Tajne Isusova uskrsnuća, uzašašća i jedinstva s Bogom članci su vjere koju ispovijeda svaki kršćanin. Ove su tajne, međutim, uskraćene empirijskom iskustvu ljudskog bića. Njih se ne može istražiti i eksperimentirati. U njih se može samo vjerovati. Kao takve one su nešto neviđeno, nedodirljivo i čudesno.
Vjerujemo, dakle, u čudesnu zbilju Božju. Evanđelja, s druge strane, opisuju lik Isusa čovjeka u kojem Bog djeluje sasvim konkretno i životno.
Njegov nastup, govor, rasprave s farizejima, konkretni su ljudski znaci tako da se učenici, farizeji, pismoznanci i drugi Isusovi susretnici ljudski uključuju u raspravu o moralnim pitanjima, o pravednosti, iskrenoj molitvi te odnosu prema Bogu. Čini se da bismo i mi ljudi današnjice lako ušli u raspravu s Isusom, osobito oko pitanja koja se tiču odnosa prema drugim kulturama i ljubavi prema neprijatelju. Ali javni Isusov nastup obilježen je osim susreta, diskusija i prispodoba još nečim od čega i učenicima dah zastaje, pred čim zastaje svaka argumentacija, a to su čudesa.
Evanđelja su prošarana popriličnim brojem čudesa – ozdravljanje uzetog, ozdravljanje gubavca, sluge satnika, uskrišenje sina udovice iz Naina, vraćanje vida slijepomu. Učenici su se, kao i mi danas, sigurno pitali, kakav su fenomen čudesa, zašto Isus čini čudesa, i koji je konačni njihov smisao. Nisu učenici tada razumjeli kako su čudesa moguća, ali im je zasigurno postalo jasno da svako Isusovo čudo zahtijeva nešto što se zove vjera.
O tom svjedoče riječi nakon većine ozdravljenja: „Idi, vjera te tvoja spasila”, ili: „Idi, vjera ti je tvoja pomogla.” Ta je vjera očito bila konkretna vjera onih koji su željeli ozdraviti. Stoga je vjera u Boga, u čudo uskrsnuća i Njegov život u nebu zapravo ista ona vjera u Boga i njegova čudesa na ovoj zemlji.
Čudesa koja Isus čini ne događaju se izvan realne ljudske stvarnosti nego u svakodnevnici, i to konkretnoj svakodnevnici s konkretnim potrebama. Vjera u tajnu Isusova života nakon smrti ista je kao i vjera u Isusa za njegova života. Vjera u Boga i povjerenje u život na ovoj Zemlji, dvije su realnosti koje se ne mogu dijeliti. Onaj koji vjeruje u Boga vjeruje i u svoj život, koliko god on bio težak, trnovit i neprohodan. Problem kod vjernika nastane ondje gdje počinje odvajati Boga od života. To najbolje ilustriraju današnje težnje za senzacionalnim čudesima.
Današnji čovjek, kojemu je uistinu potrebna pomoć, traži čudo a ne pomoć, traži Božji zahvat u svoj život bez iskrene želje za ozdravljenjem ili izlječenjem. Stoga se nagomilaju čudesna djela nevjere, dok je potreban samo jedan temeljan i iskren stav u vjeri. Što je sa čudesnim Božjim zahvatom u današnjem svijetu? Danas su u svijetu poznata dva ekstrema po pitanju shvaćanja čudesa. Postoje ljudi koji ne vjeruju u čudesa a time ni u Boga. Na drugoj strani postoje vjernici, osobito oni radikalniji, koji i previše vjeruju u čudesa. Dovoljno je s njima samo kratko ući u razgovor o temi „čudo” ili „ozdravljenje” i osjetiti da nezgrapan i egoističan apsurd vlada u njihovu životu.
Oni vjeruju u čuda i u ništa više. I ne samo da su čudesa i čežnja za ozdravljenjem važna, nego su toliko važna da se pored čuda i želje za magičnim ozdravljenjem preko neke „svete” osobe ništa više ne vidi. Savjeti drugih osoba, utješna riječ prijatelja, želja pomoći u teškoj životnoj situaciji, iskren razgovor ... ne!
Toga nema kod vjernika u čudo. Njima treba znak s neba a ne savjet, njima treba čudo a ne drugi čovjek, njima treba ozdravljenje a ne Bog. Takve je vjernike danas, a sve ih je više, strahota i susresti, jer je za njih sav svijet sotonsko djelo i u svemu se vidi neprijatelja. Apsurdnost njihove vjere osjeti se upravo u ovom raskoraku između Boga i zlog svijeta. No taj dualizam i nije toliko problematičan koliko činjenica da u čuda vjeruju a ne u Boga.
Isus pak spašava i ozdravlja na posve drugačiji način. U evanđeoskom odlomku o čudu nahranjivanja pet tisuća ljudi (Mk 6,30-34) sâm Isus demonstrira kako se čudo događa. Učenici se i Isus žele povući u osamu da se odmore.
