Marija je bila prva Isusova odgojiteljica i učila ga ono što svaka majka uči svoje dijete. Sve ono što je kasnije izlazilo iz Srca Isusova, sva ona samilost, dobrota i milosrđe Isus je učio i primao od svoje majke i od sv. Josipa. Njih dvoje su pripremali Isusa za njegovu misiju iako nisu mogli znati kako će se ona odvijati. Ljudsko srce Isusovo raslo je i kucalo u ozračju ovih dvaju srdaca koja su ga vodila prema životu koji se otkrivao pred njim. Od njihovih srdaca poprimao je svu onu dobrotu i plemenitost koja će krasiti njegovo srce dok je prolazio Palestinom čineći dobro.
Isus je prolazio zemljom suosjećajući s ljudima, upućujući ih prema Ocu kojega je naviještao i usmjeravajući ih prema vrijednostima koje su trajne. Sve je to izlazilo iz njegova srca koja je bilo sasvim okrenuto prema čovjeku u potrebi. Napose ga je štitio od zloga raskrinkavajući njegove zamke i oslobađajući ljude iz njegovih mreža u koje ih je hvatao i zatvarao.
Pozivao je sve koji su umorni i opterećeni da dođu k njemu i da se uče od njega jer je krotka i ponizna srca. Svu empatiju koju je pokazivao prema ljudima i koju je imao u svojem srcu naučio je u školi srca svoje majke u Nazaretu. Na nama je sada da budemo u njegovoj školi srca kako bi i naša srca kucala ritmom njegove ljubavi.
Na kraju svojeg života, viseći na križu na kojemu se potpuno predao za nas i otkupio nas, jedan od vojnika mu je otvorio bok i kopljem probo njegovo srce koje je do kraja kucalo za nas i naše spasenje. Tu na Golgoti, možemo reći, pobožnost prema Srcu Isusovu ima svoje izvorište i početak. Tu je njegovo ljudsko srce stalo da bi ono božansko i vječno nastavilo kucati i privlačiti ljude k sebi i izlijevati svoje milosti za njihove potrebe. U toj pobožnosti nalazimo mir za naša nemirna srca i radost koja kroz tu pobožnost struji u naša srca.
Otac Gabrić je bio veliki zaljubljenik u Srce Isusovo. Ne samo zato što je bio isusovac i kao takav odgajan u toj pobožnosti, nego jer je imao srce koje je kucalo za Boga i za ljude. On je jednostavno bio takav, a ta mu je pobožnost samo još više ražarila njegov nutarnji žar koji je nosio u svom srcu. Njegova životna svjetiljka gorjela je od ulja njegova srca. Zato je mogao tako gorjeti i izgarati za Boga i za duše i na kraju potpuno izgorjeti. Ovu pobožnost je njegovao na svim misijskim postajama što se vidi iz njegovih pisama. Umro je u milosti koju nudi ova pobožnost svim onima koji ga štuju. Napose je srce Isusovo obećalo da će svećenicima dati dar da taknu i najokorjelija srca. To je tako vidljivo i opipljivo bilo prisutno u misionarskom životu oca Ante. U njegovim pismima često nalazimo kako je proslavljao prve petke kad se dizao rano ujutro da bi mogao ljude ispovijedati, služiti sv. Misu, a onda s torbom na ramenu i eventualno na biciklu ili bez njega odlazio na udaljena mjesta da i tamo proslavi s vjernicima prvi petak. Na svojim misijskim postajama je organizirao i velike devetnica među svojim vjernicima. To znači da ih je poticao da se uzastopce ispovjede i pričest kroz devet prvih petaka i tako budu dionice obećanja Srca Isusova koje je takvima obećalo da neće umrijet bez milosti. A kad je govorio o svojoj smrti i o trajnoj žrtvi, onda je rekao: Dođite, žrtvujmo se do kraja svojega života. Gdje će taj kraj života biti, gdje ćemo u mrijeti, ne znam. Neka bude u Srcu Isusovu! Ima li kakve ljepše želje za nas pozemljare na našem hodočasničkom putu odavde pa do neba?
Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.
PRVI DAN
ŽETVA JE VELIKA
Zadnje zrake sunca pozlaćivale su zrela polja uz obalu Jordana. Učitelj sjedi umoran nakon duga rada. Božanski pogled pao mu je na talasajuće palestinske poljane. Lelujaju se zreli klasovi... Njegove misli prodiru kroz stoljeća. Gledaju neizmjerna zrela polja. Žetva je velika. Duše čekaju. Sve tamo od južnoameričkih prerija i džungla Amazonskih, preko kontinenata i zemalja, preko vrućeg ekvatora i afričkih pustinja, preko indijskih džungla, preko Himalaje i Tibetskih visoravni i ravnica Kine, neizmjernih tundra Sibirije, do onih malih i zabitnih ledenih koliba Eskima, neumrle duše čekaju.
