medjugorje shop 3

Dužnosti sinova i kćeri

Presveto Srce Isusovo obećalo je svetoj Mariji Margareti kako će svima onima koji su se Njemu posvetili dati sve milosti potrebne u njihovom staležu. U Lurdu i u Fatimi Gospina zapovijed je glasila: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Kako bi razjasnio ovaj ponovljeni trostruki zahtjev, Njegovo Božanstvo objavio se sestri Luciji, govoreći: „Žrtva koja se zahtjeva od svake osobe je ispunjenje dužnosti njezina staleža i poštivanje mojih zapovjedi. To je pokora koju tražim i zahtijevam.”

Mnogi ne uspijevaju izvršiti ovu pokoru, jer osim onih temeljnih dužnosti koje imaju prema Bogu i Njegovoj Crkvi kako je naznačeno u Deset Zapovijedi i crkvenim propisima, ne poznaju dužnosti svojega poziva. Evo, dakle, sažetka društvenih dužnosti djece prema pouzdanim moralnim priručnicima i katekizmima, ali uglavnom iz spisa svetog Petra Juliana Eymarda (usp.Euharistijski priručnik).

"Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer to je pravedno.'Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji.'“ (Efež 6:1-3)

"Svim srcem poštuj oca svoga i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im svoj život duguješ: kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?" (Knjiga Sirahova, 7.poglavlje)

Nakon dragog Boga, primarni dug sinovskog poštovanja dugujemo svojim roditeljima; ali na sekundaran način on uključuje braću, sestre, bake i djedove kao i daljnje rođake. Sinovsko poštovanje je krepost koja potiče čovjeka da daje svojim roditeljima i drugim članovima svoje obitelji, svakom na njegovom primjerenom mjestu, ljubav, poštovanje i pomoć koje im dugujemo. Društvena osnovna zajednica, obitelj, je područje djelovanja sinovskog poštovanja. Ta krepost, stoga, teži zaštititi naravna prava onih koji žive unutar obiteljskog kruga, da im ne naštete oni unutar ili izvan istog kruga. Iz toga slijedi da svaki laki grijeh mržnje, zlovolje ili prezira usmjeren prema onima izvan obiteljskog kruga vrlo lako postane smrtni kada je taj isti grijeh usmjeren prema svojim vlastitim roditeljima ili obitelji. Štoviše, u tim slučajevima počinjen je dvostruki grijeh, budući da je nepoštivanje dodano grijehu samog lošeg ponašanja.

Sinovsko poštovanje nalaže čovjeku četiri dužnosti, i po naravnom i po božanskom zakonu, dužnosti prema roditeljima upravo zato što imaju roditeljsku ulogu:

- Služba ljubavi, jer su djeca blisko povezana sa svojim roditeljima najposebnijom vezom, jer nakon Boga roditelji su izvor čovjekovog postojanja i njegovi najveći dobročinitelji

- Poštovanje i naklonost koju im se duguje zbog njihovog dostojanstva i izvrsnosti kao nadređenih

- Poslušnost jer su oni božanski postavljeni vodiči svojoj djeci

- Duhovna i materijalna pomoć u vremenima kada pritišće nužda.

Dužnost ljubavi i pomoći – Djeca su vezana ljubavlju prema svojim roditeljima odmah nakon Boga. Prirodno je za čovjeka da voli svojeg oca i majku. Oni su radost njegovog života. Vjera predstavlja roditelje kršćanskoj djeci kao predstavnike moći i dobrote Božje. Tako vjera propisuje kršćanskoj djeci da ljube svoje roditelje nadnaravnom ljubavlju, odnosno ljubavlju koja nije samo unutarnja već je i vanjska. Puki izvanjski pokazatelji ljubavi bez unutarnje privrženosti srca nisu dovoljni. Osim vanjskog pokazivanja ljubavi mora postojati i unutarnji čin volje da im se želi najveće dobro, poglavito vječno spasenje. Ta autentična ljubav, stoga, mora biti prisutna u svakom trenutku. Materijalna i duhovna pomoć, s druge strane, su potrebne samo kada nužda to nalaže. Da bi bila iskrena, ta sinovska ljubav, i vanjska i unutarnja treba imati tri kvalitete. Ona mora biti s poštovanjem, podložnošću i predanošću.

