Ova listopadska devetnica je posebna i to svaki put ističemo. Ne samo zato što je zadnja u ovome nizu, nego zato što je u listopadu o. Ante prešao na onu drugu obalu Gangesa, vječnu – kako je i sam znao govoriti. No, mi ga možemo pratiti samo na ovoj obali Gangesa koja je omeđena prostorom i vremenom. Njegova nas pisma trajno na to podsjećaju i potiču da hodamo zajedno s njim, ali svoje molitve šaljemo i svoje oči upremo na onu drugu obalu, vječnu na koju je on prispio i na koju mogu doprijeti samo naše molitve.
Drago nam je napose što se i u Bengaliji vjernici pridružuju ovoj našoj devetnici i zajedno s nama mole. Tako nas je o. Gabrić povezao svoje dvije domovine, kako je znao reći: Hrvatsku u kojoj je rođen i Indiju u kojoj je pokopan.
U listopadu je i Misijska nedjelja kada nas sv. Otac poziva da molimo za misije u zajedništvu s cijelom crkvom. Papina nakana za listopad je: Za suradnju različitih vjerskih predaja. Znamo koliko je vjerska predaja u Katoličkoj Crkvi važna i bez nje bi Crkva imala puno poteškoća kako proslijediti put kojim ide. To svi osjećamo koliko je i tradicija važna u obiteljima i kako se neki običaji i navike prenose s generacije na generaciju što je jako dobro.
Sluga Božji Ante Gabrić je bio vrlo otvoren misionar. Nikoga nije zaobilazio i svakome je pomagao. To vidimo iz brojnih njegovih pisama kako je posjećivao Hinduse i Muslimane i kako je s njima rado komunicirao. Uvijek je poštivao predaju i tradiciju drugih religija. Temeljni cilj mu je bio da navijesti Isusa Krista i njegovu Radosnu vijest. Krist je jedini posrednik između Boga i svih ljudi. Za to je položio svoj život za cijelo čovječanstvo. To je najviše privlačilo oca Antu i zato se odazvao Isusovu pozivu da mu se pridruži i potpuno bude njegov. Upravo ti njegovi susreti su posebno lijepi i u njima se osjeća Gabrićeva duša i srce koji su puni milosrđa i suosjećanja s drugima napose s onima koji su u potrebi. Ti njegovi susreti, nenadani i neobični, nepredviđeni i neplanirani puno toga govore o njemu i mogli bismo pod tim vidom jako lijepo osvijetliti tu njegovu dimenziju gostoprimstva koje se nije očitovali samo u misiji u kojoj je živio, nego svugdje kamo je prolazio. Pa kad je i sam bio pozivan i bio gost, cijenio je sve ono što bi mu u svom siromaštvu ponudili. A onda bi uglavnom postajao „domaćin“ koji je tim ljudima u tim svojim posjetima pomagao, otvarao im vidike za nove stvari i tako ih bogatio u njihovoj duhovnoj dimenziji.
Neka i ova završna devetnica, s krunicom u ruci – listopad je - bude nama poticaj da budemo otvoreniji jedni prema drugima i da svoju molitvenu i dobrotvornu aktivnost za o. Antu nastavimo i u ovome među prostoru kad ne obavljamo devetnicu.
Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.
PRVI DAN
DVIJE STOGODIŠNJICE (1873 – 1973)
Dvije stogodišnjice, svete stogodišnjice: rođenja Male Terezije, velike misionarke, zaštitnice misija, i stogodišnjica rođenja prve njezine misijske postaje u Bengaliji, u Basantiju.
U mjesecu njezine svetkovine, u listopadu 1873. prvi isusovački svećenici dođoše u ovo malo, nepoznato selo usred velikih i strašnih sunderbanskih džungla.
Stotinu godina punih nada i velikih planova, stotinu godina napretka, no i godina zastajanja, kad su svi misionari morali u novoosnovanu Čotanagpursku misiju, gdje je žetva bila zrelija, gdje je nekoliko stotina tisuća duša željno čekalo na Njega.
I Basanti ostade sam. No mora da ga je već onda Mala Terezija izabrala. Nekoliko obitelji sačuvalo je i selo i vjeru, a kasnije i ljubav k Malom Cvijetu. A i ona je, dakako, neprestano sipala svoje ruže i čekala na nove misionare iz Hrvatske.
I došli su oni 1929. Bili su to otac Mesarić i otac Vizjak. I Basanti je opet oživio, Terezijine ruže, ne samo latice, počele su ponovno padati u malim košarama. Selo za selom oživljuje: nova crkva u Basantiju, crkvice po selima, samostan časnih sestara, bolnica, škole, pravi mali Lisieux u Bengaliji. Sama njezina sestra Paulina piše nam, pomaže tu novu postaju svoje male svete Sestrice.
