“Dignare me laudare te, Virgo sacrata. Da mihi virtutem contra hostes tuos.“ - Učini me dostojnim da te hvalim, Djevice presveta. Daj mi krjepost protiv neprijatelja tvojih.
Duhovni boj
Riječi ove drevne molitvice odjekuju stoljećima u Crkvi. Danas, u vremenu političke korektnosti, apsolutne tolerancije i krajnje uključivosti, obično ne govorimo o neprijateljima. Svi smo „prijatelji“. Ipak, kršćani su stoljećima svjesni da postoje neprijatelji presvete Djevice, a to su neprijatelji njezina Sina, a onda i naši neprijatelji. Prvenstveno je to Sotona i vojska njegovih zloduha koji se bore protiv Boga, njegove Majke i njezina potomstva. Neprijatelj je i grijeh i sve vrste napasti. Neprijatelj su i svi iskrivljeni i lažni nauci.
Postojanje neprijatelja Djevice i naša molitva za jakost, podrazumijevaju da se nalazimo usred duhovnoga boja. Taj duhovni boj traje od Edenskoga vrta. Otada Gospodin nudi ljudima spasenje, a Đavao ih nastoji odvući u propast. Duhovni se taj boj vidi u povijesti Izabranog naroda, a vrhunac mu je na Kalvariji. Iako je naš Gospodin na križu izvojevao pobjedu, svatko od nas treba slobodno prihvatiti tu pobjedu. To prihvaćanje se događa u našem životu. Možemo izabrati.
I tu se očituje duhovni boj u koji smo i mi uključeni. Sveti Augustin to opisuje ovako: „Dvije ljubavi stvorile su dva grada: ljubav prema sebi, dovedena do prezira Boga – zemaljski grad; ljubav prema Bogu, dovedena do prezira sebe – nebeski grad“ (Augustin, O državi Božjoj). Mi svojim životnim izborima, biramo grad u kojem ćemo živjeti.
Kao što vidimo u ovoj molitvici, važnu, neizostavnu ulogu u ovom boju ima presveta Djevica Marija. Naime, đavao se bori protiv nje, a i protiv nas kad smo na njezinoj strani. Njezina strana, prava je strana, to je strana Isusa Krista, to je Božja strana, ispravna strana povijesti, Božji grad. Hvaleći nju, rastemo u kreposti, u jakosti koja nam omogućuje učinkovitost u tom duhovnom boju.
Marija – Kovčeg saveza
Kršćani su se kroz stoljeća uvjerili u neizostavnost Djevice, u njezinu moć i stoga se nisu libili pridavati joj mnoge naslove. Lauretanske litanije koje svaki dan molimo svjedoče nam mnoštvo naziva presvete Djevice. Jedan od tih naziva je Foederis arca – Škrinja zavjetna (Kovčeg saveza) i upravo nam taj naziv može pomoći razumjeti Marijinu ulogu u duhovnom boju. Knjiga Jesus and Jewish Roots of Mary američkog bibličara Branta Pitrea izvor je ovoga što ću sad govoriti o Škrinji zavjetnoj.
Podsjetimo se nekih osnovnih informacija o starozavjetnom Kovčegu saveza. Kad su Izraelci, nakon izlaska iz Egipta, putovali pustinjom prema obećanoj zemlji, Gospodin im je dao detaljne upute kako će mu napraviti šator i u šatoru svetište u kojemu će on prebivati među njima i govoriti s njima. U svetište su trebali smjestiti kovčeg napravljen od drveta koje se smatralo neraspadljivim. Trebali su ga optočiti zlatom iznutra i izvana. U kovčeg se trebalo staviti ploče deset zapovijedi, posudu mane (kruha iz pustinje) i Aronov štap koji je bio procvjetao. Kad sve bude gotovo, svetište i Kovčeg su mjesto gdje će se spustiti oblak Božje prisutnosti. Kovčeg su Izraelci nosili sa sobom kroz pustinju sve do Obećane zemlje. Ipak, ne završava tu sva priča s Kovčegom. Kovčeg je kroz razdoblja boravio u različitim dijelovima Zemlje, čak je na trenutak bio otet, ali su ga Filistejci brzo vratili.