Ljubav s poštovanjem – Poštovanje je prvi dokaz sinovske privrženosti. Ljubav bez poštovanja je samo oblik sebeljublja, slična preziru. Poštovanje je vjerni čuvar ljubavi, njezina kruna časti i slave. U prisutstvu svojih roditelja, vjerno kršćansko dijete treba stoga strogo izbjegavati svako nepoštivanje ili banalni govor, koji ne bi koristio u prisutstvu onih koje on poštuje i cijeni. Dijete treba izbjegavati svaku nepristojnost ili neotesanost koju ne bi dopustio pred nekom časnom osobom. Uobičajeni primjeri uključuju da nije primjereno prekidati roditelje kada govore, pokušavati ih ispraviti, odgovarati im, prevrtati očima na njihove savjete, praviti se gluh na njihove naloge, itd. Dobri sinovi i kćeri posebno se trude častiti svoje roditelje u prisutstvu drugih. Njihova osobna čast nalaže to kao dužnost, a Bog to nalaže kao apsolutnu zapovijed: „Poštuj oca i majku!

Ljubav s podložnošću – Njegovo Veličanstvo, naš Gospodin Isus Krist, živio je skoro trideset godina poslušan svojim svetim roditeljima, Josipu i vazda Djevici Mariji. Evanđelje nam otkriva savršenost Njegove poslušnosti: „I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.“ (Luka 2:51). Poslušnost je bila Njegov život. Mjera djetetove ljubavi prema svojim roditeljima je direktno proporcionalna njegovoj spremnosti da ih sluša. Sebičnost, čak i žestoko inzistiranje na svojoj volji je jedno od najranijih i najsnažnijih manifestacija zlobe i požude kod djece. U skladu sa svojim godinama i sposobnostima, djeca stoga trebaju svakodnevno raditi na radosnom podvrgavanju svoje volje roditeljima u svim pravednim stvarima. Vjernost u poslušnosti je bitni temelj dobrog karaktera i rasta u svetosti. Dijete koje ne uspije postati izvrsno u podložnoj ljubavi skoro uvijek odrasta u egocentričnog, popustljivog i poročnog odraslog čovjeka.

Ljubav s predanošću – dobro i vjerno kršćansko dijete treba učiniti obiteljski život svojim prioritetom, odmah nakon ljubavi. Predana ljubav znači naći radost i ispunjenje unutar obitelji i tražiti napredak svoje obitelji, čak i pod cijenu samožrtvovanja. Dijete s predanom ljubavlju odbacuje sve užitke koje njegovi roditelji ne odobravaju. Također treba odbaciti sva prijateljstva koja bi monopolizirala njegovo vrijeme i njegovu privrženost na trošak sinovske privrženosti. Njegova glavna prirodna sreća treba biti da živi pod roditeljskim krovom, njegov glavni prirodni užitak da obasipa nježnom ljubavlju i brigom svoje roditelje. Primjerene riječi i geste privržene ljubavi trebaju biti dio djetetovog svakodnevnog života. U trenucima patnje i nedaća, ono uvijek treba biti njihova utjeha i njihova snaga.

Djeca su obavezna pomagati svojim roditeljima kada su u potrebi. Toliko je stroga ta dužnost da bi sin ili kćer bili dužni odgoditi vjenčanje ili ulazak u redovnički ili svećenički poziv da bi došli njima u pomoć. Moguće potrebe koje se mogu pojaviti protive se katalogizaciji, u rasponu od hrane do odjeće ili posjećivanja kada su bolesni ili tješenje kada su žalosni. Nadalje, djece moraju dati duhovnu pomoć svojim roditeljima (npr. upozoravajući ih na blizu smrt ako su ozbiljno bolesni, osiguravajući im nužne sakramente, katoličku sahranu i pokop, moleći za pokoj njihovih duša nakon smrti, posebno dajući služiti Mise na tu nakanu).

Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha. U danima tvoje nevolje Gospod će te se sjetiti: kao što se led topi na suncu, tako će se iskopnjeti tvoji grijesi.“ (Knjiga Sirahova 3).

Sretno je vjerno dijete koje likuje služeći svojim roditeljima samo sa željom da im čini dobro, bez ikakve druge nade osim ufanja u Boga. Ono nije gubitnik što se tako ponaša jer je bogobojazna obitelj neprocjenjivo blago, čast veliko bogatstvo, a sinovska privrženost najuzvišujuća krepost.

Djeca, pak, ozbiljno griješe kada nemaju unutarnje ljubavi, kada mrze ili preziru svoje roditelje u sebi, kada se raduju njihovim nedaćama, kada tuguju radi njihovog uspjeha, i kada se nadaju smrti svojih roditelja da bi se oslobodili njihove kontrole ili uživali u nasljedstvu.

Slično tome, bilo bi ozbiljno grješno kada bi djeca radi nedostatka vanjske ljubavi pokazivali mržnju prema svojim roditeljima otkrivajući njihove nedostatke, vrijeđajući ih ozbiljno (npr. smijući im se, nazivajući ih pogrdnim imenima, oponašajući ih) ili uzrokujući im ozbiljnu žalost ili brigu (npr. družeći se sa lošim društvom, zanemarujući svoj studij, izlazeći kasno). Dijete koje pokazuje takav nedostatak poštovanja prema svojim roditeljima mora popraviti i nadoknaditi za njihovu povrijeđenu čast moleći ih oproštenje pred onima pred kojima ih je uvrijedilo. Također je težak grijeh da dijete udari ili ozlijedi svoje roditelje iz ljutnje ili nasilne namjere. Dijete nikada namjerno ne smije ozlijediti svoje roditelje fizički, emocionalno ili duhovno.

Od hulitelja nije bolji tko prezire oca,i Gospod proklinje onoga tko vrijeđa majku.“(Knjiga Sirahova, 3.poglavlje).

Dužnost poštovanja i časti – poštovanje prema roditeljima zahtjeva ne samo da djeca daju unutarnje priznanje svojim roditeljima od Boga dano dostojanstvo i autoritet, već također da oni pokažu taj stav u svojem ponašanju. Odbijanje razgovora s majkom ili ocem, grimase, sarkastične primjedbe, sram radi njih kada prijatelji navrate, sve su to primjeri povrede te kreposti.

Sv. Ambrozije kaže: „Koliko li je tvoja majka pretrpjela radi tebe! Kolike neprospavane noći, koliko odricanja, koliko tjeskobe je radi tebe pretrpjela! Kako je teško tvoj otac radio da bi ti pružio hranu i odjeću! A ti možeš biti nezahvalan onima koji su toliko učinili i trpjeli radi tebe?

Dužnost poslušnosti – kada dijete zaista prigrli svoje dužnosti da ljubi, poštuje i časti svoje roditelje, on također njih sluša s poštovanjem i dužnošću. On sluša njihove zahtjeve, ima sinovski strah prema njihovom autoritetu, kao i zahvalnost radi njihove materijalne, intelektualne i moralne pomoći.

Sv. Pavao podučava:

Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu!“ (Kološanima 3:20), osim, naravno, ako ono što traže je protivno Bogu Ocu: “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ (Djela 5:29). Mi dobro činimo kada se sjetimo da svako očinstvo dolazi od Boga Oca, (cf. Epfežanima 3:15), stoga je svaki autoritet podložan i podvrgnut Njegovom autoritetu.