Zato mi zahvalnim srcem mislimo na sve te nebeske darove, na sve te njezine ruže. Mislimo na sklopljene ruke, na uzdignuta srca naših dragih dobrotvora i na njihove žrtve. Mislimo i molimo za njih za obilje blagoslova kao dokaz svoje iskrene zahvalnosti.
I ujedno se preporučujemo u molitve da bismo vesela i junačka srca mogli naprijed, i mi i vi, u ovom najsvetijem radu spašavanja neumrlih duša, u radu za koji je Mala Terezija izgorjela kao žrtva paljenica na Njegovu oltaru. Misijska je nedjelja pred nama: obnovimo opet svoj misijski zavjet molitve i žrtve.
A Ti, dragi mali Cvijete iz Lisieuxa, blagoslovi tu svoju misiju, blagoslovi svoje misionare, blagoslovi njihove dobročinitelje i pošalji nam mnogo svetih mladića i djevojaka, da Basanti, Tvoj Basanti, da doživi još mnogu stogodišnjicu rada i žrtve.
Vaš otac Ante
(Iz listića oca Gabrića »Tamo gdje palme cvatu«, br. 60. Basanti, listopad 1973.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DRUGI DAN
OSTAVIO NAS JE OTAC JOŠKO
Morapai, 9. listopada 1970.
O. Josip Vizjak, Dl (18. II. 1897.—21. VIII. 1970.)
Otpratili smo ga na zadnji počinak, njega, našeg dragog i nezaboravnog oca Josipa. Otpratili smo ga i položili baš u onaj grob, u koji je zadnji bio pokopan brat Mijo Schmidt iz Slavonije, koji je s ocem Josipom 1928. došao u Indiju. Bio je blagdan Prečistog Srca Nebeske Majke, koju je on toliko ljubio i čije je kongregacije tako lijepo vodio po svim misijskim postajama.
Ostavio nas je revni misionar, misionar svih naših postaja. Na svakoj je radio, na svakoj je ostavio trag svoje nesebične ljubavi i požrtvovnosti i poniznosti. Sve tamo od Bošontija, gdje je s našim pionirom misionarom ocem Mesarićem počeo svoj svećenički apostolat. I onda su se redale misijske postaje jedna za drugom do zadnjeg dugog razdoblja od 15 godina u Krishnochondropuru i Balassoru, u Orissi, gdje je uz upravo nevjerojatne žrtve obnovio tu župu.
Rođen je 18. veljače 1897. u Zagrebu. Godine 1916. stupa u Družbu Isusovu. Godine 1928. dolazi u Indiju. Bogosloviju je svršio u kolegiju Svete Marije u Kurseongu na Himalajama, gdje je bio zaređen za svećenika 21. studenog 1930. I onda slijede duge godine neumornog rada u Delti rijeke Gangesa. Svim se srcem i dušom daje na vjerski odgoj vjernika. No ne zaboravlja on ni njihovih nevolja i siromaštva. Osobito mu je na srcu mladež. Vrijednije mladiće i djevojke šalje na više škole u Kalkutu, pripravljajući buduće urođeničke svećenike i redovnice. I od usta si otkida samo da može platiti za njihovo školovanje. Koliko puta u Bošontiju nije bilo ničega, no za odgoj djece moralo se najprije misliti.
Da ljude privuče vjeri, sastavlja i skuplja lijepe bengalske pjesme, počinje razne vjerske predstave, vodi Marijine kongregacije, brine se za Katehističku školu sv. Ivana Vianeya u Bošontiju. I tako od župe do župe po cijeloj delti Gangesa. Kasnije odlazi i u Nadiju, a na kortću u Orissu, gdje je sasvim preporodio župu u fFishnochondropuru. Samo dragi Isus zna koliko je tu propatio sam samcat kroz dugih 15 godina. Neumorno radi, popravlja misijsku postaju, podiže novi samostan, brine se za odgoj mladeži. Imao je sreću da je mogao prisustvovati zavjetima mnogih djevojaka, koje je pripravio za Isusovu službu.
I eto, u tom selu izmučen pada taj Božji junak.Tu ga je dva puta udarila kap. No on se ne da. Radi koliko može. Treći udarac kapi i on je nemoćan prenesen u bolnicu Kolegija sv. Franje Ksavera u Kalkuti. Tu čitavu godinu dana kao tiha žrtva, s krunicom u ruci, prikazuje svoj život za dragu mu Bengaliju.
Baš sam bio u Kalkuti, kad mu je naglo pozlilo. Otac rektor u prisutnosti cijele redovničke zajednice podijelio mu je svetu pomast. Kao za zadnji rastanak prihvatio sam uzetu ruku dragog oca Joška i metnuo je na svoju glavu. Ruka je bila uzeta, no srce dragog oca još je kucalo, kucalo za Boga i za duše.
Zamolio sam ga da nas iz lijepog neba blagoslovi, kako bismo i mi mogli posve se žrtvovati u radu za Isusa i za duše, osobito za Isusove siromahe;
Počivaj u miru Božjem!
