Josip je čovjek snova koji zna pratiti u tišini – rekao je papa Franjo jutros na misi u Domu svete Marte te se u molitvi sjetio invalidne slovačke djece koja su napravila kuglice za bor postavljen uz oltar.
Sveto pismo nam predstavlja Josipa kao pravednog čovjeka koji izvršava zakon, radnika, poniznog i zaljubljenog u Mariju – rekao je Papa i primijetio – Isprva, pred neshvatljivim stvarima je više volio odustati, no Bog mu je objavio njegovo poslanje. Zato je Josip prihvatio svoj zadatak i ulogu, te je pratio rast Sina Božjega u tišini, bez osuđivanja, ogovaranja i brbljanja.
Tražio je mjesto gdje će se Isus roditi, brinuo se za njega, pomagao u njegovom rastu, učio ga raditi i mnoge druge stvari, ali u tišini – rekao je Sveti Otac i naglasio – Nikada si nije prisvojio vlasništvo nad Njime, pustio ga je da raste u tišini. Pustiti da raste, to bi bile riječi koje bi nam mnogo mogle pomoći, nama koji se po prirodi uvijek želimo miješati u sve, a osobito u život drugih. Zašto čini ono? Zašto čini to? Nakon toga počinje ogovaranje. Međutim, Josip dopušta da raste. Čuva i pomaže, ali u tišini. To se mudro ponašanje može prepoznati kod mnogih roditelja.
Potrebna je sposobnost čekanja, da ne vičemo odmah, pa ni nakon pogreški – rekao je papa Franjo i istaknuo – Neophodno je znati čekati, prije nego što kažemo riječ koja pomaže rastu. Čekati u tišini kao što to čini Bog prema svojoj djeci za koju ima mnogo strpljenja. Sveti Josip je bio konkretan čovjek, no, otvorenog srca, čovjek snova, ali ne sanjar. San je povlašteno mjesto za traženje istine, jer tamo se ne branimo od istine. Bog govori u snovima. Ne uvijek, jer obično je nesvjesno ono što dolazi u san; no, Bog je često govorio u snovima. Činio je to mnogo puta u Bibliji, što je vidljivo.
Josip je bio čovjek snova, ali ne sanjar – ponovio je Papa i objasnio – Nije fantazirao. Sanjar lebdi u zraku, noge mu nisu čvrsto na zemlji. Josip je stajao čvrsto na zemlji, ali je bio otvoren. Ne smijemo izgubiti sposobnost sanjanja kako bismo se mogli s povjerenjem otvoriti budućnosti, unatoč teškoćama koje se mogu pojaviti. Ne smijemo prestati sanjati budućnost. Svatko od nas mora sanjati svoju obitelj, svoju djecu i svoje roditelje. Trebamo gledati kako bismo mi htjeli da ide njihov život; sanjati kao što sanjaju mladi i u snovima nalaziti put. Ne smijemo izgubiti sposobnost sanjanja, jer sanjati znači otvoriti vrata budućnosti i biti plodni u budućnosti – zaključio je Sveti Otac.
