Egidio Bullesi (Bullesich, hrv. Bulešić) bio je mladić laik koji je u teškim godinama između dva svjetska rata živio i djelovao u Puli, te jedinstvenim osobnim zalaganjem i duhovnim darom, riječju i primjerom poticao na obraćenje, napose mlade, u specifičnim životnim sredinama: radnike u pulskom brodogradilištu, mlade prepuštene “odgoju“ ulice i mornare u talijanskoj mornarici s kojima je živio za trajanja 25-mjesečnog vojnog roka. Kao član franjevačkog svjetovnog reda Egidio je svim svojim bićem realizirao apostolat među mladima. No, osim toga pohađao je starce i bolesnike, pomagao napuštenoj djeci i svima za koje bi saznao da su u potrebi. Svjestan važnosti osobne duhovne izgradnje često je hodočastio u svetište Majke Božje od Milosti u Šijani, naselju u sjeverozapadnom dijelu Pule. Za odsluženja vojnog roka u talijanskoj ratnoj mornarici (od 1925. do 1927) na ratnom razaraču „Dante Alighieri“, mnoge je mornare i časnike odvratio od nemoralnih djela te ih vratio vjeri. Jedan od njih, Guido Foghin, kasnije je postao franjevac, svećenik i misionar. Na brodu je Egidio osnovao brodsku knjižnicu, nabavio knjige i podigao oltar. Već za života, a napose prigodom njegove smrti, od upale pluća, u Puli, dobi od 23 godine, 25. travnja 1929. godine, njegovi su ga suvremenici nazivali svecem. O tome koliko je traga ostavio među stanovnicima Pule govore i svjedočanstva suvremenika o velikom mnoštvu koje ga je došlo ispratiti na posljednji počinak. Kad je lijes bio na ulazu u groblje Monte Giro, kraj pogrebne povorke još nije bio izašao iz pulske prvostolnice, a riječ je o putu dužem od kilometra.
Životopis
Rođen je 24. kolovoza 1905. u Puli, u Ulici Via Sissano, u kući nasuprot glavnog ulaza tadašnje Pokrajinske bolnice „Santorio Santorio“, kao treće od devetero djece. Njegov je otac bio cijenjeni brodograditelj u pulskom brodogradilištu. Školovanje je započeo u Pučkoj školi Svetog Martina. Za vrijeme I. svjetskog rata austrougarske vlasti iselile su obitelj Bullesi iz Pule, s još oko 50 tisuća žitelja Istre, najprije u Rovinj, gdje je Egidio primio Prvu Pričest u dobi od 10 godina, potom u Mađarsku (Szeged) i na kraju u Austriju, u Graz gdje je u katedrali primio sakrament potvrde. S 13 godina vraća se u Pulu te počinje raditi u pulskom vojnom brodogradilištu kao pomoćni radnik, a potom, nakon završene večernje škole, kao tehnički crtač.
U srpnju 1920., u dobi od 15 godina, upisao se u Omladinski klub "San Francesco" gdje je bio gorljivi apostol među mladima i pridružio se Trećem franjevačkom redu pod imenom Lodovico. Njegov radni život tekao je paralelno i neodvojivo od apostolata. Neumorno je radio i studirao, ali prije svega naučio je donijeti Isusa u radno okruženje, te je primjerom pokazivao kako treba živjeti s Isusom. U kolovozu iste godine, unatoč mladoj dobi, poslan je da predstavlja Udrugu Pola na kongresu povodom 50. obljetnice Talijanske katoličke mladeži u Rimu. Godine 1923. sa samo 18 godina, osnovao je i vodio Sekciju kandidata Katoličke akcije (Katoličkih skauta) u Puli. Nakon toga je tijekom 25 mjeseci vojne službe provodio jedinstven i angažiran apostolat. U veljači 1925. ulazi u sastav Kraljevske mornarice i ukrcao se u Veneciji na bojni brod „Dante Alighieri“, borbeni brod s 12 topova i više od 1300 članova posade. P. Ugo Hohl, njegov suvremenik, je kasnije zapisao: „Na brodu je zatekao beskrupulozne i podrugljive drugove, bez ikakvog moralnog ili vjerskog obrazovanja, prožete antiklerikalizmom, koji su podnosili vojnički život poput osuđenika“. Ali on se gotovo odmah ističe, ne samo svojom visinom metar i 92 cm, već posebno svojom duhovnom veličinom. Egidio s broda piše majci: „Na pramcu broda gledam u nebo, mislim na Boga, izvor moje radosti, mog mira i moje sreće.“ Na brodu, baš kao što je to činio i na kopnu, provodi gorljivi apostolat u svom svakodnevnom okruženju. Uspijeva osnovati svojevrsni klub pod nazivom „Večernje aktivnosti u hladnjaku“ jer se sa zainteresiranom mornarima sastaje u prostorijama nadomak brodskog hladnjaka: u tom kontekstu događaju se razna obraćenja, pa čak i redovnički poziv. Guido Foghin, agnostik, nakon Egidijeve smrti polaže zavjete kao franjevac, misionar u Kini, a zatim u Gvatemali, uzimajući kao redovnik ime svog prijatelja Bullesija: Otac Egidio Maria.