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
TREĆI DAN
U SPOMEN OCU LOJZI DEMŠARU
Basanti, ožujak 1974.
Dragi oče Lojzek!
Mrtvačko je zvono navijestilo Basantiju da si nas ostavio, da si ostavio svoju Bengaliju, koju si ljubio kao rijetko tko i koja je Tebe ljubila i štovala.
Kako si samo želio da Ti zadnji počinak bude pod križem i palmama na malom kharijgkom groblju što si ga s tolikom brižljivošću uredio i kamo si tolike vjerne otpratio na zadnji počinak!
No volja je Božja bila da poslije dugog i mukotrpnog putovanja kao živa žrtva ljubavi počineš u rodnoj grudi svoje drage Slovenije, ispraćen suzama onih koji su Te toliko ljubili.
Prate Te, međutim, i suze mnoge Tvoje duhovne djece, mnogih Tvojih prijatelja. Imao si ih posvuda. Onom svojom nenadmašivom ljubavlju ostavio si ih u svakom mjestu gdje si tako revno za njih radio i žrtvovao se: od Kurseonga na visokim Himalajama, sve do najmanjih sela Tvoje drage misije 24. Parganasa: i u Mora- paju, i u Khariju, i u Bodipuru, te Borodolu i Satkhiri, u današnjem Bangladešu, i u kolegiju svetog Franje Ksaverskog uvijek neumoran, uvijek veseo: zrcalo unutarnje veličine i svetosti. Kako su se u Tvom životu divno ispunile riječi svetoga Pavla: »Junački sam se borio...
Dospio sam do svoga cilja.
Vjeru sam spasio. I kruna je pripravna!«
Jest, dragi nam i nezaboravni oče Lojzek: krasna kruna Njegove ljubavi Te čeka! I zavrijedio si je!
Bio nam Tvoj dar iz lijepog neba da bismo i mi mogli junački tim križnim putem stupati žrtvujući se potpuno za Isusa i duše.
I do viđenja u lijepom nebu!
Tvoj brat
o. Ante
(Tih nekoliko misli upravljeno je bratu pokojnog oca Alojzija Devisara, ocu Janku Demšaru, isusovcu u Sloveniji. Otac Alojzije umro je u Borovnici nedaleko Ljubljane 5. ožujka 1974., a pokopan je 7. ožujka na ljubljanskom groblju.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ČETVRTI DAN
SVIMA SAM POSTAO SVE
Morapai, 10—15. srpnja 1970.
Ni uz najbolju volju ne mogu stići na sve. Župa mi je velika. A uz župne poslove mnogo je i drugih briga. Svećenik je tu sve: na sve ¡strane nas zovu. I bolesnici, i glavari sela da popravimo putove, nasipe i kanale, zatim prehrana djece po osnovnim školama. Od lanjskih 15.000 broj se ove godine popeo na 21.600! Moramo se brinuti i za nezaposlene mladiće. Za njih smo otvorili malu radionicu. Seljacima smo pribavili bolju vrstu riže...
No, ovih zadnjih dana posebna su nam briga bolesnici, osobito mala djeca. Mnogo ih je bolesno. A i bijeda je velika. U Otulovoj kolibi leži dvoje, kod Jotiša također dvoje, od kojih jedno boluje od tifusa, Manikova" djevojčica ima veliku groznicu. I u Sibuovoj kolibi leži dvoje bolesne djece, a isto tako i u kolibi hromog Upena.
S djevojkama naše Marijine kongregacije pohodio sam ove i druge bolesnike. One se brinu za bolesnike u župi. S njima sam uredio sve za lijekove i hranu tim našim patnicima.
Obilazeći bolesnike po kolibama, svugdje smo se pomolili i blagoslovili njihove kolibe. Koliko li je utjehe u molitvi i blagoslovu! Iako siromašni i bolesni, pokazuju divno predanje u svetu volju Božju.
Dobra majka Magdaleiia Kanjč, Slovenka, krasno radi u malom dispanzeru. Kućica je mala, no srce majke Magdalene je veliko i još iako joj već 80 godina osjeća se mlado. Čovjek joj se uistinu mora diviti. Usred ove nesnosne vrućine ona skoro cijeli dan dvori bolesnike. Dnevno ih dođe nekoliko stotina, neki i iz udaljenosti od 30 kilometara. Uz lijek, ona daje i blagoslov. To u Indiji mnogo znači. Tu još ima vjere.
Kako je krasno vidjeti majke pred kipom Blažene Gospe. U malim posudama donesu vode, pa njom operu noge Gospina kipa, a onda njom blagoslove bolesnike.