U vrijeme Kraljevstva, Pismo kaže da je David otišao s narodom donijeti Kovčeg u Jeruzalem. Umjesto da ga nose na motkama kako je propisano, oni su ga stavili na volovska kola pa je Uzija nesmotreno stradao. David se pobojao pa ostavio Kovčeg na drugom mjestu. Kad je čuo da je kuća gdje je ostavio Kovčeg bila blagoslovljena, doveo je Kovčeg u Jeruzalem i od radosti pred njim plesao. Ipak, nakon smrti Salomona koji je naslijedio Davida, Božja slava je napustila Jeruzalem, a Kovčeg je nestao. Predaja kaže da je prorok Jeremija sakrio Kovčeg na brdu Nebo, na nepoznatu mjestu dok Gospodin ne obznani svoje milosrđe. Dakle kad se ponovno pojavi oblak slave Gospodnje, znat će se gdje je Kovčeg.
U Isusovo vrijeme, Židovi su čekali Mesiju, ali su očekivali i pojavu Kovčega saveza i objavu Božje slave. Kad uzmemo Novi zavjeti i krenemo ga čitati tim židovskim očima, uvidjet ćemo da se jasno pokazuje da je Marija taj Kovčeg saveza. Pogledajmo te poveznice. U knjizi Izlaska (40, 34-35) se opisuje da su slava Gospodnja i oblak prekrili Kovčeg i osjenili ga. U Lukinu evanđelju (1, 35) stoji da je Duh Sveti sišao na Mariju i osjenio je. U grčkom tekstu je ista riječ za osjeniti. U Drugoj Samuelovoj (6, 2) David je pohitao u Judejsko gorje donijeti Kovčeg Božji. U Luke (1, 39) Marija je pohitala u Judejsko gorje posjetiti Elizabetu.
David priznaje svoju nedostojnost: „Kako bi mogao meni doći Kovčeg Gospodnji“ (2Sam 6, 9). Elizabeta čini isto: „Otkuda meni da mi dođe Majka Gospodina mojega“ (Lk 1, 39). David je igrao pred Kovčegom saveza i klicao (2Sam 6, 15-16), Ivan je igrao kad je došla Marija, a Elizabeta klicala (Lk 1, 41-42). Kovčeg je u Obed-Edomovoj kući ostao tri mjeseca (2Sam 6, 11). Marija je ostala u gorju s Elizabetom tri mjeseca (Lk 1, 56). Dalje, u Knjizi Otkrivenja 11, 19 do 12, 2 opisuje se nebeski Hram. Kaže se da se pokazao Kovčeg saveza i odmah nastavlja s opisom Žene zaodjenute suncem. Rečenica za rečenicom. (U našim Biblijama te se rečenice nalaze u različitim poglavljima, ali Ivan nije dijelio poglavlja, to je kasnije dodano.) Iako sami biblijski tekst ne kaže da je ta žena Marija, tradicija Crkve, od ranih dana u ovoj ženi vidi Mariju.
Ako ovo nije bio dosta, pogledajmo na još nešto. Kovčeg je mjesto Božjeg prebivanja među ljudima. Marija je Majka Boga Isusa Krista. U Kovčegu se nalazilo Deset zapovijedi – Božja riječ, a Marija je nosila Isusa – vječnu Očevu Riječ. U Kovčegu je bila posuda s manom – kruhom s neba u pustinji, a Marija je nosila Isusa – Kruh Živi koji je s neba sišao. U kovčegu se nalazio Aronov svećenički štap koji je procvjetao, a Marija je nosila nebeskoga Velikog Svećenika Isusa Krista. Rekli smo da je kovčeg bio od drveta koje se smatralo neraspadljvim, a za Mariju Crkva naučava da je bez raspadanja uznesena na Nebo. Kovčeg je sav bio optočen zlatom koje je upućivalo na svetost, a za Mariju Crkva uči da je vazda djevca, presveta i bezgrješna, bez ikakve ljage. Kovčeg saveza je nakon izlaska iz pustinje svoje mjesto našao u Obećanoj zemlji i tu je došao i narod koji ga je nosio uza se. Marija je vječna Škrinja zavjetna uznesena u nebeski Jeruzalem, našu vječnu domovinu gdje se i mi nadamo jednoga dana stići.
Konačno i Crkva u Katekizmu kaže: „Marija, u koju dolazi da se nastani Gospodin (…) je (…) Kovčeg zavjetni, mjesto gdje prebiva Slava Gospodnja, Šator Božji s ljudima“ (KKC 2676).
