Je li Bog uistinu htio da upravo ti i ja budemo jedno?

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (Post 1,27).

Na svoju sliku… - to nije slikovit biblijski govor. To je iskustvo Božjega naroda kroz povijest, kroz tisućljeća života s Bogom. Po toj će se slici u punini vremena roditi i Isus: po Božjoj slici, ali – u određenom smislu – i po tvojoj i mojoj slici.

Starozavjetni je psalmist klicao:

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohađaš?
Ti ga učini malo manjim od anđela,
(malo manjim od Boga – prevode neki)
slavom i čašću njega ovjenča. (Ps 8,4-6)

Pogledajmo jedni druge. Pogledajte svoje bračne drugove: ona je ta koju je Bog, on je taj koga je Bog učinio malo manjom, malo manjim od sebe. Ali pritom ne zaboravite: te riječi se svakog od nas, svakog čovjeku osobno tiču: Bog tebe učini malo manjim od sebe!

Muško i žensko stvori ih… Postoje različite šale u vezi s tim. Simpatičnije i manje simpatične. Ima jedna neugodna… (Za nas muškarce neugodna.) Feministkinje kažu: „Prva palačinka nikad ne uspije.“

Meni je bliže razmišljati ovako:

Kad je stvarao svijet, djelo svojih ruku i svog srca, Bog stvori i čovjeka. I vidje da ga je, kao i sve, učinio veoma dobro. I blagoslovi ga Bog.
Potom odluči stvoriti ženu. Činio je to s osobitom pozornošću.
Kad je stvorio ženu, Bog je i nju dugo promatrao. I vidje da ju je učinio veoma, veoma dobro. I blagoslovi je Bog. I zaključi:
- Ona mi može biti i majka.

Isusove su riječi: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. (Mt 19,5-6)

Dvoje njih bit će jedno tijelo… I jedna duša… Kad se primaknu jedno drugom. Kad se dogodi susret. Kad otkriju bogatstvo jedno drugog.
Nije mi blisko život shvaćati kao nužnost. Kao sudbinu. Sve je zapisano u zvijezdama... O, ne! Sve je zapisano u srcu. U srcima. I da ne zaboravim reći: u rukama. U trudu. U predanju – do kraja.

U hrvatskom jeziku ima jedna lijepa podudarnost: u riječ 'voljeti' uključena je riječ 'volja'. Čitava. Bez ostatka. Po tome voljeti znači: posvećujem ti svu svoju volju. Čitav se odlučujem za tebe. Ja sam čovjek za tebe. Lijepo je jedan sin rekao za svoga oca: „U njegovu životu postojale su dvije vrste žena: njegova – i sve ostale.“

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled? Ja sam je doživio. Živim je. No što znači ljubav na prvi pogled, ako i stoti i tisućiti i sto tisućiti pogled nije ljubav, i to sve proživljenija ljubav? Nekada – i ne tako davno – brakove su dogovarali roditelji, rodbina. Reče nam jedna žena: „Isprva je bilo poštovanje, a ljubav je vremenom nadošla.“ Ljubav nadođe...

Vjerujete li u ljubav bez poštovanja? Ljubiti upravo znači poštovati, prihvaćati drugoga u svim njegovim vrlinama i slabostima. I u svemu što može postati. I samo onaj tko poštuje drugoga, može ga i mijenjati. Samo onome tko drugoga poštuje, bit će blisko i sebe mijenjati zbog njega. Učiniti sve da budu jedno. Da žive u skladu. Da im život bude lijep.

Premda je u bračnoj ljubavi potrebna ravnoteža, premda ona proizlazi iz njezine naravi, ljubav nije moguće odvagivati. Koliko ti mene, toliko ja tebe... Kako ti mene, tako ja tebe... U tome nema ljubavi. Voljeti znači darivati se bez odmjeravanja, bez uspoređivanja. Bit će dana kada će meni valjati ponijeti više, bit će dana kada će tebi valjati ponijeti više... Bit će dana kada ću ja nositi tebe i dana kada ćeš ti nositi mene. Dogodi li se da će me dopasti da sve dane nosim tebe: evo me! Dogodi li se da te dopadne da ti sve dane nosiš mene, što da ti kažem? Hvala ti za tvoju ljubav.