Upravo su kod mene bile urođenička sestra Jacinta i kongreganistica Protima. Jučer su bile u selu Bonmogri. Tu je bilo bolesno dvoje djece našeg katehista Onukula. Njihova je majka učinila zavjet dragoj Gospi, »oprala je njezine noge«, i puna vjere s tom vodom blagoslovila svoju bolesnu djecu. Sutradan onako priprosto, divno, donijela ih u seosku kapelicu da mi ih pokaže zdrave i vesele. U priprostim dušama Isusu je lako. i čudesa činiti, no u glavama i srcima »mudraca« ovoga svijeta On ne nalazi mjesta.
Ne znam kako će, međutim, dugo ostati takve prilike, jer se i ovdje sve više osjeća utjecaj modernog bezboštva, osobito među mladeži, napose po školama.
Posebnu brigu posvećujemo onoj mladeži, koja se pripravlja za svećeničko ili redovničko zvanje. Trebamo mnogo domaćih svećenika, jer vanjski misionari ne mogu više u Indiju. Ove godine s lijepim je uspjehom maturirao naš Pavao Ojit. Studirao je na našoj Katoličkoj gimnaziji sv. Petra u Kalkuti. Pokušat ćemo da nastavi nauke na našem Sveučilištu sv. Franje Ksavera. To je jedno od najboljih sveučilišta u Indiji. No da ustraje u svome pozivu, potrebno je mnogo za njega moliti, jer, napokon, zvanje je Božji dar.
Na blagdan svete Ane nekoliko će djevojaka imati prve zavjete u domaćoj redovničkoj Družbi svete Ane. Te sestre lijepo rade po školama, a i po selima mnogo pomažu.
Utjeha su nam ovdje krasna pisma nekih bolesnika, koji sve svoje patnje prikazuju za spasenje neumrlih duša. Isto nam se tako javljaju starci i starice, koji svoje staračke dane velikodušno prikazuju za svetu Crkvu u misijama.
Hindi jako poštuju ime Božje. Oni Ga na svom jeziku nazivaju RAM. Kad je Mahatma Gandhi bio pogođen smrtonosnim hicem, dok je umirući padao na zemlju izrekao je samo ove riječi: »RAM, RAM!« Hindusi se tim imenom i na ulici pozdravljaju. Kad broje, neće oni početi s brojem »jedan«, nego kažu: »RAM, dva, tri...« U Indiji se posvuda osjeća vjerski duh. Samo kad bi upoznali jedinog pravog Boga i svoga Spasitelja Isusa Krista ...
Srca ovoga naroda čeznu za Bogom, samo nema dosta onih, koji bi mogli ispuniti tu golemu Božju njivu i sijati Božju riječ. Na svakom koraku osjeća se manjak misionara. Molimo, dakle, Gospodara žetve, da pošalje dosta poslenika na svoju njivu, da mogu uspješno sijati, plijeviti i napokon žeti Božje žito...
Pozdrav i blagoslov svima onima, koji nas pomažu žrtvom, molitvom i materijalnim sredstvima. Neka Vam Gospodar žetve obilno naplati!
Zahvalni Vam u Božanskom Srcu
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
PETI DAN
SVIMA SAM POSTAO SVE
Morapai, 10—15. srpnja 1970.
Ni uz najbolju volju ne mogu stići na sve. Župa mi je velika. A uz župne poslove mnogo je i drugih briga. Svećenik je tu sve: na sve ¡strane nas zovu. I bolesnici, i glavari sela da popravimo putove, nasipe i kanale, zatim prehrana djece po osnovnim školama. Od lanjskih 15.000 broj se ove godine popeo na 21.600! Moramo se brinuti i za nezaposlene mladiće. Za njih smo otvorili malu radionicu. Seljacima smo pribavili bolju vrstu riže...
No, ovih zadnjih dana posebna su nam briga bolesnici, osobito mala djeca. Mnogo ih je bolesno. A i bijeda je velika. U Otulovoj kolibi leži dvoje, kod Jotiša također dvoje, od kojih jedno boluje od tifusa, Manikova" djevojčica ima veliku groznicu. I u Sibuovoj kolibi leži dvoje bolesne djece, a isto tako i u kolibi hromog Upena.
S djevojkama naše Marijine kongregacije pohodio sam ove i druge bolesnike. One se brinu za bolesnike u župi. S njima sam uredio sve za lijekove i hranu tim našim patnicima.
Obilazeći bolesnike po kolibama, svugdje smo se pomolili i blagoslovili njihove kolibe. Koliko li je utjehe u molitvi i blagoslovu! Iako siromašni i bolesni, pokazuju divno predanje u svetu volju Božju.
Dobra majka Magdaleiia Kanjč, Slovenka, krasno radi u malom dispanzeru. Kućica je mala, no srce majke Magdalene je veliko i još iako joj već 80 godina osjeća se mlado. Čovjek joj se uistinu mora diviti. Usred ove nesnosne vrućine ona skoro cijeli dan dvori bolesnike. Dnevno ih dođe nekoliko stotina, neki i iz udaljenosti od 30 kilometara. Uz lijek, ona daje i blagoslov. To u Indiji mnogo znači. Tu još ima vjere.