U Starom zavjetu možemo čitati kako je Kovčeg bio mjesto Božje prisutnosti, ali izvor njihove pobjede. Kad god su Izraelci išli u neki boj noseći Kovčeg, pobjeđivali su, kad nisu, gubili su. Zato iz svega ovoga možemo mirno sa sigurnošću zaključiti da je Marija ključ pobjede u ovom duhovnom boju. Tko sa sobom nosi Škrinju zavjetnu, zasigurno pobjeđuje. Tko zanemari taj zlatni kovčeg, propada.
Viteški duh sv. Franje
Ove godine slavimo 800 godina od preminuća svetoga Franje Asiškoga. Franjo je za nas franjevce izvor, naš fons na koji idemo zahvatiti svježu vodu našega zvanja i našega načina života. On nam je primjer kako se bori u ovom duhovnom boju. Ovih dana ste ponešto čuli i još ćete slušati o svetom Franji. Istaknimo sada jedan zanimljiv detalj iz njegovoga životopisa.
Sveti Franjo se rodio na kraju 12. stoljeća. U tom vremenu su istaknuto mjesto u društvu imali vitezovi. Upravo je sveti Franjo nekada maštao o tome da postane slavan vitez. Jedne prigode, u snu ga je netko pozvao njegovim imenom i poveo ga u neku divnu palaču. Sva je bila puna vojničkog oružja i štitova po zidovima. Franju je pogled na to sjajno oružje radovao, ali je i pitao čije je to. Glas mu je rekao da to pripada njemu i njegovim vojnicima. Nakon toga sna, odlučio se odvažiti i krenuti putem viteštva. Pridružio se nekom velikašu iz Asiza na putu u Apuliju kako bi tamo postao vitezom nekog kneza Gentila.
Ipak, u drugom snu u Spoletu, neki glas ga je upitao kamo ide i koji su planovi. Kad mu je Franjo sve ispričao, glas ga je pitao:
Tko ti može učiniti više, gospodar ili sluga? On odgovori: Gospodar. Glas na to reče: „Zašto dakle poradi sluge napuštaš gospodara, a poradi podložnika napuštaš kneza?“ Franjo upita: „Što hoćeš da učinim, Gospodine?“ Glas odgovori: „Vrati se u svoj zavičaj i bit će ti rečeno što ti je činiti. Drugačije, naime, trebaš shvatiti snoviđenje koje si vidio.“ (usp. Legenda trojice drugova, 5-6)
Viteštvo je bilo pojava srednjega vijeka. Izvorno su to bili muškarci koji su se posebno posvećivali vojničkom životu u službi svoga gospodara kao konjanici. Vremenom je Crkva utjecala na oblikovanje viteštva u kršćanski ideal. Redovito su imali i jasna pravila po kojima su živjeli i ta pravila su bila prožeta kršćanskim idealima časnoga života, vjernosti Bogu, pravednosti, hrabrosti, askeze, brige za slabe, zaštitnika Crkve, spreman položiti život za istinu. Služio je svome gospodaru, ali se posebno isticalo i da čuva čast i služi svojoj gospodarici. Tako se s vremenom vitezove počelo promatrati kao Kristove vojnike koji na poseban način štuju i Mariju.
Kad sam čitao jednu knjigu o počecima cistercitskog redovništva – Tri buntovna redovnika – tamo se pojavljuje ta slika viteštva. Sveti Robert iz Molesmesa, jedan od osnivača samostana Citeaux, bio je iz obitelji vitezova i očekivalo se da će i on ići tim putem. Posebno jer je bio jake tjelesne građe pa su gotovo bili sigurni u njegovu svijetlu vitešku budućnost. Ipak se on odlučio za monaški život i to nazivao „uzvišenijim viteštvom“. Vidio je monaški život kao život borbe, discipline, viteštva, ali u potpunom služenju Gospodinu, ali i svojoj Gospodarici. Upravo je ova cistercitska tradicija najzaslužnija i za promicanje naziva Domina Nostra, Notre Dame, Our Lady, Madonna, Gospa. Marija je Gospodarica kojoj monah služi kao vitez.
Onaj san koji je sveti Franjo imao, upravo ga je pozivao na to „uzvišenije viteštvo“ – redovnički život potpuno stavljen u službu Gospodina, potpuno posvećen Gospi. Tko je imalo nešto čuo o svetom Franji, zna da je taj čovjek bio ljubitelj Isusa, njegova Gospodina. Neprestanom molitvom, potpunim siromaštvom, služenjem Crkvi, živio je svoj život potpuno za Gospodina. Neki njegovi životopisi ga upravo nazivaju Vojnik Kristov, ili vitez Kristov. Mnoge su viteške kreposti: discipline, askeze, pravednosti, brige za slabe, bile prisutne na njemu.