Po završetku vojnog roka zaposlio se u brodogradilištu u gradu Monfalcone, u Nadbiskupiji Gorizia (u regiji Friuli-Venezia Giulia) kao tehnički crtač. Stanovao je kod župnika i bavio se karitativnim radom, brinući o potrebitima, napose o napuštenoj djeci. U dobi od 23 godine razbolio se od upale pluća, potom tuberkuloze te je preminuo 25. travnja 1929. godine. Obitelj je nakon drugog svjetskog rata otišla u Italiju. Egidijeve zemne ostatke prenijeli su s pulskog groblja u Italiju 1973., u mjesto Ramuscello di Sesto al Reghena gdje je njegov brat Eugenio bio župnik. Nedugo zatim, obzirom da je bio franjevački trećoredac, i živio je tu karizmu do srži, urna je prenesena u Svetište Majke Božje na otoku Barbana, u Nadbiskupiji Gorizia, gdje su rezidirali franjevci, koji su zdušno nastavili širiti štovanje njegova lika. Godine 2020., zbog nedostatka zvanja, franjevci se povlače iz tog svetišta i prepuštaju ga brazilskim benediktincima.
Kult štovanja na otoku Barbana
Komemoracija se na otoku Barbana održava već više od pola stoljeća, otkad su onamo preneseni Egidijevi zemni ostatci. Franjevci su ga prihvatili jer je bio franjevački trećoredac, a pogotovo zato što su na otočiću boravili i istarski franjevci, padre Matteo Kuhar iz župe Sveti Matej – Cere te padre Ubertino Hohl i padre Antonio Nardini iz Pule. Otac Hohl bio je i Egidijev suvremenik i sugrađanin te je o njemu kasnije napisao knjigu pod naslovom „Naš prijatelji Egidio“. Padre Matteo Kuhar, bio je ujedno vrsni poznavatelj povijesti hrvatskog naroda. On je uz više knjiga o Egidiju Bullesiju napisao i knjigu o bl. Alojziju Stepincu „Stepinac – osuđeni pravednik“ (Stepinac – un innocente condannato, (1982.) koju je zbog političkih prilika potpisao pseudonimom - Neki Istranin. Više je vjernika u Istri, zbog posjedovanja te knjige, ili pokušaja unošenja iste preko granice, doživjelo nemale neugodnosti.
O Egidiju iz pera svećenika i biskupa
Osim brojnih knjiga koje su o Egidiju napisane na talijanskom jeziku, pa je stoga on i daleko poznatiji javnosti u Italiji nego u Hrvatskoj, od literature na hrvatskom jeziku nalazimo knjige preč. Marijana Jelenića „Život za druge“ (1978) i „Svetac iz Pule“ (1996), a franjevac Ivan Damiš napisao je knjigu “Časni sluga Božji Egidije Bulešić, apostol mladih, svjetovni franjevac” (2009).