Kako je krasno vidjeti majke pred kipom Blažene Gospe. U malim posudama donesu vode, pa njom operu noge Gospina kipa, a onda njom blagoslove bolesnike.
Upravo su kod mene bile urođenička sestra Jacinta i kongreganistica Protima. Jučer su bile u selu Bonmogri. Tu je bilo bolesno dvoje djece našeg katehista Onukula. Njihova je majka učinila zavjet dragoj Gospi, »oprala je njezine noge«, i puna vjere s tom vodom blagoslovila svoju bolesnu djecu. Sutradan onako priprosto, divno, donijela ih u seosku kapelicu da mi ih pokaže zdrave i vesele. U priprostim dušama Isusu je lako. i čudesa činiti, no u glavama i srcima »mudraca« ovoga svijeta On ne nalazi mjesta.
Ne znam kako će, međutim, dugo ostati takve prilike, jer se i ovdje sve više osjeća utjecaj modernog bezboštva, osobito među mladeži, napose po školama.
Posebnu brigu posvećujemo onoj mladeži, koja se pripravlja za svećeničko ili redovničko zvanje. Trebamo mnogo domaćih svećenika, jer vanjski misionari ne mogu više u Indiju. Ove godine s lijepim je uspjehom maturirao naš Pavao Ojit. Studirao je na našoj Katoličkoj gimnaziji sv. Petra u Kalkuti. Pokušat ćemo da nastavi nauke na našem Sveučilištu sv. Franje Ksavera. To je jedno od najboljih sveučilišta u Indiji. No da ustraje u svome pozivu, potrebno je mnogo za njega moliti, jer, napokon, zvanje je Božji dar.
Na blagdan svete Ane nekoliko će djevojaka imati prve zavjete u domaćoj redovničkoj Družbi svete Ane. Te sestre lijepo rade po školama, a i po selima mnogo pomažu.
Utjeha su nam ovdje krasna pisma nekih bolesnika, koji sve svoje patnje prikazuju za spasenje neumrlih duša. Isto nam se tako javljaju starci i starice, koji svoje staračke dane velikodušno prikazuju za svetu Crkvu u misijama.
Hindi jako poštuju ime Božje. Oni Ga na svom jeziku nazivaju RAM. Kad je Mahatma Gandhi bio pogođen smrtonosnim hicem, dok je umirući padao na zemlju izrekao je samo ove riječi: »RAM, RAM!« Hindusi se tim imenom i na ulici pozdravljaju. Kad broje, neće oni početi s brojem »jedan«, nego kažu: »RAM, dva, tri...« U Indiji se posvuda osjeća vjerski duh. Samo kad bi upoznali jedinog pravog Boga i svoga Spasitelja Isusa Krista ...
Srca ovoga naroda čeznu za Bogom, samo nema dosta onih, koji bi mogli ispuniti tu golemu Božju njivu i sijati Božju riječ. Na svakom koraku osjeća se manjak misionara. Molimo, dakle, Gospodara žetve, da pošalje dosta poslenika na svoju njivu, da mogu uspješno sijati, plijeviti i napokon žeti Božje žito...
Pozdrav i blagoslov svima onima, koji nas pomažu žrtvom, molitvom i materijalnim sredstvima. Neka Vam Gospodar žetve obilno naplati!
Zahvalni Vam u Božanskom Srcu
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ŠESTI DAN
RASTANAK S BOSONTIJEM I DOLAZAK U MORAPAI
Morapai, lipanj 1963.
S velikim zakašnjenjem dolazim, dragi moji prijatelji i dobročinitelji. Mnogo je vode Gangesom proteklo, mnogo se toga promijenilo, pa je i vaš o. Gabrić ostavio dragi mu Bošonti, da po želji poglavara počne radom na misijskoj postaji Morapai.
Nakon 17 godina zbogom Bošontiju i dobrim mojim vjernicima. Pala je i koja suzica... Što ćemo, ljudi smo sa srcima, sa srcima koja ljube, sa srcima kojima se teško rastajati. Da sam ljubio Bošonti, to sam znao. Ta 17 svećeničkih godina tamo je žrtvovano, toliko križeva, toliko poteškoća, toliko znoja... no nisam znao da će biti tako teško ostaviti moje sirotane. Ali pomisao da ću s njima biti dnevice kod oltara, da će nas ljubav k Isusu uvijek vezati, uvelike je olakšala bol zadnjeg blagoslova.
Posebnu sam, svetu misu prikazao, dragi moji dobrotvori, za vas i za sve vaše. Vašoj ljubavi, vašoj velikodušnosti dugujem za sve dobro što je u Bošontiju učinjeno: za odgoj mladića i djevojaka, za njihova zvanja, za škole, za nove kapelice po selima, za krasno proštenište Fatimske Gospe u Gosabi, za prehranu tolikih sirotana u naša dva sirotišta i tolikih bijednika po udaljenim selima. U ime njihovo prikazao sam svetu misu zahvalnicu. Pa dok živim, neću nikada zaboraviti ove vaše ljubavi. A ja sam siguran da ćete i vi nastaviti svojim molitvama, svojim žrtvama, da bih se ja i u ovoj novoj postaji Morapaju mogao Isusu posve dati Isusu i neumrlim dušama.