U njegovo vrijeme Crkva se nalazila u mnogim problemima, moralnoj krizi, nedosljednosti klerika, a Franjin pokret je bio obnova koja je na prostorima koji su teritorijalno pripadali Crkvi, obnovila Kristovo Kraljevstvo. Broj braće je brzo rastao, propovijedali su obraćenje, obnavljali i popravljali Crkvu. Franjin viteški pokret na koji ga je Gospodin pozvao pridružio je svoje snage duhovnom boju i borio se za Krista Kralja oružjem pokore, molitve, sakramenata i propovijedanja Riječi Božje.
Uz sve to, u Franjinom životu je bila posebno istaknuta jedna viteška značajka. Svom snagom je ljubio, častio, štovao svoju gospodaricu – Presvetu Djevicu Mariju. Njegov životopis kaže: „Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti“ (2Cel, 150). Obnovio je i posebno ljubio crkvicu svete Marije Anđeoske. Na La Verni je dao da se izgradi crkvica posvećena Gospi istih dimenzija. Uvijek je i u svemu kao vitez, služio i branio čast svoje Gospe.
Franjo je živio kao Gospin vitez koji se boji u ovom duhovnom boju. Uvijek je nastojao biti na strani presvete Djevice i zato je i pobijedio. U svome Pozdravu blaženoj Djevici, Franjo je kao njezin vitez, prvo naziva Domina – Gospodarica, a onda dalje govori: zdravo palačo njegova, šatore njegov, dome njegov, odjećo njegova. Te nas slike neodoljivo podsjećaju na onu sliku Kovčega saveza koji je mjesto Božje prisutnosti. Franjo je znao da je Marija Kovčeg saveza i bio je svjestan da samo noseći sa sobom taj kovčeg saveza, može izvojevati pobjedu u duhovnom boju.
Ta posebna Gospina prisutnost vidi se u svim dijelovima njegova života. Franjo je u toj maloj crkvi Marije Anđeoske čuo riječi evanđelja da proda sve i pođe za Isusom. Tamo je primao braću i to mjesto odredio kao srce bratstva. Pod njezinom zaštitom je i izabrao kakav će habit braća nositi. Tamo je primio i svetu Klaru da se pridruži tom pokretu manje braće. Tu je sazivao braću na kapitule da pod Gospinim okriljem donose odluke o budućnosti Reda. Odatle je slao prve misionare na sve četiri strane svijeta. I rane Kristove je primio pod njezinom zaštitom na La Verni u blizini crkve Marije Anđeoske. Kod Marije Anđeoske je posljednji put primio sestru Jakobu, prvu svjetovnu franjevku. Konačno, tamo je, u Gospinu zagrljaju, ispustio svoj duh i prešao Gospodinu. Upravo ove godine slavimo 800 godina od toga slavnoga prelaska iz ovozemnog u vječni život. Poput Izraelaca, išao je pustinjom zemaljskom, da bi predvođen Marijom Škrinjom Zavjetnom ušao u Obećanu zemlju – nebeski Jeruzalem, grad Božji, sjedište Krista Kralja.
Prije toga svoga konačnog prijelaza, Gospu „je postavio da bude odvjetnicom Reda i (…) pod njezina krila smjestio svoje sinove, koje je imao ostaviti, da ih ona do svršetka grije i zaštićuje“ (2Cel, 150). A i posebno je braći preporučio da uvijek čuvaju mjesto Marije Anđeoske i da se ne daju iz njega istjerati, a tim riječima ih je zapravo povjerio Gospi, i potakao da se bore za Kristovo Kraljevstvo s Marijom kao vitezovi.
Braća su na taj Franjin poticaj odgovorila poslušno i borila se na Marijinoj strani. To se moglo vidjeti u spremnosti fratara da se uvijek stave na raspolaganje Crkvi i tako s Marijom šire Kristovo Kraljevstvo. Borili su se na njezinoj strani i kad nisu svi bili za njezinu Bezgrješnost. Naime, jedno vrijeme je među teolozima prošireno teološko mišljenje da je Marija začeta grešna, ali kasnije očišćena. Fratri, posebno bl. Ivan Duns Škot, ustrajno su branili istinu da je Marija bezgrješno začeta. Borili su se na njezinoj strani kad su gradili crkve njezinu slavnom Uznesenju na čast. Iako je dogma proglašena tek u prošlom stoljeću, fratri su promicali i istinu o Marijinom Uznesenju na Nebo. Borili su se na njezinoj strani, čuvajući sveta mjesta gdje je fizički boravila i stara i nova Škrinja zavjetna – t.j. čuvali su i danas čuvaju sveta mjesta u Svetoj Zemlji. Fratri su se istakli i kao veliki misionari, a mnogi su svoju misiju posvjedočili prolijevanjem svoje krvi za svoga Gospodina i Gospodaricu.
