Prvi koji je napisao izvještaj bio je ravnatelj stolne crkve ostrogonske Aleksandar Dobokai. Uskoro su i drugi događaji potvrdili ispravnost njihove odluke za mučeničku smrt. Prisegom je potvrđeno u istrazi da se u sobama u kojima su sveci mučeni čulo pjevanje i vidjelo svjetlo. Sakristan kraljevske kapele Eperrjessy izjavio je da je poslije smrti mučenika vidio u kapelici upaljene svijeće i jednog od mučenika kako služi sv. misu. Elizabeta Gadoczy, supruga ključara kraljevske palače, posvjedočila je da joj je suprug pričao kako se mrlje na zidu i na podu od krvi mučenika nisu dale nikako oprati, niti prebojati. U vrijeme kada su mučenici prenešeni u Also - Sebes veliki broj ljudi se vratio katoličkoj vjeri.
Kada je prestalo hodočašćenje na grob mučenika, čuda nisu prestala. Tako je grofica Forgach izjavila 1628. g., prigodom istraživanja o životu i smrti mučenika, da je ona zagovorom svetih mučenika ozdravila od teške bolesti srca. Jedna pak pobožna gospa nije mogla u braku imati sinove te se zagovorila mučenicima nakon čega je rodila tri sina davši im imena: Marko, Stjepan, Melkior. Kada su 1784. g. otvorili grob u njemu su pronašli spis o smrti i čudima svetaca. Taj spis se nije sačuvao, ali se sačuvao prijepis kojeg je napravio Antonije Buzna, skrbnik samostana sv. Klare. Evo nekoliko čudesnih dogadaja iz tog rukopisa. Redovnica u samostanu sv. Klare, Teogonija, je vidjela 1634. g. kako kraj prozora stoji u najvećam sjaju svećenik u sredini, a sa svake strane jedan isusovac. Istodobno je čula pjevanje.
Godine 1636. rodila se Sofija Partinger sa iskrivljenim nogama. Usprkos svojoj mani ona je primljena u redovnice sv. Klare. No s godinama njoj je bivalo sve teže dok napokon nije pala u postelju. Kada su donijeli posmrtne ostatke mučenika, ona je odlučila da se njima zagovori. Uz pomoć drugih sestara došla je do lijesa i počela se moliti. Vrlo brzo je osjetila moć u nogama. Nakon nekoliko dana ona je posve ozdravila i čak joj je nestala mana s kojom se rodila. Ovo je svojom prisegom potvrdila i sestra Ana Czopi predstojnica samostana i 12 drugih redovnica.
Također je redovnica Terezija Bihary imala dvije teške rane na nogama. Ona je obavila trodnevnu pobožnost na grobu mučenika moleći krunicu. Nakon tri dana ona je posve ozdravila. Pelagiji Szentgally stegnuše se ruke od vlage i nikakvi lijekovi joj nisu pomagali. Ona se molitvom obratila mučenicima, a još je natrla bolesne ruke komadićem moći od kostiju svetaca. Ozdravila je vrlo brzo.
Godine 1658. na čudesan način ozdravila je sestra Praxeda koja je bolovala od kostobolje. Ozdravljenju je bila nazočna sestra Virginija koja ju je i dovela do lijesa mučenika. Sestra Doroteja je pak imala teške bolove u crijevima; došavši do groba mučenika je ozdravila.
Redovnice Jakoba i Viktorija išle su kraj sakristije gdje je bio lijes sa moćima svetih mučenika. Ugledale su veliko svjetlo, a zatim su čule kako netko propovijeda. Uskoro su začule huku vjetra i vrata na lijesu su se otvorila, iako su ključem bila zaključana. Uskoro se grob zatvorio. Jedne noći vidjelo se kako iz groba izlazi svijetla zraka i ide prema sobi sesre Leonore Appony. Druge dvije sestre su ovaj dogadaj promatrale oko 15 minuta.
Jednom zgodom udoše u samostan sv. Klare razbojnici s namjerom da ga pokradu. Tada su začuli strašnu buku i preplašivši se oni pobjegoše. To su sami razbojnici izjavili na sudu. Godine 1689. sestra Judita Magdalena nije gotovo više mogla disati od prehlade. Ona zapali kod groba mučenika samo jednu svijeću i odmah ozdravi.