Posla je mnogo, duše čekaju, godine života odmiču, sile slabe. Molite za mene!
Od sela do sela s Isusom i za Isusa, za neumrle duše. Čovjek kao da se ne može umoriti. U samom umoru kao da je sreća i radost. Od sela do sela susreti s tolikom braćom ljudima, s njihovim radostima i žalostima, s djecom i onim njihovim pogledima punim raja, sa seljacima na poljima, radnicima oznojenih čela, sa starcima i staricama, koji pogrbljeni sa štapom u ruci mjere zadnje korake života.
Od sela do sela, od srca do srca. Osmijeh djeci, pozdrav radnicima, blagoslov starcima. Lijepo je tako ići putem života. Umora tu nema. Svakog dana nova sreća, nova utjeha: dijeliti osmijeh, dijeliti pozdrave, dijeliti blagoslov od sela do sela, od srca do srca braći ljudima na putu života.
Vaš otac Ante
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
SEDMI DAN
DVA DOGAĐAJA
Basanti, 21. studenoga 1973.
Tridesetgodišnjica ređenja!
Deo gratias et Mariae!
Dočekao sam ovaj sretan dan bdijući! Vratio sam se iz selaca, udarila nekakva glavobolja, metkovska tikvica samo da ne eksplodira ... Zbilja se nije moglo spavati, pa sam sjeo i molio se... Zahvalna molitva za trideset godina Njegove neizmjerne ljubavi, za nebrojene milosti. Ali valjalo je sa svetim Jerom i skrušeno moliti: Dobri Isuse, Ti znaš da sam — Dalmatinac!!!
Spomenuo sam se svih svojih dragih. Dakako, najprije onih najdražih pod čempresima groblja sv. Ivana u Metkoviću: oca i majke, fra Leonarda, fra Joze, fra Frane, čiji me je primjer vukao k oltaru crkve sv. Ilije; nezaboravnih dragih otaca u sjemeništu u Travniku: o. Hormana, o. Zabea, o. Zeca i tolikih drugih; svoje braće, sestara, rodbine, mnogih dragih prijatelja... Kao da su svi oko mene bili zajedno u ljubavi oltara. U zahvalnoj molitvi za njih osjetio sam i njihov blagoslov, i bio sam veoma sretan. Sretan i jak, siguran, sasvim siguran da ću uz njihovu i Njegovu ljubav i blagoslov ostati vjeran i Njemu i njima. I ruke kao da su mi se same od sebe raširile i uz suzu zahvalnicu prošaptah onu krasnu molitvu: »Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu!«
Bože moj, koje li sreće u našem svećeničkom životu!
Raj, brate, raj već na ovoj zemlji!
Posebno sam se, dakako, molio za naše mlade na putu k oltaru, da i oni ostanu vjerni i sretni, sretni u vjernosti sve do Kalvarije.
(Nastavljam: 26. studenoga 1973.)
Svetkovina je svetog Ivana Berchmansa. Misli mi lete u dragi Travnik na Bašbunar. Sveti Ivan bio je zaštitnik Malog sjemeništa. Nezaboravni, sretni dani...
Morao sam u sela i odanle u velegrad Kalkutu da prosim za svoje bijednike. I na povratku Ante skoro nastradao. Ja živo vjerujem da me je opet spasila moja draga majka iz neba. Bilo je to baš pred njezin imendan, uoči sv. Katarine, u subotu, 24. studenog pred večer.
Upravo smo natovarili jednu lađu na Gangesu hranom i robom što sam je isprosio u gradu. Na starom pristaništu u Canningu bila je jedna velika rupa. Vidio sam je dok smo išli prema lađi i obišao sam je. Na povratku od lađe čitava hrpa ljudi oko mene i svatko nešto moli. Kušam svakom reći koju riječ. Oni idu s dvije strane, ja sredinom, i odjednom nestalo je Ante...
Betonski razbijeni zid s jedne strane, a ispod željezne skele. Udarac je bio takav da sam se skoro onesvijestio. Desna mi je strana gotovo do kostiju izrezana na kamenu, lijeva noga dolje do koljena na željeznoj »šini«. Pravo čudo da sam ravno upao, pa je glava ostala i na ramenu i čitava. Za što sam se uhvatio, kako sam se u jednu minutu već izvukao, ne pitajte me. O majčinom sam imendanu mislio, i uvjeren sam da me je ona spasila. Majko, hvala Ti od svega srca!
