Njihova odluka nije bila trenutna ni laka, nego duboko proživljena i donesena iznutra, iz onog mjesta gdje se ne računa korist, nego se prepoznaje poziv, pa danas, govoreći o djeci koja su došla u njihov život, jednostavno i iskreno kažu: „Oni su nama bili suđeni.“ piše Dnevni avaz
U toj rečenici sadržano je sve – i prihvaćanje i ljubav i osjećaj da se neke stvari ne događaju slučajno, nego dolaze kao odgovor na spremnost srca da primi više nego što je planiralo.
Njihova svakodnevica ne temelji se na velikim riječima, nego na malim, ali presudnim trenucima, na strpljenju, razgovoru i povjerenju koje se gradi iz dana u dan, a posebno ih dirne zrelost djece koju odgajaju, o čemu Asmir govori s posebnom toplinom: „Ja njih zovem mali ljudi… s njima možete razgovarati kao s velikima.“
U toj jednostavnoj izjavi krije se cijela istina o djeci koja su prerano morala odrasti, ali i o roditeljima koji su odlučili biti tu za njih, ne kao prolazna pomoć, nego kao oslonac koji ostaje.Ova priča nije samo o hraniteljstvu kao sustavu, nego o izboru da se živi za druge, u vremenu u kojem je to sve rjeđe, i upravo zato ima snagu nadahnuti i potaknuti na razmišljanje, jer pokazuje da se promjena ne događa kroz velike projekte i riječi, nego kroz odluku da nekome postaneš dom.U svijetu koji često nudi površna rješenja za duboke probleme, primjer obitelji Hamzić vraća pogled na ono bitno, na ljubav koja nije teorija, nego konkretno djelovanje, na hrabrost koja ne traži priznanje i na dobrotu koja ne treba pozornicu da bi bila stvarna.I možda upravo zato ova priča ostaje u srcu, jer ne govori samo o četvero djece koja su dobila obitelj, nego i o dvoje ljudi koji su pokazali da se istinska sreća ne nalazi u onome što zadržavamo za sebe, nego u onome što smo spremni podijeliti.
Cijeli članak pročitajte OVDJE.
