Možda ste učili za test cijeli dan i noć, pa niste položili? Možda ste konačno skupili hrabrosti da razgovarate sa svojom simpatijom, i odbijeni ste? Možda taj vlak na koji ste zakasnili radi intervjua, je propuštena prilika za sjajan posao? To su sve uobičajene životne situacije, koje se događaju svima nama. Nemamo izbora osim da ih prihvatimo i da nastavimo dalje. Ipak, šta se događa kada osoba koja ne bi smjela, nanese vam jednu strašnu nepravdu?
Ovo je slučaj sa mladom djevojčicom u ovoj priči. Njen otac ju je napustio dok je još bila mala, ostavljajući njenu majku da se sama brine o njoj. Otac se pojavljivao tu i tamo, dok je još bila jako mala i nestajao ponovo. Taj čovjek nije imao pristojnosti ni da pomogne u njenom odrastanju. Čak je zatražio da se odrekne svoje roditeljske odgovornosti da bi izbjegao plaćanje alimentacije. I njena majka je to prihvatila.
Ovo je uobičajena pojava u današnjem svijetu, ali način na koji je djevojčica prihvatila sve to, definitivno nije. I dok bi svako čitajući ovo bio ljut i bijesan, 11-godišnja djevojčica je reagirala potpuno drugačije. Nakon slučajnog susreta sa zajedničkim prijateljem, majka je saznala da se otac njenog djeteta skrasio, započeo život i da stvara novu obitelj. Reagirala je kao što bi svako od nas na njenom mjestu.
Ipak, na putu do kuće, njena kćerka je iznenadila. Umjesto da bude ljuta ili povrjeđena, mala djevojčica je rekla sa osmijehom: “Konačno je naučio kako da bude tata.”
Ovo je priča njene majke:
“Moja kćerka nije vidjela svog oca još od svoje četvrte godine. Sada ima 11 godina. Kada je imala dvije godine, on me je kontaktirao i pitao ako mogu da mu dozvolim da se odrekne svojih roditeljskih prava da bi mogao prestati plaćati alimentaciju. Ja sam pristala na to.
Željela sam da je poštedim tuge i to žrtvovanje financijske pomoći je bilo vrijedno toga da on više nikada ne bude u mogućnosti da je razočara opet.
Uvijek sam joj govorila istinu o njenom ocu i gdje je otišao. Uvijek sam odgovarala na njena pitanja na odgovarajući način njenim godinama. Kada je imala 4 godine, on me je kontaktirao i rekao da ima dijagnosticiran rak i da želi da je vidi.
Sjedila sam po strani, dok smo se našli u parku. Tražio je da bude sa njom 2 sata. Ostao je 20 minuta i više se nikada nije javio. Nakon tog leta, naletjeli smo na zajedničkog prijatelja i komentirao je kako ona sliči na njegovu drugu djecu. Rečeno je da se on skrasio i da ima novu obitelj. Stomak mi se tako stegao od bola, razmišljajući koliko je to tek bolno mojoj kćerci.
Prekinula sam razgovor i otišli smo do automobila. Tada sam vidjela njen osmijeh. Rekla mi je “Mama, on je shvatio kako da postane tata. To je tako lijepa stvar. Sretna sam zbog njegove djece. ”I to je dan kada me je 11-godišnje dijete naučilo sve što je trebalo da znam o praštanju.”