Ljudi su se strašno preplašili. Da ne bude gore, ja sam se kao pravi Metkovac junački držao pokazujući na glavu da je čitava. No drugdje je peklo, baš dobro peklo. Znao sam da kakav sam bakalar pod kožom nemam baš puno, no da su kosti tako blizu koži to ipak nisam znao ...
U jednoj su mi ljekarni pružili prvu pomoć: nešto joda i detola, i onda sam se šepajući uputio do lađe na Gangesu. U Basanti sam stigao oko osam sati navečer. Dobra sestra Silvina i ostale sestre odmah su očistile i povezale rane, pokucale po glavi nigdje nije napukla..., dale mi injekciju. I tu je bila muka; teško je bakalaru davati injekcije.
Sutradan je bila nedjelja, blagdan Krista Kralja, a i spomen majčinog imendana. Nisam nikako htio ispustiti svetu misu. I uz pomoć Božju i .blagoslov majčin sretno je svršila i velika misa i propovijed i sve ostalo.
Moji dobri župljani združili su se sa mnom, prikazavši zahvalnu svetu misu. Ja sam im spomenuo kako je danas imendan moje pokojne majke i kako me je ona sigurno spasila. A dakako i neprestane molitve tolikih prijatelja misija. Hvala vam svima od srca!
Odani Vam u Božanskom Srcu o. Ante Gabrić, Dl
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
OSMI DAN
MAJČIN IMENDAN
Želio sam ga proslaviti u Basantiju prikazavši svetu misu za majku. Lađica je čekala u selu Pakhirali na Gangesu. Na putu sam se svrnuo u Šorbre, da pohodim bolesnog i hromog učitelja Rama, Da samo znate kako je bio sretan i veseo! Zato me i čajem počastio.
Svrnuo sam se i u kuću malog Nikole. On je bio dulje vrijeme bolestan. Sada je ozdravio, pa je želio da se pomolim u njegovoj kolibi i okusim novi plod kruške koju je zasadio njegov pokojni otac. Prije smrti izrazio je želju da se prvi plod stabla dade svećeniku. Kruška je bila uistinu slasna. Podijelio sam je na male kriške tako da su je svi u obitelji okusili. Najviše ipak mali Francis. On vam izgleda kao mala djevojčica: duga mu kosa visi preko ramena. Majka je za vrijeme njegove bolesti napravila zavjet za njegovo ozdravljenje. Dok taj zavjet ne ispuni, neće ga šišati. Na dan ispunjenja zavjeta nahranit će siromahe, ošišati Francisa i ostaviti dio kose na oltaru male seoske kapelice.
Bila je već kasna noć kad smo ostavili selo i uputili se prema rijeci. Stigli smo onamo pred ponoć. Lađica je imala biti pripravna, no kad smo stigli na obalu, ni traga joj ni glasa. Nastavismo uz obalu do sela Satkaure. Baš u ponoć stigoh pred kolibu starog Abdula.
Ponoć 25. studenog. Eto, počinjem majčin imendan sam samcat na nasipu rijeke Gangesa. Noć je bila hladna, no krasna. Majčin je imendan. Zvijezde kao da su noćas sjajnije, kao da veselije trepere. No još dalje od zvijezda moje su se misli i moje srce uspinjali k onoj sjajnoj zvijezdi ljudskog života k majčinskoj ljubavi. Zato sam majci preko tih sjajnih zvijezda poslao čestitke, poslao svoj poljubac, moleći ujedno poljubac njezinog blagoslova iz neba.
Stari je Abdul izašao van kad je čuo moj glas.
»Oče, koja li vas sreća donijela k mojoj kolibi u ovoj hladnoj noći?«
»Idem u Basanti. Želio bih do jutra prispjeti da se u crkvi pomolim za svoju pokojnu majku. Deder, Abdule, pripravi koju malu lađicu.«
»Majčin imendan, oče! Ah, sretna bila vaša majka kad je Bogu mogla dati svoga sina!«
Krasna i iskrena čestitka za imendan moje majke! Ljepše se nisam mogao zaželjeti daleko ovdje uz pakhiralski nasip rijeke Gangesa.
Dok je Abdul pripravljao lađicu, ja sam sjedio na nasipu i gledao prema zvjezdanu nebu. Mislio sam na majku, mislio na tolike Katarine među dragim dobročiniteljicama naše misije. Isuse dobri, sve ih blagoslovi, sve ih čuvaj u Svome Presvetom Srcu.
Lađica je bila sasvim otvorena. Abdul je u sredinu stavio jednu dasku. To će biti moj krevet. Dva se mladića prihvatila vesala i mi se uputismo prema Basantiju. Ja sam bio sasvim iscrpljen od silnog napora. Nakon kratke molitve ispružih se na onu dasku. No daska je uska i kratka, pa sam se nekoliko puta skotrljao u lađicu, a jednom skoro i u rijeku. Ogrnuo sam se gunjem, no on je nakon pola sata bio sasvim vlažan od rose i magle. Uistinu je bilo hladno. Preko glave sam prebacio ručnik. Ali san nikako nije dolazio. Zvijezde su na nebu previše lijepo treperile da bi čovjek mogao sklopiti oči i ne gledati ih: zvijezde 25. studenog, zvijezde svete Katarine, majčinog imendana.
