Dok promatramo svijet i ljude oko sebe, nerijetko nam se učini da Božji način djelovanja i postupanja prema ljudima nije pravedan. Kao da u tom svijetu bolje prolaze oni koji su – prema našem mišljenju – zločestiji od onih koji se svakodnevno trude ostati na putu Isusovih sljedbenika. Kao da Bog ima svoju drukčiju logiku postupanja prema svijetu i čovjeku nego što smo je mi iščitali iz njegovih riječi i djela opisanih u biblijskim spisima i Staroga i Novoga zavjeta. No ta i takva pitanja kao i problematika koja se odnosi na njih nije niti nova, a niti je vezana samo uz ovo vrijeme. Već u starozavjetnim spisima nailazimo na proroke i druge likove starozavjetne povijesti koji se ne slažu s Božjim djelovanjem i s njegovom logikom postupanja s ljudima. Jedan od najvećih buntovnika u tom smislu jest zacijelo Job koji je otvorio golemo pitanje o smislu i opravdanosti patnje pravednika, odnosno o pravoj slici Boga. Tu je i Jeremija koji također pita zašto zločinci uživaju mir, a on – Jahvin prorok – mora podnositi nepravde, izrugivanje, odbacivanje i podsmjeh. Ne bi se u tom kontekstu smjelo zaboraviti ni Jonu koji bježi od Boga milosrđa i praštanja prema neprijateljima Izraela. A brojni su i psalmi koji obrađuju istu problematiku na primjeru patnje čovjeka pojedinca. Što na sve to reći? Znamo li mi uopće kako Bog postupa? Pokušat ćemo dokučiti Božji način djelovanja na jednoj usporedbi koju je Isus ispripovjedio (Mt 20,1-16) i na analizi njezine logike.
Radnici u vinogradu (Mt 20,1-16
Usporedba o vinogradaru i radnicima koje on unajmljuje na posao također se može svrstati u gore spomenute tekstove koji obrađuju Božji odnos prema čovjeku, ali i čovjekovo neprihvaćanje takva Božjega ponašanja. Naglasak nije niti na vinogradaru niti na radnicima nego na njihovu međusobnom odnosu koji se pokazuje kroz unajmljivanje i potom isplaćivanje radnika. Inače, vinograd je česta slika u biblijskim spisima i njime se redovito označava izraelski narod (usp. Iz 5, 1 ss). I sam Isus upotrebljava sliku vinograda da bi preko nje prenio određenu poruku. U tom je smislu veoma poznata prispodoba kod Mt 20,1-16. U ovoj prispodobi domaćin, kao gospodar, unajmljuje radnike u različito vrijeme da rade u njegovu vinogradu; o trećem, šestom, devetom i jedanaestom satu. Sve to djeluje normalno, jer gospodar ima na to pravo i to je bilo uobičajeno u Izraelu prilikom berbe grožđa u kolovozu.
Očito je da su radnici trećega i šestoga i devetoga sata bili mlađi i sposobniji za rad, a da su radnici jedanaestoga sata stari, bolesni, istrošeni koje zacijelo nitko nije htio unajmiti. Pa ipak, gospodar iz prispodobe i njih šalje u svoj vinograd. Napetost nastaje na kraju dana i na kraju usporedbe kad je došao čas isplate plaće najmljenim radnicima. Pogodba je bila po denar, što nije bila mala plaća jer je od nje mogla preživjeti jedan dan sedmeročlana obitelj. Ali pogodba po denar se odnosila na cijeli dan, od izlaska do zalaska sunca, praktično samo za one prve.
Međutim, za one koji su došli kasnije, pred sam zalazak sunca, radnike zadnjega sata, pogodba je bila drukčija: ili po posebnoj ponovnoj pogodbi ili pak prema gospodarovoj pravednosti. Isplaćivanje počinje od zadnjih, što je neobično. Ali još je neobičnije što su svi dobili po denar, dakle jednaku plaću, bez obzira kad je netko od njih došao na posao i koliko dugo radio u gospodarevu vinogradu, bez obzira na učinak. Takav vinogradarov postupak izazvao je negodovanje onih radnika koji su došli prvi u vinograd, jer su smatrali kako to nije pravedno. Oni su, naime, morali podnijeti žegu dana, a, eto, njihova je plaća jednaka onima koji su radili jedva dva sata.
Ključ usporedbe leži u raspravi tih radnika i gospodara. Gospodar ističe dvije stvari: On je postupio prema pravednoj pogodbi, prema tome nije ih oštetio. Drugo, to što je jednako dao i zadnjima kao i njima, nije bilo na njihovu štetu, nego je proizašlo iz dobrote samoga gospodara. Zašto bi oni trebali zavidjeti na dobroti vinogradara? Ono što nije izrečeno, a naslućuje se iz razgovora, jest zacijelo pitanje: zašto i oni nisu tako dobri poput gospodara? Očito je da se pod gospodarom/vinogradarom misli na Boga i na njegov postupak prema ljudima. Taj je postupak stavljen u okvire Božjega kraljevstva. Odnosi u Božjem kraljevstvu, dakle ondje gdje Bog vlada, neće počivati na nekoj matematičkoj pravednosti, nego na Božjoj dobroti i ljubavi, koja neće nikoga oštetiti, ali koja će onima, koji su najviše ugroženi, najviše i pomoći, jer im ta ljubav najviše i treba. Novi Božji poredak isključuje ponašanje farizeja koji sve mjere, i prema vlastitim mjerama uzvraćaju. Isus želi očito kazati kako u Božjem kraljevstvu takvi odnosi ne mogu postojati, jer Bog svoje odnose zasniva na vlastitoj dobroti i ljubavi, i traži i od ljudi da se i oni uključe u takvo ponašanje, ako uistinu žele biti građani Božjega kraljevstva.