Žetva je, uistinu, velika. Velika u misijskim krajevima Afrike i Azije, velika u misijama »novopoganske« Europe i Amerike.
No, poslenika je malo. Duše čekaju. Čekaju na tebe!
Da li si ti ikada o tome ozbiljno mislio?
Ili si, možda, sebe uvjerio da se to tebe ne tiče, da o tome ne treba ni misliti?
A On je umoran sjedio na Jakobovu zdencu u potrazi za dušama.
U potrazi za tobom, da s Njime doneseš život tolikima, koji čeznu za Životom.
Oh, ima li većeg djela od ovoga, ima li veće sreće: dati se, posve se istrošiti za Njega i duše!?
I trošeći se, žrtvujući se doživjeti novi život, vječnu mladost. Žudeći da Mu dadeš uvijek više, da uvijek ideš naprijed… Bože moj, kolika li je u tom sreća!
No, poslenika je malo.
Duše čekaju, On čeka na tebe!
Njegove oči, koje su ono kružile nad žitnim poljima palestinskim, još i danas kruže nad zrelim žitnim poljima cijeloga svijeta.
I Njegove oči i Njegovo Srce, Srce probodeno i otvoreno za sve nas ...
A što je s tvojim i mojim okom i srcem?
Vaš otac Ante, Morapai, srpanj 1970. »Tamo gdje palme cvatu«, br. 55.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DRUGI DAN
BUDITE APOSTOLI ISUSOVA SRCA!
Bosonti, Sv. Ante, 13. lipnja 1972.
Predragi naši mladomisnici!
Ponoć je već prošla. Komarci zuje i grizu. Stotine kukaca pravi akrobacije oko malog stolnog svjetla. To je znak da će naskoro početi monsunske kiše. Ove godine ih željno iščekujemo. Takve se vrućine i suše ne sjećaju ni najstariji ljudi. Mnogo dana je već iznad 40 stupnjeva C u hladu. Ja sam se sinoć vratio s puta ispržen i ispečen. Sjeo sam pred misijsku postaju. San mi ne dolazi na oči, i zbog prevelikog umora, a i zbog toga što je stigla pošta iz domovine. Tolika draga pisma čekala su na stolu! Toliko čestitki, molitava, žrtve, dobrih vijesti! Osobito sretna vijest o vašem ređenju.
Pozdravlja vas i grli vaš brat svećenik iz daleke Bengalije. I želi vam sve dobro od Vječnog Svećenika, najveće dobro da biste bili svećenici po Njegovu Srcu, u Njegovu Srcu, Probodenom Srcu, Kalvarijskom Srcu žrtvujući se potpuno za Njega i za duše.
Vjerujte mi, nema veće sreće od toga! Koliko li sam puta to u životu iskusio. Eto, i jučer nakon ove, po ljudsku govoreći, teške nedjelje od 3 sata ujutro pa, evo, do poslije ponoći: tri sela, tri mise, ispovijedi, krštenja, pohodi bolesnika, blagoslov dviju kapelica. Kroz blato sred nesnosne sparine, a u nekim selima nema već ni pitke vode ... Ruke uistinu dršću od umora, no srce, srce je prepuno sreće i radosti. To je radost što Mu možemo nešto uzvratiti za Njegov kalvarijski dar.
Divan je naš svećenički život! Kako je ono rekao lijepo naš dragi Petar Barbarić: »Za svećeničko zvanje dao bih i stotinu života!«
U lipnju je vaše ređenje, u mjesecu Srca Isusova. Budite apostoli toga Srca! Isus je nama svećenicima obećao poseban blagoslov da ćemo preko Njegova Srca pridobiti ljudska srca, osobito srca mladeži, pa će onda biti i zvanja. To sam iskusio u našoj maloj bošontskoj župi. Preko 500 ljudi sudjeluje u pobožnosti devet prvih petaka. I Isus je izabrao mnoge mladiće i djevojke za svoju službu. Jedan je već svećenik, pet ih je u bogosloviji, jedan u isusovačkom novicijatu, jedanaest ih je kod »Misionarske braće ljubavi«, a još će ih pet naskoro tamo stupiti, 21 sestra nalazi se u raznim redovničkim družbama.