Dakle, Franjino služenje Gospi i viteški napori za širenje Kristova Kraljevstva s Marijom, vjerno su nastavila i njegova braća. Pobožnost Gospi su nosili kao Kovčeg saveza i tako pobjeđivali.
Viteštvo Cristero mučenika
To se pokazalo istinitim i u 16. stoljeću kada su fratri našega Reda postali navjestitelji Evanđelja u novom svijetu. Kad je otkrivena Amerika, franjevci su imali najznačajniju ulogu u širenju Kristova Kraljevstva i pobožnosti prema Gospi na tom novom kontinentu. Ovaj misionarski pothvat posebno ističem zato što želim da pažnju malo usmjerimo upravo na Amerike, točnije na Meksiko. Kad su prvi misionari stupili tamo, kažu da su imali malo uspjeha u propovijedanju i malo krštenja. Godine 1531. Gospa se ukazala na brdu Tepeyac. Nakon toga Gospina ukazanja i dara čudesne slike Djevice Gvadalupske, dogodila se eksplozija obraćenja i krštenja. Opet se Marija pokazala kao Škrinja zavjetna koja donosi pobjede za Kristovo Kraljevstvo. Otada je katolička vjera bila živa i plodonosna u toj zemlji.
Ipak, zemaljski grad ne miruje pa uvijek nastoji umanjiti i uništiti Kristovo Kraljevstvo. Takvo nešto se dogodilo prije točno 100 godina u Meksiku. Nekoliko godina prije, u Meksiku se dogodila liberalna revolucija koja je zagovara izrazitu sekularizaciju društva. Jedan od njihovih ciljeva je bio potpuno onemogućiti utjecaj Katoličke Crkve u Meksiku. Tako je ustav iz 1917. sadržavao izrazito antiklerikalne zakone koji bi ostvarili taj cilj. No ti se zakoni ispočetka nisu provodili, ali je dolaskom predsjednika Callesa to promijenjeno. On je počeo provoditi restrikcije vjerskoga života, zabranjivati javne manifestacije, čak i nošenje habita i kleričke odjeće na javnim mjestima. Narod, duboko ukorijenjen u katoličanstvo, bunio se pa su pokrenuli peticiju i bojkote, ali sve to nije imalo ploda nego je potaklo vladu na još strože mjere. Sve je kulminiralo 1926. Dana 1. kolovoza, biskupi su u znak protesta zatvorili crkve i obustavili javna bogoslužja. Narod je uskoro iscrpio sva mirna rješenja, razgovore, peticije, prosvjede i ustao na oružje.
Tako nastaje Cristiada ili Cristero rat u kojemu su se obični ljudi, radnici, seljaci, svećenici, žene, mladi, čak i djeca, borili za prava Crkve i vjernika. Zapravo borili su se za očuvanje Kristova Kraljevstva po Blaženoj Djevici Mariji. Njihov pozdrav je bio Viva Cristo Rey! Živio Krist Kralj. U borbe su redovito marširali predvođeni zastavom Gospe Gvadalupske. Rat je bivao sve krvaviji. Federalna vojska je ubijala svećenike koji bi služili misu, neke su ubili jer nisu htjeli odati sadržaj ispovijedi Cristerosa. Kad bi zarobili neke od njih, mučili su ih i tjerali da se odreknu Krista, a oni su redovito posljednjih uzdahom uzvikivali Viva Cristo Rey! Viva la Virgen de Guadalupe! Mnoga svjedočanstva nam govore da su redovito molili svetu krunicu zajedno prije borbi. Ispovijedali su se, slavili svete mise, pričešćivali se. Obdržavali su postove i činili dodatne pokore kako bi pobijedilo Kristovo Kraljevstvo i proslavila se Presveta Djevica. Mnogi su položili živote, mnogi su i službeno beatificirani ili kanonizirani svetci Katoličke Crkve.