Gotovo stoljeće i pol nemamo više nikavih vijesti o novim događajima. Tek kada se povela 1863. g. istraga o životu svetaca, gospođa Klara Reisch je ispričala za čudesno ozdravljenje svoje kćeri. Naime njezina kćer je bolovala od vodene bolesti. Doktor ju je uzaludno liječio nekoliko tjedana, a onda odustao. Žalosna majka se je obratila sestrama Uršulinkama, one su stale moliti zagovor svetaca. Mlada djevojka je za jedan dan ozdravila.
Ivan Thinag izjavio je da je njegova kćer Franciska imala dugo vremena grčeve, a liječio ju je dr. Schmid. Kad lijekovi nisu koristili njegova supruga Ljudevita odlučila je zagovoriti kćer sv. mučenicima. Njegova supruga pošla je na njihov grob gdje je molila za svoju kćerku, ili da ozdravi, ili da joj Gospodin pošalje smrt. Za nekoliko tjedana bolesnica je posve ozdravila.
Časna majka Florijana Boehen, redovnica u samostanu Uršulinki dala je ovakvo svjedočenje 1863. g.: "Sestra Ksaverija bacala je krv, a jedne noći je uhvate teški grčevi. Doktori koji su došli izjavili su da će za jedan sat umrijeti. Na to sam sama potrčala do groba i molila se te rekoh: "Ako mi uslišate molbu dajte mi znak." U isti čas je začula u lijesu prasak. Kad sam se vratila bolesnici bilo joj je bolje. lako je pobolijevala još pet šest tjedana, nije umrla."
Ista sestra Ksaverija ispričala je da je, prije nego što je trebala položiti zavjete, trpjela od groznice i bacanja krvi. Doktor Kadeczky, koji ju je liječio, rekao joj je da je neizlječiva. Galavarica samostana joj je saopćila da tako bolesna ne može položiti zavjete. Sestra Ksaverija se je stala moliti mučenicima i to doslovce ovako:
"Vi mi morate sad pomoći, da položim zavjete, a poslije činite štogod hoćete."
Još isti tjedan joj je bilo bolje i ozdravila je. Nakon dva mjeseca sazvano je vijeće koje joj dopustilo položiti zavjete. Godine 1852. sestra Ksaverija opet je oboljela i liječnici su dali dijagnozu - rak na želucu. No ona se oporavila bez ikakvih lijekova, što su potvrdili i sami liječnici.
Redovnicu Rozaliju udarila je kap i činilo se da je skoro mrtva. Napokon se malo pridigla i odmah je na štakama otišla do groba mučenika te se tamo stala moliti. Nakon molitve sestra koja ju je dopratila pruži joj štake medutim one joj više nisu bile potrebne. Sama se pridigla i otišla do svoje sobe. Još četiri godine, sve do svoje smrti, hodala je bez štaka.
Svakako je zanimljiv slučaj što ga je ispripovijedao liječnik Nadeniesk o bolesti svojeg sina.
"Mom sinu Adalbertu bilo je 11 godina 1859. Prehladivši se negdje poslije Uskrsa dobio je upalu mozgovnih opna. Ja sam kao liječnik, a i drugovi moji, koji nepozvani dodoše, ustanovismo, da je bolest veoma opasna. Premda je moj sin i propisane lijekove uzimao, bolest je već prvi dan tako krenula na zlo, da sam se pobrinuo, da primi sakramente umirućih. Do sedmog dana bolest je svakim danom bila teža. Sedmoga pak dana nastupi kriza i bolesniku bude nešto bolje, no ipak mogu reći, da je stanje bolesnikovo bilo vrlo pogibeljno, tako te mi je liječnik Hubert rekao: "Prijatelju, ti ćeš po svojoj prilici izgubiti sina." Moja supruga, kako kasnije doznah, poručila je u samostan uršulinki, gdje je bio grob blaženih mučenika, i zamotila da se ondje moli za bolesnog mi sina. Sedmi dan svi znaci, koji pokazivahu smrtnu pogibao, iščeznuše, te se moglo skoro ozdravljenje očekivati. Majka se zavjetovala da će sina, ako ozdravi, odvesti na proštenište Marije Zellske, pa pošto je ona bila spriječena, ja sam ispunih taj zavjet."