I ja i svi ti budući svećenici, redovnici i redovnice Bošontija molimo za vas, za vaš mladomisnički blagoslov. Dajte nam žar svog mladomisničkog srca! A i mi ćemo se svi za vas moliti i jedan dan 'postiti.
Oprostite da vam se posebno nisam mogao javiti. Vjerujte mi, ne stižem na sve. Jutros mi opet valja na put. Htio sam se posebno javiti i bogoslovima i sjemeništarcima i našim dobrim novacima i novakinjama širom domovine, ali muka je i nevolja što tu u Bengaliji dan i noć traju tek 24 sata.Jedan je sat poslije ponoći. Kod vas je oko 7 sati navečer. Pišu mi »Misionarke svakog dana« ona junačka skupina kod Bazilike Srca Isusova da će tamo biti prikazana posebna misa u 7 sati za Antu i Bošonti!
Dakle, misa se baš sada služi. Koja li utjeha misliti da smo ujedinjeni u molitvi, kalvarijskoj molitvi i žrtvi!
Pa, eto, tu svetu misu i sve svoje molitve i žrtve prikazujem za vas.
Kličući vam još jednom:
»Salvete sacerdotes Christi« na slavu svete Crkve i drage nam domovine!
Vaš sam brat svećenik u Srcu Božanskom
o. Ante
(Pismo je upravljeno devetorici isusovačkih mladomisnika, koji su ređeni u Zagrebu 25. lipnja 1972. u katedrali s drugim redenicima.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
TREĆI DAN
PRIKAZANJE
»Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neokaljanu žrtvu! Prinosimo Ti, Gospodine, čašu spasenja…«
Oči uprte u Raspetoga Isusa, patena s bijelom hostijom, uzdignute ruke svećenika to je divan prizor prikazanja kod svete mise. Zemlja i nebo, ljudsko i božansko kao da se sjedinilo u jednu žrtvu slave Svevišnjemu.
To je živa istina: nebo i zemlja previše su se udaljili. Zemlja i s njome mi »zemljani« zaboravljamo da je naš spas u sjedinjenju s Božanskim, da s onom svetom, bijelom Hostijom moramo dnevice sebe i sve svoje prikazati na Božjem oltaru.
Čudo Božje milosti: »zemljani« nam je ime, ljudskog smo roda, no ipak nam je dopušteno uspeti se k oltaru, prikazati neokaljanu žrtvu. Smijemo se potpuno sjediniti s bijelom, neokaljanom prikazbom Božjeg Jaganjca.
Uistinu, božanski prizor: svećenikove podignute ruke, pomagane mojim rukama, mojim životom, mojim doprinosima. Eto, to je velika misao: to je moje prikazanje, moja misa. Kako moćan i silan ja postajem ujedinjujući se s ovom svetom žrtvom. Ne samo prisustvujući, nego ujedinjujući se.
Svećenik spušta kapljicu vode u kalež i moli da bismo mi po ovoj tajni miješanja vode i vina mogli postati »dionicima Božanske naravi«.
Tko? Mi »zemljani«, mi ljudi!
Krasne su ove misli! Pune misijskog duha i značenja. Tek kapljica vode!
No je li izgubljena? Ne, nije izgubljena, nego je ujedinjena sa žrtvenim darom, koji će naskoro postati Isusovom krvlju za spasenje cijeloga svijeta.
»Prinosimo Ti, Gospodine, čašu spasenja!«
Bila ova molitva, molitva našeg srca, našeg života!
Vaš otac Ante, Bošonti, lipanj 1957. »Hrvatski Kat. Glasnik«, Chicago
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ČETVRTI DAN
PRIČEST
On je došao da dade ljudima život. Po kalvarijskoj žrtvi Njegovoj ti postaješ dionikom ovog, uistinu, božanskog djela. Duhovna glad, glad za Bogom vlada svijetom.
Ovaj svijet nikada ne može ispuniti dušu. Duša, koja misli da će se ispuniti ovim svijetom i njegovim čarima, postaje iz dana u dan sve praznija.
Pred oltarom sam Bog nam nudi: »Evo, uzmi Život, uzmi Život vječni!«
Svećeniku ruke dršću od radosti i ganuća, kad onu bijelu hostiju, koja u sebi krije sam vječni Život, polaže u ispaćena srca staraca, nevina srca dječice, okrvavljena srca mladosti, posvećena srca redovnica, tih Isusovih zaručnica.
Mora da je dragi svećenik-pjesnik Izidor Poljak mislio na ovu sreću svećenikovu u svojoj divnoj pjesmi »U bijelom pluvijalu«. U snu kao da gleda množinu ljudi na putu u nebesku domovinu.
