Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Jastrebarskog, od roditelja Ivana i Ane r. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete.
Maturirao je 10. lipnja 1939. godine kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine.
Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac, što je uvijek s ponosom isticao i smatrao posebnim znakom milosti, ali i odgovornosti.
Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.
U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946. U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine.
„On se tijekom komunističkog režima, ali i nedavnog razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći (…) neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja“, rekao je za kardinala Franju Kuharića papa Ivan Pavao II.
U jesen 1957. Kuharić je iz župe Sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu supsidijara i upravitelja župe Rude, a kasnije je imenovan za župnika gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa.
Za biskupa ga je u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964. posvetio nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem.
Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 20. kolovoza 1969., F. Kuharić je bio imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla IV, od 16. lipnja 1970., imenovan je zagrebačkim nadbiskupom.
Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju 2. veljače 1983., papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.
Franjo Kuharić uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Ostajući trajno na načelima vjere branio je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.
„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre“, poručio je Hrvatima kardinal Kuharić u propovijedi na blagdan sv. Lovre u Petrinji teške 1991. godine.
Zasigurno, poseban dan u životu Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića predstavlja datum 3. listopad 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. na svečanom Euharistijskom slavlju u Svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegovog zareditelja i svjedoka vjere kardinala Alojzija Stepinca.
Na zadnjem oproštaju od kardinala Kuharića okupili su se cijeli državni vrh, četiri kardinala, oko 700 biskupa i svećenika te mnoštvo hrvatskih vjernika.
„Ako postoje nezgodna vremena“, rekao je Kuharićev nasljednik Josip Bozanić,“onda je on živio u jednome od njih, zajedno sa svojim vjernicima, sa svojim ponižavanim hrvatskim narodom kojem je znao brisati suze, s kojim je znao jesti gorki kruh tuđine.“
Veliki humanist i domoljub kardinal Franjo Kuharić pokopan je u kripti zagrebačke katedrale. Uz njega su hrvatski velikani – mučenik Stepinac, Franjo Šeper, Eugen Kvaternik, Zrinski i Frankopani i drugi.