Proslavio sam mnoge radosne majčine imendane kod kuće, no ova proslava u hladnoj noći na valovima rijeke Gangesa bila je krasna i duga. Duge, duge dane sjećat ću se je i čuvati je u svome srcu.
Vaš otac Ante
(Iz listića oca Gabrića »Tamo gdje palme cvatu«, br. 60. Basanti, listopad 1973.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DEVETI DAN
PRED NJEGOVIM OLTAROM
Maglilo mi se pred očima. Duge dane sam na putu. Oslabio sam i od groznice, i od napora, i od gladi. I bicikl mi se pokvario. Pukla je guma. Uza zid jedne porušene kolibe nastojim popraviti kotač, no ne ide. Naprtnjaču, dakle, na leđa, pa guraj bicikl po ovoj vrućini. Vjerujte, držale su me samo vaše molitve. Nekoliko puta sam posrnuo. Oči gore. Jedan mi je mladić pomogao. Sretno sam prispio u selo. Srušio sam se na rogožinu. Iz čitava tijela kao da skaču iskre. Polijevam si glavu vodom. Dobri ljudi dali mi čašicu mlijeka. Govore i o hrani, ali jesti nisam mogao. Nakon kratke molitve otišao sam u kapelicu. Kleknuo sam pred oltar, no od silnog umora odmah sam zaspao. Po noći me probudilo zujanje komaraca. Ponoć je prošla. Naslonio sam se na mali zemljani oltar. Krasno mjesto za odmor svećeniku u umoru i groznici. Zapalio sam jednu voštanu svijeću na oltaru.
Misli mi lete daleko, daleko u djetinjstvo, u Metković, gore na groblje svetog Ivana, k ocu i majci pod onim visokim čempresima, u župnu crkvu, gdje sam toliko puta kao ministrant služio kod mise. Pa onda oni sretni sjemenišni dani u Travniku i dani novicijata u Zagrebu, posljednji pozdrav domovini, poljubac Indiji, svećeničko ređenje, tolike godine lutanja po tim selima za dušama. I umoran, i gladan, i dršćući od groznice, no uvijek tako sretan, jer je sve za Njega i za duše.
Mala voštanica treperi, i kao da se listovi života odvijaju pred mojim očima. Oči su mi pale na slike Križnog puta. Koje li utjehe! On je pred nama. S njime prema Kalvariji svagdanjeg života i apostolata. Šimun pomaže Isusu: koja li sreća u tom križu, koja li privlačivost!
Kroz 2.000 godina novi Šimuni dolaze i idu put Kalvarije. Novi Šimuni, nove Veronike. Tu je i Njegova Majka: Njegova i naša Majka, majka našeg svećeničkog kalvarijskog zvanja.
U našem misionarskom životu koliko je takovih Šimuna i Veronika, koliko divnih majki, koje nas prate, pomažu, jačaju na ovom putu!
Dragi prijatelji i dobročinitelji, mislio sam na sve vas u toj mirnoj noći, u deluxnoj kapelici, uz titranje voštanice na oltaru.
Drhtale su ruke od groznice, no bile su sklopljene za vas.
I dogorjela je mala voštanica na oltaru. Kao da sam joj zavidio: gorjela i izgorjela na oltaru. O dobri Isuse, gorjeli i mi i izgorjeli na Tvome oltaru!
Odani Vam u Božanskom Srcu o. Ante Gabrić, Dl
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Završna riječ
Dragi suradnici, molitelji i dobročinitelji,
s velikom radošću i zahvalnošću priveli smo kraju ovu veliku devetnicu posvećenu slugi Božjem ocu Anti Gabriću u 2025 godini. Neumorno, šest godina, s pouzdanjem i vjerom u Gospodina ni mi nismo posustali na našem molitvenom putu kao ni na dobročinstvima za Gabrićeve misije.
Vaša prisutnost, vaša iskrena molitva i vaša spremnost da djelima ljubavi nastavite širiti Evanđelje po primjeru oca Ante, bili su nam velika potpora i ohrabrenje. Neka vas dobri Bog blagoslovi i otac Ante zagovara za svaku izmoljenu devetnicu, svaku prinesenu žrtvu i svako djelo milosrđa.
Vjerujemo da je o. Ante, zagovornik siromašnih i propovjednik Radosne vijesti, pratio naše nakane i molitve. Nastavimo ga nasljedovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, s posebnom osjetljivošću za najpotrebnije u njegovim misijama i drugim hrvatskim misijama.
Neka nas ove devetnice osnaže u vjeri i potaknu da i dalje širimo plamen ljubavi i nade u svijetu, baš onako kako je to činio i Sluga Božji otac Ante Gabrić.
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