A mnogi je putnik zaostao
Uz jecanje teško i plač ljut.
Vrućina ga suha izmori,
Noge mu izrani dalek put.
I gledao je suznih očiju,
Gdje izmiče u dalj sretniji drug,
Ko ranjena ptica u jeseni,
Kad družice lete na sunčan jug.
O sestrice, brate, ne plači!
Otvorio ja sam ciborij zlat,
Pa klanjahu sunce i bregovi,
I mirisni cvjetovi, pšenična vlat.
I svakomu dadoh hostiju,
Ko pahulju snježnu, Gospodnji dar,
I svaki u srcu oćuti Novog života ognjeni žar.
I pođoše opet na dalek put, Uz kliktanje radosno, veseli poj,
Korakom čvrstim i sigurnim, K Ocu i sreći beskrajnoj.
Toliki još zaostaju »uz jecanje teško i plač ljut«.
Dajmo im Isusa, dajmo im preko Isusa život vječni!
Vaš otac Ante, Bošonti, lipanj 1957.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
PETI DAN
IDITE U MIRU!
»Idite u miru!« Misa je prikazana. Gospodin je s vama!
Poslije zadnjeg blagoslova svećenik se ovim riječima oprašta s oltara s prisutnim vjernicima, s onima koji su zajedno s njime prikazivali svetu žrtvu.
Pođite sada, navijestite svojim životom i nastavite u svome životu ovu svetu žrtvu! Nije ovo samo vaša žrtva »što će se za vas i za mnoge proliti« to je žrtva cijeloga svijeta.
Okrijepljeni samim Bogom i nebeskim Kruhom, idite u miru!
Idite, navješćujte cijelom svijetu sve do najzabitnijih kutova najudaljenijih kontinenata da se prikazuje misa Isusova, misa naših života, misa milijuna srdaca, koja se dnevice sjedinjuju s kalvarijskom žrtvom...
O divna li pozdrava, oproštajnog pozdrava na kraju mise!
Je li ga ja razumijem?
Ili, možda, nastojim što prije ostaviti crkvu i ne čuvši ovog pozdrava, i ne uzvrativši one lijepe riječi »Bogu hvala!«
Hvala Bogu uistinu na ovom velikom daru, hvala na tolikom Njegovom milosrđu, da i preko mene nevrijedna On hoće raširiti svoje kraljevstvo!
I preko mene hoće prikazivati cijelim svijetom neokaljanu žrtvu svoga Sina.
Koliko sam ja silan i jak iza svete mise!
Lavovi smo smjeli. Obukosmo snagu: Zaštitu i pomoć jaku Presvetoga.
Kod Božjega stola mi smo jeli silu, Mi smo puni Boga!
Uistinu smo puni Boga. I sada želimo svima dati Isusa. I u hladnoj tami današnjice dat ćemo ljudima ljubav božanskog Sunca, zaštitu i jakost Presvetoga!...
Bošonti, lipanj 1957.»Hrvatski Kat. Glasnik«, Chicago
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ŠESTI DAN
MALA SUEHOLOTA JE PLAKALA
Plakala je mala Sueholota. Gorko je plakala, plakala je majčinskim plačem za svojom malom sestricom Jamunom. I rasplakala je sve nas. I stari je Kornov otac brisao suze poderanim rukavom svoje košulje, mladi Gourohori sakrio je lice i suze u dva dlana. Naglas su plakale prisutne žene, svaka s djetetom u krilu. Njihovo majčinsko srce razumjelo je bolje nego itko bol srca male Suholote za njezinom sestricom Jamunom.
Mala je Jamuna u našem sirotištu. Prije nekoliko mjeseci harala je kolera u njezinu selu. Oboljele su ona i njezina majka. Majku je kolera pokosila. Malu su Jamunu polumrtvu donijeli k nama. I nježna briga i ljubav naše »male« sestre Mohini spasila je Jamunu. Ozdravila je, oporavila se, obraščići su joj kao ružice. Svi je vole.
Nekoliko puta smo ocu javili da dođe i da uzme Jamunu, da bi bilo mjesta i za drugu bolesnu djecu. No on samo odgađa. Ima još troje dječice kod kuće. Najstarija Sueholota (Ljubazna) ima 12. godina. Kako će ih hraniti?!
Sueholota je čula da sam u selu. Čitavo selo okupilo se u Harinoj kolibi. I tu je ona počela plakati, tu je ona sve nas rasplakala. Tu je ona svima nama pokazala što znači prava sestrinska ljubav, pokazala nam je kako je Bog divan u srcima ovih najmanjih.
