Zatim je objasnio što je time mislio. „kršćanski svijet (Christendom) je gospodarski, politički i društveni život nadahnut kršćanskim načelima. Tome dolazi kraj — vidjeli smo kako umire. Pogledajte simptome: raspad obitelji, rastave, pobačaj, nemoral, opća nepoštenost.“
To je bila 1974. godina. Danas znamo da je situacija još i gora — s redefiniranjem braka i spola uvučenim u sliku, kao i s krizom unutar Crkve.
Podsjetio je da je od 22 civilizacije koje su propale od početka svijeta, njih 19 istrunulo i propalo iznutra.
„Živimo u tome iz dana u dan i ne vidimo propadanje.“ Sjetite se, to je rekao 1974. godine. „Uzimamo to zdravo za gotovo — navikavamo se na stvari i gotovo ih prihvaćamo kao pravilo.“ Unatoč današnjem očitom propadanju, nije li to i dalje pravilo? Koliko katolika prihvaća poruku suprotnu Humanae Vitae?
Sheen je istaknuo: „Tisak koji čitamo, televizija koju gledamo — ni u jednom slučaju nisu nadahnuti kršćanskim načelima. Zapravo, mnogi od nas pokazuju sklonost spuštati se prema svijetu — umjesto da ga uzdignemo. Bojimo se biti nepopularni — pa idemo s masom.“
Dobri je biskup primijetio da živimo u četvrtom 500-godišnjem razdoblju povijesti Crkve, pojasnivši da „Crkva nije neprekinuti niz — ona umire i ponovno uskrsava. Djeluje po načelu samoga Krista kao svećenika i žrtve.
„I tada dolazi poraz, prividno propadanje, bivamo položeni u grob, a zatim ponovno uskrsnemo. Imali smo četiri smrti u našoj kršćanskoj povijesti.“
Prva tri pada i uskrsnuća
Prvi put Crkva je bila u teškom stanju prilikom pada Rima, u prvom 500-godišnjem razdoblju. Doživjela je preporod kad su veliki svetci-misionari poput Augustina u Engleskoj i Patrika u Irskoj širili vjeru.
Zatim je uslijedilo drugo „propadanje“ oko godine 1000., s muslimanskim invazijama i raskolom u Crkvi u Carigradu.
„Činilo se da je kraj svega. A onda smo ponovno oživjeli“, rekao je Sheen.
U trećem 500-godišnjem razdoblju, rekao je, Crkva je postala „pokvarena“, redovnice i svećenici su otpadali. Potom su došli reformatori koji su „gotovo uvijek reformirali krive stvari. Počeli su reformirati vjeru, a s vjerom nije bilo ništa loše — ono što je trebalo reformirati bila je moralnost. Nije to bilo pravo obnavljanje — zapravo, ono što je potrebno i danas jest moralna reforma.“ Sjetite se, on je to neustrašivo govorio prije 48 godina.
Još je i važnije u naše vrijeme. Samo na jednoj točki: koliko ih je poslušalo i srcem prihvatilo Humanae Vitae? Čak su i teolozi od nje odustajali.
Nakon tog razdoblja Crkva je ponovno oživjela, rekao je Sheen.
„A sada smo u četvrtom razdoblju i trunemo — pokvareni smo — nema velikog žara, nema velikog znanja, nema velikog ognja.“ No ipak ima nade, jer „onaj tko poznaje povijest nije osobito uznemiren.“
Neprijatelji Crkve
„Ali neprijatelj u svakom od ovih 500-godišnjih razdoblja bio je drugačiji i poseban“, nastavio je Sheen. „Imali smo, i ovdje govorim općenito o neprijateljima unutar Crkve, u prvih 500 godina, lažna učenja usredotočena na osobu Krista… kristološke hereze. Tako je Crkva bila doslovno raskoljena, i to je bio jedan od razloga što su se muslimani mogli razviti.“
Sljedeće razdoblje bilo je obilježeno napadima na poglavara Crkve, što je dovelo do odvajanja Istočne Crkve.
Do 16. stoljeća napad je bio usmjeren na „tijelo Kristovo, mistično tijelo, Crkvu“. Bilo je to vrijeme reformacije.
Današnji, četvrti neprijatelj
„Naš današnji neprijatelj je svijet — duh svijeta“, jasno je rekao Sheen.
„Danas se moramo prilagoditi svijetu, inače nas obilježe“, rekao je. „Naš Gospodin je rekao: ‘Ja sam vas uzeo iz svijeta.’ A mi kažemo: ‘Ne, moramo osvojiti svijet, a da bismo ga osvojili, moramo biti jedno s njim.’ Naš Gospodin kaže: ‘Ne molim za svijet.’ On je mislio na duh svijeta. A svjetovnost je najlakši način da se padne — to je tako jednostavno, i može se opravdati na tisuću načina. Recimo, Drugi vatikanski sabor rekao je da trebamo ići u svijet — doista, ali ne postati svijet, to je nešto sasvim drugo. I to je današnji napad.“
Sheen je smatrao da je to „jedan od temeljnih uzroka naše degeneracije, naše smrti. Umiremo. Što onda? Koji je odgovor?“
„Odgovor je: ovo su veliki i divni dani za živjeti. Zahvaljujem Bogu… što mogu živjeti u ovim danima, jer ovo su dani kušnje.“ A od 1974. pritisak kušnje se samo povećao.