Dužnost da se voli i poštuje svoje roditelje nikada ne prestaje. Dužnost da se pomaže roditeljima prestaje kada prestane potreba. Ali dužnost da se sluša roditeljske naredbe prestaje kada dijete postane punoljetno, počne živjeti neovisno ili kada se oženi. Pa opet, kako je primjereno da ono i dalje traži savjet svojih roditelja čak i kao odrasla osoba. Dok god sin ili kćer ostaje pod krovom svojih roditelja, oni su ipak dužni podvrgnuti se svim nalozima roditeljima, bez obzira koliko dijete ima godina ili kakvi su uvjeti. Svako dijete koje zarađuje dok živi s roditeljima treba također doprinijeti od te zarade za održavanje doma, osim ako to roditelji ne trebaju i ne traže.

Kad god roditelji čvrsto naređuju djetetu oko neke ozbiljne stvari, to je obično smrtni grijeh ako ih se ne posluša. Ozbiljne stvari se tiču onoga što može uzrokovati ozbiljnu štetu ili djetetu ili obitelji, odnosno, neposluh koji bi mogao rezultirati nemoralnošću, ozbiljnom opasnošću za spasenje ili primjetnu opasnost za vremenito dobro ili čast obitelji. Takve stvari tiču se duhovnog i fizičkog života obitelji i njezinih članova i stoga su smrtna, smrtonosna kada se krše. Odbiti prisustvovati Misi ili primati sakramente (ili odbijati moliti s obitelji), zanemarivati učenje do te mjere da to uzrokuje pad u školi, sramotiti obitelj družeći se s lošim društvom, „iskradati se“ iz kuće u kasne sate, kršiti roditeljska razborita pravila što se tiče druženja sa suprotnim spolom, to sve spada u ozbiljne grijehe protiv poslušnosti.

Sve što je ovdje rečeno vezano za roditelje treba se isto tako primijeniti na trajne zaštitnike ili usvojitelje. Pravo roditelja na poslušnost, poštovanje i čast se dijeli sekundarno na školske upravitelje i učitelje. Roditelji implicitno predaju tim pojedincima dio svog božanski predanog autoriteta da upravljaju i usmjeravaju njihovu djecu. Posljedično, ometanje nastave, vrijeđanje i drsko ponašanje i neumjesnost prema instruktorima i starješinama, namjerno nepraćenje nastave i zloupotreba vremena za učenje, to je sve vrlo uvredljivo za sinovsku privrženost.

Dužnosti kod kuće – te dužnosti trebaju biti drage srcu kršćanskog sina ili kćeri. Bog je učinio te dužnosti prvim zakonom ljubavi prema bližnjem. Ljubav uvijek počinje kod kuće. Kako djeca ispunjavaju dužnosti kod kuće će kasnije odrediti kako će to raditi u svojim vlastitim budućim obiteljima ili redovničkim zvanjima.

Dužnosti braće i sestara – prijateljstvo među braćom i sestrama treba biti vjerno i snažno. Da bi netko bio kršćanin, to prijateljstvo treba biti utemeljeno na kreposti, posebno ljubavi.

O ljubavi – Sv. Pavao kaže da je ljubav slatka, strpljiva i dobrodušna. Slatkoća u ljubavi izbjegava sve što hrani zlobnost ili neprijateljstvo. Strpljivost u ljubavi u tišini podnosi slabosti neke dobi, s naravnim slabostima braće i sestara. Dobrodušnost u ljubavi traži dobro brata i sestre isto kao da je svoje vlastito, priskrbljuje dobro za njih s jednostavnošću i radošću. Sv. Toma kaže da je ljubav prijateljska. Ona uvijek traži ono što je najbolje za drugoga, uvijek mu želeći dobro, čak i pod cijenu neke vlastite žrtve. Ona je uvijek budna i spremna tražeći priliku da pomogne ili učiniti neko djelo ljubaznosti drugome.