»Bap, tumi firot ano amar ćoto bonke! Oče, donesi ti meni moju malu sestricu! Daj je meni. Ja ću za nju prositi, ja ću dobrim ljudima pokazati svoju malu sestricu Jamunu. Reći ću im da je naša majka umrla, da sam joj ja mala majka. I oni će nam dati šačicu riže. Ja ću rižu svojih usta dati sestrici... Ja ću je grliti...«
I sama blijeda i bijedna, no kako je velika i divna u toj svojoj divnoj sestrinskoj ljubavi! A onaj plač, sestrinski plač male Sueholote nikada neću zaboraviti. Objema rukama po bengalskom običaju dotaknula se nogu svojega oca. »Bap, bap... Oče, oče, daj mi donesi malu sestricu Jamunu! Zajedno ćemo mi ići, zajedno ćemo je donijeti...«
I već sutradan došli su u Maria Polli. O da ste vidjeli taj susret dviju sestrica, onaj zagrljaj, one poljupce, onaj plač i osmijeh! To je uistinu nešto rajsko! I sestra je Mohini plakala kao malo dijete od radosti vidjevši tu sestrinsku ljubav i sreću.
Sestra Mohini uredila je malu Jamunu kao lutku: počešljala joj je kosu, metnula joj nove naušnice i obukla je u krasnu crvenu haljinu. A da radost bude zajednička, obukla je i malu Sueholotu. Kako su samo jedna i druga s radosnim smiješkom gledale ...
S tim smiješkom rastale su se uz poljubac i zagrljaj male naše sestre Mohini i uz blagoslov svih nas.
Bog te pratio, dobra mala Jamuno! A tebi, Sueholoto, hvala na krasnom primjeru nesebične sestrinske ljubavi!
Vaš otac Ante (Objavljeno u Malom Koncilu, veljača 1979.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
SEDMI DAN
ŽAO MI JE NARODA
Srce Božanskog Spasitelja moralo je negdje biti prepuno boli, kad je ono gledao silno mnoštvo naroda kako se stišće oko njega, željno da čuje riječi spasenja i utjehe. Već su tri dana uz njega. Ponestalo je hrane, no On ih ne može otpustiti gladne, jer će inače šuštati na putu.
»Žao mi je naroda.«
Kako su ove Isusove riječi istinite još i danas za tolike milijune bijednih pogana širom Indije, i posebno širom ove misije, koju je Providnost nama dodijelila kao polje rada, ove misije na domak Sunderbanskih džungla.
Žao mi je Bengalije. Isusu je žao ovih duša, koje su ga toliko stajale.
Je li i nama žao, je li i mi suosjećamo s bolima Njegova Srca?
Ne zaboravimo ove milijune! Ne otpustimo ih bez hrane svete vjere i božanskih milosti, jer će inače šuštati na putu, na dugom putu u vječnu domovinu!
Posebno ih se sjetimo iza svete pričesti, kad je On, Božanski Misionar i Pastir duša, u našem srcu! Predragocjeni su to časovi, u kojima našoj sveopćoj ljubavi ne smijemo postavljati nikakvih granica. Budimo božanski širokogrudni, ta Isus je u našem srcu!
Svojom ljubavlju obuhvatimo sve narode!
Neka ta naša ljubav bude poput one svetog Franje Ksavera i naše drage zaštitnice, svete Male Terezije!
Budimo pravi apostoli u tim najsvetijim časovima dana, u tim tajnim razgovorima s otajstvenim Gostom naše duše! On to od nas očekuje.
I ne bojmo se: ništa nećemo izgubiti, zaboravimo li, možda, spomenuti svoje nakane, svoje bijede i nevolje. Isus to sve zna, pa kad vidi našu nesebičnost, dat će nam i više nego tražimo. Ne zaboravimo da je Isus božanski velikodušan prema onima koji sebe zaboravljaju da mognu pomoći bijednicima!
Učinile naše molitve te i Bengalija mogne naskoro poći sretnim putem Božanske Ljubavi! Mogli se i svi njezini sinovi hraniti Kruhom Anđeoskim, kojim se dnevice hrane naše duše!
Vaš otac Ante, Kursong, lipanj 1944. »Tamo gdje palme cvatu«, br. 14.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
OSMI DAN
BLAGDAN SRCA ISUSOVA U MARIA POLLIJU
»Ðišu amar hridoer rađa, rađa Hoe bašo, re!« Isusu, Kralju mog srca,
Kraljem budi srca Ti!