Jedan primjer Cristero viteza je sveti Jose Luis Sanchez del Rio. Bio je četrnaestogodišnjak koji se pridružio Cristerosima. Jer je bio mlad, ispočetka je pomagao u kampu, a kasnije je išao i u borbe. Upravo bi on nosio zastavu na kojoj pisalo Viva Cristo Rey y Nuestra Señora de Gudalaupe! U veljači 1928. dao je svoga konja generalu čijeg su konja bili ubili, a on sam je ostao u borbama i federalna vojska ga je zarobila. Mučen je i nagovaran da se odrekne Krista. Gledao je i vješanje drugog mladića i ohrabrivao ga. Njemu su ogulili kožu sa stopala i natjerali ga da tako hoda gradom sve do svoga groba. Putem su ga udarali i mučili. On je samo govorio: Viva Cristo Rey! Viva la Virgen de Guadalupe! Kad je došao do groba, još su mu jednom ponudili da se odrekne Isusa, a on je ustrajao: Viva Cristo Rey! Viva la Virgen de Guadalupe! Izboli su ga noževima, a onda upucali. Prije smrti je pisao majci svjestan da će ga ubiti i rekao joj da je sretan jer umire vjeran našemu Gospodinu. Svoju braću je ohrabrio da slijede njegov primjer.
Napori Cristero vitezova, njihova mučenička smrt i jaka vjera, sačuvali su vjeru u narodu. Oni su svojim životom posvjedočili za Krista Kralja i za njegovu Majku Mariju. Iako bi se njihove mnoge smrti mogle gledati kao gubitak, zahvaljujući njima, danas u Meksiku možemo javno slaviti svetu misu, možemo vidjeti tilmu Gospe Guadalupske, a i imamo svete vitezove čijem se zagovoru možemo uteći u našoj zemaljskoj borbi.
Duhovni boj u današnjici
Svjesni smo da duhovni boj i danas traje. I danas đavao nastoji srušiti Kristovo Kraljevstvo. I danas zemaljski grad želi uništiti Božji grad. Štoviše, nama koji živimo u današnjici, čini se kao da je duhovni žešći nego ikad, a mi kao da gubimo. Uzmemo li za primjer Franjevački red, vidimo da je brojem sve manji, revnost nije na razini. Red koji je stoljećima propovijedao mir i dobro, kao da nije učinkovit u donošenju mira. I nije to samo naš Red, nego i cijela naša zemaljska hodočasnička Crkva kao da je oslabila, kao da joj nedostaje života. Pogledamo li prosjek kršćana katolika, vidjet ćemo da je najveća bolest naša danas mlakost, osrednjost. Samo dimimo, ne gorimo. Preživljavamo, ne živimo. Puno je pokazatelja koju upućuju na to: katolici ne idu na misu. Katolici se ne ispovijedaju. Katolici ne vjeruju u stvarnu prisutnost Isusovu u Euharistiji. Katolici ne mole. Katolici žive kao i svi drugi. Vode se modom svijeta. Oblače se nečedno kao i svi drugi. Idu za ugodom tijela kao svi drugi. Zanemaruju i niječu nauk Crkve o moralu, o braku, o životu. Mnogi katolici su postali praktični nevjernici. Suobličili su se svijetu.
I nisu to oni tamo, nego mi ovdje. Ja u svome životu vidim kako često prevladava svijet, a ne grad Božji. Ja vidim u sebi osrednjost kad treba uskratiti tijelu ono što želi. Vidim u sebi slabost kada treba javno posvjedočiti Isusa i Gospu. Vidim u sebi kako je lako uzeti mobitel u ruke i provesti sate, a teško uzeti krunicu i moliti nekoliko minuta. Vidim kako je lako imati bratstvo za stolom, u ispraznim pričama satima, a teško u imati bratstvo u svečanoj molitvi i davanju časti Bogu pjevajući, svečano slaveći svetu misu. Vidim u sebi kako druge sudim, a sebe ne popravljam. Vidim u sebi ogovaranje i prozivanje tuđe mlakosti, grijeha, a sam se nikako pomaknuti s mjesta. I sada, dok ovo govorim, iz istih razloga se osjećam nelagodno i kroz glavu mi prolaze misli: što će sad o meni misliti ovi i oni? Hoće li ovaj govor o borbi, o vitezovima, netko shvatiti kao poziv na nasilje? Kao neko vraćanje u prošlost koju smo nadišli? Šta će misliti ovaj ili onaj? A vrlo rijetko se upitam, što misli moj Gospodin, moja Gospodarica Bezgrješna Djevica. One Gospodinove riječi: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! li jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. (…) Revan budi i obrati se!“ (Otk 3, 15-16.19) – kao da su meni upućene.