Voljeti – to nije nešto apstraktno. To nije tek neki osjećaj. Voljeti – to nije raspoloženje. To je raspoloživost. Voljeti – to je nešto silno konkretno, upravo opipljivo, i tijelom i dušom opipljivo. To je volja da čitav – i uvijek sve više – budem za tebe. Tko sam ako mi ti nisi važnija od mene? Tko sam ako mi tvoje ime ne govori više od moga?

U imenu bračnog druga toliko je toga sadržano. Kako je lijepo čuti, izreći ime voljene osobe. Zatreperite li kad ga čujete, kad ga izgovorite, kao u prvim danima zaljubljenosti? Kad ga čujete, kad ga izgovorite, osjećate li da ste u tom imenu kod kuće?

Ružica...! Što za vas znači to ime? To ime određuje moj svijet, moj život. I kako vrijeme odmiče sve mi je rječitije. Sve je obilnije.

Događa nam se da u prvim danima zaljubljenosti ime voljene osobe preoblikujemo u različite nadimke. Koliko ti nadimci požive? Kako se preoblikuju?

Mnogi jedno drugome daju nadimke: ptičice, mačkice, ribice… Nevolja je što sve te životinje vremenom narastu...

Neki se muževi i žene međusobno redovito nazivaju imenom, neki prezimenom. Neki to rade iz 'štosa', radi 'fore'. Neki jer se, iz različitih razloga, ustežu svoju bliskost posvjedočiti pred drugima. Događa nam se da zbog toga što će netko reći okradamo jedni druge, okradamo sami sebe. Treći nam postaju mjera… Pitajte svoju djecu, raduju li se kad se oslovljavate nadimcima, lijepim nadimcima, onima koji nisu 'narasli'...? Osjećaju li se pritom više 'kod kuće'?

Jednom zgodom neko sam vrijeme boravio u blizini jedne obitelji: njih dvoje: majka i otac, njihovo dijete, i jedna baka... Nisam kroza sve vrijeme uspio shvatiti čija je ona majka – njezina ili njegova. Svi odrasli, bez obzira na to o čemu su govorili, međusobno su se oslovljavali s 'mama', 'tata', 'baka'. Kao da su postojali samo u odnosu prema djetetu, unuku. Kao da su njihovi odnosi manje važni ili i gotovo posve nevažni.

Ne pristajem na funkcionalno shvaćanje osobe, braka, obitelji. Neki se ponašaju kao da im je brak 'umro' kad se 'rodila' obitelj. Ali kako ćemo živjeti obiteljskim životom, zanemarimo li bračni? Kako ćemo živjeti bračnim životom, zanemarimo li osobni?

Biblija, Evanđelje nam govori o našem dostojanstvu, ne o našoj funkcionalnosti. Oni nas, za razliku od tolikih, ne žele svesti na neke funkcije, ma bile to i najuzvišenije i najplemenitije funkcije. Evanđelje nam, dakako, govori i o dostojanstvu braka, dostojanstvu obitelji, ali nikada mimo našeg osobnog dostojanstva.

Svatko je od nas, u svim danima naših života, osoba – osoba sa svojim dostojanstvom, sa svojim osobitostima, sa svojom obdarenošću. Dvoje njih bit će jedno… - to znači da ćemo se u svemu tome međusobno podržavati. Ne dopustite da vam to itko ugrozi, da vam to itko otme. Dvoje njih bit će jedno… - po tome dišemo... Po tome dišete...

Ispričat ću vam dvije – za mene – prelijepe ljubavne priče:

Baka i djed jedne naše prijateljice živjeli su na jednom hrvatskom otoku. U braku su proživjeli gotovo šezdeset lijepih i skladnih godina. On je bio silno, po nekima i pretjerano brižan prema njoj. Kad bi se vrijeme naglo promijenilo a ona se zatekla negdje izvan kuće – ako mu je ikako bilo moguće, ma gdje bio – odlazio je po nju noseći kišobran i nešto toplo za obući.

