To ima kronološkog smisla. No ipak se možemo pitati zašto je Isus odlučio napraviti tih nekoliko dodatnih „usputnih zaustavljanja” na svom putu prema desnici Očevoj. Samo da dokaže da je još uvijek živ i zdrav? Da posrami rimske i židovske vlasti? „Mislili ste da ste me pobijedili, ali niste.” To zapravo nema mnogo smisla, jer im se nije ni ukazao. Prepustio je apostolima da prenesu priču kojoj vlasti ionako ne bi bile sklone vjerovati. A tko bi?
Biblijski znanstvenici često ističu da izvještaji o „praznom grobu” nisu zamišljeni kao dokaz Kristova uskrsnuća. To i nije neko veliko otkriće, jer i sami evanđelisti primjećuju da su postojala alternativna objašnjenja zašto je grob bio prazan. „Njegovi su učenici došli noću i ukrali tijelo.”
Uvijek sam mislio da bi, kad bi Isus htio dokazati da je Bog na način na koji to suvremeni ljudi očekuju, trebao sići s križa, poletjeti pedesetak metara u zrak, zavrtjeti se i ispaljivati laserske zrake iz očiju. Nešto takvo kao da su i članovi Velikog vijeća imali na umu: „Ti koji si htio razvaliti Hram i za tri ga dana sagraditi, spasi samoga sebe! Siđi s križa ako si Sin Božji!” „Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo mu vjerovati.” „Uzdao se u Boga! Neka ga sada izbavi ako mu je mio, jer je rekao: ‘Sin sam Božji.’”
Jedan od najčudnijih odlomaka u evanđeljima nalazi se u Marku 15,39: „Kad satnik, koji je stajao nasuprot njemu, vidje kako izdahnu, reče: ‘Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!’” Čovjek bi pomislio da je u trenutku njegove smrti pitanje njegove božanske naravi konačno riješeno – i to negativno. Jedino što bogovi ne čine jest da umiru. U tom trenutku očekivalo bi se da satnik kaže: „E pa, izgleda da ovaj ipak nije bio Sin Božji.”
Pa ipak, rana Crkva je u satnikovim riječima vidjela paradoks vlastite poruke. Isusa su naviještali kao Sina Božjega ne unatoč njegovoj smrti na križu, nego upravo zbog nje. Prisjećajući se Posljednje večere, shvatili su da to nije bila samo smrt, kao da se našao u vrtlogu političkih događaja izvan svoje kontrole; bila je to žrtva, shvaćena po uzoru na žrtvu pashalnog janjeta čija je krv sačuvala hebrejski narod od smrti i bila prvi korak na njihovu putu prema slobodi.
Ta poruka o Božjem utjelovljenju i žrtvenoj smrti nikada nije bila nešto što se može nametnuti ljudima razornim argumentima ili nepobitnim povijesnim dokazima. Kao i svaki čin ljubavi, mora biti prihvaćena u vjeri. Ne možeš dokazati da nekoga voliš ili da netko voli tebe znanstvenim pokusima ili demonstrativnim argumentima. Pokušaj da se zaključak nametne na taj način obično se doživljava kao suprotnost ljubavi: „Ti mene voliš! Mogu to dokazati.” Pokušaj to sljedeći put kad te djevojka ili dečko žele ostaviti pa vidi dokle ćeš stići.
Ako Isus ne pokušava dokazati svoje božanstvo pokazujući učenicima svoje uskrslo tijelo, što onda čini? Svakako ih ohrabruje, iako je za to poslan i Duh Sveti. Nakon njegova uzašašća Ocu, oni će se i dalje možda pitati: „Jesmo li doista vidjeli ono što mislimo da smo vidjeli?” Mi susrećemo uskrsloga Krista svaki put kada primamo euharistiju, a ipak se pitamo: „Je li to doista bio on?”
Predložio bih malo drukčiji pristup tom pitanju. Dobar biblijski teolog rekao bi da ukazanja uskrsloga Krista treba shvatiti kao „eshatološki događaj” (što ne treba zamijeniti sa „skatološkim”). Isusovo uskrsnuće govori nam o „posljednjim vremenima”. Drugim riječima, daje nam najjasniju objavu onoga što je nebo. Kako sveti Pavao kaže Korinćanima, Krist uskrsli od mrtvih „prvina” je onoga u čemu ćemo i mi sudjelovati ako ostanemo sjedinjeni s njegovim Tijelom.
Što nam ukazanja uskrsloga Krista govore o zagrobnom životu? Istaknuo bih osobito dvije stvari — uvide koje dugujem svom bivšem profesoru, o. Rochu Keresztyju, i njegovoj izvrsnoj knjizi Isus Krist: temelji kristologije. Prvo, da ćemo, poput Krista, uživati istinsko zajedništvo s Bogom Ocem, Sinom i Duhom; i drugo, da u tom zajedništvu nećemo izgubiti svoj tjelesni identitet.
Ukazanja pokazuju apostolima da je uskrsli Krist ista osoba kao čovjek kojega su poznavali kao Isusa iz Nazareta. U svome uskrslom tijelu zadržao je tragove čavala i koplja. Učenici ga prepoznaju po poznatim gestama: Mariju Magdalenu zove po imenu; s njima lomi kruh; šalje učenike u ribolov.
