Pa, ona ne može opet u školu! Izluđuje me način na koji se ona stalno razbolijeva!”
“Zašto sam uvijek ja taj koji brine o toj djeci?”
“Taj dječak je lijen! On ovdje nikad ništa ne pomaže!”
Ovo je nekoliko primjera stvari koje roditelji često govore u prisutnosti svoje djece, zanemarujući činjenicu da njihova djeca slušaju i da na njih te riječi utječu, piše Aleteia.
Vaše dijete vidi i čuje više nego što mislite
Takve pritužbe, koje obično znače da se roditelji osjećaju bespomoćno ili utučeno, bile bi nezamislive kada bi se govorile o odraslim prijateljima, suradnicima ili gostima u njihovoj prisutnosti. Ako bismo se žalili na nekoga dok je on bio prisutan i pritom ga potpuno ignorirali, ta bi se osoba jako uvrijedila, jer se takvo ponašanje smatra nepristojnim.
Isto bi se dogodilo i kada bi verbalizirali negativne komentare o svom supružniku. “Proveo sam toliko vremena kuhajući, a on neće ništa jesti.” “Reci mu da se presvuče, jer u toj odjeći izgleda kao klaun.”
U svijetu odraslih prepoznajemo da osobni izgled, tijelo, način odijevanja, prehrambene navike itd. pojedinca pripadaju privatnoj sferi i da su u takvim okolnostima komentari zabranjeni. Međutim, kad su djeca u pitanju, roditelji ne poštuju uvijek iste granice. Kao da ne shvaćaju u potpunosti da je dijete ljudsko biće koje vidi i čuje, ili da ih duboko pogađa ono što roditelji o njemu govore i kako se izražavaju.
Za razliku od odraslih, djeca nemaju razvijene alate za ignoriranje omalovažavajućih primjedbi i ne misle: “Ta osoba je samo bezobrazna.” Naprotiv, ono što roditelji govore o djeci u njihovoj prisutnosti lako se prilijepi njihovoj psihi i daje lažne informacije o tome tko su zapravo.
Kada djeca stalno slušaju kako se roditelji žale na njih, o sebi razmišljaju kao o nepodnošljivom teretu za svoje roditelje.
Ono što roditelji govore o djeci u njihovoj prisutnosti lako se prilijepi njihovoj psihi i daje lažne informacije o tome tko su zapravo.
Pružit ću samo jedan primjer, djeca koja vide da su izvor patnje roditeljima ne prestaju voljeti svoje roditelje, ali prestaju voljeti sebe. Počinju vjerovati da su manjkavi i nedostojni ljubavi. Također uče da se moraju jako truditi kako bi zadovoljili svoje roditelje, te da je roditeljska ljubav nestabilna i krhka.
Omalovažavajući komentari roditelja narušavaju dječje samopouzdanje, ostavljajući im psihičku bol povezanu s nezadovoljenom potrebom za poštovanjem i ljubavlju. Ponašanje njihovih roditelja također uspostavlja obrazac koji utječe na to kako očekuju da se drugi ljudi ponašaju prema njima. Naposljetku, možda neće shvatiti kada se netko ponaša uvredljivo prema njima ili im se obraća bez poštovanja.
Zato čak i kada nam zbog djece dođe da uzdišemo i stenjemo, bolje je suzdržati se i izbaciti frustraciju negdje drugdje – dalje od njih. U tim trenucima možemo potražiti drugu odraslu osobu s kojom možemo iskaliti svoj umor i frustraciju – daleko od djeteta.
Također je važno osigurati da imamo podršku koja nam je potrebna kako se ne bismo doveli do stanja preopterećenosti i izgaranja. Na taj način možemo razmišljati o tome što naša djeca osjećaju i trebaju. A ono što djeci prije svega treba je sigurnost i znanje da ih poštujemo i volimo, bez obzira na sve.