Božja dobrota kriterij njegova ponašanja
Ova je usporedba po svojoj strukturi dobrano slična prethodnoj, Mt 18,23-35. I u njoj, kao i u prethodnoj, glavnu ulogu igra gospodar. I u jednoj i u drugoj gospodarevo ponašanje daje glavno obilježje događajima koji su tu opisani. Ipak, postoje također i neke razlike na koje treba ukazati. U prethodnoj se usporedbi, Mt 18,23-25, radi o Božjem opraštanju, koje nije uvjetovano ničim osim čistom i iskrenom zamolbom za oproštenjem. Ta činjenica ukazuje kako je Božje opraštanje uvjetovano samo ukoliko traži od čovjeka da i on oprosti drugima. Što se tiče druge usporedbe o radnicima u vinogradu, tu je riječ o Božjoj dobroti koja ne povređuje načela pravednosti, ali koja ljudsku matematičku pravednost dovodi u pitanje i daleko je nadmašuje. Bog uvažava pravednost, ali je uistinu daleko nadmašuje i nadopunjuje dobrotom i ljubavlju. Uglavnom se danas autori slažu kako usporedba seže do Isusa i kako ju je on zapravo ispričao. I ova usporedba počiva na kontrastu i već uobičajenom paraleliziranju. Ovdje se kontrastiraju prvi i zadnji, radnici i gospodar.
Problem se zaoštrava upravo kroz naglašeno kontrastiranje, koje na kraju vodi sučeljavanju različitih razmišljanja i djelovanja. Ponovo se pokazuje kako za Isusa ljudska logika razmišljanja nema presudnu važnost. Ako je netko prvi u okvirima ljudskog razmišljanja, ne mora imati apsolutnu prednost pred onim koji je zadnji. Prvenstvo se kod Boga ne kupuje formalnim datostima: pripadnosti jednome narodu, nekoj skupini, ili pak jednoj određenoj religiji. Bog u određivanju prvenstva ima posve drugačije kriterije. Kod Boga je pravednost podređena dobroti, koja, istina, ne isključuje pravednost, ali je značajno nadilazi. U iznesenom slučaju dobrota utemeljuje novi poredak, a time i novu Božju pravednost. S tog stajališta Božje kraljevstvo je vladavina dobrote, koja, istina, ne isključuje pravo, ali ga očito shvaća na sasvim drukčiji način. To pravo zbog toga postaje drukčijom, novom Božjom pravednosti. Isusova pravednost kao pravednost Božjeg kraljevstva nije pravednost koja mjeri istim matematičkim metrom, niti pak pravednost koja podupire gonjenje stvari mak na konac. Božja vladavina mijenja svijet dobrotom, a ne oružjem, pravednošću koja ne uništava drugoga nego mu omogućava da dalje živi i da se razvija.
Poruka za čovjeka današnjice
U vremenu kada suvremenom civilizacijom doista vladaju kupoprodajni odnosi utemeljeni na mjerivosti i uzajamnosti, koja isključuje svaki višak, Isusova usporedba o Bogu koji upravo djeluje na temelju toga viška kao dobrote i ljubavi otvara nova obzorja i nove nade, osobito za ljude zadnjega sata. Njih u ovome svijetu nitko ne treba, jer ne mogu više tako dobro raditi kao mladi i snažni, jer su praktički istrošeni, ali su ipak tu. Za gospodara i oni imaju vrijednost kao i oni prvi, oni za njega nisu otpisani, jer i za njih ima i mjesta i posla u njegovu vinogradu. U takvoj civilizaciji interesa trpe upravo ljudi koji su bolesni, stari, nemoćni, zaostali u razvoju. Oni su često otpisani od svih, čak i od vlastite djece. Ostavila su ih da čame u njihovim kućicama na selu i očekuju pomoć od onih koji im nisu dužni pomagati. A oni – njihovi sinovi i kćeri – žive daleko u gradovima i nemaju vremena za njih. Oni često za svoju djecu predstavljaju teret kojega bi se ona najradije oslobodili. Međutim, nisu im bili teret dok su mogli raditi za njih. No i današnje društvo može u tom smislu biti bešćutno. Mnogi već nakon pedesete godine života ne mogu naći radno mjesto, jer nisu tako produktivni kao mladi. A ipak i oni su gradili temelje ovoga društva! Mnogi umirovljenici danas su zakinuti i žive tako da jedva sastavljaju kraj s krajem. U bolnicama stari ljudi su također osobe drugoga reda, jer oni su se naživjeli, pa što bi još željeli. Nekoć su stari ljudi bili blagoslov, a danas postaju sve više prokletstvo. Pa ipak, ostaje utješno da Bog ne postupa po ovoj logici proizvodnosti i uzajamnosti nego po logici dobrote i ljubavi i da svima daje dovoljno za život i da sve uvažava, a osobito one zadnjega sata. Bog i na njih misli i njih poziva u svoje kraljevstvo. Prema tomu, Bog nije nepravedan, on je samo dobar!
piše: Božo Lujić