O kreposti – Prijateljstvo koje je utemeljeno samo na naravnim osjećajima ili simpatiji neće dugo opstati i rijetko će učiniti dobro sinu ili kćeri jer mu nedostaje nadnaravnih motiva i ne postiže zasluge. Samo nadnaravna krepost daje prijateljstvu život i snagu. Ta krepost treba biti požrtvovna u svemu što nije pogrešno ili u onome što je samo stvar preferencije. Ona treba biti dobrodušna i uviđavna u svim komunikacijama, privržena u službi koja se daje i nezainteresirana za nagradu, čineći sve iz ljubavi, a ne interesa. Ona treba biti privržena posebno u stvarima spasenja, koristeći molitvu, žrtve i opomene i ne mirujući dok se brat ili sestra u opasnosti od propasti ne vrati Crkvi i njezinim sakramentima.

Braća se posebno trebaju truditi štititi i čuvati krepost svojih sestara, uvijek izbjegavajući nezdravu bliskost i odnoseći se s njima s poštovanjem koje se duguje ženama, jer zasigurno će to kako se odnose sa sestrama sada na neki način utjecati kako će se odnositi prema svojim vlastitim ženama u budućnosti.

Sestre, sa svoje strane, trebaju se truditi biti čedne i nježne, nikad si ne dopuštajući da budu nadmene ili da budu kao „dio muškog društva“. Takva treba biti krepost sinova i kćeri da bi ona bila savršena.

Što se tiče čednosti katekizam podučava da čednost štiti intimno središte osobe. To znači da se odbija otkriti ono što treba ostati skriveno.... čednost je pristojnost. Ona nadahnjuje nečiji izbor odjeće. Ona šuti i povlači se gdje postoji očiti rizik od nezdrave znatiželje. Ona je diskretna... Čednost nadahnjuje način života koji čini mogućim oduprijeti se zavođenjima mode i pritiscima prevladavajućih ideologija.“

Papa Pio XII. jednom je rekao: „Nema ništa pogrešno ako želiš biti moderan. Ali, moda nikada ne smije biti vrhovno pravilo ponašanja. Postoji granica izvan koje moda može donijeti propast duše.“A drugom prilikom je podučavao: „čednost predviđa prijeteću opasnost, brani nam da se izlažemo rizicima, zahtjeva izbjegavanje onih prilika kojih se nerazboriti ne klone. Ne voli nečiste i slobodne razgovore, povlači se od najmanje nečednosti, pažljivo izbjegava sumnjivu bliskost s onima suprotnog spola, budući da potiče dušu da pokazuje dužno poštovanje tijelu, kao pripadniku Kristovog otajstvenog tijela i hramu Duha Svetoga. Onaj koji posjeduje blago kršćanske kreposti zazire od svakog grijeha nečistoće i hitro bježi kada je kušan njegovim zavođenjima.“ (Sacra Virginitas, no. 58).

Izbor poziva – Izbor životnog staleža je najozbiljnija i najvažnija stvar za mlade. O tom izboru ovisi sreća u ovom i sljedećem životu. Spasenje svakog čovjeka najbolje se može osigurati prihvaćajući poziv koji mu je Bog odabrao. Stoga je za mlade najvažnije pažljivo razmotriti, u prikladno vrijeme, poziv na koji ga Bog u svojoj dobroti zove, preispitujući svoju prikladnost za njega i njegove naravne sklonosti. Ali u odabiru svog poziva on mora, prije svega, uzeti svoje spasenje u obzir. Dio tog strpljivog i razboritog razlučivanja nužno će biti savjetovanje sa svojim roditeljima, kao i mudrim i iskusnim svećenikom i duhovnikom te mnogo molitve. Jednom kada je osoba shvatila Božju volju i prigrlila svoje buduće zvanje, treba se pripremiti prakticirajući određene kreposti koje će biti potrebne da je ukrase i da je usavrše. Ako se razmišlja o profesionalnoj karijeri, onda se mlada osoba mora posvetiti tome s upornošću, raditi na njoj s usklađenošću nakane, posvetiti studij s pobožnošću i priopćavati znanost s krepošću. Ako odabere komercijalnu, industrijsku, vojnu ili neku drugu karijeru, neka shvati da će biti potrebna velika snaga karaktera da nadvlada prve poteškoće i nepokolebljivu hrabrost da se odupre opasnostima i sablaznima društva koje je često bezbožno i pokvareno. Najbolja karijera je ona koja se događa u blizini mudrog oca, dobre majke, i ako je moguće pobožne braće i sestara. Život mlade osobe uz obitelj je kao tok bujne rijeke koja nosi život i radost cijelom kraju. Ako naš Gospodin poziva sina ili kćer na uzvišeniji stalež potpune posvećenosti Kristovoj svetoj Crkvi, bilo da se radi o svećeništvu za sina ili redovništvu za sina ili kćer, roditelji se trebaju jako radovati radi tog božanskog dara. Ali dopustite pročišćenje nakana i testiranje poziva, i nemojte se začuditi ako upravo preko roditelja budete testirani u tom pogledu.

