrime penjanja na brdo križa..

Volonteri inače ne vole da se o njima piše ili hvali. Ali moramo pokazati svitu kako se voli i živi. Kako je bit u nekom drugom svitu di se gine za Ljubav. Sve drugo je drugo…

Reka je neko zdrav: „Ako ću nakon ovakog vikenda i umriti neće mi biti žao!“ Kad to čuješ, onda dalje je sve dalje... Hvala svima volonterima na svijetu! To je vojska ljubavi ma gdje bili...

medjugorje-info.com