Ona se zbog toga ljutila. Govorila mu je da to nije potrebno. Da nisu djeca... Zapravo, smetali su je pogledi sa strane. Podsmijesi. Ili zavist? On je redovito s osmijehom, bez imalo protivljenja odslušao njezine prigovore – i sljedeći put postupio jednako. I tako sve do potkraj svojih dana.

Jedno jutro osjetio je slabost. Ostao je ležati. Gasio se tri dana. I trećega dana predvečer, gotovo ispričavajući se, preminuo. Ona je sjedila uz njega bez riječi, gotovo ne primjećujući nikoga oko sebe.

Već je bila noć kad su je uspjeli navesti da ode prileći. Sljedećega dana ujutro kad su je došli probuditi, isti su tren razumjeli da je i ona zauvijek usnula.

Ne možeš dušu raskinuti na dvoje.

Sahranili su ih jedno uz drugo. Netko se dosjetio pa su uz ljesove položili i njihove kišobrane. Istina, neće im trebati, ali neće biti ni odviše...

To je bila prva ljubavna priča. Drugu sam pročitao osamdesetih godina prošloga stoljeća u listu „Naša ognjišta“ (u vrijeme – ako dobro pamtim – kada je taj list nakratko, iz razloga nužnosti, preimenovan u „Sveta baština“). Prepisao sam je za vas. Pročitat ću je. Svega nekoliko rečenica...

Prije kojih dvadeset godina u jednom hercegovačkom selu umrla je starica od 98 godina. Kada su je spuštali u grob, njezin muž, godinu dana mlađi od nje, bolno je uzdahnuo: „Sunce moje, rano ti mi zađe.“

Ljubav valja njegovati, posvetiti joj mnogo pozornosti, svoje najbolje snage, sve svoje vrijeme… U sve dane života… Ljubav se u svakoj životnoj dobi izriče na drukčiji način, ali je to uvijek ista ljubav – ako je živa.

Neki zločesto kažu da bračni drugovi u prvom razdoblju braka žive kao ljubavnici, potom kao brat i sestra, naposlijetku kao dvije stare sestre (ili dvije stare tetke)... No prava ljubav uvijek je iznenađenje, uvijek je blagoslov

Kažu da eskimi imaju pedesetak različitih riječi za snijeg. Bit će da je njima snijeg vrlo važna stvar. Valjda zato što razlika između jedne i druge vrste snijega ponekad može značiti razliku između života i smrti. Oni imaju riječi za suhi i za mokri snijeg, za rahli i kompaktni snijeg, za snijeg koji pada brzo i za snijeg koji pada polako...

Koliko vi, koji živite ovdje, imate riječi za vjetar, za različite vjetrove…? Koliko ih imate vi koji živite na obali, na otocima...? I što vam te riječi govore ako ste vi ili netko vaš na moru, odnosno ako ste na kopnu? Kako često te riječi, ta imena vjetrova znače razliku između ugroženosti i ugode, pa i između života i smrti?!

U tom duhu, valja nam promisliti, koliko mi imamo riječi za ljubav? A ako išta – ljubav je pitanje života i smrti. Je li nama ljubav pitanje života i smrti? Ako nije, što nam je pitanje života i smrti? Ako nije… jesmo li živi? Ljubimo li?

Bit će da je ljubav toliko jedinstvena da se ne izriče samo riječima, da se izriče životom, svakim trenutkom… Vjerujte mi, i vječnost je prekratka da bismo propustili i trenutak ljubavi!

Za vama je određeni broj mjeseci, određeni broj godina vašeg braka. Što je u vama prisutnije: ono za što ste zahvalni ili ono zbog čega imate potrebe prigovarati? Na što više vremena utrošite: na prigovaranje ili na zahvalnost? Ako dobro promislite: u pravilu prigovaramo zbog sitnica. I dogodi se da te sitnice zakriju ono dragocjeno, ono temeljno zbog čega smo zahvalni. Kad se sitnice nagomilaju, zatrpaju i nas i naše odnose...