Sheen je objasnio da je bilo lako biti kršćanin tri desetljeća prije njegova govora. „Atmosfera je bila kršćanska; moral je bio kršćanski; nije bilo velikog problema prilagoditi se kršćanskom društvu. No sada, kad je sve okrenuto naopako, ovo su dani kad maske moraju pasti i kada se otkrivamo takvi kakvi uistinu jesmo.“
„Danas je struja protiv nas. A današnje raspoloženje svijeta je: ‘Idi s masom, idi s duhom svijeta.’ Slušajte, mrtva tijela plutaju nizvodno. Samo živa tijela pružaju otpor struji. I zato nas Gospodin kuša.“
„I kuša kršćane na Zapadu svjetovnošću — a koliko nas pada?“ Bi li biskup Sheen bio iznenađen koliko su dekadencija i pokvarenost narasli?
Dao je primjer kako je Bog iskušavao Izraelce u pustinji. „To je ono što i nama sada čini. Pokazujemo kakvi zaista jesmo“, rekao je Sheen. „Sveti Ivan kaže u svojoj poslanici: ‘Nisu nas uistinu voljeli od početka. Zato su nas i napustili.’ I tako duše koje otpadaju jednostavno nisu položile kušnju. To je vrlo slično kušnji koju su imali Židovi.“
Dalekovidni biskup naglasio je kako je većina Izraelaca koji su izviđali Obećanu zemlju rekla narodu da ne mogu ući jer su stanovnici previše snažni. No „većina nije uvijek u pravu!“ Samo su Caleb i Jošua, „manjinski izvještaj“, rekli suprotno. I bili su u pravu.
Sheen je upozorio: „U Crkvi ćemo imati manjinski izvještaj — manjinu sestara, manjinu svećenika, manjinu laika — ne onu manjinu koja je agresivna i stvara probleme, nego onu koja poput Caleba i Jošue, ima povjerenje u Boga. Tako smo i mi kušani, baš kao što su bili i Židovi.“
Nastavio je: „Nedugo nakon našeg vremena, a možda i u vremenu nekih od vas, doći će bitke i kušnje. Naš Gospodin je rekao: ‘Sotona će vas prosijavati kao pšenicu.’ I mi smo sada prosijavani kao pšenica. Zato svi možemo zahvaliti Bogu što živimo u ovim danima. Doista, to je predivno. Sada možemo reći ‘da’ ili ‘ne’ i možemo izdržati napade, kritike i poruge — jer to je sudbina kršćanina u danima duha ovoga svijeta.“
Iznenađujući, neočekivani savjet
Sveti biskup jasno je dao do znanja da situacija zapravo nije „puna tame“.
Zašto? Jer je to „slika Crkve usred sve većeg protivljenja svijeta. I zato živite svoje živote u punoj svijesti o ovom času kušnje i držite se blizu Srca Kristova.“ Budite „manjina“.
Zaista je privukao pozornost svojom sljedećom izjavom i preporukom.
„A ako postoji nešto što se u naše vrijeme mora ponovno uspostaviti, rekao bih da je to — nasilje. Nasilje! Kraljevstvo nebesko se zadobiva nasiljem. I samo će ga nasilni osvojiti.“
Primijetio je kako, kad Crkva nešto odbaci, svijet to preuzima — ali izvrnuto i na pogrešan način. Na primjer, kad mistika nestane, mladi posegnu za drogama.
„A mi odbacujemo nasilje, disciplinu, predanje Križu — i svijet to uzme… Zato se nasilje u ovoj zemlji ne može zaustaviti. Moramo… zapošljavati sve više policije, graditi još bolnica za ovisnike. Zašto? Jer ne postoji unutarnji moralni razlog zašto bi oni trebali prestati.“
Sheen je objasnio: „Naš Blaženi Gospodin rekao je: ‘Došao sam donijeti mač. Ne mir!’ A mi stalno govorimo o miru, miru, miru! Da, zato što su se dogodili ratovi (Drugi svjetski rat, Korejski rat itd.) — ali mi ne vodimo rat u sebi — i neće biti mira u svijetu dok ne povedemo taj unutarnji rat. Naš Gospodin je rekao: ‘Nisam došao donijeti mir, nego mač!’ Riječ ‘mir’ nije nikada izgovorio prije Uskrsa.“
„Gospodin je donio mač. Ali to nije mač usmjeren prema van, protiv neprijatelja. To je mač usmjeren na nas same, koji odsijeca sedam nositelja lijesa naše duše: oholost, pohlepu, požudu, srdžbu, zavist, proždrljivost i lijenost. A mi smo odustali od tog mača — netko drugi ga je preuzeo, i mi ga moramo vratiti! Tada ćemo zadobiti mir! A mir nikada nije kolektivan — nikada društven — dok nije prvo osoban.“
„Društveni mir, svjetski mir, produžetak je osobnog mira u našim srcima. Kada smo mi u miru s Bogom, tada ćemo biti u miru i s bližnjima. Kad nismo u miru s Bogom, tada ćemo biti u sukobu sa svima.“
Pozvao je sve da ozbiljno shvate provođenje jednog sata dnevno pred Gospodinom u Presvetom Sakramentu — „ne samo za svoje vlastite duše, već i za svijet, i za jačanje naše manjine.“ To je „nasilje“ prema samima sebi, dovoljno jasno.
Nadbiskup Sheen je naglasio: „Gospodin zadržava rezerve. On nas priprema. Mi ćemo ući. Mi ćemo pripremiti novu Crkvu. I On je s nama — jednostavno ne možemo dodavati nova pravila — jer smo zapravo već pobijedili, samo vijest još nije procurila — i zato je nasilje ono što moramo ponovno uspostaviti.“
