Ponekad bi malo zastao i razmišljao gledajući ispred sebe. Zatim bi nastavio: korak – disanje – zamah metlom; korak disanje – zamah metlom…
Dok bi se Bepo tako pomicao i pred sobom promatrao neočišćenu ulicu, a iza sebe očišćenu, dolazile bi mu često velike misli. Ali bile su to misli koje su se vrlo teško mogle drugima ispričati. Nešto kao neki određeni miris kojeg se jedva još sjećamo ili kao neka boja o kojoj smo sanjali. Nakon posla sjedio bi Bepo kod djevojčice Momo i tumačio joj svoje velike misli. Ona ga je na poseban način slušala. Zato bi se njemu razvezao jezik i pronalazio bi prave riječi: “Vidiš Momo”, govorio bi on,”to ti je ovako: ponekad imaš pred sobom vrlo dugu ulicu, i misliš: strašno je duga, nemoguće ju je očistiti; znaš, tako misliš.” Pogledao bi šuteći preda se pa bi nastavio: “I, tada se počneš žuriti i žuriš se sve više i više. A ipak svaki put kad digneš pogled, vidiš kako ulica pred tobom nije nimalo kraća. Počneš se još više napinjati pa te onda uhvati strah, i na kraju izgubiš dah i ne možeš dalje. A ulica je još uvijek tu. Tako se ne smije činiti.”
Bepo bi kratko vrijeme razmišljao pa nastavljao: “Ne smije se nikad misliti na cijelu ulicu odjednom, razumiješ li? Mora se misliti samo na sljedeći korak, na sljedeće disanje, na sljedeći zamah metlom. I uvijek iznova samo na sljedeći”.
Ponovo bi zastao i razmislio prije nego što doda: “Takav rad donosi radost. To je jako važno. Tada se posao i uradi dobro. Tako to treba biti.”
Nakon duge stanke nastavio bi: “Odjednom vidiš da je cijela ulica očišćena – korak po korak. Uopće ne znaš kako, a i ne izgubiš dah.”
I klimajući glavom, Bepo bi još rekao na kraju:
To je jako važno!“
Michael Ende
Zar nas i Gospa u Međugorju ne uči činiti male duhovne korake svaki dan. Korak, po korak u molitvi, pokori, postu, Riječi, dobrim djelima… i eto nas do očišćenog srca!