Budite zahvalni! Jednog dana, jednog bolnog dana koji kad-tad u životu dođe, nećete žaliti što niste dovoljno prigovarali, nego što niste bili dovoljno zahvalni.

Zahvalnošću oblikujte svoj život, zahvalnošću ohrabrujte jedni druge. Ljepotom svog bračnog života oblikujete ne samo svoj svijet, nego njime posve određeno oblikujete i sav svijet. Zbog vašeg odnosa prema životu i braku, sav svijet može biti na dobitku – ili na gubitku. Dakako, prije svih, svijet naše djece.

Svojim bračnim, obiteljskim životom iskazujemo ljubav prema svojoj djeci. Svjedočimo im koliko ih volimo. Nemojte misliti da nam djeca mogu biti važnija od našeg bračnog, obiteljskog života. Kako se odnosimo prema svom bračnom, obiteljskom životu, tako se odnosimo i prema svojoj djeci. Ne možemo biti dobri prema svojoj djeci a zanemarivati bračni, obiteljski život. Reći ću još jedno: ne možemo biti dobri prema svojoj djeci, a zanemarivati sebe. Našoj je djeci potrebno da prepoznaju da nam je stalo do sebe.

Kako je djeci, kako je s djecom čiji su životi razlomljeni, čija su srca razlomljena… to možda najbolje znaju oni koji rade s tom djecom. Pitajte odgojitelje, učitelje s kim im je lakše raditi: s djecom koja dolaze iz cjelovitih obitelji ili s djecom koja dolaze iz ranjenih, razlomljenih obitelji. Pitajte ih kako im je kad je u jednoj skupini, u jednom razredu veći, pa i pretežiti broj takve djece.

Kako će dijete, čovjek rasti, dozrijevati bez ljubavi? Hoće li moći? Hoće li smoći snage? Djetetu je iskustvo ljubavi potrebno kao zrak. Kao disanje. Dijete nam govori:

Da bih mogao živjeti, nije mi dovoljno da me volite. Da bih mogao živjeti, potrebno mi je da volite i jedno drugo. Potrebno mi je da volite i sebe same. Potreban mi je sklad među vama po kojima sam došao u život, među vama s kojima živim. Potrebno mi je ozračje u kojem ću iskusiti sigurnost, steći pouzdanje, životnu hrabrost.

Potrebno mi je da volite život. Da mu se radujete. Potrebno mi je da znate prepoznati ono dobro, ono što život čini vrijednim. I da se potrudite oko toga. Potrebno mi je da ne puštate da život prolazi mimo vas kao da se on tiče nekog drugog, a ne vas.

Potrebna mi je nježnost, ali ne samo ona koju iskazujete meni nego i ona koju iskazujete jedno drugom. Potrebno mi je vidjeti da ste našli smisao svog života. Da vam je svaki dan vrijedan. I da niste prestali rasti.

Dijete nam govori o svojoj čežnji… Razumjet ćemo ga samo ako i mi čeznemo. A da čeznemo – to je Božja volja. Bog je čežnju usadio duboko u svakog čovjeka, čežnju za onim boljim, ljepšim. Čežnju za odnosom s drugim, čežnju da budemo jedno.

Je li Bog uistinu htio da upravo ti i ja budemo jedno? Da upravo vas dvoje budete jedno. U sakramentu vjenčanja rekao nam je da on želi biti jedno s nama. Pozvao nas na hrabrost, da se čitavim srcem odazovemo životnoj avanturi naslovljenoj našim imenima. I imenima onih koji će po nama doći u ovaj život. Pozvao nas je da rastemo, osobito da rastemo srcem. I da nam život bude jedan. Jedinstven. Da budemo jedno tijelo… I jedna duša…

To je najbolje, najdragocjenije životno iskustvo bračnih drugova. Nemojmo ga uskratiti jedni drugima. Nemojmo ga uskratiti sebi samima.

Stjepan Lice

Označeno u