Zamislimo kako je priča mogla biti ispričana. Anđeosko biće pojavljuje se učenicima i kaže: „Ja sam Krist koji je postojao u čovjeku Isusu. Njegovom smrću oslobođen sam, poput feniksa koji se diže iz pepela. On je nestao, ali ja sada istinski živim, kao što ćete i vi uskoro biti oslobođeni svojih tijela da biste živjeli.” Tako mnogi gnostički pokreti pripovijedaju ovu priču.
Kad bi to bila istina o uskrsnuću, što bi nam to govorilo o našem životu? Ne bi li značilo da je naš sadašnji život — naša iskustva i odnosi, naše ljubavi i brige za druge — nešto što treba odbaciti poput istrošenog kaputa? Ne bi li to sugeriralo da je ovaj život prazan i besmislen, nešto što trebamo „nadići”?
A što bi to govorilo o zagrobnom životu? Česta slika prikazuje našu sudbinu kao „kap vode koja se vraća u ocean”. Lijepa je to slika, ali problem je u tome što se, kad se kap vrati u ocean, njezin identitet gubi u masi.
Što kršćanima daje nadu da to neće biti njihova sudbina? Prije svega Trojstvo: tri osobe u jednom Biću — savršeno jedinstvo koje ne uništava različitost osoba i različitost koja ne uništava njihovo savršeno jedinstvo. Tako je i obećanje da možemo biti sjedinjeni s Bogom, a da ne izgubimo svoju osobnost. Poput uskrsloga Krista, ostat ćemo osobe koje jesmo, i dalje sjedinjeni s onima koje smo voljeli.
Ono čega se mnogi boje u smrti jest gubitak bliskosti s voljenima. Smrt doživljavaju kao „odlazak”, kao da je odlazak u nebo poput selidbe iz jednog grada u drugi.
Jednom mi je jedan student rekao: „Profesore, što ako smo duše zarobljene u tijelu koje je poput zatvora, a smisao života je pronaći ključ?” Rekao sam mu da, ako u to vjeruje, onda treba krenuti tim putem, jer ne bi bilo ničeg tragičnijeg nego da se na samrti zapita: „Nisam pronašao ključ.” No budući da tijelo ne smatram „zatvorom”, nisam tražio takav ključ. Rekao sam da mi se sviđa imati tijelo — volim zagrljaje, toplinu, mirise, okuse, hladan zrak u jesen — sve su to funkcije tijela. Volio bih da se to sačuva. Tjelesno uskrsnuće sugerira da hoće.
Problem s našim zemaljskim tijelima jest što, kad smo s ljudima koje volimo na jednom mjestu, ne možemo istodobno biti s onima koje volimo negdje drugdje. Što nam govori Kristovo proslavljeno tijelo? Da obećanje vječnog života, koje su nam otvorili Isusova smrt i uskrsnuće, ne vodi u uništenje ili negaciju, nego u preobrazbu i proslavljenje. Sve što je u nama grešno i što nas sprječava da ljubimo Boga i druge mora „umrijeti”. No ono što ostaje, kao „žito odvojeno od kukolja”, jest naše pravo ja. Ne gubimo veze s voljenima, pa čak ni s mjestima koja volimo — te se veze produbljuju. Poput Krista, koji može biti sa svojim učenicima na nov i snažan način, tako i mi možemo biti prisutni na nov način.
Uskrsli Krist nas priprema za euharistijsku prisutnost u svijetu, ali i za zajedništvo svetih, po kojem, poput Krista, možemo biti prisutni s novom blizinom i preobražavajućom snagom.
Izazov svakog pogleda na zagrobni život jest taj što, ako je on toliko veličanstven, ovaj život može izgledati besmislen. Ako je onaj drugi život toliko velik, zašto ne preskočiti sve i odmah stići tamo? No priče o Kristovu uskrsnuću i uzašašću šalju drukčiju poruku: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo?” Trebaju poći, širiti Radosnu vijest, krstiti u ime Oca, Sina i Duha i, nadahnuti Duhom, činiti prisutnim Kristovo uskrslo Tijelo u svijetu.
„Ukazanja uskrsloga Krista uvjeravaju učenike ne samo u stvarnost uskrsnuća”, kaže o. Roch, „nego i u Kristovu novu trajnu prisutnost u njima i među njima, osobito u i po djelovanju Duha Svetoga.” Druga svrha tih ukazanja jest poslati učenike u poslanje izgradnje Kraljevstva Božjega — poslanje započeto prije postanka svijeta, koje se nastavlja sada i „u vijeke vjekova”.
„Najdublje težnje ljudske osobe za puninom istine, dobrote i života nisu osuđene na konačno razočaranje, nego na preobrazbu i ispunjenje u vječnom životu. A ipak, naša nada spasenja neće se tada pokazati kao bijeg iz tjelesnog stanja i materijalnog svijeta. Naprotiv, naša će tijela biti otkupljena i pronaći će svoj dom.”
On je uskrsnuo! Radosna vijest, kako nam kaže Pavao, jest da je on „prvina usnulih” — plodovi koji već sada hrane nas i svijet.