Utječite se često blaženoj Djevici Mariji. Ponavljam, nužno je konzultirati vjernog svećenika u potrazi za potvrdom i odgovaranjem na poziv sa svom poniznošću i pouzdanjem.

Ako pak mlada osoba sagledava sveti brak kao svoj poziv i mjesto u životu i blagoslovljen je s kršćanskim roditeljima koji se brinu za njezinu dobrobit i vječno spasenje, neka se savjetuje s njima i dopusti im da ga vode svojim mudrim savjetima. A zatim neka moli žarko i Bog će je blagosloviti.

Što se tiče standarda za izbor supružnika, mlada osoba prije svega treba preferirati duhovne kvalitete prije naravnih talenata i sposobnosti, treba procijeniti karakter iznad bogatstva, statusa i imovine i treba preferirati kreposti prije prolazne ljepote.

Međutim, ona treba također uzeti u obzir i kompatibilnost na naravnoj razini, npr. kulturu, osobnost, temperament i međusobna očekivanja. Da bi bili sretni, bračni par mora moći imati cjeloživotno poštovanje prema osobi s kojom će živjeti u stanju uzajamne i kršćanske privrženosti.

Kod hodanja važno je proučavati i slijediti pravila ponašanja i prepoznati da će emocije vrlo vjerojatno imati jaku ulogu u pronalaženju supružnika. Budući da emocije zamagljuju naš vid, vrlo je potrebno da se mladi savjetuju sa svojim roditeljima o prikladnosti određene osobe o kojoj se razmatra kao o budućem supružniku.

Djeco, slušajte mene, oca svoga,i radite tako da se spasite. Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišen u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda. On služi roditeljima svojim kao svojim gospodarima. Sine moj, riječju i djelom štuj oca svoga da te od njega stigne blagoslov. Jer blagoslov očev učvršćuje kuću djeci, a majčina kletva temelje im ruši. Ne traži časti u sramoti oca svojeg, jer ti očeva sramota nije na čast. Jer čovjeku dolazi čast od počasti oca njegova, a prezrena majka sramota je djeci.“ (Knjiga Sirahova, 3.poglavlje). Velika je nagrada često osigurana onoj djeci koja se trude ispuniti te dužnosti, a njima su zauzvrat dana zahvalna i dobra djeca.

Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“(Matej 7:2).

U Fatimi je anđeo opisan u viziji dijela o Trećoj tajni kako ponavlja zahtjev naše Gospe Lurdske: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Kako se ta pokora vrši, nebeska Kraljica je prikazana u istoj viziji kako gasi vatru Božje kazne kako dolazi na svijet! Ako sinovi i kćeri vrše pokoru u skladu s dužnostima svog staleža, sigurno će im pomoći Božja milost u svim njihovim nastojanjima i primiti će zaštitu Presvetog i Bezgrješnog Srca protiv svih opasnosti kao i pomoći našoj Gospi da ispuni obećanja iz Fatime: „Na kraju, moje će Bezgrješno Srce pobijediti.“

Izvor: Imitatio Marie | Fr. Peter Carota (blog traditional catholic priest)