U svojoj se tako sedmoj katehezi usredotočio na temu „Slava Bogu na visini i zborna molitva“. Papa se na početku prisjetio da smo u dosadašnjem nizu kateheza o euharistijskom slavlju imali prilike vidjeti kako nam pokajnički čin pomaže odbaciti našu umišljenost, a isto nam tako pomaže prikazati se Bogu onakvima kakvi doista jesmo, svjesni da smo grješnici, u nadi da će nam biti oprošteno.
Upravo iz susreta ljudske bijede i Božjega milosrđa proizlazi zahvalnost koja je izražena u „Slava Bogu na visini“, veoma starom i časnom himnu kojim Crkva, sabrana u Duhu Svetome, slavi Boga Oca i Jaganjca te mu se moli (usp. Opća uredba Rimskog misala, 53) – kazao je Sveti Otac te nastavio – Početak ovog himna, Slava Bogu na visini, nastavlja himan anđela u trenutku kad je Isus rođen u Betlehemu, radosni navještaj zagrljaja neba i zemlje. Ovaj himan uključuje i nas okupljene u molitvi: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje“.
Papa je napomenuo da poslije „Slave“, ili kad se ona izostavlja, odmah poslije pokajničkog čina, molitva uzima poseban oblik u molitvi nazvanoj „Zborna molitva“ kojom se izražava narav slavlja, a koja varira ovisno o danima i vremenima u godini. Papa Franjo je kazao da pozivom „pomolimo se“ svećenik potiče narod da se zajedno s njim sabere u trenutku šutnje da bi postali svjesni kako se nalaze pred Bogom i da bi u sebi mogli izreći svoje molitve (Isto, 54). Svećenik kaže „pomolimo se“, potom slijedi trenutak šutnje, te svatko razmisli o stvarima koje su mu potrebne, koje želi zatražiti u molitvi – rekao je Sveti Otac.
Šutnja se ne svodi na odsutnost riječi, nego nas oraspoložuje na slušanje drugih glasova: onog vlastitoga srca te, iznad svega, glasa Duha Svetoga – kazao je Papa, dodajući da u liturgiji, narav svete šutnje ovisi o trenutku u kojemu u pojedinome slavlju dolazi: „Pojedinci će se sabrati u sebi kod pokajničkog čina i nakon poziva na molitvu; kad završi čitanje ili homilija, kratko će porazmisliti o onome što su čuli, a poslije pričesti hvalit će i moliti Boga u svom srcu“ (Isto, 45). Prema tome, prije zborne molitve, šutnja nam pomaže sabrati se u samima sebi i razmisliti o tome zašto smo tamo – rekao je Sveti Otac.
Eto, dakle, važnosti slušanja naše duše i potom njenog otvaranja Gospodinu. Možda dolazimo nakon dana napora, radosti, žalosti, te želimo to reći Gospodinu, zazvati Njegovu pomoć, zamoliti ga da nam bude blizu. Imamo članove obitelji i prijatelje koji su bolesni ili koji prolaze kroz teške kušnje. Želimo povjeriti Bogu sudbinu Crkve i svijeta – napomenuo je papa Franjo te kazao da nam je za to potrebna kratka šutnja prije nego svećenik, sabirući nakane svake pojedine osobe, snažnim glasom, u ime svih, moli zajedničku molitvu koja zaključuje uvodne obrede, „sabirući“ tako nakane u jednu zbornu molitvu. Sveti je Otac svećenicima preporučio da obdržavaju taj trenutak šutnje i da ne žure, jer bez te šutnje riskiramo zanemarivanje sabranja duše.
Papa Franjo je potom objasnio da svećenici mole zbornu molitvu podignutih ruku, oponašajući tako Krista s raširenim rukama na drvu križa. I tamo, Krist je istovremeno molitelj i molitva! – istaknuo je Papa te dodao – U Raspetome prepoznajemo svećenika koji Bogu nudi ugodno bogoslužje, odnosno sinovsku poslušnost.
U Rimskom su obredu molitve kratke, ali pune značenja, i mnoga se lijepa razmatranja mogu načiniti na temelju tih molitava – rekao je Sveti Otac. Iz tog nam razloga razmatranje tih tekstova i izvan svete mise može pomoći naučiti kako se obratiti Bogu, što pitati, koje riječi koristiti. Neka nam svima liturgija postane prava škola molitve – kazao je na kraju papa Franjo.