Mnogi vjernici iskazuju Egidiju svoje štovanje i utječu se njegovom zagovoru. Često se citiraju proročke riječi njegovog župnika Antonija Santina (kasnijeg riječkog i tršćanskog biskupa) nad grobom na dan sprovoda: „Danas ne treba roniti suze. Egidio više od oplakivanja zaslužuje da mu zavidimo i da ga slijedimo. Ne treba ni moliti za njega. Naprotiv, očekujemo kišu njegovih milosti, njegov zagovor. Ne treba ni cvijeća. Cvijeće će samo niknuti iz zemlje koja ga skriva i na putovima kojima je išao sijući svoje divne kreposti. Na ovom grobu nije bogohulno reći: Isus Krist je u osobi Egidija još jednom prošao zemljom čineći dobro.“
Proces beatifikacije
Proces beatifikacije Egidija Bullesija pokrenut je 6. prosinca 1974. u Trstu. Kauza je zatim 1977. poslana u Rim, gdje je 1997. papa Ivan Pavao II. Egidija službeno proglasio “časnim slugom Božjim”. Tršćanski biskup stoga je 2000. godine proslijedio Kongregaciji za kauze svetaca rezultate informativnog postupka o navodnom čudu koje se dogodilo 1929. godine na motornom brodu “Vulcania”, gdje je jedan mornar izbjegao smrt te svjedoči da je u trenu smrtne pogibelji zavapio zagovor Sluge Božjeg Egidija Bullesija. Na razmatranje komisiji poslan je i slučaj, prema izjavama liječnika, medicinski neobjašnjivog ozdravljenja jedne pacijentice za čije se ozdravljenje obitelj posebno molila Egidiju za zagovor.
"Odbor franjevačkog reda za promicanje života i djela sluge Božjeg Egidija Bullesija" svake godine organizira niz susreta i hodočašća na temu Egidija Bullesija, a na otoku Barbana, gdje se čuvaju njegovi zemni ostaci svake se godine 25. travnja, na obljetnicu njegove smrti, organizira svečana misa te molitva pred njegovom posljednjim počivalištem. Uobičajeno misu predvodi netko od biskupa ili nadbiskupa iz te crkvene pokrajine, a ove je godine izvanredno, misu predvodio mons. Sergio Siddi, generalni vikar Vojnog ordinarijata Italije.
Promišljanja Egidija Bullesija
O njegovom vojničkom životu svjedoči jedan vojnik: "Velika je bila njegova ljubav prema nama, a mi smo mu činili tolike dešpete. Toliko je imao pažnje prema nama čineći nam svako moguće dobro. Predložio nam je živjeti čisto." A Egidio će o tim danima: "Bilo mi je divno ovih mjeseci, sve sam svoje sile upotrijebio za Gospodina. Žestoko sam se i potpuno opirao svim napastima svijeta, tijela i zloduha. Uvijek sam pobijedio...potpuno predan volji Božjoj. Vojnički je život bio najljepši dio moga života."
"Zadatak života znači svim srcem, svim silama raditi za druge, za bližnje. To znači- žrtvovati se, odricati se, poniziti se, moliti, drhtati, plakati, žalostiti se za sve duše i roditi ih u Kristu. Kako je lijepo podizati bijedne i još im jednom pružiti nadu u spasenje. Kako je lijepo otirati suze! Kako je lijepo okupljati mlade na nedjeljnoj misi da zajedno kao braća žive radost života!"
O bolesti i smrti zapisao je: "Od silnog napora razbolio sam se od upale pluća za što nema lijeka. Uvijek sam sretan. Ostanem li na životu, Krist je moja sreća. Uvijek je bio. Umrem li, idem uživati s Isusom. Nikada nisam bio u tolikom duševnom miru... Zadovoljan sam što sam uvijek radio za Gospodina. Ja sam tako zadovoljan. Kako sam zadovoljan za ove trenutke…da sam proživio jedan čist, dobar život!"
Njegove posljednje riječi: "Dragi, dragi Isuse! Koliko Te ljubim! Uvijek sam te ljubio. Kako sam radostan da umirem, dolazim u Nebo. Kako sam radostan...Budite dobri!"
Poticaj je to kojim i danas taj svijetli uzor ohrabruje one koji ga upoznaju, jednako kao što je neumorno poticao na dobro svoje suvremenike, koji su ga upravo zato odmah po preminuću smatrali svetim.