Ujutro nakon svete mise krenula je procesija s krasno iskićenom slikom Srca Isusova, uz pjesmu, veselu i radosnu pjesmu. Imali smo posvetu Srcu Isusovu u crkvi, no željeli smo da se svaka kuća, svaki put, svako polje i svako srce posvete Isusu.
Strašna tropska oluja po noći kao da nas je htjela preplašiti. Putovi su bili upravo strašni, dijelovi polja već su poplavljeni. Svi su zasukali hlače, a ja i talar pa junački naprijed. Najprije u »sišu bhavan«, sirotište sestara, da blagoslovimo i sestre koje se brinu za te Isusu najdraže i te male bijednike da ih blagoslovimo i da i mi primimo njihov blagoslov. I onda od kolibe do kolibe, počevši s Ronođitom, Pavlom, Onukulom, Šudhirom ... Na verandama koliba mali su oltari i na njima cvijeće i svijeće i mirisni sandalovi štapići, sve lijepo pripravljeno.
Blato, sklisko blato, a i sunce je pripalilo kao da stojiš kraj užarene peći. No čovjek na sve to zaboravi kad vidi onu sreću i radost u svakoj kući. Isus dolazi i blagoslivlja. Dolazi da ostane, koje li utjehe!
Bolesni Šudarson sklopljenim rukama prikazuje Isusu svoje boli, zadnje dane svojega života. Boluje od raka. Polako vene. Svi smo se zajedno molili za njega. Pobrinuli smo se da dobije nešto bolju hranu i slatkiša. To će mu redovito donositi seoski mladići. A i dobre sestre Majke Terezije njeguju ga i paze.
U Šubaševoj kući troje dječice leži bolesno. No kad su čuli pjevanje i molitvu pred kolibom, svi su izašli da dadu Isusu »namaškar-pozdrav«. Tu je pet kuća. Sliku smo stavili u dvorište i svi smo pokleknuli okolo slike, a Isus među nama raširenim rukama zove, grli...
Naš najstariji župljanin, Okhoy (108 godina), priredio je nekoliko hasura da bismo svi mogli sjesti i malo se odmoriti. Podne se već bliži, a sunce sve jače peče. Upravo kad smo došli pred njegovu kolibu, sa slamnatog krova skliznula je jedna velika otrovnica »bora«. A sinoć smo na putu pred našom kućom ubili jednu veliku naočarku. Hvala Bogu, nikome se nije ništa dogodilo!..
Preko poplavljenih polja krenuli smo prema stražnjem dijelu sela. To su ove kolibe, podignute lani za naše najsiromašnije. Voda nam je i do koljena. Pijavica ima toliko kao da su se sve slegle baš na ovo malo polje. I to velike, duge pijavice. Djeca ih se ne boje. A ako se koja i objesi, oni je začas stresu. Baš kad smo blagoslivljali zadnju kolibu, Nikole i Sabine, nadvili su se nad selom crni oblaci. Za nekoliko minuta počelo je pljuštati kao iz kabla. No, hvala Bogu, sve su kolibe bile blagoslovljene. Predvečer se opet razvedrilo pa smo s blagoslovom i posvetom Srcu Isusovu u kapelici sestara lijepo završili taj sretni dan. Misli su nam bile u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj gdje se slavila 75. godišnjica postojanja toga svetišta.
Vaš otac Ante, Maria Polli, lipanj 1977.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DEVETI DAN
HVALA VAM, PRIJATELJI!
Hvala dragom Bogu, hvala vama, predobri naši prijatelji i dobročinitelji! Ove riječi zahvalnosti kao da same od sebe dolaze na naša usta iza prošle godine, kroz koju smo toliko toga proživjeli i kroz koju nas je dobrota Božja i vaša ljubav sretno provela.
Bila je to godina velikih kušnja za našu misiju, no ujedno i godina velikih milosti. Javili smo vam već prije barem kratko o strahovitoj gladi, koja je pohodila sve predjele naše misije, glad, kakove se od pamtivijeka ljudi ne spominju.
Strašan je bio pogled na naša sela: bijeda, oskudica, stradanje… Ruke ispružene na sve strane, molbe za pomoć, za šačicu riže. Starci i mladi, majke i nevina mala djeca sa suzama u očima čekali su na pomoć pred vratima naših misijskih postaja. Hvala dragom Bogu i svima vama, koji ste nas tako velikodušno pomogli! Na tisuće i tisuće bijednika nalazilo je pomoć i prehranu na svim našim postajama. Preko 35.000 ljudi dolazilo je dnevno da dobije hranu. Naskoro se počelo razdiobom mlijeka za djecu. To je bijednike i siromahe na poseban način razveselilo. Bengalci silno vole svoju djecu, pa kad su vidjeli da se misionari za njih počeli brinuti, nekako im je lakše bilo podnositi vlastitu bijedu. Tisuće je djece spašeno od sigurne smrti.
