Što ćemo s onima koji ne spadaju u marginalizirane?

Crkvene klupe postaju sve praznije. Sve više osoba katoličke vjeroispovijesti ne nalazi gotovo nikakav smisao u vjeri njihovih predaka.

Za to je svakako bila zaslužna COVID pandemija, tijekom koje je bila obustavljena obveza pohađanja nedjeljne mise. Oni koji su bili formalni vjernici sada vide još manje razloga da se vrate na nedjeljno bogoslužje; drugi se možda još uvijek boje zaraze bolešću, iako crkve nisu identificirane kao izvori njezina širenja.

Međutim, COVID ne može biti jedino objašnjenje. Jedan od važnijih razloga može biti nenadahnuta liturgija, ali drugi razlog je još očitiji, a to je gotovo monopolističko naklapanje o marginaliziranima.

Isus je nedvojbeno jako volio siromahe i bolesne; i On nam naređuje da učinimo isto. Što je uredu. Ali ne čini li se često da je to otprilike jedina zapovijed o kojoj slušamo u homilijama, ili osobito u katoličkim medijima? Uostalom, trebamo ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Katolički nauk nas poziva na brigu o potrebitima, odnosno zaslužnim siromasima.

Crkveni oci i tradicija kanonskog prava poučavaju nas da će prevaranti iskorištavati i skrivati se među zaslužnim siromasima, čijoj bi dobrobiti najbolje služilo ako bismo mi, koji se za njih brinemo, odvojili žito od kukolja. Kategorija “marginaliziranih“ u današnjem shvaćanju ne opisuje one kojima Novi zavjet zapovijeda da služimo.

Većinu uvreda, nepravdi i zloće počini član prema užem članu obitelji – supružnicima, djeci i roditeljima. Toliko se društvenih patologija može pratiti do duhovne i fizičke štete koju nanose rođaci. Katolička tradicija ima mnogo za reći o dobro proživljenom obiteljskom životu. Sv. Augustin Hiponski i Ivan Pavao II. inzistirali su na tome da sve druge društvene institucije i odnosi ovise o zdravim obiteljima u kojima se roditelji štuju i poštuju, a djeca uče kako postati odrasli kršćani.

Koliko često čujemo da je sv. Ivan Zlatousti propovijedao o kršćanskom obiteljskom životu? Evanđelja odzvanjaju opomenama na dobrotu prema bližnjima, odnosno ljudima čija lica vidimo svaki dan. Ignacije Loyolski često je primjećivao da se mnogo dobra može učiniti samo lijepom riječju prijatelju ili strancu – jer time služimo kao podsjetnici da Bog nikoga ne napušta i da čak i u mračnim satima može zasjati nešto svjetla. Koliko često čujemo od naših pastira inzistiranje velikog Bernarda iz Clairvauxa da put do svetosti počinje dobrotom prema sebi samome?

Therese iz Lisieuxa toplo je preporučila “mali put” obavljanja svakodnevnih zadataka sa zadovoljstvom i pružanja pomoći onima koje susrećemo na poslu ili na ulici. U eri kada se toliko mnogo osoba (nemarginaliziranih) osjeća duboko nepovezano sa svojim bližnjima, naši očevi i majke u vjeri imaju odgovore koje su naučili iz života koje žive kao vjerni katolici. Iako u očajničkoj potrebi, rijetko čujemo ove odgovore od naših pastira.

Nemarginalizirani trebaju Krista jednako kao i njihova marginalizirana braća. Svi su grešnici, a Krist je došao pozvati sve grešnike. U svim sinoptičkim evanđeljima možemo pročitati izvještaje o javnom djelovanju Isusa, koji je rekao: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!”. Redovnik hezihast moli na svaki udisaj u kontemplativnoj meditaciji: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se“.

Moramo doista imati na umu marginalizirane, ali ne samo njih, jer naše živote živimo s našim supružnicima, djecom, prijateljima i susjedima, koji možda i nisu među marginaliziranima. Vlasnici kuća u predgrađima trebaju Krista jednako kao i beskućnici na ulicama. Majka Tereza jednom je komentirala da je siromaštvo u zapadnom društvu bilo barem jednako loše kao ono što je vidjela na ulicama Calcutte. Kao što je rekao Augustin, oni koji prvi polažu pravo na naše milosrđe su članovi obitelji, susjedi i sumještani. Mi smo stvorenja vremena i prostora. Genij katoličanstva to prepoznaje, čak iako je previše crkvenih vođa, župnika i svećenika to zaboravilo.

Izvor:quovadiscroatia.com

Označeno u