Možda se sve ovo može učiniti pesimistično. Možda se netko pita: zašto govoriti o borbi, o ratu, o vitezovima na mjestu mira? Zar ne trebamo biti samo za mir. Mir – shalom – pax et bonum – punina je života i blagoslova. Mir nije samo prestanak zveckanja oružja. Mir nije samo ne-ratovanje. Mir je život u Božjoj volji. Mir je stvarnost Kristova Kraljevstva. Mir je potpuno prebivanje u Gospodinovoj volji. A to ne ide automatski, barem ne na ovom svijetu gdje se đavao, svijet i tijelo bore protiv Božjega grada. Zato se od nas traži borba. Borba za mir. Pravi mir – samo možemo izboriti boreći se s Marijom kao njezini vitezovi šireći vlast Krista Kralja – prvo u svom srcu, a onda u srcima braće, a onda u svaki kutak ove zemlje. Mi, Crkva na zemlji iznova treba otkriti da se zovemo Ecclesia militans – Vojujuća Crkva – Crkva koja se bori.
Međugorska viteška oprema
Mnogi ljudi koji dolaze ovdje u Međugorje, redovito kažu kako se tu može osjetiti jedan poseban mir. Ovdje se moli za mir. Ovdje se prima mir. Odavde se nosi mir. Ali bude i onih koji dolaze i odlaze, a mir ostane u Međugorju. To je tako zato što taj mir nije psihološki mir, nije sociološki mir, nego duhovni mir prebivanja u Božjoj volji. A za taj mir Božji, mir njegove volje, nije dovoljno doći na neko mjesto i čekati Boga da dadne svoj mir, nego se treba boriti. Treba se prvo boriti sa sobom i dopustiti da mir uđe u naš život. Onda se trebamo boriti da taj mir ne ostane ovdje, nego da ga ponesemo u svoje obitelji, u svoje župe. Onda župe u kojima se bori za mir, nose mir u cijelu Crkvu, i u svijet. Mir se širi tamo gdje se širi Isusovo Kraljevstvo. Mir se širi tamo gdje se bore Gospodinovi i Gospini vitezovi.
Na ovome mjestu nas Gospa poučava toj borbi. Ovdje ona daje upute svojim vitezovima. Duhovnost Međugorja je upravo duhovnost Škrinje zavjetne i njezinih vitezova. Ovdje primamo viteško oružje: Krunicu, Sveto Pismo, Ispovijed, Post, Euharistiju.
Sveta Krunica je naše prvo oružje. Sveti naš otac Franjo je stalno preporučivao braći da se neprestano povjeravaju Gospinom zagovoru. Kroz povijest mnogi su redovnici o pojasu nosili krunicu. Pogledajte gdje je moja krunica. Na mjestu gdje vitez drži svoj mač. Cristerosi su stalno molili krunicu, nosili je u ruci i oko vrata. I dok su imali fizičko oružje u ruci, nisu iz ruku ispuštali duhovni mač jer su bili svjesni da je to duhovni boj u kojem sudjeluju. Moleći Krunicu, mi prebivamo u prisutnosti Marije, Škrinje Zavjetne. A Škrinja je mjesto Božje prisutnosti. Moleći Krunicu, otkrivamo svoj identitet viteza Bezgrješne.
Sveto Pismo je naš viteški kodeks. Sveti Franjo svoju braću uči da je naš život: živjeti Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. U Meksiku, Cristerosi nisu uvijek uza se imali Sveto Pismo, ali su s Marijom u svom srcu pohranjivali sve riječi Pisma koje su slušali na svetoj misi i po njima su živjeli. Svakodnevno čitanje svetog Pisma nas približava Gospodinu. Njegove upute i savjeti nas oblikuju i poučavaju kako živjeti Evanđelje Gospodina Isusa. Razmatranje Pisma nas uči kako biti Gospodinov i Gospin vitez.
Ispovijed je oklop. Sveti Franjo se često ispovijedao i na mnogim mjestima poticao braću da često ispovijedaju svoje grijehe. Cristerosi su prije borbe satima stajali u redovima i čekali ispovijed. Grijeh nas čini golima. Nemamo zaštitu posvetne milosti. Bez milosti se borimo sami i izgledi su nam nikakvi. Ranjivi smo. Zato se trebamo često ispovijedati da budemo u stanju milosti i da se milost u nama umnožava. Česta ispovijed poput oklopa na vitezu onemogućuje da grijeh, posebno smrtni, dopre do nas.