A plod sve te pomoći i napornog rada? Došli smo u doticaj s mnogim poganskim selima, koja o misionarima do sada nisu htjela ni čuti. Kao da se pred njima otvorio novi svijet. Dakle ipak, ti misionari nisu došli u Bengaliju radi svoga dobitka, već se potpuno žrtvuju za bijednike, došli su da ljudima pokažu ljubav i milosrđe Isusova Srca. U mnogom poganskom srcu sviće zora boljeg dana. Isus, svjetlo svijeta; prodire kroz vjekovnu tamu, osvaja srca, srca naše i vaše drage Bengalije.
Naši prijatelji i dobročinitelji, ovo su časovi milosti za tisuće. Ne ostavimo ih same, poduprimo ih svojim dnevnim molitvama, i žrtvama!
Bengalija Kristu! naše je geslo. Bengalija se okreće tom Ljubitelju ljudskih srdaca. Pomozimo joj da se junački i velikodušno odazove glasu milosti!
Ovom se prigodom najtoplije zahvaljujem za vaše čestitke i za vaše velikodušne darove, poslane za moju mladu misu. Budite uvjereni da sam ih primio s onom ljubavlju, s kojom ste ih vi poslali, da nadoknadite udaljenost od domovine i od dragih roditelja. Dnevno sjećanje kod svete mise bit će moja zahvala...
Pod okriljem Srca Isusova krećemo u budućnost!
Odani Vam u Božanskom Srcu o. Gabrić
Kurseong, 1944. »Tamo gdje palme cvatu, br. 13
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Završno pismo
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici. Slijedeću devetnicu započinjemo 20. srpnja. Neka nam poticaj budu riječi našeg misionara: „Kako su istinite Njegove riječi: »Svi vi koji ste umorni i opterećeni, dođite kmeni i ja ću vas odmoriti.« I reče da će blagosloviti rad svećenika koji budu širili
pobožnost prema Njegovu Srcu. Rukama mogu pipati taj njegov blagoslov kroz svih ovih 40 godina svojega svećeničkog života. Kako bih bio siromašan bez tog blagoslova, bez blagoslova prvih petaka.
Budimo svećenici po njegovom Srcu, u njegovu Srcu, Probodenom Srcu, Kalvarijskom Srcu, žrtvujući se po svemu za njega i za duše. Vjerujte mi, nema veće sreće od toga!..
Divan je naš svećenički život! Kako je ono rekao lijepo naš dragi Petar Barbarić:
»Za svećeničko zvanje dao bih i stotinu života!«..
Budite apostoli toga Srca!
sluga Božji otac Ante Gabrić
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
Zaklada Otac Ante Gabrić
Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
ALTERNATIVA ZA 9 DAN - PREČISTO SRCE MARIJINO IZ PISMA O. ANTE 🩷🌹
Danas je blagdan Prečistog Srca Marijina. Odlazim na teško putovanje u Boro Molakhali, gdje mislimo otvoriti novu misijsku postaju. Bit će posvećena Fatimskoj Gospi, Prečistom Srcu Nebeske nam Majke, pa sam stoga izabrao taj Njezin blagdan, da po prvi put pohodim te dobre ljude. Već su nekoliko puta oni došli u Bošonti, da nas zovu u svoje selo.
Bio sam skršen od umora, jer sam se baš vratio u Bošonti s poduljeg putovanja. A i pljuštalo je kao iz kabla. Mislio sam si da je najbolje sred križeva i poteškoća početi ovaj novi pothvat.
Do sela Garberie išao sam u malom urođeničkom čamcu. Krov čamca šupalj na sve strane, pa sam prokisnuo kao pijevac. Od Garberie nastavio sam pješice. Trebalo je prijeći dvije rijeke. Nasip je bio strašan. Ni sam ne znam koliko sam se puta skotrljao prema rijeci i rižinim poljima.
Dječica u dronjcima lovila su ribu uz rijeku. Na istočnoj strani je Molakhali. Veliko mnoštvo ljudi čeka. Kroz duboko blato uspnem se na obalu. Preda me su pale mnoge starice, pa po bengalskom običaju ljube noge svećenika, blatne i krvave noge. Put je bio tako strašan, da su mi noge na sve strane bile izrezane. Silna bijeda vlada u selu. Upala lica tih starica, gladne oči dječice govorile su više nego ikakova propovijed.