Narod je išao za njima i slušao Isusovu propovijed. Učenici i Isus nisu imali vremena, kako kaže Evanđelje, ni za obrok. No, sve se više ljudi skupljalo oko Učitelja. Evanđelje ne krije ni činjenicu da su i učenici fizički umorni te zamoliše Isusa da otpusti ljude da odu po okolnim selima nešto jesti. Cijeli dan su proveli slušajući propovijed Isusovu i zasigurno da su pred večer osjećali glad. Osim toga bijaše to pust kraj te je trebalo vremena da se stigne u neko selo gdje bi se moglo nešto prizalogajiti. Nato Isus odgovara učenicima: „Podajte im vi jesti.”
Ova rečenica ima prizvuk provokacije, ali nije neutemeljena. Učenici počinju razmišljati što bi te riječi trebale značiti, te se došaptavaju koliko novca imaju, tko bi mogao otići u obližnje mjesto i koliko se kruha može kupiti. Naravno, ni novac ni vrijeme ne bi dotekli da se mnoštvo ljudi od pet tisuća nahrani. Uto se među njima nađe jedan koji je imao pet kruhova i dvije ribe. Isus izmoli blagoslov te davaše kruh učenicima da posluže ljude. Nakon večere od preostalih ulomaka napuniše dvanaest punih košara. Kada se čudo događa?
Učenici i narod shvaćaju da se dogodilo čudo tek nakon što su se nasitili i očima vidjeli preostale ulomke kruha. Ali čudo se zapravo događa puno prije i vezano je uz Isusove provokativne riječi: „Podajte im vi jesti.” Čudo se događa zapravo onda kada učenici iz vjere u Isusa počinju dijeliti kruh, ondje gdje se sami uključuju u čudesan Isusov čin. Ne sluteći što će se dogoditi, vjeruju riječima Učitelja te počinju djelotvorno surađivati s njim.
Tek kad se učenici uključuju u rad s Isusom nastaje nešto neobično. Vjera se, dakle, događa prije čuda a ne u samom čudu. Stoga je vjera u Učitelja, prijatelja, poznanika, suradnika temelj za svako čudo, za svako ozdravljenje, za svako uskrišenje, za svako izbavljanje iz problema. Nema čuda bez života, bez drugih ljudi, bez pomoći moga bližnjega. Nema čuda bez vlastitog napora i sudjelovanja u čudu. Danas imamo previše vjere u čudesa, a nedostaje nam vjera u Boga.
Danas imamo slučajeve u kojima vjernici, već „izliječeni” i „ozdravljeni” od pojedinih fizičkih i psihičkih problema, ponovno traže pomoć i utjehu u nekom novom čudu, u nečemu neobičnom, u nekom spasenju koje će samo od sebe doći. Takvi vjernici vrlo često naglašavaju kako su već doživjeli čudesa, kako su dobili posebnu snagu od Boga, kako se nikad u životu nisu tako sretno osjećali kao pri čudu susreta s Bogom preko svećenika karizmatika.
Ali... ponovno nisu zadovoljni, ponovno su na putu traženja, opet bi rado do jednog novog redovito neuspjelog čuda. Razgovor s takvim ljudima obično završava riječima: „Bio sam na svim seminarima i molitvenim skupovima, ali...” Čuda se ne događaju, dakle, poradi samog čuda ili momenta iznenađenja. Bog ne liječi i ne „pogađa” čovjeka kao dobitak na lotu ili sportskoj kladionici. Bog u svojim čudima nije Bog trikova i čudnovatosti. On je puno bliži čovjeku. Njega treba otkriti a ne iznuđivati, s njim treba surađivati a ne od njega očekivati.
Čuda se događaju u unutarnjoj povezanosti života osobe s Bogom koji ne vara, a ne na seminarima i bučnim skupovima. Bog u čudu traži odanost, povjerenje i vjeru. Zato je prihvaćanje života s povjerenjem u Boga prvi stupanj istinskog čuda. Bez vjere čudo je samo trik. Očekivanje nekog magičnog izlječenja i oslobađanja od tereta života, neprihvaćanje života onakvim kakav jest te povjerenje samo u senzaciju moderna su čuda nevjere. Njemački kabaretist Rolf Miller, tužeći se na one koji oduševljeno pričaju o zaštiti okoliša a sami ga zagađuju u prosjeku pet puta više od drugih ljudi, rekao je jedne prilike: „Onaj tko na zemlji nebo traži, očito je slabo pazio na nastavi zemljopisa.”
Ova šala nije ni logički ni teološki toliko neispravna, jer nema zaštite okoliša bez svjesnog sudjelovanja u očuvanju okoliša. Nema čuda ulaska u slavu i zajedništvo s Bogom bez truda i suradnje s Bogom. Nebo ne treba na zemlji tražiti, njega treba na zemlji stvarati.