Tako oklopljeni, ostajemo uvijek spremni za boj.
Post je naš štit. Sveti Franjo je mnogo postio. Postio nekoliko puta godišnje po četrdeset dana. Postio je sve petke. U učio je braću da poste. Cristerosi su i u izvanrednom stanju postili petke i činili mnoge druge pokore, a i samu svoju muku prinosili Gospodinu kao pokoru. Postom i svakom drugom pokorom, odvraćamo sebe od zemaljskih dobara, uskraćujemo svome tijelu ono što traži i time se dodatno jačamo u borbi protiv grijeha. Stoga, pravi vitez posti redovito. Kroti svoju sebičnu narav, ne ugađa sebi, nego pokorom želi ugoditi svome Gospodinu i Gospi.
Euharistija je hrana koja nam daje snagu. Sveti Franjo je posebno volio i štovao Euharistiju. Kad god bi u daljini vidio crkvu, bacio bi se na koljena i klanjao se Isusu. Častio je i ljubio svećenike jer je Isus po njihovim rukama silazio na oltar. Braću je opominjao da pomno paze i čuvaju svaku česticu Euharistije da ne bi slučajno bila oskvrnjena. Bio je svjestan da je to hrana za život, ali i sami Gospodin stvarno prisutan. Cristerosi su se prvenstveno i borili za svetu misu. Redovito su slavili mise i nakon ispovijedi pristupali pričesti. Brinuli se da se ne obeščasti sveta Euharistija. Svećenici među njima su polagali živote zato što su slavili svetu misu. Crkva živi od Euharistije. To je hrana za boj, zalog vječnoga života, sudjelovanje u Isusovoj kalvarijskoj žrtvi kojoj me izvojevao konačnu pobjedu. Svečanim slavljenjem i dostojnim pristupanjem svetoj Pričesti, mi se potpuno opredjeljujemo za pobjedničku stranu, za Marijinu stranu, za Božju stranu.
Tako nas naša Gospodarica osposobljuje za borbu. Tako nas Kraljica Mira uči kako biti vitezovi mira, vitezovi Krista Kralja i njezini vitezovi. I to vrijedi za sve nas.
Budimo vitezovi
Budući da je sveti Franjo bio redovnik i da je ono uzvišeno viteštvo prvenstveno redovnički život, pred vas, dragi mladi, želim staviti redovnički život. Čitao sam jednu knjigu koja današnju situaciju oko razlučivanja i otkrivanja poziva naziva – nepotrebni misterij. Uslijed mnogih svjedočanstava o pozivu, stvorili smo sliku kao da je poziv na redovnički život neko misteriozno i rijetko iskustvo koje samo mali broj ljubi dobije. Povijest Crkve nas uči da i nije baš tako. Kroz povijest je puno veći broj ljudi stupao u samostane. Puno više je bilo monaha, redovnica, fratara. Gospodin nije prestao pozivati, nego smo se mi prestali odazivati. A i naše kompliciranje oko razlučivanja stvorilo je nekakav oblak misterioznosti oko poziva. Gospodin, braćo i sestre, i između vas poziva, ne samo neke, nego mnoge. U mnogim srcima ima čežnje za redovničkim posvećenjem, mnoge je Bog obdario potrebnim darovima, ali mnogi su mlaki, slavi, neodlučni. Neka vas primjer svetog našeg oca Franje i svetih Cristerosa potakne na vitešku odlučnost. Prigrlite Mariju i hrabro naprijed.
Svi vi koji ćete osnovati obitelj ili ste ih već osnovali, i taj životni stalež živite viteški. Uvijek pustite da vas Marija vodi, naoružajte se njezinim oružjem i gradite svete obitelji, obitelji u kojima se odgajaju djeca svetci, mnogo svetaca, djeca poput svetoj Josea, Gospini vitezovi.
Braćo i sestre, svi danas probudimo u sebi ovaj viteški duh i s Marijom se hrabro borimo za Kristovo Kraljevstvo.
Neka danas i svaki dan našega života odjekuje ova molitva s naših usana:
V. Dignare me laudare te Virgo sacrata.
R. Da mihi virtutem contra hostes tuos.
Viva Cristo Rey!
fr. Alojzije, Međugorje, 2.8.2026.