Uz nasip je seoska škola. Sasvim su je uništile nedavne velike poplave. No, pouka ide dalje. Dječica su sjedila na starim vrećama, dok je učitelj naslonio polomljenu ploču na jednu kutiju.
Najprije je bilo seosko sijelo, miting, da uredimo sve za popravak škole. Ostale stvari mogu čekati, no za djecu se valja odmah pobrinuti. Sutra će započeti posao. Seljani će dati pola, a ja moram drugu polovicu isprositi kod prijatelja i znanaca.
Zatim smo pošli prema novoj kapelici, ili bolje rečeno, »betlehemskoj štalici«. Stari Buno Pabon dao je krasno zemljište. Siromašan je, no njegov pokojni otac je htio darovati to lijepo zemljište uz rijeku za koju dobru svrhu, pa je počeo i zidove podizati, da otvori malu školu za odrasle mladiće. No sirota nije mogao ispuniti svoje želje. Pa P abon, eto, u spomen svoga oca daje zemljište. Mala privremena kapelica je podignuta. Kako rekoh, to je »betlehemska štalica«. Napravljena je od starih papirnatih kutija, u kojima smo dobili mlijeko u prahu iz Amerike. Cak i krov je od istog materijala. Da je na sve strane curilo, to vam ne trebam ni spominjati. No eto, bolje je nego vani pod stablom.
Predvečerje je. Iza golemih monsunskih oblaka gubile su se sunčane zrake. Mali »gong« - zvono nove naše ove katedralke pozivlje nas na Pozdrav Gospin. Paul i ja smo molili, dok su ljudi pobožno stajali. Oni još ne znaju molitava. »I Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama!« Za koji sat to će se čudo opet i tu dogoditi, u ovom novom Betlehemu, na domaku velikih Sunderbanskih džungla Bengalije, kad će Bog Riječ pod prilikama bijele hostije sići na taj mali oltar.
Cijelo se selo sleglo oko te kapelice.
Slijedila je kratka pouka o Isusu, o Njegovoj ljubavi, o Njegovoj i našoj Majci, o bratskoj ljubavi. Svi smo jedno, nema »nedodirljivih«; kao što evo sada zajedno sjedimo, uvijek ćemo tako biti jednog srca i jedne duše. Vašu djecu valja odgojiti, oni će jednog dana preuzeti službu oltara. A vi sada morate i drugima govoriti o Isusu.
»Dobio sam svjetlo, pokazat ću ga ja i drugima «, reče Bištu. A Pabon samo klima glavom, pa će napokon mudro: »Pa zbilja, oče, ja nisam ni znao kamo idem. Eto Isus veli: Ja sam Put ja ću za Isusom!«
Pomogle im naše molitve i žrtve, da bi oni mogli ići za Isusom' No taj put ići će preko Kalvarije. U selu ima protivnika. Neki su već počeli rovariti. No Bhođo, najmlađi među novodošlima, jasno je rekao da nitko i ništa neće uzdrmati njihove ljubavi prema Isusu.Počeo sam svetu misu, prvu misu u ovim krajevima. Oltar su dvije daske. Male svjećice tako krasno trepere. Kao da su i one radosne. A moje misli bile su kod vas, dragi moji prijatelji i dobročinitelji, koji se molite i žrtvujete, da bih dragog Isusa mogao donijeti u ovo novo selo. Za vas sam se molio. Na tisuće milja udaljeni kako ste mi bili blizu toga sretnog dana. O, ostanite i nadalje blizu svojim molitvama i dnevnim žrtvama, blizu svojom dobrotvornom ljubavlju! Ja kao Isusov prosjak, morat ću opet k Vama. Mnogo će još toga trebati na ovoj postaji. No za ljubav nije ništa »mnogo«. Ja znam da me vi nećete zaboraviti i zapustiti.
Kod svete pričesti samo je katehista Pavao primio Isusa. Kako mi je srce gorjelo od želje da svakome mogu dati taj najveći dar No eto, valja se strpjeti. Potrebna je pouka. A glavno je da srca budu pripravna, pa će sve drugo polako i ići. Nebeskoj Majci posebno sam se molio, jer će to biti Njezina kapelica, Njezino selo, Njezin mali Nazaretski dom. Pa neka Ona čuva u svome prečistom Srcu sva srca sred pogibelji.
